KAportal SpiKA, Tomislav Neralić, prvak opere i najstariji Karlovčanin u Zagrebu: Više ne pjevam, dost' je bilo | Karlovački informativni web portal

SpiKA, Tomislav Neralić, prvak opere i najstariji Karlovčanin u Zagrebu: Više ne pjevam, dost’ je bilo

neralic01_mik_20160114Tomislav Neralić, koji je devetog prosinca prošle godine ušao u 99. godinu života, najstariji je Karlovčanin u Zagrebu. Iza njega je 60 godina duga karijera opernog pjevača, basa. Nastupio je četiri tisuće puta na daskama u 156 opernih uloga, sedam koncertnih izvedbi, 46 vokalno-orkestralnih djela i šest ciklusa pjesama. Enciklopedije i leksikoni navode da je igrao i u praizvedbi opera hrvatskih skladatelja i 11 stranih. Rođen je u Karlovcu, a diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1941. Još 1939. dobiva angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu i debitira u ulozi Redovnika u operi “Don Carlos” Giuseppea Verdija. Dvije godine po diplomi odlazi u bečku državnu operu gdje se ističe u ulogama četvorostrukog lika Lindorf/Coppelius/Dapertutto/Dr. Miracle u “Hoffmannovim pričama” Jacquesa Offenbacha i u ulozi Don Fernanda u operi “Fidelio” Ludwiga van Beethovena pod ravnanjem dirigenta Karla Böhma.

U Zagreb se vraća 1948., ostvaruje niz uloga, pa i u operi “Ukleti Holandez” Richarda Wagnera nakon čega odlazi u Berlin u kojem ostvaruje svjetsku karijeru. U glavnom njemačkom gradu i državnoj operi ostaje 40 godina, nakon čega se odlučio vratiti u Hrvatsku. Dvostruki je dobitnik nagrade “Vladimir Nazor” – 1969. i 1990. za životno djelo. Pet godina potom mu je uručena Nagrada hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje, a 1998. Lovre plemenitog Matačića za životno djelo. Dobitnik je i Nagrade savezne vlade Federativne Narodne Republike Jugoslavije 1949., Nagrade “Milka Trnina” 1970. i Nagrade Grada Zagreba 1997. Predsjednik Franjo Tuđman ga je odlikovao odličjima Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Domovinske zahvalnosti i hrvatskog pletera. Porin za životno djelo dobio je 2005. godine.

Kada ste umirovljeni?

    • S beneficiranim stažom kojeg sam ostvario u Hrvatskoj umirovljen sam s 59 godina života, a inače se u mirovinu odlazi sa 65. No, 12 mjeseci staža nam je računato kao 15. U njemačku mirovinu sam otišao sa 65 godina. Imam i hrvatsku i njemačku penziju.

    Ostvarili ste vrhunsku svjetsku karijeru i doživjet ćete sto godina. Imate li i dalje izazov u životu?

    • Ne… Jedino što pratim su radijski programi. Televiziju slabije vidim. Pratim što se događa u športu. Slušam prijenose utakmica s vaterpolskog prvenstva u Beogradu i tako… Čekam. Osjećam se dobro – zdravstvenih problema nemam. Hodam sa štapom, no tlak i sve ostalo je u redu, pa bih mogao još koju godinu doživjeti…

    Prošećete li se po gradu?

    • Me ne. Četiri puta dnevno hodam po deset minuta bez prestanka po sobi. Ne odlazim više iz kuće. Nekad sam nastupao na četiri kontinenta, a danas sam između četiri zida.

    Kad ste zadnji put bili u Karlovcu?

    • A nisam bio dugo. Jesam li za 50. rođendan pjevao u Zorin domu? Darko Mondekar je pratio na klaviru.

    Jesu li Vas zvali kasnije?

    • Nisu.

    Poznajete li Gorana Jurića, mladog Karlovčanina koji je operni pjevač, bas, u Njemačkoj?

    • On je u Bavarskoj operi.

    Kako Vam se sviđa njegov rad?

    • Nisam upoznat baš…

    Družite li se s Karlovčanima u Zagrebu?

    • Susretao sam Tomislava Giričeka, djeda košarkaša Gordana.

    Poznajete li Josipa Vaništu?

    • Poznajem.

    On je 1924. godište.

    • Mlađi je od mene sedam let’. Bio sam mu na izložbi u Mimari.

    Ne poznajete ga iz Karlovca?

    • Ne, jer sam otišao već.

    Odakle potječu Neralići?

    • Iz Slunja. Djed i baka su iz Slunja. Mama je bila Karlovčanka. Tata je u Karlovcu radio u Jugobanki. Upoznao je mamu i zbližili su se, unatoč razlici u godinama – tata je rođen 1885., a mama 1899. Četrnaest godina razlike je tada bilo puno. Tata je bio premješten u Novi Vinodolski. Tamo sam pohađao prvi razred pučke škole, a potom sam otišao u Maribor. Bilo nas je četvoro djece – Tomislav, Berislav, Mira i Vera. Ostao sam kod bake, jer u Mariboru nije bilo dovoljno prostora u stanu. Tako sam drugi razred pučke škole upisao u Karlovcu u kojem sam se nastavio školovati. Sjećam se učitelja iz pučke škole Laškarina. Iz Gimnazije se sjećam ravnatelja Huga Sedlačeka, profesora Dinka Klarića…

    Kako su se zvali Vaši roditelji?

    • Otac se zvao Franjo Neralić. Rođen je u Slunju. Majka je bila Ljubica rođena Potočki. Kulturni život se tada odvijao u Zorin domu, gdje je djelovalo pjevačko društvo Zora koja je za Silvestrovo izvodila operetu Ivana plemenitog Zajca “Momci na brod”. Na plakatu je tata, po podjeli uloga, bio naveden na prvom mjestu, a mama na zadnjem. Sjećam se da smo u Zorin domu svake godine uoči Božića imali priredbu i božićno drvce. U Karlovcu sam odlazio i u kino Edison. Tamo sam gledao prve filmove. Baš prvi je bio “Ben-Hur” s Ramonom Novarrom 1924. godine.

    Kina su uvijek bila puna?

    • Jesu, da. Moja baka je vodila restauraciju “Miramare”. Tamo se jako dobro jelo. Sjećam se kako sam znao tamo okretati janjca. Imali smo jako lijepi vrt odozada.

    To je bilo na Rakovcu?

    • Da. Dole su pristajali čamci uz Koranu. Dakle, bilo je to uz rijeku. Janjetina je bila dobra, pa sir i vrhnje… Sjećam se specijaliteta. Bila je tamo i kuglana. Postavljao sam kegle. Kad bi netko srušio svih devet, posložio sam ih i dobio deset dinara. S njima sam si znao kupiti kod Gombača safaladu i kod Jandata kremšnite. To je bila poznata slastičarna. Sjećam se dućana Reich sa školskim potrepštinama.

    Sjećate li se školskih kolega?

    • Ne, svi su umrli… Nije tada bilo televizije niti radija, tek se uvodio kada sam živio u Karlovcu. Sjećam se kupanja, Marakovog brda, na Mostanju i Turnju…

    S obzirom da Vam je otac bio talentirani pjevač koji je pjevao u Zori…

    • U Zori je upoznao i majku.

    Jeste li često išli u Zorin dom?

    • Sjećam se božićnog drvca tjedan prije Božića. Sjećam se da sam imao obučen uvijek neki stari mariner. Sjećam se i prve pričesti. Gvardijan je bio Đuka Bencetić, a za firmu je došao biskup iz Zagreba. Bio sam kod Bencetića ministrant i svi su mislili da ću u popove. Baka je pitala: “Kaj bu Tomica”, a mama bi rekla: “Uči pjevanje”. Baka je tada pitala: “A kaj bu po danu delal?”. A da zna da sam u operi igrao kardinale, a u Verdijevoj operi “Atilla” čak i papu… Odlazio sam na nogometna natjecanja.

    Zavoljeli ste sport tada?

    • Jesam. Nakon školske mise smo išli na utakmice na karlovačko igralište. Misa je bila u osam ili devet sati, a ujutro je uvijek rezerva igrala. To smo išli gledati, a poslijepodne sam postavljao kegle na kuglani. Vrtio sam janjca na ražnju. Petak je bio sajam, a petkom, subotom i nedjeljom je uvijek bilo posla u restoranu. Baka je znala tko je Srbin, a tko Hrvat. Za Veliki petak Hrvati su dobivali bakalar, a Srbi tada nisu postili. Uvijek je govorila da od Tušilovića počinje Srbija, a da je centar Srbije u Krnjaku. Volio sam ići i u Slunj jer sam imao puno bratića tamo. Kad sam kasnije dolazio u posjetu Karlovcu baka je uvijek tražila da ostanem nekoliko dana. Sjećam se golmana Olimpije. To je bio jugoslavenski orijentiran klub, a Građanski je bio hrvatski usmjeren. Sjećam se sastajanja u kavani Aeroplan. Na Baniji mi je živjela teta. Djevojački se prezivala Neralić, a kasnije Fancev. Preko puta njihove kuće je bila apoteka, te crkve Sveta tri kralja, braće Balaš koja je igrala nogomet u Građanskom… Postojao je kasnije i klub Viktorija. Sjećam se kad su za vaterpolo utakmice suca bacili u vodu. Foginovo kupalište je bilo dosta blizu naše kuće, a kupali smo se i na gradskom kupalištu, kod hotela… Kršten sam u crkvi Majke Božje Sniježne na Dubovcu. Toj smo župi pripadali. Za blagoslov stanova baka je svećeniku uvijek pripredila bogat meni. Dobro se jelo kod nje.

    Sjećate li se tvornice vune?

    • Sjećam. Tamo su bile sestre Herma i Karla Račić. Jedna od njih je bila kasnije supruga Božidara Kunca, brata Zinke Kunc.

    Jeste li se osobno bavili sportom?

    • Nisam. Tenis sam malo igrao kao mladić. “Nabijali” smo kao dječaci nogometnu loptu po cesti, kada još automobila nije bilo.

    Jeste li se u Karlovcu počeli baviti glazbom?

    • Ne. U Mariboru je to bilo. Došli smo tamo 1926.

    Pod kojim okolnostima?

    • Tata je tamo pjevao u operi. Do 1929. sam bio u Karlovcu, jer u Mariboru nismo imali velik stan. Brat Berislav je umro mlad, s 21 ili 22 godine, a s roditeljima su živjele Mira i Vera, pa sam bio u Karlovcu kod bake. Kad sam stigao u Maribor, počeo sam učiti. Tada su govorili da dečki uče gusle, a cure klavir. Kad sam vidio da ću biti pjevač, klavir mi je bio potreban za repeticiju, pa sam ga dobro svirao. U Mariboru sam također svirao i violinu u orkestru glazbene matice. Čak sam i u Zagrebu na akademiji, na nastavničkom odsjeku, trebao imati osam semestara klavira obligatno, četiri semestra gudački instrument i dva semestra orgulje. To sam sve apsolvirao. Svirao sam u orkestru Muzičke akademije violu.

    Koliko dugo ste se zadržali u Mariboru?

    • Od 1929. do mature, dakle od drugog razreda gimnazije dok nisam maturirao, pa smo 1936. stigli u Zagreb. Diplomirao sam 1941. umjetnički i nastavnički odsjek – dvije diplome sam dobio – a dvije godine ranije sam počeo nastupati u Hrvatskom narodnom kazalištu. Sjećam se ulaska Nijemaca u Zagreb desetog travnja 1941. Nikad se nisam bavio pedagogijom.

    Kako se rat odrazio na umjetnički život?

    • Matačić se vratio iz Beograda gdje je bio direktor opere. Tu je bio glavni dirigent. Krešimir Baranović je bio ovdje. U Beč sam otišao 1943. Do 1947. sam bio član bečke opere, a od 1948. do 1955. sam bio u Zagrebu. Imao sam 1945. lošu karakteristiku jer sam pjevao u Austriji.

    Kanio sam Vas pitati kako je nova vlast gledala na to.

    • Loše. No, brzo sam se uklopio, pa sam već 1948. dobio saveznu nagradu za ulogu u Mozartovoj operi “Don Giovanni”. Prvog maja smo se mi glumci okupljali, pa hodali kroz grad. Išli smo i u radnička odmarališta besplatno nastupati, pa smo dobili bolju karakteristiku. Nakon 1945. je bilo dobro doba umjetnički i zbog toga što sam radio s Milanom Sachsom.

    U Beč ste otišli na njihov poziv?

    • Već smo ranije gostovali u Beču s HNK iz Zagreba s operom “Nikola Šubić Zrinski” gdje sam imao manju jednu ulogu. Gustav Remec, tenor i nogometaš, se vraćao iz Berlina gdje je nastupao hrvatskim radnicima koji su u ratu boravili gore. Išao je do svoga agenta i rekao mu za mene. Pohvalio je moj glas, pa me ovaj zamolio da mu nešto otpjevam. Kad sam to učinio, odmah je počeo telefonirati. Nije mogao dobiti nikoga u Staatsoper Wien, ali je dobio Volksoper Wien. Tamo sam bio na audiciji 16. svibnja. Kad sam došao pjevati u predstavi, u kojoj je bio i zagrebački tenor Josip Gostič, savjetovali su me da u Volksoperi ništa ne potpisujem, nego da odem na audiciju u Staatsoperu. Ona je na repertoaru imala 28. lipnja operu “La bohème”. Tu sam nastupio i ostao sam do 1947. u Državnoj operi.

    Došli ste u Beč za jednog režima, napustili ga kad je bio već drugi. U kakav ste grad došli, a kakav ste napustili?

    • Beč je bio među zadnjima bombardiran. Dresden je bio jako rušen. Bio sam u hotelu Bristol kad je bombardirana zgrada bečke opere koja je tek 1955. obnovljena. Išli smo tada u glasoviti Teatar an der Wien u kojem u kojem su premijerno izvedena Mozartova djela. Uglavnom, nisu baš u Zagrebu nakon rata dobro primili što sam pjevao u Beču, no sudjelovali smo na prvomajskim proslavama, pa nastupali radnicima po odmaralištima u Kaštelu Starom i Kaštelu Sućurcu. Tamo smo badava pjevali i boravili tjedan dana.

    Koje su najznačajnije uloge koje ste ostvarili u Beču?

    • Glumili smo u operi “Hoffmannove priče” židovskog autora Offenbacha. To je bila zadnja uloga moga oca, a u Beču sam je pjevao samo prve sezone nakon rata 31 put, a u dvije godine 48 puta. U ratu se djela tog židovskog autora nisu smjela izvoditi. Kad se obnovila zgrada Staatsopere zvali su me da se vratim, no već sam potpisao ugovor u Zapadnom Berlinu u kojem sam boravio od 1955. do 1995. kada smo kupili stan u Zagrebu.

    Kako je Beč izgledao pod onim režimom? Je li se osjetilo olakšanje nakon njegova pada?

    • Živjeli smo na kartice – dobiješ po pola kile mesa tjedno s pet kartica. Redovito se dobivala hrana na kartice.

    Kako je izgledao građanski život? Jeste li posjećivali utakmice?

    • Jesam, kako da ne. Pratio sam klub Wien, Rapid… Tamo sam prvi puta gledao Ferenca Puskása koji je gostovao s klubom Kispet.

    Gdje ste živjeli u Beču?

    • Na adresi Peter-Jordan Strasse, 18. bezirk. Tamo je bio jedan tunel u kojeg smo se sklanjali od bombardiranja. Kćer Jasenka je bila jako mala curica tada. Rođena je 1943.

    U Beču ili u Zagrebu?

    • U Zagrebu.

    Koga ste od znamenitih upoznali?

    • Upoznao sam znamenitog kompozitora Richarda Straussa, čiju smo 80. godinu života slavili. Sudjelovao sam u prvoj bečkoj izvedbi njegove opere “Capriccio”. Upoznao sam Dimitrija Šoštakoviča, Igora Stravinskog. Upoznao nas je Carl Ebert, intendant Deuutsche opere.

    Kako je došlo do Vašeg preseljenja u Berlin?

    • Išao sam na audiciju. Berlin je tada bio podijeljen na istočni i zapadni. Pjevač koji je pjevao moje uloge Josef Hermann ostao je u istočnom. Tamo su dobivali 20 posto u zapadnom novcu, a ostatak u istočnim markama. Kurs je bio jedan naspram pet. Hermann je umro u studenom 1955. Preporučio me agent da ga zamijenim u zapadnoberlinskoj operi.

    S obitelji ste tamo proveli 40 godina. Osjećate li se i Nijemcem?

    • Već sam u srednjoj školi u Mariboru mnogo govorio njemački, pa sam ga dobro znao. Na maturi sam ipak birao francuski.

    Koje uloge iz tog njemačkoj razdoblja smatrate najvažnijima?

    • Iz Wagnerovih opera. Mnogo sam ih pjevao u Italiji, posebno u Scali. “Ukletog Holandeza” sam pjevao 128 puta, pa čitav “Prsten Nibelunga”, pa sam igrao u operi “Tristan i Izolda”… Bilo je puno toga.

    Koja Vam je najdraža?

    • Teško mi je to reći. Najviše sam igrao u operi “Ukleti Holandez”. Ima nekih uloga koje sam pjevao na tri jezika.

    S tim ulogama ste obišli čitav svijet…

    • Bio sam u Južnoj Americi, Montevideu, u Čikagu sam pjevao, Sao Paolu…

    Tokiju…

    • Tamo sam bio i sa zagrebačkom i s berlinskom operom… I u Meksiku sam pjevao. Čitavu Zapadnu Europu sam prošao…

    Što najviše pamtite s tih putovanja?

    • Najljepša su mi sjećanja iz Italije. U Napulju i Rimu sam pjevao nekih sedam sezona. Pjevao sam u Firenzi, pa u venecijanskom Teatro la Fenice… U milanskoj Scali sam imao 12 predstava. Sjećam se da je zadnja bila otkazana, jer je papa umro. U Italiji sam puno pjevao.

    Ima li neka zgoda koju pamtite?

    • Bili smo jednom ispod Etne. Volio sam talijansku kuhinju. Sjećam se rimskih restorana u kojima smo odlično jeli. Jedna kolegica je jako pazila na liniju, pa je stalno gledala što jedemo i koliko to kalorija ima. Odličan je bio jedan restoran u Veneciji. Tamo smo jako dobro jeli.

    S kime ste se najviše družili?

    • S pjevačicama. Tada je najpoznatija bila Birgit Nilsson, Leonie Rysanek… Leonie je bila odlična pjevačica. Bila je mladodramski, a druge su bile vagnerijanski soprani. Od tenora sam se družio s Wolfgangom Windgassenom.

    Sjećate li se Dunje Vejzović iz Njemačke?

    • Sjećam. Počela je pjevati u Nünbergu, nisam siguran gdje je kasnije pjevala. U Stuttgartu je na visokoj školi poučavala. Poznam je, kako ne?

    Jeste li upoznali austrijskog dirigenta Herberta von Karajana?

    • Jesam, i pjevao pod njime, i Böhmom, najvećim dirigentima…

    Koji Vam je bio najdraži?

    • Možda Böhm. Karajana nisam prije nego što smo se poklonili publici niti upoznao. Došao je iz Japana, ja iz Berlina. Njegov asistent mi se javio i rekao kako bih trebao pjevati. Böhm je bio odličan dirigent koji me preporučio za Berlin. Vodio je bečku državnu operu kada sam bio njezin član. Pitali su ga nakon rata u Berlinu za mene. Odgovorio je: “Poznajem ga kao basistu, ne znam kakav je dramski bariton, ali znam da je dečko bezobrazno muzikalan”.

    Kako ste funkcionirali s drugim umjetnicima?

    • Najbolje.

    Nije postojao sukob taština?

    • Ma kakvi.

    Jeste li osjećali potrebu da skladate?

    • Nisam. Morate biti talent za to. Žao mi je što nisam postao dirigent. To smo učili na studiju. Dirigirao sam drugi stavak Beethovenove Prve simfonije s orkestrom Muzičke akademije.

    Jeste li slušali ponekad i popularnu glazbu?

    • Jesam, ali rjeđe. Slušam sada radio, uglavnom športske prijenose. Sad ću pratiti rukometno prvenstvo.

    Nenad Kljaić je Vaš unuk?

    • Da. Njegov sin Tomica igra rukomet u Dubravi i stanuje preko puta, pa dođe k nama na ručak. Nenad ima i kćer Petru. Sada je trener u Saudijskoj Arabiji. Mora biti šesti u Aziji na da bi se plasirao na Olimpijadu. Javi se svojoj majci, mojoj kćeri.

    Kakav mu je život u Saudijskoj Arabiji?

    • Ima dobru plaću, deset i pol tisuća eura.

    Vaš je zet pokojni Velimir Kljaić-Kljun.

    • Umro je mlad, sa 63 godine. Pokraj njegova groba je grob Vjekoslava Šuteja-Điđija.

    Kako to da ste se odlučili vratiti iz Berlina?

    • Bio sam jako dobar s Franjom Tuđmanom. U Berlinu mi je intendant rekao kada sam navršio 78 godina da će proslaviti za dvije godine moj 80. rođendan. Rekao sam da neće, da je dosta 40 godina Berlina. Ipak je inzistirao da ostanem da se to proslavi, no preminuo je prije toga. Imali smo u Berlinu lijepi stan. U Zagrebu smo kupili dvoetažni od 195 ‘kvadrata’, jer je supruga htjela sav namještaj iz Berlina prenijeti u Zagreb.

    Kad ste se upoznali s Tuđmanom?

    • Spavao je kod mene kad je osnivao HDZ u Berlinu. Poznajem ga i iz Nazorove ulice gdje je živio. Poznajem Seku i Bracu.

    Kćer Nevenku i sina Stjepana?

    • Da. Tuđman je dolazio u kazalište. Bio je u kazalištu kada je Vukovar pao. Družili smo se i na krapinskom festivalu. Dobro sam ga poznavao. Nagovarao me da se vratim doma, da je Hrvatska samostalna, pa smo 1995. došli tu. U ovaj stan smo ušli 16. lipnja.

    Je li Vam nudio funkcije?

    • Nudio je, no odbijao sam. Postao sam potpredsjednik Skupštine Dinama. Sretali smo se onda na utakmicama. Kakva god utakmica bila, ako je igrala Segesta, išao je na utakmicu. Znao sam nazvati Ankicu i pitati hoće li Francek biti na utakmici, a odgovorila bi mi: “Znaš njega, kakva god utakmica bila, on ti je tam'”. Njegov automobil me pobral doma i vozio na stadion. Kad sam se vratio 1995. odmah mi je prišao i pozdravio se sa mnom. Stanovao je kod mene u Berlinu kad je organizirao HDZ po Njemačkoj.

    Jeste li aktivno sudjelovali u tome?

    • Jesam. Član sam HDZ-a. I danas plaćam članarinu.

    Bili ste prijatelji s Tuđmanom, kartali ste skupa, družili se…

    • Jesmo, da. Dao mi je tri odlikovanja, pa smo ručali. Iste godine odlikovanje je dobio Vanja Drach i još jedan poznati glazbenik čijeg se imena sada ne mogu sjetiti.

    Kada ste došli u Dinamo, zvao se Croatia. Jeste li o imenu s raspravljali s Tuđmanom.

    • Bio je protiv toga da se zove Dinamo, jer postoje klubovi s tim imenom u Bugarskoj, Bukureštu… No, protiv sebe je imao mnoge. Istočna tribina je htjela Dinamo. Prvo su nazvali klub HAŠK-Građanski, pa Croatia.

    Što ste smatrali da je najbolje? Svejedno je, važno da se igra?

    • Istok je bio za Dinamo. Tuđman je umro 1999. u Dubravi. Sjećam se sprovoda. Francek, Francek…

    Jeste li poznavali još neke državnike, možda njemačke?

    • Poznavao sam gradonačelnika Berlina Klausa Schütza.

    Jeste li poznavali Willyja Brandta?

    • Sjećam ga se. Kleknuo je u Varšavi, gdje je bio geto. Poznavao sam i Ruth, njegovu ženu, kasnije se drugi put oženio. Znam kuću u kojoj je stanovao.

    Stoji li tvrdnja da se stariji lakše sjećaju djetinjstva nego onoga što je bilo prije deset godina?

    • Djetinjstva se lakše sjećam. Sjećam se svega. Danas se sjećam športskih rezultata i uvijek znam športski program unaprijed.

    Pratite li glazbu?

    • Poslušam Treći program Hrvatskog radija.

    Zapjevate li po kući?

    • Ne. Znadete li kada sam zadnji put otvorio usta? Zadnji put sam pjevao u operi 1983. Dirigirao je Vladimir Kranjčević. Pjevao sam 2007. Muku Isusovu na Veliki petak, i to baš Isusa. Vitomir Marof je pjevao tada ostale uloge. Na svom 90. rođendanu sam u crkvi zapjevao “Gospod Bog je pastir moj” Antonína Dvořáka. Zadnje što sam otpjevao je glasilo je: “Vječni mir”. Nakon toga više nisam otvorio usta. Pjevao sam 63 godine u kazalištu. Dost’ je bilo.

    Razgovarao Marin Bakić/Aktiviraj Karlovac

    Foto Nikola Vukmanić

  • Odgovori