Fair-play je širom svijeta uvažen i razumljiv koncept koji porijeklo vuče iz sporta. Fair-play ili „poštena igra“ nije samo esencijalni element sporta, već i općenita filozofija poštivanja drugih i uvažavanja pravila; kako na sportskom terenu, tako i u poslu ili drugim natjecateljskim područjima. On je izraz ljudskog držanja koje se očituje u obzirnom ponašanju prema okolini, ali i prema samom sebi. Odmalena su nas učili o poštenju i moralnim vrijednostima, no mi na to često zaboravljamo. Fair-play prvo treba suprotstaviti varanju, obmanama i manipulacijama raznih oblika – društvenih, političkih, sportskih... Nažalost, ima svega. Mnogi pokušavaju nasamariti, zavarati javnost. Ako uspije - dobro, ako ne - nikome ništa.

Fair-play nije samo specifičnost sporta. Za fer ponašanje potrebno je ispuniti nužne preduvjete: obazrivost, iskrenost, samopouzdanje, treba znati nositi se s porazom... Fer ponašanje može se doživjeti od drugih, i naučiti, a moralno učenje znači stalni rad na razvoju vlastite osobnosti. Ono je osnova kvalitetnog držanja u međuljudskim odnosima i u odnosima ljudi prema okruženju. Fer znači uvažavati dogovorena pravila, odricati se nepravedno stečenih prednosti, imati jednake šanse, djelovati zaista korektno, bez fige u džepu ili strasti da se ikome napakosti, poštovati svoga protivnika te prihvaćati druge i drukčije. Fer ponašanje kao sportska i moralna norma danas je ugroženo, i to ne jedino u sportu, nego i u drugim područjima društva.

Sadržaj se nastavlja...

Duh fair-playa isijava naprimjer iz postupka njemačkog nogometnog reprezentativca Miroslava Klosea. On je kao član Lazija rukom postigao pogodak Napoliju, sudac to nije vidio i pokazao je na centar, ali je Klose priznao igranje rukom i gol je poništen. Tim činom zaslužio je i dobio Nagradu za fair-play Njemačkog nogometnog saveza. Nadalje, Nagrada za fair-play Hrvatskog olimpijskog odbora dodijeljena je Damiru Martinu, veslaču i osvajaču srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Riju 2016. godine kad je u dokraja dramatičnoj i neizvjesnoj utrci samaca završio na drugom mjestu, iako je na službenom semaforu neposredno nakon prolaska čamaca ciljnom ravninom osvanulo njegovo ime, ime pobjednika, zlatnog dobitnika. Taj događaj uzburkao je i podijelio ne samo veslački nego i sportski svijet. No, Damirovo vladanje te izjašnjavanje neposredno nakon povijesne drame - da najvažnija stvar u životu nije pobijediti već se natjecati, da nije presudno nešto osvojiti već se boriti i preko granica ljudske izdržljivosti – oduševilo je i sve nas, njegove navijače, i sportsku javnost širom kugle zemaljske.

Na većini turnira i prvenstava bira se fair-play momčad ili pojedinac za što slijedi pripadajuća nagrada.

Dakle, fair-play je bitan jer je posrijedi slika čovjeka kao osobe. Kao Čovjeka, baš tog i takvog, s veliko „Č“. Zorni prikaz njegovog poštenja, morala, digniteta i integriteta, a tek potom slika njega kao sportaša, gospodarstvenika, političara ili dužnosnika bilo koje sfere.

Je li tako u domaćim političkim relacijama? Postoje li barem naznake tako shvaćene i tretirane korektnosti, dolične poštenosti pa i uobičajene kulturnosti?

Nedavno smo imali prilike saznati iz medija da je naš gradonačelnik u odlasku jedno priznanje - Medalju gradonačelnika - dodijelio novoizabranoj predsjednici Udruge Polka za niz aktivnosti koje je ta udruga ostvarila unatrag četiri godine. Svakako hvalevrijedna gesta vodeće persone Grada Karlovca. Međutim...

Međutim, predsjednica Polke zahvalila je na zavidnom priznanju, analogno tome i povjerenju, te prigodom preuzimanja medalje vrlo fair istaknula kako taj svojevrsni trofej posvećuje donedavnom predsjedniku „budući da je on najzaslužniji za aktivnost Polke“. Namjerno ili ne ona je tim jednostavnim ali apsolutno dostojanstvenim potezom (ne)izravno poručila gradonačelniku da je baš ON mogao postupiti s puno više fair-playa.

Inače, poznato je zašto nije. Zato što je urođena taština spojena s forsiranim egom nadjačala i natruhe takva stila, takvog rješenja. U ovom slučaju eliminiranog zbog niza tekstova kojima je dotični kritizirao njegov rad, zbog Otvorenog pisma gradonačelniku (26.05.2015.), zbog argumentiranog javnog slova koje šef grada pamti i ne oprašta… Nakon odmaka od nekoliko godina ostaje pitanje zna li, hoće li, može li zasad prvi Karlovčanin, i kao bivši sportaš, igrati gentlemanski ili je to zaboravio poradi vlastite umišljenosti svedene na kalkulaciju. Koja je u opisanom primjeru nadjačala klasični sportski fair-play odnos; mislilo se, naime, da mu je ostao još iz aktivnih rukometnih dana...

Pitanje je, također, kakvu on poruku šalje građanima. Mediji su nekoliko dana bili preplavljeni naslovima o aktualnoj temi, i gotovo. Ipak, u povijesti će ostati rezultati, zapisani i memorirani. U meču Gradonačelnik - Polka pobjedu je odnijela Polka. Istinsku pobjedu. Gradonačelnik neka uživa u pirovoj.

Prava pobjeda je doista pobjeda, čak i onda kad je gorka!