Prema službenim statistikama u Hrvatskoj je nestalo preko 65 tisuća obrta odnosno obrtnika u posljednjih deset godina. To je svakako i posljedica objektivnih okolnosti, prije svega ulaska u EU i otvaranja tržišta ljudima čije ruke i vještine vrijede više u EU nego u Hrvatskoj, ali prije svega je ta brojka teški poraz hrvatske politike na nacionalnoj razini koja nikad nije, a ni sad nema strategiju kako na životu održati najmanje poslovne subjekte, odnosno ne ubiti ih previsokom poreznom presijom i suvišnim administriranjem. Na nižoj pak razini, lokalne vlasti s malo interesa za širi društveni interes, dodatno su kumovale zatiranju obrta. Ponajprije favoriziranjem jednih te istih obrtnika na natječajima za obavljanje građevinskih radova i nabavu nižih vrijednosti, aktivnoj ulozi na izigravanju jednog od osnovnog načela tržišne ekonomije – održavanju zdrave konkurencije, odnosno forsiranju klijentelizma iz stranačko-privatnih interesa.

I ovih dana novine su pune priča kako se u Hrvatskoj teško može pronaći majstor, pogotovo ako je hitno, za bilo kakve popravke po i oko kuće, za završne radove u građevini. Nedostaje vodoinstalatera, električara, stolara, bravara, soboslikara, keramičara…, a nitko neće u strukovne škole, svi se guraju u škole za „fina“ zanimanja, pa kasnije mnogi od njih nakon neispunjenja sna o nobles fakultetskoj diplomi završe na Zavodu za zapošljavanju bez ikakvih konkretnih vještina, na prekvalifikaciji ili su prisiljeni potražiti sreću u inozemstvu, obično na poslovima kojih se u Hrvatskoj ni u ludilu ne bi prihvatili.

Sadržaj se nastavlja...

No listanje starih novina otkriva da se malo toga promijenilo u pola stoljeća: ni tada se mladi nisu gurali u strukovne škole niti je održavanje sitnog obrta bio lak posao kad je obrtništvo bila neka vrsta sive zone, slabo normirana, a samim tim manje opterećena administracijom, ispunjavanjem posebnih uvjeta i pa i manje kontrolirana u smislu inspekcijskih nadzora. I tada su se tražili uzroci gašenja poslova i traženja načina da se sitni obrti održe na životu, a mladi motiviraju za strukovno obrazovanje. Dileme su bile tada i sada iste, i očekivalo bi se da ćemo nakon 50 godina iskustva biti nešto pametniji, ali očito nismo. Tekst u nastavku nije edukativan samo u tom smislu, nego govori ponešto i u našem iskrivljenom pogledu na prošlost. Nerijetko se od raznih revizionista može čuti popularna „mantra“ (baš poput one da se nije smjelo ići u crkvu i reći da si Hrvat), kako je u socijalizmu branjena i zatirana svaka privatna poslovna inicijativa i poduzetništvo. Umjesto komentara evo egzaktnih brojeva: 1973. godine u karlovačkoj komuni (koja je doduše bila veća od Karlovačke županije i zahvaćala dio Like) bilo je usred totalitarističkog komunističkog mraka 1540 privatnih zanatskih radnji, danas u okruženju slobodno-tržišnog kapitalističkog raja na području Karlovačke županije registrirano je 1825 obrta.

„Ima alata, al' nema zanata“, Karlovački tjednik, 20. lipnja 1974.

U posljednjih desetak godina stotine privatnih obrtnika stavilo je ključ u bravu svojih radnji. Samo u prošloj godini obrt je odjavilo 218 zanatlija. Istovremeno sve se više povećava broj onih koji se bave zanatskom djelatnošću kao sporednim zanimanjem. Od 1970. godine zabilježeno je više od 200 takvih zanatlija bez obaveza. Oni ne moraju imati vlastite prostorije za rad, nemaju radnog vremena i naravno, plaćaju manje obaveze društvu, pogotovo zato što su osigurani (i socijalno i zdravstveno) po drugoj osnovi. Da bi to ilustrirali, evo jednog primjera iz jedne susjedne komune: trojica privatnih elektro-instalatera odjavili su svoju djelatnost, jer nisu mogli ravnopravno konkurirati radnicima zaposlenima u „Elektri“, koji su također nudili kompletnu uslugu ljudima koji uvode struju u svoje kuće. Radnici „Elektre“ nastupali su „ekipno“ i nudili sve od uvođenja instalacije do uporabne dozvole. Naravno, to je bilo nešto jeftinije i privatnicima ništa drugo nije preostalo, već da se „povuku“. Ne bi trebalo gušiti taj tzv. dopunski rad pogotovo ne u djelatnostima u kojima je zaposleno malo ljudi. Međutim, ne treba ni ostaviti odriješene ruke već zaposlenim zanatlijama u društvenim poduzećima, koji su u stanju popodnevnim dopunskim radom „zagušiti“ dobar dio privatnih zanatlija kojima je to osnovno zanimanje. Istovremeno oni „guše“ sami sebe, jer dobar dio posla, koji bi inače bio povjeren društvenoj radnoj organizaciji, obave za svoj račun. Tko će naći ravnotežu između dopunskog rada i rada redovnih zanatlija, teško je reći. Naime, izgleda da uopće nije istraženo to područje, što ilustrira i podatak da se za najveći dio zanatlija ne zna zašto su odjavili obrt (od 218 privatnika koji su odjavili obrt, u prošloj godini za 71 ne zna se zbog čega su to učinili). Od toga broja svega 42 obrtnika otišla su u penziju, a 29 ih je navelo da radnju zatvaraju zbog velikih obaveza. U posljednje vrijeme klasični zanati pogotovo na selu, odumiru. U desetak godina 108 kovača odjavilo je svoju djelatnost. Dodajmo tome da se 69 obućara, 17 kolara, 8 bačvara i 47 stolara odreklo svojih radnji, pa ćemo lako zaključiti da treba nešto iz osnova mijenjati, jer će uskoro biti gotovo nemoguće dobiti uslugu postolara, krovopokrivača, dimnjačara. .. Situacija je još ozbiljnija kad znamo da mladi ljudi nisu zainteresirani za te zanate. Dimnjačari i krovopokrivači već nekoliko godina traže učenike za svoj zanat, ali nitko se ne javlja. Naravno, u prošloj godini nisu samo zatvarane zanatske radnje. Prema podacima Privredne komore u tome je razdoblju osnovana 171 nova zanatska radnja. Međutim, njihova se struktura mijenja u korist „modernijih“ zanata, frizera za žene, elektroinstalatera, automehaničara, TV mehaničara i sl. Na području svih trinaest komuna karlovačko-ličke regije danas ima 1540 privatnih zanatskih radnji i 22 zanatske organizacije udruženog rada. Svi oni zapošljavaju 2600 radnika. Zasad nema podataka o tome koliko bi trebalo biti zanatlija (i kojih djelatnosti), pa da budu zadovoljene potrebe ovog velikog područja. Jedno je sigurno: zanatska djelatnost tiho odumire, a svi uzroci ipak nam još uvijek nisu poznati. Još je sigurnije da hitno treba poduzeti niz društvenih mjera kako bi se zaustavilo propadanje zanatstva. Zakon o zanatstvu leži već dvije godine u prednacrtu i stupit će vjerojatno na snagu krajem ove godine. Bit će to jedna od mogućih osnova za daljnji razvoj zanatstva, ali Zakon ne predstavlja i rješenje za karlovačko zanatstvo. Porezna politika, poslovne prostorije, suzbijanje nadriobrta, ograničenje dopunskog rada, revizija dozvola, istraživanje potreba za zanatskim uslugama... sve su to samo elementi za širu društvenu akciju o kojoj se samo govori već dvadesetak godina.

Pripremio Tihomir Ivka