AKTUALNO

"Nedjeljom u podne", Viktor Volarić-Horvat: Najveći gušt mi je doći u Karlovac i zasvirati s ekipom, ali život ću ipak graditi dalje od Hrvatske

Mladi karlovački glazbenik, audioproducent i tehničar Viktor Volarić-Horvat gradi sve uspješniju karijeru na mjestu koje je po mnogo čemu glavno svjetsko središte navedenih zanimanja i zanimacija - Londonu. Tako je trebao početi naš intervju i prije nekoliko mjeseci, sve dok nisam saznao kako uopće nije u Londonu i sve je to samo ili njegov dobro plasirani reklamni trač ili posljedica sve više amerikaniziranog hrvatskog poznavanja geografije. Umjesto toga bio je u mjestašcu (duplo većem od Karlovca doduše...) koje je jedini tračak slave i bitnosti doživjelo 2001. godine kada su tamošnji Wanderersi igrali polufinale FA Cupa s Liverpoolom. Sada je, navodno, zaista u Londonu pa smo aktivirali ideju o intervjuu i eto ga.

Dakle, od kuda mit da si u Londonu? Gdje si zapravo bio? I jel odluka o odlasku bila laka ili si se teška srca otisnuo od rodne grude u grubi strani svijet? 

- To je samo jedan od mitova povezanih s mojim odlaskom! No, krenimo redom... Dakle, odluka o odlasku nije bila laka, ali ne zbog toga što me Hrvatska čvrsto držala već zato jer sam zapravo htio otići u Nizozemsku. Bila su me privlačila zapadnoeuropska društva, tolerantnija, otvorenija, uređenija, kreativnija i originalnija od hrvatskog društva, ali sam zbog poznavanja engleskog jezika završio na jugu Engleske. Iskreno, Engleska mi je prije bila bez veze i London mi je značio isto kao i proverbijalno tursko groblje. No, čim sam 2013. otišao u turističku izvidnicu, na lokalnu jazz svirku, proradio mi je rep za Londonom. A sad ovo o mitovima, mogu ti reći da mi je drago da mogu napokon rasplinuti neke mitove o mom odlasku...

Pa krenimo!

- Do ožujka ove godine nisam uopće živio u Londonu, ali ljudima je valjda Ujedinjeno Kraljevstvo sinonim za Englesku, a Engleska za London. Prve četiri i pol godine proveo sam u gradu imena High Wycombe (nazvan po potoku Wye, pa volim to mjesto prevesti kao Gornji Vajevac).

Još bolje! Možeš onda povući paralelu s Karlovcem, jer ako se ne varam High Wycombe je 50-ak kilometara od Londona, kao i mi od Zagreba...

- Uh, za razliku od dosta stvari koje ću kasnije krajnje nekritički i nepatriotski reći o Hrvatskoj, ovdje ću prednost dati Karlovcu. Mi se često znamo žaliti na nedostatak kulturnih zbivanja i slično (što uopće više nije ni blizu točnog, opaska zajednička!), no to je valjda samo zato jer ljudi još nisu živjeli u pravom kuturnom vakuumu kakav vlada u proleterskom, uspavanom, siromašnom "Vajevcu". No, zbog blizine metropole koju si spomenuo, obrazovanje, posao i razonoda vodili su me u London barem jednom tjedno. Slijedom nekoliko vrlo inspirativnih slučajnih situacija, stvari na polju muzike i audioprodukcije razvijale su se tako dobro da sam se preselio u London kad sam osjetio da sam spreman. Bila je to dosad najbolja odluka u životu, ali mi je trebalo par godina da se usudim na taj potez, kojega se, pokazalo, nisam uopće ni trebao bojati.

Vratit ćemo se tome, no dokrajčimo sad ostale mitove...

- Može! Dakle, nisam u London otišao studirati. Prvi posao bio mi je u restoranu i u tom periodu jesam uspješno odradio jednosemestralan kurs za audioprodukciju, kako bih formalizirao i proširio svoje znanje i iskustvo iz Hrvatske, stečeno uglavnom radom u Studiju 8. Veseli me da mogu ovim putem zahvaliti Gordanu Begleru što me od ranih dana inspirirao i podržao moj štreberski interes za nevidljivim akustičkim i električnim oscilacijama, tzv. zvukom i signalima. Jednako masnu zahvalu upućujem i Peri Desoviću za svu suradnju oko programa i povjerenje koje mi je dao oko uloge umjetničkog voditelja i inženjera za zvuk.

Ima još koji mit?

- Pa, onaj da sam postao tata naravno.

E taj ne znam!

- Neki znaju haha. Ali mogu samo poručiti: pitajte, ne slušajte glasine!

Sada si ipak u Londonu pa reci nam kakav ti je svakodnevni život u tom središtu svega? Imaš li posebne kišobrane za svaki dan u tjednu?

- Evo, opet smo na mitovima, ali sada o Londonu! Svakog dana doručkujem u vrtu i čudim se kako je moguće da u jednom gorostasnom gradu kakav je London postoji takva oaza mira. Sad misliš da lažem, jer nitko normalan ne doručkuje na otvorenom kad pada kiša. Sad ću ti reći nešto što zaista nećeš vjerovati. Bilo ljeto ili zima, u Londonu rijetko pada kiša. Uopće mi nije jasno odakle taj stereotip. U Karlovcu sam cijeli život imao kišobrane, a otkad sam u Engleskoj, koristio sam ga možda pet puta godišnje. Znam, ne vjeruješ mi...

A magle? Ajde bar to! Planirao sam te pitati koje su magle bolje, karlovačke ili londonske?

- Ponekad se pitam jesam li ja uopće u Engleskoj? Maglu sam ovdje vidio doslovce dva puta u ovih pet godina, a živio sam u dolini. Prirodna magla u Karlovcu krasna je; tajnovita, česta, ali prolazna, osvježavajuća, ali bojim se da je ona civilizacijska magla u Hrvatskoj trenutno mnogo ozbiljniji problem.

Nema kiše, nema magle, znači taj London je jedno teško razočaranje? 

- Haha, srećom nije razočaranje, ali o puno toga imamo krivi dojam. I ja sam London doživljavao kao užurbano, nabrijano mjesto koje nikad ne spava, u kojem se konstantno čuju sirene policije i hitne pomoći i gdje nema mira. Kad sam zbog posla počeo obilaziti sve kutke Londona, shvatio sam da je centralni London ono gdje se stvari događaju, a otprilike 3/4 grada je zapravo spavaonica. Pola od toga je proletarijat, druga polovica nekakva srednja klasa, a bogataši uglavnom žive izvan Londona. Sve to se odnosi i na kuću u kojoj trenutno živim. Unajmljujem sobu u kući koju dijelim s jos četvero ljudi, dvojica od kojih su jazz muzičari koje poznajem od prije i dnevni boravak konvertiran je u sobu za probe i snimuckanja. Iza kuće imamo maleno dvorište u kojem vlada takav mir da nas svakodnevno posjećuju lisica (nikad bio kod njega, nikad me pozvao, čista laž, op.a.), vjeverica, grlice, mačke, vrapci itd.

Koliko ti od tog raja treba do posla?

- Na posao putujem biciklom i treba mi £0.00 i 30 minuta. Ako putujem javnim prijevozom, treba mi cca £3.30 i 45 minuta. Imam i auto, jer mi treba za potrebe snimanja i svirki, ali uglavnom stoji parkiran u ulici većinu dana u tjednu. Pažljivo sam birao u koji kvart ću se doseliti jer je London tako velik da je "proć viit svirku" na pogrešnom dijelu grada kao da se iz Karlovca na ležernu svirku zaputiš u Rijeku i vratiš se iste večeri. Mogu reći da mi je sad pod nosom (čitaj - 45 minuta na bilo koju stranu) otprilike 10% grada i to ona desetina u kojoj se događa baš ono što me zanima.

Pretpostavljam da onda nema smisla pitati te vidiš li u nekoj dugoročnoj slici mogućnost povratka u Hrvatsku?

- Uf, kako ću sada ispasti antipatriot... Prvih nekoliko mjeseci bilo je teško jer sam radio jednostavan i mukotrpan posao 5 dana tjedno na minimalcu i volontirao u jednom londonskom jazz klubu da bih upoznao što više muzičara, uz cjelodnevni studij dva dana tjedno. Stvari su se ubrzo počele tako dobro razvijati kroz kontakte koje sam ostvario i rad koji sam obavljao da me ubrzo čak i nostalgija počela napuštati. Vidim čak i na 1,800 km udaljenosti da su stvari u Hrvatskoj svjetonazorski i ekonomski veoma loše i nemam nikakve želje da se profesionalno pokušam ukorijeniti u Hrvatskoj. To bi bio karijerni suicid. Hrvatska kao kolektiv ima mnoge talente, ali vrlo malo originalnosti, a još manje samodiscipline i ustrajnosti. Moje osobno ograničenje je to da trebam biti okružen naprednijima od sebe da rastem i pokušavam nove stvari pa sam se u Hrvatskoj osjećao dosta ograničeno, jer je muzička scena u Engleskoj, a pogotovo Londonu, toliko razvijena, napredna, zdrava, raznolika i propulzivna da mi ponekad bude čak i depresivno doći u Hrvatsku i vidjeti da, čak i u digitalnom dobu, trendovi kasne otprilike pet godina. U Hrvatsku ću zauvijek dolaziti po odmor, zalogaj prirode i stara prijateljstva, ali bojim se da sam pronašao svoje trajno mjesto pod suncem negdje drugdje. Možda to jednog dana postane Nizozemska, možda Kolumbija, možda Australija, ali teško da će Hrvatska za mojeg života sustići razvijenije zemlje i privući me da se vratim.

Što se tiče posla radiš kao tehničar u Guildhall School of Music & Drama, kako si došao do tog mjesta?

- Da samo znaš kako sam se tresao od veselja kad mi je stigao e-mail s pozivom na selekcijski intervju! Nekoliko dana nakon intervjua, usred snimanja u studiju zazvonio mi je telefon, bilo je već kasno, ali imao sam osjecaj da se moram javiti. S druge strane bio je voditelj tehničkog odjela GSMD-a i pozvao me da radim za njih. Da pojasnim ukratko zasto je to velika stvar za mene - Guildhall School of Music and Drama spada medu deset najprestižnijih svjetskih konzervatorija za glazbu i kazalište i privlaci studente iz 60-ak zemalja svijeta. Posao je dosta lagan, ali inzistira se na visokim standardima tehničkog znanja, vještina i profesionalizma. Osjećam se veoma dobro u tom kolektivu. Učim nešto novo svakog dana i često imam priliku vidjeti i čuti sjajne mlade glazbenike, glumce i studente produkcijske umjetnosti u elementu. Jedan moj kolega na pitanje kako je odgovara poštapalicom: "Livin' the dream, mate!" To zaista nije daleko od istine u ovakvoj instituciji.

A The Cracked? Tko su oni i što hoće? Hoćeš ih dovest u Radićevu?

- The Cracked je najveseliji band u kojem sam ikad svirao! Ima nas osmero i sviramo nekakvu autorsku mjesavinu karipske muzike, afrobeata i afro-kubanske tradicije. Imamo dva gitarista, basista, bubnjara, dva udaraljkaša, trombonista, saksofonista i trojica pjevaju. Vrlo energična i poletna muzika kojom iz svirke u svirku uvijek rasplešemo ljude. Ne znam je li to posljedica anonimnosti života u ogromnom gradu i, posljedično, manje stidljivosti, ali dok u Hrvatskoj ljudi na svirkama katatonično stoje, u Londonu se skače, pleše, znoji, smije, raduje i s prijateljima i strancima. Sviramo i na festivalima, ali najdraže svirke su mi u pubovima zimi. Nikad u životu nisam vidio toliko mokre prozore kao nakon naših nastupa. Izgleda da se ventilacija ne može nositi s toliko rasplesanih veseljaka. To sve zvuči jako ozbiljno, ali zapravo nitko u bandu nije full-time muzičar. Druženja i svirke su neformalne, ali da bismo opravdali poziv na svaku svirku, moramo je shvatiti kao da smo profesionalci. Zbog tog stava i imamo redovite svirke.

Prestani toliko pričat i ignorirat moj poziv u Karlovac!

- Haha, ti se, kao, malo šališ kad pitaš hoćemo li doći u Radićevu, a sad ce ti proraditi rep kad ti nešto kažem (nisam ja doista lisac, to je samo prezime -.-, op.a.). Ovo čak i nije bila moja ideja, nego je netko u bandu sugerirao da 2020. otidemo na bendovski godišnji odmor u - Hrvatsku! Tako da već radim na organizaciji par svirki (Lastovo, Split, Zadar, Silba, Krk, to su neke od opcija koje razmatram), a svakog tjedna zavrtim fantaziju i da u Karlovcu sviramo. Osim banda The Cracked, nedavno smo prijatelj i ja oformili afro-rock trio s jednim od osnivaca i aktualnih clanova legendarnog banda Osibisa. Mislim da band ima bistru budućnost kad ti kažem da smo prvu dvosatnu svirku ispeljali nakon jedne 90-minutne probe netom prije svirke. Potpuno poremećeno, ali upalilo je. Hm. Hoćemo li doći i mi u Radićevu? Bolje da počnem gledati aviokarte!

Sve je zapisano i objavljeno, javi mi se za detalje! Nego, Iako si Londončanin kad dođeš ovdje sviraš i sa starom ekipom i s nekim novim imenima (Aklea Neon), ima li kakvih novih suradnji u planu? Hoćete li ikada obnoviti Soul Radio?

- Najveci gušt mi je doći na godišnji u Karlovac i Zagreb, naći se sa starom ekipom i svirati! U zadnje vrijeme to je i neka nova ekipa. Imam vrlo zanimljivu suradnju s Osječankom Akleom Neon u vidu studijske produkcije dijela njenog albuma, od aranžiranja preko sviranja do post-produkcije, a od ove godine se bez izuzetka svakim posjetom Hrvatskoj nadem i s ludo kreativnim dvojcem Cura i Dečko. Također, surađivao sam i s našim karlovačkim kantautorom Markom Elliotom Chanceom. Oni su, među ostalima, primjeri Hrvata koji djeluju izvan kutije što se tiče hrvatske scene. Volio bih ih vidjeti kako haraju međunarodnom scenom. Međutim, žalim što moram reći da ozbiljnije međunarodne suradnje tog tipa nisu održive. Muzička produkcija znači puno posla, a raskorak ekonomskih mogućnosti u RH i UK znači da muzičku suradnju mogu obavljati jedino na prijateljskoj osnovi, a za to, nažalost, više nemam vremena.

Majice na Soul Radio i KAbinu i Studio 8 ponosno nosim po Londonu i siguran sam da ce Soul Radio kad-tad opet zasvirati, najvjerojatnije na nekom od tajnih jam sessiona u Galović Selu, ali budući da je velika većina banda u dugoreško-karlovačkom regionu, možda je bolje da se obratiš njima!

Okej, hvala ti na razgovoru i čujemo se oko onog s Radić....

- Stani! Kad smo već kod DR/KA regiona, ne mogu izdržati da ne ispričam anegdotu o tome kako sam došao do banda The Cracked. Vrlo drag nam zajednički prijatelj, Tomislav Bišćan, s kojim sam prije odlaska u UK kovao zanat na karlovačkoj i zagrebačkoj sceni, posjetio me u High Wycombeu. Spontano, bez odveć planiranja, uzeli smo malene udaraljke i zaputili se u velik obližnji park. Vježbali smo neke afro-kubanske ritmove i on je snimio kratak video za objavu na Facebooku. Idućeg jutra, moja kolegica s bivšeg posla otvorila je Facebook i njen je partner u prolazu preko ramena vidio neku dvojicu bradonja kako truckaju po udaraljkama u parku. Rekla mu je da sam njen kolega s posla, a on joj je sugerirao da me pita želim li uletjeti kao zamjena za njihovog udaraljkaša za jedan festival. Pristao sam i band me odlučio zadržati kao dodatnog udaraljkaša tako da sam sad u stalnoj postavi banda. Život zaista piše neslućene priče, a još bolje se stvari događaju kad imate aktivan Facebook.

U redu gospodine Zuckerberg, ako vi tako kažete...

- Haha, imam ja još takvih priča, ali nisu sve za ovaj intervju...

Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr

Izdvojeno


Reci što misliš!