Ugovor o doživotnom uzdržavanju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju često su predmet različitih rasprava u pravnim krugovima i šire, koje prate različite kontroverze te su bili tema drugog predavanja ovog listopada u projektu “Srijedom u pravu” u organizaciji karlovačke podružnice Hrvatske udruge žena u pravnoj profesiji.

Specifičnosti ta dva ugovora na predavanju u Pouci- Pučkom otvorenom učilištu u Karlovcu okupljenima je izložila Marina Jarnjević, karlovačka pravnica koja je ujedno i koordinatorica udruge za područje Karlovca.

Sadržaj se nastavlja...

Ugovor o doživotnom uzdržavanju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju su od 1.1. 2006. godine uređeni Zakonom o obveznim odnosima, a riječ je o strogo formalnim ugovorima koji su dvostranoobvezni i naplatni, a ugovorne strane su davatelj i primatelj uzdržavanja. Tim ugovorima se davatelj uzdržavanja obvezuje da će uzdržavati primatelja uzdržavanja do njegove smrti (drugu stranu ili neku treću osobu), a primatelj uzdržavanja daje davatelju uzdržavanja svu ili dio svoje imovine. Ono što je presudno za razlikovati ova dva ugovora jest trenutak prijenosa imovine:

Kod ugovora o doživotnom uzdržavanju je bitno napomenuti da se prijenos dijela ili cijele imovine vrši nakon smrti primatelja uzdržavanja, a kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju je to nakon sklapanja ugovora, dakle prije smrti primatelja uzdržavanja. Ugovor o doživotnom uzdržavanju kao i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju imaju i činidbu i protučinidbu u svojem sadržaju te predstavljaju naplatne pravne poslove. Ujedno je važno istaknuti pravnu poziciju takvih ugovora u odnosu na nasljeđivanje. Jedna od situacija u kojoj se potencijalni nasljednici iza ostavitelja mogu naći jest ona u kojoj zakonski nasljednici ostanu bez imovine koju bi inače imali pravo naslijediti, zbog toga što je ostavitelj ranije sklopio takvu vrstu ugovora kako s nekim od članova obitelji, tako i s nekim tko nije član obitelji.

Nastavno na to, zakonski nasljednici se u ostavinskom postupku mogu pozvati na nužni nasljedni dio samo ako je ostavitelj oporukom ili npr. darovanjem otuđio toliki dio imovine da nasljednicima ne bi pripao zakonski nasljedni dio. S druge strane pak, ukoliko je ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju valjan i obveza uzdržavanja je ispunjena, zakonski nasljednici primatelja uzdržavanja neće moći postati nasljednici imovine koja je predmet ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju.

Na predavanju je kroz komunikaciju s pravnicama koje se u praksi susreću s takvom vrstom ugovora utvrđeno da se u svakodnevnom životu vrlo često događa da se zainteresirane stranke nedostatno informiraju ili su pogrešno informirane te stoga dolazi do nezavidnih i vrlo problematičnih situacija vezanih uz prijenos imovine temeljem ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, zaključuje Marina Jarnjević.

KAportal.hr