Dok se HDZ-ovci ondje bore za vlast, Ličani se bore za golo preživljavanje. O Ličkoj-senjskoj županiji intenzivno se govorilo ovih dana zbog političke karijere donedavnog prvog HDZ-ovog Ličanina Darka Milinovića. U županiji koja je u srcu Hrvatske, obišli smo njezinu periferiju. U nekim od sela još uvijek čekaju asfalt, vodu, uličnu rasvjetu. Stari umiru, mladi odlaze, ali dolaze Kinezi.

Bili smo u Lici. Najveća, ali zapravo najmanja hrvatska županija. Najveća površinom. Najmanja po broju ljudi koji u njoj žive. A kako žive? E, to je posebna priča.

Sadržaj se nastavlja...

Prolaznika baš i nema. Susjedi su kilometrima daleko jedni od drugih. Tu je Milica, ima 81 godinu, samo ona, Crni i mačak koji povremeno navrati. Nabasali smo na nju posve slučajno. Ni ne znamo gdje smo. Kaže nam u polju smo između dva sela, Gradine i Šeganovca.

"Gore ima osam stanovnika i ja deveta, sve samci, na jednom mjestu dvoje. Najmlađa ima 72. godine. Staro selo, stari ljudi", priča nam Milica.

Suprug joj je umro prije 4 godine. Djece nisu imali. Susjedi su ili pomrli ili se odselili. Nju drži optimizam, a ona drži 30-ak ovaca. Mirovina joj je tek nešto veća od tisuću kuna. Bez ovaca i malo vrta, doslovce bi gladovala.

"Imam tu paprike za sebe dovoljno, pet šest, paradajz je otišo ća. Ako umrem netko će pojesti i to je to", rekla nama je.

Ako umre, u ovom zaselku više neće živjeti nitko. Tako je to u Lici, kažu nam. Uvjerili smo se i sami. Jasno nam je da je ovdje oduvijek bilo teško živjeti. Bez ceste, s grubom klimom i daleko od civilizacije. Ali dok su si mogli svojim rukama osigurati dovoljno – ostajali su. Više ne.

Selo Ponor