AKTUALNO

KAretrovizor: U odmaralištima se moglo ljetovati praktički besplatno pa nije bilo dovoljno zainteresiranih, danas bi svi na more, a nemaju ni za osnovne potrebe

KAretrovizor: U odmaralištima se moglo ljetovati praktički
besplatno pa nije bilo dovoljno zainteresiranih, danas bi svi na
more, a nemaju ni za osnovne potrebe

Nije potrebno neko dubokoumno sociološko istraživanje da bi se zaključilo da ono što uzimamo zdravo za gotovo zapravo ne znamo cijeniti. Pa cvilimo tek kad nam to nešto što nam se čini samorazumljivom netko oduzme. Gunđamo neko vrijeme, a onda nam političke elite svojim PR-om i medijskom manipulacijom isperu mozak i uvjere nas kako to što smo imali na raspolaganju zapravo nije normalno i nije održivo. Pa su privatizirali gospodarske subjekte i uvjerili nas da je to normalno, iako ta imovina nije bila državna, nego svih nas – društvena. Pa su nas uvjerili da je doživotno zaposlenje socijalistička izmišljotina, ali su tu „izmišljotinu“ zadržali u javnom sektoru. U jednom domino efektu sve što smo uzimali zdravo za gotovo postalo je nenormalni relikt prošlosti, pa se više ne možemo ni školovati i liječiti besplatno po načelu društvene solidarnosti. Uglavnom, gule nam kožu porezima kojima bi trebala biti pokrivena većina javnih potreba, a onda kad nam nešto od države treba, kao što je spomenuto školovanje ili liječenje, plaćamo ponovno i dodatno. Da spustimo priču na jednu trivijalniju razinu, danas je samorazumljivo da se besplatno kupamo na Foginovom kupalištu. Sutra možda neće biti.

Ovu žalopojku o neprekinutom procesu savijanja kičme naroda koji rinta i šuti motivirao nas je zanimljiv tekst iz starih novina o još jednoj „izmišljotini“ iz doba socijalizma; radničkim odmaralištima. Nekad ih je imala gotovo svaka tvrtka koja je držala do sebe i do svojih radnika, no u privatizacijskoj pljački i to je otišlo na bubanj za sitne novce zahvaljujući političarima koji su nekad, baš kao i danas gledali samo vlastiti interes.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Najveća karlovačka prijeratna tvrtka Jugoturbina koja je na vrhuncu svog razvoja kao SOUR (složena organizacija udruženog rada), zapošljavala danas nevjerojatnih 10 tisuća ljudi, imala je veliko radničko omaralište u Puntu na Krku predviđeno da njeni radnici vide malo mora sa svojim obiteljima. No zanimljivo, sudeći prema navodima u tekstu od prije 45 godina, za tu pogodnost koja je u ono vrijeme bila samorazumljiva, nije bilo previše interesa. Cijena smještaja se u tekstu ističe kao prepreka. Ako se po tadašnjem tečaju cijena smještaja preračuna u dolare pa onda uzme u obzir inflacija dolara, to bi u naše doba koštalo otprilike 160 kuna dnevno. Za tu bi cijenu rado danas išli na more. Ali, takvih cijena više nema.

Na stranu subjektivne okolnosti, u tekstu navedena nezainteresiranost radnika uklapa se u priču o ljudskoj prirodi; ne znamo što imamo i koliko nam znači dok to ne izgubimo. Danas radničkih odmarališta nema (osim u javnom sektoru gdje su političari licemjerno zadržali „izmišljotine“ socijalizma), a blagajnice i radnici za strojevima htjeli bi na more sa svojim obiteljima, ali nemaju para ni za osnovne potrebe. Ono što smo birali, to smo i dobili; imamo Hrvatsku, a većina more može gledati samo na televiziji.

Jugoturbinino odmaralište bez „turbinaša“, Karlovački tjednik, 30. kolovoza 1973.

Do kraja kolovoza rekreacioni centar karlovačke „Jugoturbine“ u Puntu na otoku Krku ostvarit će 12.500 noćenja (lipanj 1.449, srpanj 5.869, kolovoz 5.529). Kako reče jedini stalni radnik u ovom centru Franjo Mijatović, to je znatno više nego u prošloj godini.

Jugoturbina u Puntu ima 94 garsonijere. U njima su male kuhinje s priborom za spremanje jela. „Turbinaši“ plaćaju garsonijeru (bez hrane) 75 dinara dnevno, plus dnevno po 10 dinara za takse. Oni također plaćaju potrošak električne energije (0,62 dinara po kilovatu). Oni koji koriste odmaralište, a nisu iz Jugoturbine, plaćaju za stanovanje 100 dinara dnevno. I tu se dodaje 10 dinara za takse i cijena potrošene električne energije. Unatoč popustu od 25 dinara za radnike Jugoturbine, članova ovog kolektiva u vlastitom odmaralištu ima malo. Zašto? Kaže se da radnici nemaju interesa da koriste godišnji odmor u svom odmaralištu. U to se ne može povjerovati, već uzroke nezainteresiranosti treba tražiti u cijeni spavanja.

Ovih dana u Punat je trebala doputovati grupa od 60 radnika tvornice na besplatan godišnji odmor. Došlo je samo 40 ljudi. Zašto? Opet se kaže da ni za takav odmor nema zanimanja. Čini nam se da je uzrok tome bila slaba organizacija i propaganda.

U Puntu je boravilo i osam grupa po 40 ljudi iz Čehoslovačke. Dio gostiju iz Čehoslovačke boravio je u Puntu po 12 dana na osnovu razmjene, a ostali su (četiri grupe), snosili sve troškove.

Iz onoga što se događa u odmaralištu Jugoturbine u Puntu, nameće se zaključak da je taj objekt više svačiji nego li onih koji za njega dadoše svoj dinar?

Pripremio Tihomir Ivka

Izdvojeno


Reci što misliš!