Socijalizam je bio sustav suprotnosti, i kako je sazrijevao na ovim prostorima, umjesto da suprotnosti ukloni, one su se povećavale. Recimo, po pitanje imovine; poslije rata onima koji su imali zemlje, kuća i stanova „viška“ oduzimani su i dijeljeni onima koji nisu imali ništa. Plemenita ideja na papiru, ali znamo da je u praksi izvedena licemjerno; jedni su živjeli u straćarama, a nove političke elite u vilama iz kojih su istjerali neke druge elite. I opet, s vremenom bez obzira kako se sistem postavi, neki se snađu bolje neki lošije, neki rade više, neki manje, neki su ambiciozni, neki manje, nekima su životi ispunjeni kroz materijalno, neki gomilanje materijalnog preziru...

Kako god napisali zakone i postavili pravila, razlike u bogatstvu će se ponovno stvarati. Upravo se to dogodilo i unašem socijalizmu kroz desetljeća nakon drugog svjetskog rata (baš kao i u ovom našem kapitalizmu nakon Domovinskog rata). Do kraja 60-ih godina prošlog stoljeća nije bilo bezobrazno bogatih, ali bilo je mnogo onih koji su se nosili s teškim uvjetima, stotine su u Karlovcu živjeli u barakama bez kupaone i WC-a, a drugi su uz stečene stanove u novogradnjama, mogli još graditi i vikendice na moru. Doduše, razlike u plaćama između radnika i direktora bile su male, pa je vikendicu stvarno mogao uz više odricanja sagraditi i obični radnik što je danas nezamislivo, u vrijeme kad je prva nekretnina mnogim mladim ljudima nedosanjani (pre)skupi san.

Sadržaj se nastavlja...

Nesumnjivo, i u sistemu koji je propagirao socijalnu jednakost i uravnilovku, nejednakosti je bilo. I sistem je na to ljudima gledao kroz prste, sve dok je ta imovina ostvarena poštenim radom. A pod poštenim radom u bivšem sustavu podrazumijevao se rad za plaću, bez obzira bilo to u bolnici, hotelu, za strojem u tvornici ili u uredu. Na svaki drugi način zarade gledalo se s prijezirom, ili čak kao na neprijateljski akt. O tome svjedoči članak u nastavku iz kojeg se može zaključiti da je u redu imati vikendicu na moru za sebe, ali da je zarađivanje novca na njoj nešto nemoralno.

„Rentijeri“, Karlovački tjednik, 11. srpnja 1968.

Proklamirani ustavni princip da svaki čovjek zarađuje prema svom doprinosu u radu iznevjeren je, pa čak i grubo povrijeđen. Iznijet ćemo nekoliko primjera kako bi pokazali da se kod nas počeo razvijati i jedan oblik rentijerstva. Riječ rentijer pišem bez navodnika, jer mi se čini da ima zaista pravi smisao, napisana ovako bez navodnika. Niz građana Karlovca izgradilo je duž Primorja velik broj takozvanih vikendica. Dio vlasnika vikendica uložio je i veća sredstva u te građevine, pa su sagradili više soba, računajući unaprijed s mogućnošću izdavanja soba domaćim i stranim turistima. Mala kućica za odmor na morskoj obali ne bi trebala biti bauk-pojava u našem društvu, jer mnoge vikendice nisu vrednije od „fiće“. Međutim one s većim brojem soba sračunate su na to da vraćaju dohodak. Njihovi vlasnici su gotovo čitavog ljeta u Karlovcu, ali ne zaboravljaju jedino pobrati „stanarine“ za svoje vikendice koje izdaju turistima. Takva „kućica“ nosi svakog mjeseca (kroz cijelu sezonu) lijepu rentu. Za tu vrstu prihoda nemamo drugog imena, već renta.

Vikendica nije jedini oblik rentijerstva. Neki su nabavili kamione na tuđa imena. Drugi voze kamione, a pravi (prikriveni!) vlasnik bere rentu. Treći su tako otvorili gostionice, četvrti kupili neki od strojeva na kojima rade i isplaćuju vlasniku dio profita. Peti su se dovinuli na neki drugi način.

Istraživanje na ovom području je vrlo teško, pa će se poreznici namučiti dok dođu do pravih rezultata. Povrh svega, veći broj rentijera je zaposlen i plaćen je za svoj rad na drugom mjestu, a dobar dio poslova vezan za rentijerstvo obavlja se i u radnom vremenu. Nadamo se da ćemo u toku borbe za sprovođenje Smjernica biti u prilici da dođemo do mnogo bližih podataka, koji će pokazati koliki su financijski efekti od rentijerstva.

Pripremio Tihomir Ivka