KAportal VIDEO Černobil, ali na hrvatski način: Zašto nitko ne želi kupiti Bjelolasicu ni nakon 17 dražbi i popust od 80 posto?! | Karlovački informativni web portal

VIDEO Černobil, ali na hrvatski način: Zašto nitko ne želi kupiti Bjelolasicu ni nakon 17 dražbi i popust od 80 posto?!

Za pustošenje nekoć slavnog Olimpijskog centra nije trebala nuklearna katastrofa. Godine državnog nemara puno su veća pošast, a vrata paviljona su kao portal u prošlost kroz koju nas je vodio Ivan Ljubanović. Stanovnik je sela Jasenka, a sad i neslužbeni domar zapuštenog Olimpijskog centra i tu i tamo njime provede nekog znatiželjnog posjetitelja.

“Vrijeme je ovdje stalo prije sedam godina. 2013. su zadnji gosti odsjedali ovdje i to početkom siječnja. Od 15. ili 20. siječnja 2013. … nakon toga nije bilo gostiju”, rekao je Ivan Ljubanović neslužbeni domar zapuštenoga Olimpijskog centra.

“Kreveti su i dan danas skoro postavljeni. Trebalo bi ih samo dobro oprašiti, oprati i primiti goste”, dodaje.

Danas su vidljivi tragovi nasilnog ulaska u sobe, no lopovi su odustali kad su vidjeli da nemaju što ukrasti. Namještaj je teško ponijeti, a televizor je odavno zastario.

“U zadnje vrijeme intenzivno otpada žbuka, što je posljedica sedam godina zatvorenih objekata, bez prozračivanja, bez grijanja. To je sedam godina bez utjecaja čovjeka i vrijeme čini svoje”, rekao je Ljubanović.

  • Lijepa priča završila loše

    Vrijeme. Ono prolazi, ali uspomene na Bjelolasicu kod ovdašnjeg stanovništva ne blijede. Ogulinac Miodrag je na Bjelolasici radio od 1992., kad je tamo bio prognanički centar, a kad su se obnovili paviljoni, radio je na recepciji. To su bili sretni dani. Dočekivao je rijeke sportaša, poslovnjaka, učenika, Bjelolasica je nudila sadržaj za svakoga. I gledao je kako je cijela lijepa priča sazdana oko Hrvatskog olimpijskog centra, smještenog pola sata vožnje od Ogulina, propala kao u Đulin ponor.

    “Uspomene na Bjelolasicu guram pod tepih jer mi smo s tom Bjelolasicom živjeli i ta je Bjelolasica živjela za nas, bez obzira jel bilo bolje ili lošije, jel bilo posla, nije bilo posla, jesu li bile gužve ili ne, velike plaće ili male, ali uvijek smo bili za Bjelolasicu. Bolje mi se onda ne sjećati toga jer čovjeku dođe žao”, rekao je bivši djelatnik HOC-a Bjelolasica Miodrag Matijašić.

    Kristina Stedul Fabac/PIXSELL

    Oko 200 ogulinskih obitelji hranio je Olimpijski centar smješten na pola sata vožnje od njihova grada, a dobrobiti su bile i mnogo veće.

    “U ono vrijeme kad je Bjelolasica bila u svom zenitu, grad Ogulin je imao oko 50.000 noćenja, a kad se Bjelolasica zatvorila, pao je na 15.000, tako da je to bila velika stvar za Ogulin u turističkom smislu”, rekao je gradonačelnik Ogulina Dalibor Domitrović.

    Posjećivali ga brojni velikani domaćeg sporta

    Nije skijanje bilo jedino što je Centar nudio. Nema velikog hrvatskog sportaša koji se nije koristio ovim kompleksom. Sandra Perković još je donedavno baš na bacalištu trenirala za svoje velike sportske uspjehe. A ’98. Ćiro je Vatrene baš ovdje pripremao za pohod na svjetsku broncu.

    Mnogi mještani kažu kako glavni razlozi tako velikog sportskog dostignuća nisu bili samo u odličnim uvjetima i idealnoj nadmorskoj visini već i u tome što su igrači bili izolirani od noćnih klubova i noćne zabave. Čini se kako bi se i nogometno igralište i atletska staza s malo truda i ulaganja mogli dovesti u red. No, skijanje je ipak ono po čemu je Bjelolasica bila najpoznatija. Na vrhove osam staza skijaše su vozile tri vučnice i tri žičare. Čitav je ovaj predivni kraj živio od rijeka skijaša koji su dolazili uživati u najvećem hrvatskom skijalištu.

    “U vrijeme skijaške sezone ovdje se u selu nije mogao naći parking. Kapacitet skijališta bio je pun kad je ovamo dolazilo i 1500 skijaša pa su bili dugi redovi. Dolazilo se cijele godine. Jedanaesti i četvrti mjesec bili su malo zatišje, ali tu je bilo udruga, penzionera, političkih stranaka, ljubitelja adrenalinskih i ostalih sportova, svi su bili tu i posjećenost je bila velika”, prisjeća se Ljubanović.

    Sve umrlo preko noći

    Priča je stala doslovno preko noći. 25. siječnja 2011. dogodio se teatralni kraj. Vatrena buktinja progutala je središnju zgradu Olimpijskog centra u kojoj su bili kabineti dijela Uprave, restoran, sauna i dvorana za fitnes. U jednoj je noći izgorio posao za osamdesetak zaposlenih.

    “Ljudi nisu vjerovali da je to kraj. Čekali smo neko pozitivno rješenje da će se za nekoliko dana to počistiti i mi dalje nastaviti raditi. Ali onda vidiš da tu nema ništa od toga, počeli su gubiti vjeru i polako pronalaziti nove poslove. Još su ljudi vjerovali u onaj restoran Sabljake, ali kad je nakon dvije godine i on izgorio, otišlo je, kako se kaže, s tim dimom otišlo je sve u nebo, i gotovo!”, rekao je Matijašić.

    Dva požara u kratkom vremenu, oba noću. Teško je odagnati sumnju mještana kako takvo što nije slučajnost. Sad tek poneki zalutali prolaznik po infrastrukturi koja je ostala može vidjeti podsjetnik na najveće skijalište u Hrvatskoj. Napravljen je i plan zasnježivanja staza koje su trebale produžiti skijašku sezonu. Podsjetnik na to su i snježni topovi koji vjerojatno više nikad neće raditi jer je netko iz njih povadio najvrjednije dijelove kako bi ih – prodao.

    Još jedno skijalište nadomak Zagreba

    Osim Sljemena i Platka, gdje se nalaze manja skijališta, Hrvatska više nema što ponuditi. Zato naši skijaši odlaze van. Na samo dva sata vožnje od Zagreba nalazi se jedno skijalište po mnogo čemu slično Bjelolasici. U ovoj priči ono je ogledni primjer kako izgleda kad stvari doista funkcioniraju.

    Rogla i Bjelolasica imaju mnogo toga zajedničkog. Našim su skijašima blizu, nalaze se na sličnoj nadmorskoj visini od oko 1500 metara. Rogla je poznata kao obiteljsko skijalište, idealno za prve skijaške korake. Baš njih s tatom Goranom radi i Puljanin Manuel, ali njih dvojica nisu jedini Hrvati ovdje. Daleko od toga. Hrvatski jezik stalno odzvanja na padinama Pohorja.

    “Dolje Rogla ima u ponudi i saonice koje idu na tračnicama, imaju sportsku dvoranu, imaju sanjkalište, imaju još dodatnih sadržaja”, rekla je instruktorica skijanja Leona Vukomirović.

    “Nikada nisam skijala na Bjelolasici baš iz tih razloga. Zapušteno je i palo je u neki deseti plan. Na žalost je tako pa moram bježati dalje: Slovenija, Austrija, Italija. Išla bih na Bjelolasicu ako bi bilo snijega i ako bi sve bilo uređeno. Manje kilometara za put i nama i djeci, a i u državi smo”, rekla je Vukomirović.

    Sada se Hrvati skijaju u drugim državama, poput Slovenije. Priču o Rogli, privatni je vlasnik, tvrtka Unior koja proizvodi alate, gradila polako i temeljito, posljednjih četrdesetak godina. Od male staze i hotelčića do kompleksa kojim dominira 15-ak kilometara skijaških staza na kojima godišnje skija oko 210.000 skijaša.

    “U ovom je tjednu 50 posto gostiju iz Hrvatske, a tijekom školskih praznika i 80 posto. Ne smijemo zaboraviti da nam na Roglu stižu i jednodnevni gosti, skijaši kojima iz Zagreba treba možda dva sata vožnje i već su na stazi. Jako su dobri gosti, a jako dobro i troše, zbog čega su nam još draži”, rekao je menadžer hotela na Rogli Robert Kejžar.

    Obišli smo jedan od hotela koji je velika suprotnost zapuštenim hodnicima i sobama Bjelolasice. Ovdje se 2019. uložilo tri milijuna eura. Ne ulaže se naveliko, megalomanski, već malo-pomalo, koliko se može i da se stvari pomalo pomiču prema boljem. Čini mi se kako ovdje zasad sve funkcionira dobro. Nisu se orijentirali samo na sezonu skijanja, već razne sadržaje nude cijele godine. Od odmora u prirodi, biciklizma, trekinga…

    Dolaze i naši sportaši

    A u posljednje vrijeme ovdje treniraju mnogi naši sportaši. Od nogometaša Dinama ili Rijeke ili, pak, košarkaša. Mogu li se oni vratiti na Bjelolasicu i hoće li ona ikad vratiti barem dio starog sjaja? To je veliko pitanje jer sjećanje na Bjelolasicu već polako blijedi i roditeljima ovih mladih skijaša iz Hrvatske. Djeci je Bjelolasica riječ koju su prvi put čuli danas na Rogli.

    “Od hrvatskih skijališta znam za Medvednicu na koju nekad idemo, ali ni za jedno drugo nisam nikad čula”, rekla je Petra Vlačević iz Brezovca Orehovečkog.

    “Ne, nisam nikad čuo niti skijao na Bjelolasici”, rekao je Zlatan Demirović iz Zagreba.

    Za razliku od veselja s Rogle, Bjelolasica je podsjetnik na milijune kuna poreznih obveznika koji su uloženi i na kraju – propali. Bačeni u vjetar. A nije trebalo biti tako. Toga se sjeća i bivši direktor Tomislav Paškvalin, za čijeg je šefovanja kompleks proživljavao najbolje dane.

    “To vam je bio mali grad. Mi smo imali vodocrpilište, otpadne vode, organizacije, paviljone, to je bila jedna zahtjevna priča. Tamo je radilo 180 ljudi koji su na kraju ostali na ulici”, rekao je bivši direktor HOC-a Bjelolasica Tomislav Paškvalin.

    Kaže kako ni dan danas ne zna zašto je smijenjen jer financijski plan koji je uključivao modernizaciju Centra, gradnju bazena i sportske dvorane za koje je dobivena i građevinska dozvola, nije bio financijski neodrživ.

    “Upravo smo sve probali srediti na način da ne budemo teret za samu državu, već da nam država da infrastrukturu koju ćemo mi znati iskoristiti i ekonomski opravdati i ne biti na teret državi. Ta priča očito nije bila prepoznata”, rekao je Paškvalin koji je smijenjen 2008.

    Što će biti s Bjelolasicom?

    Bjelolasica je počela propadati, a stečaj je službeno pokrenut početkom 2014. Dug je iznosio 32 milijuna kuna. Sudbina Bjelolasice sad je u rukama stečajnog upravitelja čiji je zadatak – pronaći kupca.

    “Bilo je dosta zainteresiranih koji su gledali, ali na žalost nitko se nije odlučio. Ne znam je li to zato što nisu prepoznali potencijal ili još kalkuliraju oko cijene, ali na žalost nitko nije krenuo u investiciju”, rekao je stejačajni upravitelj HOC-a Bjelolasica Tomislav Đuričin.

    17 puta je u posljednjih pet godina kompleks stavljen na bubanj. Prvi pokušaj dražbe bio je prije pet godina. Tada je vrijednost kompleksa, zajedno s restoranom Pod Branom na jezeru Sabljaci, procijenjena na 50 milijuna kuna. No, kako su dražbe propadale jer nije bilo ponuda, tako se i cijena topila brže od proljetnog snijega u Gorskom kotaru. Pala je na samo 10 milijuna kuna, što je tek petina prvotne cijene.

    “Proveo sam predstavnike najvećih hotelskih kuća u Hrvatskoj, tri-četiri najjače kuće su bile tu, iza toga naši znani i neznani investitori, do malih. Sve skupa mislim da je bilo 30 do 40 potencijalnih investitora. I još čekaju”, rekao je Ljubanović.

    U vlasništvu tvrtke u stečaju ostala su tri od osam paviljona koji se nalaze na prostoru nekadašnjega Olimpijskog centra. Ostali su paviljoni u vlasništvu privatnih ili  javnih tvrtki, poput MUP-a. Bez obzira tko im je vlasnik, svi su paviljoni jednako zapušteni. Rascjepkano vlasništvo otjeralo je dio potencijalnih investitora.

    Pitanje je što bi Bjelolasica uopće mogla postati jednom, u nekom sretnom scenariju.

    “S obzirom na klimatske promjene, ja mislim da to ne može biti onakvo skijalište kao prije jer svi smo svjedoci promjena koje se događaju i mi u zadnjih desetak godina nemamo toliko snijega kao prije. Ali svakako je to bio Hrvatski olimpijski centar u kojem su se mnoge reprezentacije pripremale jer su nadmorska visina i klimatski uvjeti jako povoljni, tako da je Bjelolasica povoljna za razne vidove turizma”, rekao je Domitrović.

    Plan stečajnog upravitelja je jednostavan. Raspisivat će se natječaji sve dok se ne pojavi kupac.

    “Onda se nadam da će netko prepoznati kakav je to potencijal i što se sve iz ovoga može napraviti i krenuti u realizaciju tog projekta bilo kao olimpijskog centra ili kao sportskog centra jer stvarno su mogućnosti bezbrojne”, rekao je Đuričin.

    No, sa svakim novim otpalim komadom žbuke, sa svakim novim mjesecom koji prolazi, sa svakom novom propalom javnom dražbom, nada je sve manja.

  • Odgovori