KAportal SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Jesu li pokloni Vlade dovoljni da se ovaj grad dovede do "točke preokreta"? | Karlovački informativni web portal

SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Jesu li pokloni Vlade dovoljni da se ovaj grad dovede do “točke preokreta”?

U jednoj po svemu prosječnoj godini za Karlovac i Karlovačku županiju tek se na njenom kraju dogodilo nešto o čemu bi se moglo razmišljati kao o točki preokreta. Da prvo pojasnimo pojmove, u ovom slučaju „točka preokreta“ je svojevrsna inačica imenice na engleskom jeziku „game changer“ koju je teško ukratko prevesti na hrvatski, a da joj se zadrži bit. Prema Merriam-Websterovom rječniku, game changer znači „uvođenje novog elementa ili faktora koji iz temelja mijenja postojeću situaciju ili aktivnost.“

Događaj o kojem pričamo, prosinačku sjednicu Vlade RH u Zorin domu teško je ne uzeti u obzir kao točku koja će promijeniti postojeću situaciju iz prostog razloga što je tamo objavljeno kako Karlovcu i njenoj županiji Vlada nosi poklona u iznosu od 2,5 milijarde kuna, što je iznos od otprilike deset proračuna grada Karlovca. Neka tu ima i malo spina, programa i projekata koji su već u tijeku, to je na kraju dana zaista velik novac i tko god bio zaslužan za to da dislokacija sjednice Vlade u Karlovac nije kurtoazne, odnosno sadržajno bezvrijedne prirode, kao seljenje ureda predsjednice Grabar Kitarović po Hrvatskoj, treba mu odati priznanje.

„Game changere“, odnosno točke preokreta u Karlovcu od zadobivanja hrvatske samostalnosti može se nabrojati na prste jedne ruke i za neke je teško procijeniti jesu li pozitivne ili negativne. Prelazak s planske privrede na slobodno tržište, odnosno kapitalizam dvojben je napredak s obzirom da smo uzeli uglavnom najgore iz oba svijeta, privatizacija u kombinaciji s ratom pretvorena je u pljačku stoljeća, čak bi se i o „usrećivanju“ demokracijom kakvu prakticiramo dalo raspravljati…Od neupitnih pozitivnih točki preokreta mogli bi istaknuti tek snažan uzlet HS produkta bez čijih bi radnih mjesta socijalna slika Karlovca bila mnogo crnja i osnivanje karlovačkog Veleučilišta, odnosno njegova postignuća i potencijal po pitanju privlačenja mladih ljudi u Karlovac. Ne treba ići dalje od podatka da Veleučilište u Karlovcu ima oko 2500 studenata što je sjajna vijest za vitalnost grada u vrijeme kad mnogi karlovački mladi bježe od ekonomskog beznađa u Dublin, Stuttgart, Reykjavik ili gdje već.

  • Kad se malo proanalizira ono što se nakon sjednice Vlade u Karlovcu pisalo skloni smo zaključiti da nije riječ o novoj točki preokreta, riječ je o vrlo bitnim, ali ipak samo poboljšanjima postojeće infrastrukture, većim ulaganjima u postojeće karlovačke potencijale. Baš kao što su na toj sjednici karlovački čelnici istaknuli te će milijarde pomoći nastojanju vlasti da Karlovac „postane grad po mjeri svojih stanovnika, kao i grad ugodnog i poticajnog okruženja u koji će se doseljavati novi stanovnici“. No, postoji u tom definiranju stanja suštinska zabluda. Naime, neupitno je da je Karlovac već dugo ugodno mjesto za život i po mjeri svojih stanovnika. Ima neoprostivih nedostataka kao što je deficit slobodnih mjesta u vrtićima i činjenica da se Karlovčani spojeni na Toplanu griju kriminalno skupo, ali u globalu, Karlovac je blagoslovljen svojim rijekama, svojim smještajem, ravan je, sve je u krugu pet minuta biciklom, blizu je mora i Zagreba, dobro prometno povezan, pristojno infrastrukturno opremljen, kvadrat stana je tri puta jeftiniji nego u Zagrebu…Ipak, Karlovac gubi stanovnike kontinuirano i rapidno. Ne zato što nije ugodan za život, nego prije svega što u njemu nema dovoljno pristojno plaćenih poslova u privatnom sektoru, a u javnom sektoru je stranačka knjižica i dalje najbitniji kriterij za dobivanje namještenja u solidno plaćenoj sinekuri.

    Pokloni Vlade Karlovcu i županiji od dvije i pol milijarde ljudi će pomoći, Karlovac će s novim ulaganjima biti ljepši i ugodniji za život. Ali, bojimo se da to nije dovoljno da uvede ovaj grad u zonu točke preokreta. Lijepa su i važna ulaganja u obranu od poplave, bolnicu, turizam, vrtiće, prometnu infrastrukturu, ali da bi došli novi stanovnici, Karlovcu trebaju dobro plaćena nova radna mjesta i politika koja ne forsira podobnost nad stručnošću.

    Samo, kako doći do novih radnih mjesta? Postoje načini, ali su Karlovcu nedohvatljivi zbog kroničnog manjka vizije i izostanka strateškog planiranja. Primjerice, tek dan prije sjednice Vlade u Karlovcu, odjeknula je vijest da korejski automobilski div Hyundai namjerava u Hrvatskoj graditi pogon za proizvodnju automobila. Kad bi ga smjestio u ili oko Karlovca to bi bila točka preokreta za ovaj grad, nešto što bi dugoročno promijenilo igru. Ali neće. Jer ni ne može. Karlovački politički čelnici, naime, ne mogu reći ono što je isti dan po objavi te vijesti rekao varaždinski gradonačelnik Čehok: „Grad Varaždin je spreman pružiti sve odgovarajuće uvjete za ulaganje svima u automobilskoj industriji, pa tako i kompaniji Hyundai“. Varaždin je davno razmišljao unaprijed, okrupnjivao zemljišta za greenfield investicije, čekao i možda dočekao. Karlovac nije, i nažalost ne može pružiti odgovarajuće uvjete nikome u automobilskoj industriji, pa tako ni Hyundaiju.

  • 14 komentara

    1. Poklon je dobro pakiran! Uklanjanje ostatka procjenjujem na oko 4,5 milja kuna. A deponija ….samo nebo zna.
      Na primjer: u vojarni Lušćić ima oko 25.000 kvadratnih metara salonit – azbestnih ploča ili ti oko 350 tona azbesta.
      Koliko košta zbrinjavanje tog opasnog otpada?
      Možda Živi zid na vrijeme poslika krovove jer će i to inače završiti na Korani.

      Stvarno razvojan projekt za građane grada !

    2. U Karlovcu nikakvog “game changera” neće biti. Sve ovisi o ljudima koji mogu biti pokretači, ali i kočničari svega. Taman da i nismo dobili tih 2,5 milijarde kuna, Karlovac ima toliko potencijala da bi samo sposobni i vrijedni ljudi u gradskoj upravi uz malo entuzijazma mogli uistinu napraviti Karlovac kao mjestom ugodnog življenja. Ono što bi se reklo, pravi ljudi na pravim mjestima. Nažalost grad Karlovac nije bio i nije te sreće, jer je to danas grad iz kojeg mladi ljudi bježe, jer moraju. No, imamo li ljude za tu točku preokreta. Nažalost nemamo. Gledajući u ne tako daleku prošlost Grad Karlovac je nakon Domovinskog rata poput svih drugih gradova koji su dijelili prvu crtu krenuo sa nastavkom svog razvoja i to tamo gdje je stao prije Domovinskog rata, pa su sramežljivo nastavljeni gradski projekti. Od proširenja gradske knjižnice, izgradnje srušene zgrade tržnice, izgradnje podvožnjaka u Grabriku, krpanja posljedica rata. Bilo je i tada demokratskog deficita i arhitektonskih ispada, ali je postojao entuzijazam, jer su ljudi nakon rata htjeli živjeti malo normalno, pa se kupovalo u Tornadu i kasnije u drugim trgovačkim centrima. Da ih ne nabrajam i ne reklamiram. Tada je vladajući HDZ imao svoje “špic” igrače koji su se gotovo jedan drugome mogli bili alternativa i mogući gradonačelnici. Bez obzira na svjetonazorske razlike sve su to bili školovani ljudi u naponu snage sa iskustvom. Iz sadašnje perspektive niti jedan od tih imena za kandidata gradonačelnika ne bi bio loš, a kamoli za pročelnike. No, tada je u već dobro poznatoj unutarstranačkoj demokraciji za čelnika HDZ-a došao gradonačelnik Damir Jelić. Mlad čovjek za koga se smatralo da je urban i da ima energiju koja će još više pokrenuti grad, ali se to pokazalo kao loša procjena i promašaj. Ni tada nije došlo do točke preokreta. Kasnije će se pokazati da je 10 godina mandata gradonačelnika Jelića bilo vrijeme izgubljenih prilika, jer dok su drugi gradovi u krizi zbog niskih cijena građevinskih radova radili i gradili, Karlovac je stagnirao. Njegova nervozna osobnost i strah od velikih projekata doveli su do opće stagnacije i nerada, poznatog po pisanju bezbrojnih strategija, pisanjem svega i svačega, brendiranja grada, propadanjem građevinskih dozvola, ali sve bez dizalica. Svaki zahtjev građana i oporbe za razvojem i građenjem Damir Jelić je jezikom novokomponiranog vjernika prevodio kao hedonizam, a svoj nerad naziva grijehom propusta. I nije to jedini krimen. Damir Jelić je svojom “šalabahter demokracijom” u HDZ-u potpuno očistio HDZ-ove “špic igrače” iz 90-tih. Miroslav Škrgatić, Nedjeljko Strikić, Ivan Horvat, Vlado Jelkovac su ekspresno počišćeni i svedeni na razinu članstva da se slučajno u članstvu ne pojave niti kao pomisao da budu konkurencija, a Jelićevi igrači postaju potpuno inferiorni Ivan Uđbinac, Štef Turković i da ne spominjem polusvijet iz raznoraznih optužnica koji svoju naobrazbu sigurno nisu stjecali na fakultetima. I da dobro je Damir procjenio da posljednje izbore za gradonačelnika u Karlovcu ne bi dobio da se kandidirao, ali nam je u nasljeđe ostavio potpunu kadrovsku prazninu, gradski HDZ lišen stučnjaka. Spali smo na to da nam aktuelni gradonačelnik i k tome vjeroučitelj na čistom bosanskom jeziku karlovčankama i karlovčanima poželi sretnu Novu 2019. Niti od Damira Mandića se ne može očekivati točka preokreta, jer njegove izjave da geotermalnu energiju u gradu možemo očekivati u 2 ili tri mandata govore dovoljno o viziji i razvoju grada. Znači dok je on u mandatu, to je za njega Jeti i dok je njega tu priču nećemo gledati. Da su nam u gradu makar ostali “špic” igrači iz 90-tih tada zasigurno ne bi danas slušali takve izjave. No, oprezni smo i Mandić nam je kao takav dobar, jer smo iz “šalabahter demokracije” naučili da od njega može biti i gorih.

      • Moram priznati da se ne bih potpuno složio s tobom, iako imaš prilično točnu i izvrsnu kronologiju sve do danas. No, meni se čini da danas stvari stoje malo bolje, iako je itekako razumljivo da nakon 10 godina totalnog, ali totalnog i apsolutnog nerada, ljudi bivaju skeptični prema svemu. Pa i ja sam u suštini, jer mi se čini da Jelić i dalje drma i da će se Mandića suzbiti.
        A njega neću hvaliti i veličati zbog okej stvari jer mu je to i posao, nije napravio ništa spektakularno, ali za razliku od Jelića – radi. U ovih godinu dana je pokrenuto više stvari nego u 10 Jelićevih. Puno veći problem je što je Jelić do te mjere ubio grad i građane u pojam da su ljudi često apatični i kad su u pitanju okej stvari. No, i protiv toga se treba boriti.
        S Ivkom se u konačnici slažem da bez obzira i na skepsu i na vječita gunđala, ono što je dobijeno od Vlade jest velika i korisna stvar. Ne i presudna, ali dobra i iskoristiva.

    3. Karlovac se prije svega mora riješiti apatičnih, malodušnih, pesimističnih i neambicioznih građana, kojima je čaša u životu uvijek poluprazna i koji svojim negativnim razmišljanjima truju ovaj grad. Isti princip vrijedi i za cijelu državu. Ljudi i dalje žive u socijalistikom modu i nikako da shvate da se, ako im nešto u životu smeta, moraju pokrenuti i iskazati svoje nezadovoljstvo, isformulirati argumentirano što im smeta, što bi htjeli i biti korektiv vlasti (bez obzira koje političke opcije ona bila). Ljudi su navikli da uvijek netko mora nešto napraviti za njih, bila to država, grad, firma u kojoj rade, samo oni sami ne. Čast izuzecima, tipa Petračić ili Badovinac, ali većina ostalih je samo jaka u internetskom hejtanju i kukanju, ali kad se treba konkretno angažirati i zasukati rukave, nema ih. Vlast daje onoliko koliko tražimo. Ako šutimo, ne dobijemo ništa. Najbolji primjer je Turanj i obilaznica. Ekipa se skupila i organizirala i rezultati su tu. Da su šutjeli i kukali po internetu, ne bi dobili ništa. Ja iz centra grada sam bio na svakoj šetnji, iz solidarnosti, a znam puno ekipe sa Turnja koja je odustala nakon jedne ili dvije šetnje, jer su lijeni i inertni, i nedaj bože opet neke nesreće, i svi će im opet biti krivi. Znam da nismo revolucionarni Francuzi, i ne prizivam nikakvo nasilje, ali ako ti nešto smeta, reci jasno i glasno i traži promjene. Odlazak van države je linija manjeg otpora i u gastarbajterstvu nema neke sreće. Većina Hrvata vani živi u lošijim uvijetima i ima manje nego doma, samo treba vremena da shvate, a i puno ljudi se već počelo vraćati nazad. Imamo prekrasan grad sa puno potencijala i mogućnosti (i državu), prestanimo kukati i cmizdriti, skupimo se zajedno i uhvatimo se posla. Da su naši očevi i djedovi tako razmišljali 91, ne bi bilo ni Karlovca ni Hrvatske. Naučimo nešto od njih.

      • .”…..u gastajbarsterstvu nema neke sreće…ljudi ne kuže da im nije dobro….skupimo glave skupa kao naši očevi……”

        Kako kul….šta, došlo iz guzice u glavu da u proračunu možda neće bit love za plaćicu?

        • Pa zapravo on je bio u gastarbajterstvu. I on pretjeruje, naravno, ali i dio gastarbajtera pretjeruje, recimo tvrdnja našeg zajedničkog prijatelja “iz mog iskustva svi se snađu” je jednako smiješna, čak i više. Bez nekog pretjeranog interesa i sam znam ljude koji žive Kurdi-style s po 5 drugih u sobi, hrpa radi poslove s dna kace (koje u Hrvatskoj nisu htjeli radit), a ima i onih koji rade poslove blizu dna kace ali ih predstavljaju kao nevjerojatno blagostanje i sreću (sve dok primaju obilne pakete iz Hrvatske od rodbine), znam ljude koji su se našli u situaciji da doslovno ne znaju što će jer ostanu bez posla i nemaju ni za kartu do doma, itd.

          That being said, uopće nema sumnje da Njemačka i Irska danas nude puno više, ali meni je najbitniji razlog za eventualni odlazak i ono što apsolutno podržavam – tvoj stav i ono što si ti rekao o glavnim razlozima za odlazak/ostanak vani. A taj ako se dobro sjećam nema baš nikakve veze s navodnim ekonomskim blagostanjem.

          Da se ne shvatimo krivo, meni su i odlazak i ostanak posve u redu, svatko bira svoju sreću i svoj put. Ali kad visokoobrazovana i kvalitetna osoba radi posao za one s osnovnom školom i pritom priča o tome da se u Njemačkoj svi snađu onda je to jednako blentasto. Reć “pun mi je kurac HDZSDP-a, pun mi je uhljeba, dosta mi je zatrovane atmosfere u hrvatskom društvu, ovog onog” je i više nego legitimno.
          “Ekonomsko blagostanje, svi se snađu, svi divno žive, dobio sam BOŽIĆNICU WOW” su lupetanja.

          Snađu se najkvalitetniji, ali oni su uvijek i odlazili. Neće Luka Modrić igrat za NK Zadar i ista stvar je u svakom poslovnom sektoru. Ponavljam, društvena atmosfera i poštenije društvo kao takvo su jedna stvar i tu uopće nema priče i sve mi je jasno. Lamatanje o ekonomskom blagostanju je vrlo često glupost na kvadrat. Njemački standard je svakako puno bolji od hrvatskog, ali da se napravi istraživanje ekonomskog standarda hrvatskih imigranata u proteklih 2-3 godine i onih koji su ostali u Hrvatskoj mislim da bi se mnogi (s obje strane) jako iznenadili. Nismo baš u 1965. pa da je jedina informacija o tome ono što kaže Mile iz Fojnice koji radi u Minkenu.

          • Aha, znači neuspješan gastarbajter koji svoj neuspjeh nastoji generalizirati. Ja već mislio da se radi o lokalnom hdz uhljebu u križarskom ratu protiv gastarbajtera iz straha za svoju plaću.

    4. Hebeš vaku kolumnu kad je nemoš kometirat.

    5. Karlovac – grad neugodnog životarenja

    6. Bit je u samom kraju kolumne, Karlovac ne može ponuditi odgovarajuće uvjete automobiloskoj industriji, ja bih dodao niti ijednoj većoj industriji. Preduvjeti za (kvalitetna i bolje plaćena) radna mjesta nisu u prioritetima vlasti zadnjih 20-ak godina. Ako nemaš maksimalni broj zaposlenih građana u privatnom sektoru badava ti (skupi) vrtići, uglancan grad, bazen(i), kolektori, asvalt bez rupa….. Dizalice kao napredak u gradu gledam, ako grade hale i poslovne objekte. Uz ide i komunalna naknada, prirez na plaće, …na kraju krajeva punija gradska blagajna.
      Možda je već kasno za popravak…….

    7. Žali Bože vremena i prostora potrošenog na kolumnu.
      Komentari su sadržajniji i smisleniji.

    8. Učio ih, učio od srijede do petka, al se nisu makli dalje od početka. Ništa više ne nauči pačurlija ta, nego što je prije znala. Pa-pa! Pa-pa! Pa! To je moj Ivka jedini pravi komentar na Tvoju kolumnu.

    9. Uvijek ostanem fasciniran porukom, bogatstvom izričaja, smišljenošću rečenice, pravopisnom i gramatičkom savršenstvu štovanog komentatora iznad mene. Rekob čojek bez veze komentar ali nije, metaforički je onak fajn, kak bi se reklo. Drago mi je što ću u Paklu s autorom kolumne španati po đitri, igrati remi i belu, čagati sa komadima na plesnjaku, piti Ožujsku….
      Ne mogu se zamisliti u Raju, klečanje na kuruzi i šibati se sam po leđima bičem ….
      Tumačenje:

      Fra Tomislav Pervan
      USKI I STRMI PUT U ŽIVOT

      Mt 7, 6.12-14
      U današnjem evanđeoskom odsječku imamo tri životne maksime. Ne bacati biserje pred svinje, potom zlatno pravilo: Činiti sve iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ljubav je srčika, jezgrenica i smisao svega što je zabilježeno u Zakonu i Prorocima. I na kraju govor o dva puta u život. Kojim putem ići, udariti u život? Koji put vodi u život na ovoj plovidbi oceanima života?
      Ima riječi u Novome zavjetu koje, kad ih čovjek jednom čuje, zauvijek ostaju u pameti. I nikada nam ne će izići iz sjećanja. Takva je ova o svetinji pred psima i biserjem pred svinjama. Ili pak onaj drugi izričaj iz Isusovih usta: Budite mudri kao zmije, bezazleni kao golubovi (Mt 10,16). Isus kao da želi reći: Čovječe, u tebi postoji sveti prostor u koji može samo Bog, koji je povlašteno mjesto za Duha, i nemoj sebe profanirati, nemoj se prostituirati, svoje srce razdavati koječemu. U tebi je tajna povjerena samo tebi. Iz te tajne moraš živjeti, tu crpsti nadahnuće za svoj govor o Bogu, o Isusu. Nemojte profanirati Božje ime u ispraznu govorenju. I shvatimo jedno, svi smo mi ljudi u traganju, u potrazi za Višim, za pravim Putem, za Istinom. U tebi postoji nedodirljivi prostor Svetoga, ona skrivena komora u kojoj se Ocu moliš, za koju Otac i ti znate.
      On želi upozoriti svoje učenike da nisu svi sposobni shvatiti ono što donosi on u svojoj osobi, svojoj poruci. Zato i govori u slikama, prispodobama, da bi ljude prisilio na mišljenje i razmišljanje, da u svojoj glavi mozgaju spram onoga što on želi reći i poručiti svojim slušateljima. Nisu svi kadri prijeći granicu onoga svakodnevnoga, onoga što treba tumača iz Isusovih usta. Zato je Isus nasamo svoje poučavao. Ima stvari koje jednostavno jedna drugoj ne odgovaraju: Ne ide zajedno staro vino i novi mjehovi, novo vino i stari mjehovi, nova zakrpa i stara haljina, stara zakrpa i nova haljina. U svim tim slučajevima imamo pucanje, male katastrofe, pukotine. Ili pak post u vrijeme kad je tu zaručnik.
      Na jednoj strani vidimo kako Isus upozorava svoje učenike, a na drugoj vidimo upravo njega kako kao iz rukava, u dramatičnu ritmu i tempu, izriče svoje riječi, odašilje svoju poruku svim ljudima s kojima se susreće. I ono o čemu ovdje govori, sustiglo je doskora njega. Ni pune tri godine nije govorio, a već su se svi na njega i protiv njega okomili. Ljudi nisu htjeli njegovo biserje, nego su htjeli njega – jednom zauvijek – smaknuti, uništiti. Sukladno ljudskome common sense, zdravu razboru, mogao je i on doživjeti duboku starost kao i Buda. Ali ne. On je svjesno dijelio, izazivao, provocirao, on je htio da se čovjek napokon odluči. Isus kao da je svjesno izazivao sudbinu protiv sebe.
      Zlatno pravilo: Što želite da ljudi (u)čine vama, činite to i vi njima! Gospodine, što nam je činiti? – kao da se pitaju učenici. Isus kao da veli: Zapitaj samoga sebe, što sam sebi želiš, pa to onda uzmi kao mjerilo i prema drugima! Daruj to drugima. Potraži čovjeka gdje on jest, poput Majke Tereze. Svi znamo što je glad, žeđ, bijeda, nevolja, potreba, siromaštvo. Trebamo samo preskočiti 18 poglavlja, zaustaviti se na 25. Matejevu poglavlju, o konačnom sudu i obračunu: “Što ste god učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili!”, govori Isus. – I obrnuto. Isus poziva da se identificiramo sa svojim bližnjim, pored nas, da se stavimo u njegovu kožu, što on osjeća, kako on misli, koja ga nevolja tjera. Svako dobro djelo počiva u biti na identifikaciji s tuđim životom i nevoljom.
      Nikad se Isus nije bavio teološkim apstraktnim rasprama, nikad nije razbijao glavu s onim što bi bilo kad bi bilo, nikad nije držao predavanja iz etike ili morala što treba činiti i načelno se izjašnjavati. On je uvijek stupao ispred, pripovijedao primjere, donosio slike, i onda bi poručivao onima oko sebe: Idi, čini tako. To je ono čudo njegove osobe, naime, konkretnost djelovanja, a mjerilo je svemu Božje kraljevstvo. U protivnom, sve ostalo jest prostor čistih utvara, mudrovanja i demona. Čovjek mora biti čovjek da bi čovječno postupao; Isus pretpostavlja već u nama stanovitu mjeru čovječnosti. Zato nam trebaju drugi da nam pokažu kako sazrjeti do punoga čovjeka. Samo dobrota oslobađa dobrotu, samo ljubav oslobađa i nudi ljubav.
      Isus je uvijek protiv prosjeka i prosječnosti. Od svojih traži radikalnost! Uska vrata, tijesan put. Danas nam mora biti jasno da mi kao ljudi nikako ne ćemo moći vlastitim snagama ići u budućnost ili graditi kuću svoga života. Živimo u pluralnom svijetu, svijetu s vrlo mnogo suprotstavljenih mišljenja i nazora. Jedan od vrhunskih fizičara minuloga stoljeća W. Heisenberg rekao je jednom: “Naš današnji tehnički i pluralni svijet nalik je golemu brodu, čije su željezne i čelične mase toliko jake i velike da privlače k sebi i zbunjuju igle kompasa te se brod samo vrti u krugu i pokazuje smjer prema samome sebi. I tako ovaj brod, ova naša današnja kultura, plovi bez orijentacije, sve brže, ali bez cilja. Želimo li se susresti s opasnostima svoga vremena, moramo se ponovno orijentirati prema zvijezdama.” Pod tim zvijezdama mislio je Heisenberg na vjeru, na temeljna načela Kristova nauka. To je pravi i istinski kompas našega života koji nam pokazuje put, strm doduše i uzak, ali spasotvoran. Vjera je ona uska staza kojom kročimo naprijed, uska staza prema Bogu ima mjesta za sve, da, to je mjesto u vlastitom srcu, za mnoge druge ljude.

    10. Jura, bog te mazo, pa ti se stvarno obratio. Jesi u autobusu ?

    Odgovori