Kad se Karlovac 60-ih godina prošlog stoljeća počeo širiti preko pruge Zagreb-Rijeka, mnogi su se pitali čemu raditi dvije ili tri trake ceste u jednom smjeru između starog i novog Karlovca kad je privatnih automobila bilo malo, čemu graditi onako veliku bolnicu, nebodere preko deset katova, predimenzioniranu knjižnicu, tržnicu, sud…, kad su tadašnje potrebe bile manje. Odgovor je bio tada i danas vrlo jednostavan: političari su zamišljali, a struka je planirala. Nije se razmišljalo dnevno-politikantski kao danas, voluntaristički bez pokrića. Radilo se planski za budućnost, ravnalo prema procjeni stručnjaka iz tog vremena da će Karlovac na prelasku u novi milenij imati oko sto tisuća stanovnika. Procjena je bila kriva, ali zahvaljujući između ostalog i njoj, Karlovac i nakon pola stoljeća nema nužde trošiti novac na gradnju mnogo toga iz osnovne urbane infrastrukture i javnih objekata.

Vezano uz prije napisano, u sumrak prošlog političkog sustava mnogima nije bilo jasno ni zašto Karlovac gradi ogroman dom za umirovljenike kad u to vrijeme nije bilo potrebe, a niti interesa jer su obiteljske veze i odnosi bili drugačiji no danas, gotovo da je bilo sramota otići iz obiteljske kuće u dom. Na nedavnoj proslavi 30-godišnjice rada doma za starije i nemoćne ravnateljica je otkrila kako je dom u početku zjapio prazan, bilo je 18 korisnika na kapacitet od 220 kreveta, dok je danas pun kao šipak. Ono što nije napomenula je da neki od potencijalnih korisnika čekaju i više od 10 godina na smještaj i da je na listi reda čekanja još prije deset godina bilo 1.600 osoba! Drugim riječima, idejni oci doma iz socijalizma su bili dalekovidni, radili dom za budućnost, današnje vlasti nisu u stanju odgovoriti ni na izazove sadašnjosti. Sve se već dugo vremena svodi na prazne riječi i obećanja, potrebe su eksponencijalno narasle, a dom je i dalje velik kao i prije 30 godina. Najbolje tu situaciju ilustrira citat star dvije godine s web stranice doma iz doba tadašnje ravnateljice, a sadašnje ministrice socijale Nada Murganić: „S obzirom da je velik broj podnositelja zahtjeva, a da se ovisno o kategoriji podnositelja zahtjeva smještaj na Dom može čekati i nekoliko godina aktivno se razmišlja i o proširenju kapaciteta Doma kako bi se zadovoljile potrebe smještaja.“ Dom od nedostatka kapaciteta puca po šavovima već 15 godina, svaki trideseti Karlovčanin čeka na smještaj u njega, neki od njih i preko deset godina, a o proširenju se „aktivno razmišlja“!? Vrhunski doseg lokalne politike, nema što.

Sadržaj se nastavlja...

U red razočaranja kao posljedice „aktivnog razmišljanja“ spada i lažna nada da će Dom umirovljenika proširiti svoj kapacitet, odnosno djelatnost na napuštenu vojnu ambulantu preko puta što zjapi godinama prazna, a Ministarstvo obrane ne zna što bi s njom. Potaknuti „aktivnim razmišljanjem“ karlovačkih vlastodržaca prepustili su zgradu, naša ministrica i naš župan zračili su javno optimizmom po tom pitanju, najavljivali napad na EU fondove, na državna sredstva, sve kako bi karlovački dom umirovljenika dobio depadansu za zahtjevniji smještaj starijih osoba s Alzheimerovom bolešću. Bilo je, doduše, za pitati se zašto ići u takav projekt nadgradnje, kad domu kronično nedostaje onog osnovnog, jednostavnog smještaja za zdrave umirovljenike, no ostavili smo mogućnost da naši političari ponekad zaista razmišljaju i daleko unaprijed. Ali avaj, ispostavilo se nedavno da je riječ o tek jednom u nizu političarskih lupetanja bez uporišta u stvarnosti. Od ideje se nije odustalo zbog nepredviđenih okolnosti, kolapsa EU fondova ili okretanja leđa države toj ideji. I ministrica i župan su prije dvije godine – prije negoli su javno kao gotovu stvar najavljivali skoro proširenje doma – zaboravili na najosnovnije; pitati struku koliko bi to sve koštalo. Nevjerojatno, ali istinito, tek na kraju su doznali da bi cijena po korisniku mjesečno iznosila 9 tisuća kuna, što im je bio dovoljan razlog da odustanu od svega. Nisu to mogli struku na početku priupitati za procjenu i lišiti sebe i svih nas gubljenja vremena. Dapače, očito nije bilo ni plana „B“, recimo da umjesto skupog smještaja oboljelih od Alzheimera, bivšu ambulantu preurede u jeftiniji dodatni smještaj za „zdrave“ umirovljenike što je zapravo imperativ s obzirom na veliki pritisak potencijalnih korisnika.

Ovako je ispalo diletantski, župan Jelić i ministrica Murganić se mogu vratiti u uobičajeni mod „aktivnog razmišljanja“ bez posljedica po njih same. Gubitnici su opet obični ljudi, u ovom slučaju svaki trideseti Karlovčanin koji se nalazi na listi čekanja za smještaj u dom.

Nema sumnje, župan bi imao što naučiti od svojih davnih političkih prethodnika, vizionara i graditelja Karlovca. Oni su znali prvo skočiti pa reći hop, on unatoč svoj svojoj blagoglagoljivoj retorici u opravdanju neuspjeha, prečesto izgleda kao protagonist jedne druge narodne mudrosti. Što je babi milo to joj se i snilo.