To što je lokalna vlast velikodušno dopustila Karlovčanima da besplatno posjete Muzej Domovinskog rata na Turnju na Dan domovinske zahvalnosti i dalje ne može isprati gorak okus u ustima nakon otvaranja ove ustanove za koju se nadamo da će u budućnosti imati dvostruko korisnu ulogu. Onu u trajnom podsjećanju na hrabrost i stradanja hrvatskih vojnika u ratu protiv srpskih pobunjenika i odnarođene JNA, ali i kao jaki karlovački turistički adut. Naime, pod izgovorom da muzej ne bi mogao primiti sve zainteresirane, njegovo otvorenje je ispalo kao elitni skup za odabrane političare i odabrane braniteljske udruge. Teško je shvatiti kako je moguće da svaki hrvatski vojnik koji je služio domovini na Turnju nije dobio poziv na otvaranje muzeja koji je simbolički i materijalno njihovo djelo.

Da malo podsjetimo one političare koji su tamo držali govore i kitili se tuđim perjem, a za Domovinskog rata imali za sebe pametnijeg posla od ležanja u rovovima, broj branitelja na Turnju se nije mjerio četveroznamenkastim brojkama, nego u manjim troznamenkastim pa nije bio neki kunst poslati svima pozive. Rijetko tko se gurao na Turanj ako baš nije morao, čast iznimkama, neustrašivim ratnicima koji su htjeli biti upravo na najtežoj prvoj crti ratovanja u Karlovcu. Da se ne lažemo, biti u uniformi u Karlovcu za vrijeme Domovinskog rata u mnogo slučajeva je bilo sigurnije nego biti u civilu, biti u uniformi na Turnju je značilo 24 sata imati glavu u torbi. Ako je postojala prilika kad se svim Karlovčanima, Zagrepčanima i Varaždincima koji su za rata ijedan dan proveli s puškom u ruci na Turnju mogla odati počast, onda je to bilo sada, pozivom na otvorenje Muzeja Domovinskog rata na kućnu adresu.

Sadržaj se nastavlja...

Možda su političari u razdoblju 1991. -1995. bili daleko od Turnja, ali su zato na Turnju 2019. suvereno i čvrsto držali stvari pod kontrolom. Posebno mikrofon, koji nije našao puta do nekog od stvarnih branitelja ili ratnih zapovjednika s Turnja kako bi dobili priliku prozboriti koju prigodnu riječ pred okupljenima.

Kao što bi rekao Gotovina, „rat je gotov, okrenimo se budućnosti“ i sagledajmo neke druge aspekte otvorenja muzeja na Turnju koji je postao mala turistička atrakcija i puno prije službenog otvorenja. Muzeji su izvanredna stvar u turističkom smislu, posebno u situaciji kad vas je sram strancima pokazati staru jezgru koja izgleda kao da je rat završio jučer, a ne prije četvrt stoljeća. Muzeji su sjajna turistička nadgradnja, pogotovo ovako urbanistički i sadržajno atraktivni kao što je slučaj s muzejom na Turnju, baš kao što je slučaj i s Aquatikom koju možemo ugurati u istu ladicu. Samo, problem je Karlovca što nadgradnju dobiva prije temelja, prije negoli je osigurao osnovnu infrastrukturu koja omogućava dolazak veći broj gostiju u Karlovac i njihovo zadržavanje u njemu.

Da paradoks bude veći, te temelje – spomenimo samo veliki hotel, auto-kampove, Zvijezdu u vitalnijem stanju - Karlovac je imao prije 50 godina, a danas nema zbog metiljave politike i izostanka strateškog promišljanja. U takvoj konstelaciji stvari još bi dugo ustanove poput ove nove na Turnju mogle biti više proračunski teret negoli potencijal.

Hladni pogon novog muzeja je skup, ne računajući tu samo 10 novozaposlenih i nelogičnosti prilikom njihovog zapošljavanja. Muzej je po svojoj vokaciji evidentno usmjeren prema stranoj publici, a kod zapošljavanja tri informatora prodavača nije postojao uvjet znanja stranog jezika. Na kojem će jeziku „informatori“ informirati strane goste? Teško je razumjeti i otvaranje posebnog radnog mjesta za odnose s javnošću, ali to je očito u modi kod lokalne vlasti, kako je krenulo nakon gradskih tvrtki i ustanova valjda će i gradske četvrti dobiti profesionalne glasnogovornike. Na Turnju je iz nekog razloga zaposlen i muzejski pedagog, što broj muzejskih pedagoga u Gradskom muzeju povećava na tri. Ogromni muzej „Mimara“u Zagrebu ima jednog.

Iako je Gradski muzej neprofitna udruga, od nje se, kao i od svih gradskih ustanova očekuje da gradski novac troši racionalno. Broj prodanih karata na Turnju sigurno će popraviti statistiku matične kuće, izložbenog prostora na Starom gradu Dubovcu i posebno Galerije „Vjekoslav Karas“ koja u pola godina proda manje ulaznica od prsta na ruci, ali samo će privremeno zakamuflirati probleme koje ta ustanova ima i koji se ukazuju na horizontu.

Jedan od njih krije se i u činjenici da je Veleučilište najavilo nove ambicije uređenja zgrada u Zvijezdi na radost Karlovčana jer ono što u Veleučilištu - za razliku od vlasti – najave, to u Zvijezdi i urede. Iza dobre vijesti za Karlovac i Karlovčane krije se loša za muzej. Obje zgrade čije je preuzimanje Veleučilište najavilo su ujedno i neslužbeni depoi Gradskog muzeja. Gdje će se ta sila građe preseliti i koliko će to koštati?

Nema sumnje, Muzej Domovinskog rata je veliko ostvarenje i iskorak za Gradski muzej i za Karlovac. Ali, s obzirom na navadu vlasti da kuću gradi od krova, možda i korak ispred svog vremena.