KAportal KAretrovizor: Muke milicije u socijalizmu po pitanju ugleda: "Ako ćeš biti zločest, kad narasteš bit ćeš milicajac! | Karlovački informativni web portal

KAretrovizor: Muke milicije u socijalizmu po pitanju ugleda: “Ako ćeš biti zločest, kad narasteš bit ćeš milicajac!

foto KAfotka.net

Čovjek u uniformi, bio on vojnik, liječnik ili vatrogasac, uvijek uživa određeni respekt. No, ima jedna uniforma oko koje se uvijek lome koplja, na koju neki gledaju s respektom, drugi s podsmijehom, jedni s dozom straha, drugi s prijezirom. O plavoj, onoj policijskoj uniformi je riječ. Za činjenicu da dio građana policiju koja je tu prije svega da služi i štiti, doživljava neprijateljski često si je sama u tome kriva, nitko ne voli da revnost i strogoću policija trenira na običnim građanima. S demokratizacijom hrvatskog društva nestao je, doduše, onaj milicijski „bahatluk“ i sila, kad se od milicajca što bi ustao na krivu nogu mogla dobiti pljuska na cesti, tek da se vidi tko je tu glavni. Policija je danas u globalu uljudnija, pa i pismenija tako da je i viceva na račun njihove inteligencije sve manje. Uglavnom, teško da ćete danas dobiti pljusku od policajca na cesti, ali zato će vam (pre)revni policajac napisati masnu kaznu za minorni prometni prekršaj što zna zapeći više od šamara. Između dodatnog punjenja proračuna našim parama i popularnosti među građanstvom, policija će u pravilu birati ovo prvo. Ipak je punjenje državnog proračuna najvažnije. Iako im se ta usluga od države baš i ne vraća.

Policija, naime, ima manje koeficijente od ostalih ljudi u uniformama (pravosudna policija, vojska, carina), policijski službenik pripravnik ima neto plaću gotovo dvostruko manju od državne prosječne plaće, i tu se nije mnogo promijenilo od socijalističkih vremena. Sad još moraju trpjeti slobodu govora građana i činjenicu da više nisu strah i trepet kao milicajci s pendrecima iz prošlog sistema. No, sudeći o tekstu iz prošlosti s kojeg danas skidamo prašinu, čini se da im po pitanju ugleda kod građana nije ni tada mnogo bolje išlo. Dapače, milicija je mučila muku da nađu ljude iz grada koji bi obukli uniformu, a mame su zločestu djecu plašile doskočicom „ ako ne budeš dobar, bit ćeš milicionar kad narasteš“.

Kako (ne)žive karlovački milicionari, Karlovački tjednik, 13. siječnja 1972.

  • Prije nekoliko dana na natječaj karlovačke Stanice javne sigurnosti na jedno od naizgled zanimljivih mjesta javio se mladi pravnik. U Stanici su bili zadovoljni što se konačno netko od mladih ljudi zanima za njihovu službu. Molba je odmah prihvaćena i mladića su pozvali na posao. Dali bi mu mjesečni osobni dohodak od 2160 dinara. Odustao je, jer u međuvremenu se pokazala bolja prilika. U policiju mladi fakultetlija neće! Pravnika će u Stanici, možda, još i pronaći, ali milicionara vrlo teško. Mladići sa sela, iz šire okolice Karlovca, još će i prihvatiti ponudu da budu čuvari reda, međutim, dugo će i dugo vremena proći dok se oni u gradu kraj tolikih zanimanja odluče baš za ovo. Razlog je najvećim dijelom u tome što zapravo za neprekidni danonoćni rad, bez nedjelja i praznika, milicija daje relativno mali osobni dohodak. Uz to za male pare rijetko će tko trpjeti sva ona poniženja na koja će čovjek u takvoj uniformi naići, uređujući.

    Nekolicini novinara ostat će u sjećanju prednovogodišnji prolazni susret u centru Karlovca. Za upravljačem patrolnog milicijskog automobila bio je mlad mlicionar, pristojno je i susretljivo zaustavio automobil pred pješačkim prijelazom da bi propustio prolaznike. Jedan od njih u uvoznoj bundi, vjerojatno na odmor u okolici Karlovca, zaustavljanje je prokomentirao: „I tebi brate, plavi anđele, pamet ne smeta!“

    Slučajno poznajemo prolaznika iz vremena dok je još radio u Karlovcu. Nerijetko nam se učinilo da od velikih štampanih slova nije dalje otišao, a milicionar za upravljačem uskoro će završiti jednu višu školu. Kvocijent inteligencije jednog i drugog ni po kojoj osnovi se ne može uspoređivati. Međutim, mladićeva je nesreća što je milicionar.

    Nisu takvi komentari rijetkost kažu nam naši sugovornici iz milicije. „Primijetili smo, međutim, da je takvih priča u posljednje vrijeme sve manje, ljudi nam prilaze, u stanju su pomoći, čini nam se da je služba u očima građana popularnija. Još uvijek, međutim, majke ako žele plašiti djecu mogu vikati: Bit ćeš milicionar! Još uvijek je to u nas, za razliku od mnogih drugih razvijenijih zemalja, bau-bau zanimanje, posao koji se posljednji može poželjeti.“

    Da bi nam zornije predočili stanje u karlovačkoj policiji, njeni rukovodioci posegli su za nizom podataka. 1968. godini, pri formiranju, u Stanici su radila 172 čovjeka, računajući i tehničko osoblje. Od toga 98 radnika, uglavnom starijih, kojima u jedno stanovito vrijeme “nije omogućeno uz posao i školovanje, nisu ispunjavali školsku spremu propisanu zakonom. Prvenstveno su to bili milicionari. U srednju školu upisano je 47 polaznika, a 36 je završilo. Ostali nisu polazili nastavu, jer nisu imali osnovnih uvjeta za učenje ili zbog poodmaklih godina teško su se odlučivali na školovanje. U prvoj godini obrazovanje milicionara plaćala je Stanica (10.000 dinara) i Zavod za zapošljavanje iz Karlovca (70.000), a u drugoj godini više od 160.000 dala je Republička zajednica usmjerenog obrazovanja. Uz ove mnogi radnici upisali su višu školu ili fakultet (trenutno su šestorica u Višoj školi unutrašnjih poslova). Ukupno su 22 radnika od 50-tak, koliko ih u potpunosti ne zadovoljava spremom, na školovanju. Postižu dobre rezultate, iako ih većina uz školu, radi. U Stanici javne sigurnosti kažu da rade, jer moraju. U 1971. godini 13 inspektora imalo je 24.000 prekovremenih sati, što nitko nije platio, jer za to nema novca. Ne plaćaju se ni dežurstva, jer su blagajne prazne. A bile bi još praznije, posebno isplatne vrećice, da Skupština općine u listopadu nije uskočila dodatnim novcima. Radni uvjeti su u Stanici dobri, ali nedostaje još uvijek niz tehničkih sredstava, kojima bi se gonio suvremeni kriminalac. Hvatati suvremenog lopova nesuvremeno ne ide. Štedimo na benzinu, svi su se obavezali da će što je moguće više štediti i u telefonskim troškovima. Sve teškoće karlovački policajci osjećaju u vrijeme kada je kriminal u porastu. Policajaca je barem 50 posto manje od onog sastava unutrašnjih poslova od prije šest godina, a kriminalaca više. Tada su uz to, radile i stanice milicije u Skakavcu, Tušiloviću, Turnju, Draganiću, Vivodini, Ribniku, Ozlju, Karlovcu i odjeljenje u Rečici. Danas djeluje jedinstveno odjeljenje u Karlovcu s nekoliko milicionara u Ozlju.

    Da kažemo da su u 1969. godini radnici karlovačke Stanice javne sigurnosti otkrili 60 posto počinilaca krivičnih djela, 1970. godine 53 posto, a 1971. godine taj će postotak biti također nešto iznad 50 posto. Čini se relativno malo. Međutim, otkriveni su počinioci gotovo svih većih nedjela. Nepronađeni bicikl, ukradena zaštitna kapa na automobilskom kotaču ili brisači stakla, ni ne stignu se potražiti, pa takve prčkarije ruše postotni rezultat. Valja ovdje i demantirati famu, koja se nerijetko pronosi: milicionari su izašli na ulice da kažnjavaju vozače i naplaćuju osobne dohotke! Zna se kuda taj novac ide: određenim institucijama, od socijalnih na dalje. Milioionar osim toga pribjegava kazni na licu mjesta vrlo rijetko. Fizički će napasti čovjeka, povući palicu ili oružje tek u krajnjoj nuždi (vrlo, vrlo rijetko) tek kada se zapravo on brani ili drukčije nije u stanju intervenirati. Na kraju, nije li nam konačno vrijeme da budemo bolji suradnici jedne službe, shvatimo i u našem gradu čovjeka čija će nam pomoć već sutra itekako, možda, milicionara kao prijatelja, trebati. I naša njemu, vjerojatno. Za početak pokažimo više razumijevanja, moralne solidarnosti!

    Pripremio Tihomir Ivka

  • Odgovori