KAportal SpiKA, Krešimir Veble: Iz Vodovoda i kanalizacije rastjerani su najupućeniji u EU fondove | Karlovački informativni web portal

SpiKA, Krešimir Veble: Iz Vodovoda i kanalizacije rastjerani su najupućeniji u EU fondove

“Prvu ozbiljnu opomenu sam dobio kada smo htjeli u EBRD-u reprogramirati stari kredit i podignuti novi kojeg bi u 90-postotnoj vrijednosti otplatile Hrvatske vode. Da nisam opomenut, bili bismo u realizaciji projekta do 40 milijuna eura. Sad smo daleko od svega…” SpiKA

Autor: Marin Bakić/Aktiviraj Karlovac

Krešimir Veble. Foto: Marin Bakić

Jedan od čitatelja Kaportala komentira članke pod pseudonimom Zaplotnjak. Kada je 2014. godine javnost pratila sudski spor Krešimira Veblea s tvrtkom Vodovod i kanalizacija, ispod jednog teksta je napisao da je Veble čovjek koji je previše znao i kao takav je stršio i smetao. No, tko bi htio nešto o Vebleu saznati iz Karlovačkog leksikona, kapitalnog djela karlovačke publicistike, ne bi saznao ništa, unatoč njegovim zaslugama.

“Spominjem se u Karlovačkom leksikonu kao član uredništva čije je zaduženje obraditi komunalnu infrastrukturu”, komentira.

Bio si urednik, a nisi si osigurao natuknicu u leksikonu?

  • Postoje mnogo značajnije osobe od mene koje zaslužuju mjesto u tom djelu. Drugo, spominjem se kao jedan od predsjednika Rotary kluba Karlovac. Dakle, nisi dobro gledao – nalazim se dva puta u Karlovačkom leksikonu.

Ali nema natuknice posvećene tebi?

  • Očigledno nisam s dvije strane poželjan u Karlovcu – niti u leksikonu niti u Gradu.

Poznat mi je niz tvojih aktivnosti, no do pripreme razgovora nisam znao za časopis Komunal i da si tamo kolumnist. Gdje se može nabaviti primjerak?

  • Časopis se izdaje u tri tisuće primjeraka, a distribuira u sve zemlje bivše Jugoslavije. Prilično sam aktivan u tom listu. Prije nekoliko tjedana sam bio panelist na jednoj njihovoj konferenciji u Posušju, pa glavni govornik zadnjeg dana kolovoza na konferenciji u hotelu Westin u Zagrebu. Postoje neki koji smatraju da se na području komunalnih djelatnosti može još ponešto čuti od Kreše Veblea. Vratio bih se na pitanje zaslužnih u povijesti komunalne infrastrukture u Karlovcu. Jedan od najznačajnijih je profesor Valerijan Rieszner.

Zašto bi se ulica imenovala po nekome tko je Karlovcu osmislio modernu vodoopskrbu i odvodnju?

  • Imenovanje ulice po njemu je najmanje što grad može učiniti da se oduži tom velikom čovjeku koji je za Karlovac puno napravio. Moja je ideja bila da se po njemu imenuje cesta koja vodi uređaju za pročišćavanje otpadnih voda. Sto godina nakon njegovog kapitalnog projekta o vodoopskrbi i odvodnji Karlovca, sljedeće godine, kada slavimo stoljeće moderne kanalizacije u Karlovcu, pruža se prilika da ispravimo nepravdu prema akademiku Rieszneru. Prvi je građevinar član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Uz pločicu koja svjedoči da je izgradnja pročistača financirana sredstvima Europske unije trebao bi se nalaziti reljef s Riesznerovim likom sa spomenicom.

Kome si to predlagao?

  • Gradski muzej Karlovac je bio formalni podnositelj te ideje, na moju inicijativu. Nastojao sam i da se jedna ulica imenuje po Blažu Ćuku, jednom od najkvalitetnijih karlovačkih akvarelista ikada. Oba prijedloga, ako bi se usvojila, jednostavno bi se ostvarila, jer na mjestima gdje predlažem da se to učini nema niti jednog kućnog broja, pa niti osobnih iskaznica koje treba mijenjati. Predlažem da Ćuk dobije ulicu koja vodi od mosta Alessandrije do Splitske ulice. Ta nova ulica se nalazi samo 30 metara od kuće na adresi Bakarska 16 gdje je Ćuk godinama stanovao. Tu je napravio nekoliko prekrasnih slika sa Starim gradom Dubovcem kao motivom. Ove godine je bila stota godina od Ćukova rođenja, no nije se izdala niti monografija. To ne bi trebalo biti preteško, jer je prije nekoliko godina upriličena njegova retrospektivna izložba.

Imaš li neku njegovu sliku u svojoj kolekciji?

  • Nažalost nemam, mada su naše obitelji bile povezane. S njegovom kćerkom Blažicom sam išao u osnovnu školu i pohađao Gimnaziju Karlovac, jer smo ista generacija i susjedi. Kaže se da postolarova žena ima loše cipele. Tako niti ja nemam Ćukovu sliku na zidu. No, Bože moj…

Čije imaš?

  • U dnevnom boravku i blagovaonici imam slike koje tematiziraju Kupu. Vodeni sam horoskopski znak, rođeni Karlovčanin i kao takav zaljubljenik u karlovačke rijeke. Uglavnom, to su slike Daniela Butale, Alfreda Krupe, Đorđa Petrovića… Kao dječak sam skupljao leptire, pa imam i Butaline slike s leptirom kao motivom. Od Danka imam i tuš s motivom golubova, što je netipično za njega. Takve njegove slike imamo samo moj prijatelj Tomica Gerić i ja. Moj pokojni ujak Franjo Petrunić je bio golubar. Kad je vidio tu sliku ostao je fasciniran, jer je Danko ušao u suštinu onoga što slikar treba pokazati.

Kakvu biblioteku imaš doma?

  • Knjige su moja velika ljubav. Ponosan sam na svoju biblioteku. Posjedujem oko tri tisuće naslova.

Imaš li katalog?

  • Nemam. Povremeno sistematiziram knjige po tematici, no uvijek nedostaje prostora, pa se počnu sortirati po formatu, da ih više stane, a, kada se nabavi novi ormar, vratim se ispravnoj sistematizaciji. Imam dovoljno knjiga da bih mogao reći da je biblioteka kvalitetna. Ipak, kvaliteta se ne mjeri po broju naslova, nego po tematskoj pokrivenosti. Imam vjerojatno najviše knjiga o lulama u Hrvatskoj. Imam puno knjiga o Karlovcu.

Imaš li više knjiga o lulama ili lula?

  • U jednoj knjizi sam pročitao da bi svaki pušač lula trebao imati više knjiga nego lula. Imam sigurno dvostruko više lula nego knjiga o lulama. No, to su sve nesavršenosti osobe. Više lule ne kupujem.

Dakle, imaš knjige o Karlovcu…

  • Da, to imam dobro pokriveno. Imam zatim veliki broj historiografskih i filozofskih knjiga, puno knjiga o jelima i pićima, o njihovom sljubljivanju… Na to sam također jako ponosan. Lovačka literatura, knjige o biljkama i životinjama zauzimaju veliko mjesto u toj biblioteci. Imam i poprilično kvalitetnu zbirku ex librisa.

Što to znači?

  • To je oznaka o vlasništvu knjige. Knjige posuđujemo, no često se ne vrate. Kaže se da nije grijeh ukrasti knjigu, no lijepo je kada se vrati. Prije mi se često događalo da mi se posuđene knjige ne vrate, no potom sam počeo uredno zapisivati kad sam koju knjigu i kome posudio.

Angažiraš snagatore da brinu o povratu?

  • Pa nema potrebe za time, no neki su se uvrijedili kada sam pred njima napravio bilješku o posudbi. No, to je moj uvjet.

Dakle, uđeš u svoj salon, uzmeš knjigu u ruke i zapališ si lulu? Nagodio si se u sporu sa svojom tvrtkom kojeg si pokrenuo ne bi li dokazao zlostavljanje na radnom mjestu i otišao u mirovinu s najavom da ćeš se posvetiti svojoj biblioteci.

  • Moja biblioteka je mjesto opuštanja. Uživam boraviti u njoj. Imam samo knjige koje se nalaze na policama i po ormarima, radni stol s foteljom i fotelju za ugodno čitanje. Ozbiljna studiranja su nemoguća u toj fotelji, no zato postoji radni stol. U toj prostoriji se nalaze meni jako drage stvari kao što su lule, bista mog pokojnog oca Antuna, koju je izradio Nedjeljko Fak, očev portret kojeg je Višnja Ercegović uradila te nekoliko skulptura s lovačkim temama.

A lovački trofeji?

  • Spadam u one koji nemaju niti jedan lovački trofej. Skupljanje trofeja nema veze s lovom i lovačkom etikom, nego s pokazivanjem nadmoći. U 85 posto slučajeva takve trofeje imaju samo oni vrlo bogati, koji možda niti nisu pravi lovci. To je samo jedan od simbola financijske i druge moći.

Koliko si nosoroga odstrijelio?

  • Niti jednog. Imam dobar omjer unosa u prirodu i iznošenja iz prirode.

Kako si počeo pušiti lule?

  • Slučajno. Cigaretu nisam mogao pušiti, jer ne mogu uvući dim u pluća. Pokušao jesam u pubertetu, no kada nisam mogao udahnuti dim i kazati “Vlak ide preko kupskog mosta i viče hu-hu-hu”, a da zadržim dim, odbacio sam cigaretu. Tada sam, naravno, imao tri dlake ispod nosa. Pušio sam filter Nord, pa Hercegovinu… Od cigara sam prvo pušio kratku domaću, zvala se KD. Odgovaralo mi je to, iako se dim ne uvlači. Nikotin preko usne šupljine ulazi u krv i daje ugodan učinak. Cigare i lule treba znati pušiti. Od prijatelja i višestrukog kuma Žarka Južnića dobio sam dekorativni stalak s lulama. Kad je Gerić to vidio pitao me zašto ne pokušam popušiti lulu. Donio mi je skripticu “Kako pušiti lulu” pokojnog Zlatka Pintara. To sam pročitao. Tomica je bio prvi koji je podučio kako se puši lula. Svidjelo mi se to. Okus je kvalitetniji nego kad se puši cigara. Lula se gleda, dodiruje, gricka… Mnoge lule su prava umjetnička djela.

Postoji solidarnost među uživateljima lule u Karlovcu?

  • Postoji nesebičnost. Lula opušta. Kada je toplo, pušim je na terasi, a kada je hladno u dnevnom boravku u kojem imam otvoren kamin, pa se pokraj njega “zavalim” u fotelju, noge dignem na tabure…

Sastajete li se kao pušači lula?

  • Postoje klubovi uživatelja u pušenju lule, no u Karlovcu ne. Nisam sklon takvim organizacijama, čak niti natjecanju u tome tko će dulje s tri paljenja šibicom pušiti pet grama duhana. Volim uživati u luli nakon objeda, uz finu glazbu, čašu kvalitetnog pića i gledanja u vatru. Može se to nazvati i meditacijom. Lula se nikada ne puši u nervozi, nego za opuštanje.

Kad si opušten ili da se opustiš?

  • I jedno i drugo. Lulu nisam nikada zapalio natašte. Pušeći lulu se može sjajno slušati. Nažalost, ne slušamo druge danas u razgovoru. Za pušenja lule može se itekako koncentrirati i slušati sugovornika.

Pospješuje dijalog?

  • Da, ali pravi. Kad bi bilo više boljih slušača bilo bi puno manje komunikacijskih problema i sukoba.

U Karlovcu Marinko Neralić izrađuje hvaljene lule. Imaš li neku njegovu?

  • Nemam. Rekao sam maloprije da više neću kupovati lule. Tu tvrdnju ću sada pogaziti. Najljepši su pokloni kad sam sebe počastiš. Marinko mi je uradio velike usluge. Neke od dragih lula je popravio. Poznajem ga, vidio sam njegove radove i sjajan je. Sreća je za sve karlovačke lulaše što imamo stručnog majstora za lule.

Kad si postao lovac?

  • Pred mnogo godina, 1971.

Tada si odlazio u lov s Josipom Brozom Titom?

  • Nisam, ali je dobro kad je šef države pravi lovac. Počeo sam stažirati 1971., a od 1972. sam lovac.

Počeo si stažirati u lovu?

  • Nekada je postojalo pravilo da mladi lovac mora biti godinu pripravnik. Kao takav ide u lov bez puške, prati lovce i uči se. Kada položi lovački ispit treba poznavati ne samo lovišta, nego i pravila postupanja s divljači. I dalje smatram da je stažiranje bilo dobro. Danas se lovački ispit polaže bez godine staža, a to nije dobro.

Prije je staž bio obavezan?

  • Tako je.

Zašto se to promijenilo?

  • Pada broj lovaca. Drugi razlog je i promjena načina življenja. Sve veća je koncentracija stanovništva u gradovima, a tu lov baš nije popularan. Život čovjeka ovisi o smrti drugih. Velika je greška mladog naraštaja što misle da sve što se nalazi na policama samoposluga ili u izložbenom dijelu hladnjače nije bilo živo. Netko je trebao oduzeti život za prehranu. Plašim se da će i mesnice nestati, jer će se smatrati da je neprihvatljivo da se izloži anatomija odojka ili janjca. Uče nas da meso ne dolazi od žive životinje. Nisu niti vegetarijanci u svemu tome nevini.

Što je njihova krivica?

  • Poticao bih suradnju sa zelenima. Većina ih jako puno priča o zaštiti, a jako malo rade. Marketinški su sjajno potkovani, ali u stvarnosti malo rade.

Misliš na ekološke aktiviste?

  • Da. Postoji velika provalija između lovaca i rigidnih ekologista. Ne moramo se u svemu slagati, no zajednički bi se moglo napraviti nešto korisno za prirodu i divlje životinje. Možemo se, primjerice, zajednički boriti protiv krivolovaca. Možemo skupa hraniti divljač dok je u šumi 70 centimetara snijega. Nisam vidio da je neka udruga zelenih hranila ptice pjevice u našim parkovima. Problem je što niti ne znaju za problem tih vrsta ptica. Lovci mogu mnogo naučiti ekološke aktiviste. Ima mnogo dobronamjernih koji se protive lovu, a koji svojim postupcima čine medvjeđu uslugu pticama pjevicama. Uzmimo primjer vikendaša koji će hraniti ptičice, no kad će pasti snijeg i kad se temperatura spusti na minus 20 stupnjeva Celzija neće dolaziti na vikendicu. Ptice koje su naučene dolaziti na to hranilište će zadnje atome energije iskoristiti da dođu do njega, a u njemu neće biti hrane, jer je vikendaš zbog hladnoće i snijega nije donio, pa će time biti osuđene na smrt. Mnogo ih ne zna da se ptice ne hrane mrvicama kruha, što je opasno po njihov život. I labudove na Korani hranimo pogrešnim namirnicama. Ne treba im bacati kruh, nego zelje ili salatu. No, to se ne baca. Često se krivolovac poistovjećuje s lovcem.

Za neke je lov kao takav neetičan. Po čemu si etičan lovac?

  • Prvenstveno po tome što moj unos u prirodu mora biti veći u odnosu ona ono što iznesem iz nje. Drugo, poštujem divljač. Pomažem joj kad je to potrebno. I u lovu se ograničavam. Prvo što me ograničava je zakon, no niti on nije dovoljan. Čovjek je napravio mnogo negativnog prema prirodi. U lovu nastojim dati divljači šansu.

Da ona tebe odstrijeli?

  • Ne. Divljač je najkvalitetniji izvor proteina. Trebali bismo najviše naučiti od onih koji su najbliže prirodi kao što su Indijanci ili Eskimi, oni koji su ovisni od svega toga. Njihovim praksama bismo trebali prilagoditi sve naše lovačke aktivnosti. U lov odlaze zbog prehrane, pa se čak i ispričavaju životinji što su joj oduzeli život. Nadalje, Indijanci ili Eskimi iskoriste sve što mogu od ubijene životinje. Kod nas se i dalje ne iskorištava niti krzno – sve osim mesa odbacujemo. Prokletstvo novog doba je filetiranje – izdvajanje najkvalitetnijeg mesa, a bacanje ostatka divljači. Pravi lovac bi trebao voditi brigu o tome. Usporedimo li prosječnog čovjeka, posebno ako je, poput mene, u sedmom desetljeću života, vidimo da je divljač u boljoj tjelesnoj kondiciji, bolje vidi, bolje čuje… No, koristim tehnologiju, pa sam u prednosti. Zbog svog uma i etike čovjek u lovu mora znati kad je dosta. Neetično je, primjerice, nakon što se odstrijeli nekoliko komada divljači, nastaviti lov, jer je lijepo vrijeme. Nema potrebe za time. Bio sam u akademskom lovu nekidan.

Kakav je to lov?

  • Jedinstven u svijetu, što sam saznao od Tonija Vrščaja, koordinatora CIC-a za 13 država. CIC, što je skraćenica za Council for Game and Wildllife Conservation, je međunarodna udruga lovaca. Akademski lov organizira Veleučilište u Karlovcu, koje je prvo na ovim prostorima organiziralo studij lovstva i zaštite prirode, na kojem predajem o odgovornom turizmu. Jednom godišnje organiziramo susret svih uključenih u taj studij. Dolaze predavači s našeg veleučilišta, Sveučilišta u Zagrebu, iz Slovenije… Taj lov se organizira već više od deset godina. Sudionici lova se međusobno upoznaju, što se koristi i za raspravu o budućnoj suradnji. Studij lovstva i zaštite prirode je na zavidnoj razini. Bio sam dan prije na pokaznom lovu prilikom čega smo studentima demonstrirali kako se vrši lov na nisku divljač kao što su zec ili fazan. Samo teoretsko razmatranje je nedovoljno.

Vraćamo se na 1971./72. Tko te uveo u lov?

  • To je duga priča, ali karakteristična za razlikovanje naraštaja. Moj sin Vatroslav se ne zna popesti na drvo.

Jel’ znaš igrati Warcraft?

  • Vjerojatno ne znam. Došlo je do pozitivne ekološke osviještenosti. Nema šanse da bi po Kupi, Korani i ostalim rijekama bilo u moje vrijeme divljih pataka, liski, labudova. Bili smo dosta ratnički raspoloženi – lovili smo žabe, punoglavce… Nije mi bio problem rukom uloviti žabu. No, bili smo i okrutni. Od kišobranskih žica smo izrađivali sulice. Znao sam po nekoliko dana tražiti dobre rašlje za izradu pračke, noškali smo se, bacali sjekire u stabla, zračnicama smo se igrali i opasnih igara koje se, srećom, više ne igraju… Prema tome, naraštaji se razlikuju.

Dakle, nije bilo čudno da se netko mlad počne baviti lovom?

  • Susjedi su bili lovci i uvijek su mi bili kao takvi interesantni. Moj pokojni otac je bio počasni član Lovačkog društva Orlovac, mada nije bio lovac. Preko njega sam ušao u to. Ušao sam u LD Orlovac gdje je lovna etika bila na zavidnoj razini. Tamo je bilo jako puno Karlovčana. I dalje postoji razlikovanje “domicilnih” i “onih iz grada”. U LD Orlovac je uvijek bilo puno više “onih iz grada”. Moji učitelji su bili sjajni – od pokojnih Berislava i Ede Lukinića, Milana Marinića, Dušana Novaka, Andrije Štalcara… Najkvalitetnija je naobrazba ona koja započinje rano – imao sam 17 godina kao lovački stažist, s 18 godina sam položio lovački ispit.

Koja lovišta obilaziš?

  • Na žalost ili na sreću ne idem više često u lov, tek pet do deset puta godišnje. Itekako vodim brigu o tome s kojim društvom lovim. U godinama u kojima se nalazim osvijestiš da je jedino što se kupiti ne može vrijeme – svaka sekunda je važna. Želim u lov s onima s kojima ću uživati, za koje znam kako će se ponašati i nakon druge butelje vina, za koje znam da ću s njima provesti kvalitetno vrijeme, kojima nije bitno koliko će kilograma mesa ponijeti doma, nego da se etički ponaša. Lovio sam na mnogo lokacija u Hrvatskoj i inozemstvu.

U Africi?

  • Nisam lovio tamo. Ponavljam, u mojim godinama više nije bitan odstrel. Postoje etape u razvoju lovca. Prvo, etapa pucanja na sve što se kreće. Drugu određuje borba da se aktivnostima kao što su prehrana divljači, izgradnja objekata i tako dalje zasluže bodovi kojima se stječe pravo na odstrel. Sljedeću fazu karakterizira skupljanje lovačkih trofeja, što sam preskočio, pa se dođe u fazu u kojoj se pazi na način lova. Sada sam u fazi kada pazim s kime idem u lov. Kad sam išao u lov na srnjaka, imao sam ga priliku odstrijeliti, no nisam povukao otponac. Nije mi to više bitno.

Kakve puške imaš?

  • Lijepe i vrijedne. Redovito ih čistim i održavam. Nažalost, ne koristim ih često. Neke su puške iz obitelji starih lovaca. Ponosan sam na puške koje sam otkupio od Željka Hermana. Prije Drugog svjetskog rata ih je kupio njegov otac, koji je bio inženjer šumarstva. Puške koje posjedujem su kvalitetno održavane – kao da sam ih jučer nabavio.

Gdje ih održavaš?

  • Sjajan puškar je Nikola Ivković. Budući da ih malo koristim, a redovito održavam, radikalni zahvati nisu potrebni. Zaključani su u kasi, odvojeno od streljiva. Puške i lule održavam uistinu kvalitetno.

Stariji pamte procvat lovnog turizma u Karlovcu. Više nije na nekadašnjoj razini. Zašto je pao i kako se može ponovno podignuti njegova razina?

  • Sjećam se vremena kada je ta vrsta turizma prosperirala u Karlovcu. To je bilo 1960-ih i 1970-ih. U Karlovac su tada prvenstveno dolazili talijanski lovci. Prosperirao je i ribolovni turizam, no lovci su uvijek kvalitetniji potrošači. Međutim, nismo dovoljno vodili brigu o našim resursima. Talijani su bili poznati što su pucali po svemu što leti – po ševama, kosovima, čvorcima…

Nisu bili etični lovci?

  • Nimalo. No, to im je bilo dozvoljeno, jer su trošili. Ipak, to je nedopustivo. Nikad ne bismo smjeli dozvoliti odstrel strogo zaštićenih vrsta. Talijani su poznati i kao lovci brzi na otponcu, pa je bilo mnogo ozlijeđenih. Njihovi pratioci i danas vjerojatno imaju pod kožom olovne sačme. No, bili su, kažem, dobri potrošači i zbog njih se poprilično razvila ponuda i najstarijeg zanata na svijetu. Ima Karlovčanki koje su se odselile u Italiju s lovcima. Takav lovni turizam nam ne treba.

A kakav nam treba?

  • Nisam siguran imamo li predispozicije za lovni turizam.

Tvrdi se da imamo i da nam to može biti poluga razvoja.

  • Ne bih se s time složio. Rado bih volio da mi netko argumentira suprotno gledište. Imamo li dovoljno prirodno uzgojene divljači?

A neprirodno uzgojene?

  • Imamo fazane iz fazanerija, ali pravi lovac ne želi pucati po fazanu iz kokošinjca. Takve fazane je mnogo lakše pogoditi. Postoje različiti oblici varanja. Možemo ponuditi samo lov na šljuke i prepelice. Lovačka društva lov na te vrste nude poluzakonito i tako si pokrivaju minuse na poslovnim bankovnim računima, jer velika sredstva izdvajaju za štete. Koliko srnjaka možemo ponuditi? Mnogo je zemalja s jako kvalitetnom populacijom lovne divljači. Nećemo nikoga uspjeti zavarati umjetno uzgojenim fazanima i patkama. U Karlovačkoj županiji možemo ponuditi nekoliko medvjeda godišnje za odstrel, no ne vidim tu pravi lovački izazov. Uglavnom se medvjedi odstreljuju sa čeke udaljene pedesetak metara od mrcilišta na koje ih se namami, gdje se odlaže hrana, uglavnom voće ili kvalitetna strvina. Ne vidim tu užitak. Ponudio bih lovcima koji idu u lov na medvjeda da ga sami pronađu i da ga ustrijele na sasvim drukčiji način, kao što rade u Kanadi ili Aljasci.

Podvig je odstrijeliti medvjeda kada se nađeš s njime oči u oči?

  • Kod nas za lovce-turiste ne postoji nikakav rizik. Medvjeda dočekaju na udaljenoj čeki koja je ugodna vikendica s iso-staklima, grijanjem, madracom… Dakle, ništa se lovcu ne može dogoditi. Ako je medvjed ranjen, neće ga tražiti onaj koji ga je ustrijelio, nego njegovi pratioci. Postoji lovačka uzbuđenost, pogotovo kod neiskusnih lovaca. U toj situaciji je najbolje kazati pratitelju da je drugi hitac njegov. Tada zasigurno medo neće daleko. No, neki lovci to ne dozvoljavaju.

Imaš li lovačkog psa?

  • Nemam psa, nažalost.

Kakve si pse imao?

  • Do pred godinu dana imao sam njemačkog ovčara iz uzgajivačnice Matije Justamenta. I danas, kada ustajem u noći, pazim da ne stanem na njega, iako Doka više nema. Spavao je uz krevet. Prije njega sam imao erdel terijera, a prije toga foksterijerku. U Karlovcu sada imam mačkicu Kyru, a u Zagrebu mačka Artura. Kyru je pred tri godine donio sin doma. U ranim jutarnjim satima je pronašao tu pokislu i promrzlu mačkicu. Nisam htio imati mačku doma.

Ne možeš s mačkom u lov?

  • Mačka je sjajna, neiskvareno dijete prirode, ali pas je kvaliteta više. No, nisam mogao sinu reći da ne primam mačku, jer je napravio dobro djelo time što ju je spasio sa ceste. Svi je volimo.

Dakle, nisi imao samo lovačke pse?

  • Zadnja dva psa su bila službena. I danas vodim brigu, kada dozvoljava vrijeme, da reduciram broj svraka i vrana u svom dvorištu, ali na primjeren način, zračnicom. U tome mi je pomagao moj erdel terijer. Možeš me sada, kada temperatura zraka padne ispod ništice, vidjeti kako odlazim u mesnicu, kupujem slaninu i loj, gotove kugle za prehranu ptica ili da u margarin stavljam sjemenke suncokreta, pa da hranim sjenice i druge ptice. To se može vidjeti na mojoj verandi i u mom voćnjaku.

Krešimir Veble

U Karlovcu se pokušalo uvećati broj ptica pjevica u parkovima nabavkom sokola koji lovi vrane, jer upravo ta vrsta ptice ugrožava ptice pjevice. Jesam li to dobro shvatio?

  • Jesi. Aktivno sam u tome sudjelovao. Nesretno je ta priča završila. Žaran Perić, moj poslovni prijatelj, je izdvojio novac kojim je kupljen sokol. Stjepan Turković, direktor Zelenila, je pristao već da ta tvrtka kupi drugog sokola. No, akcija nije zaživjela, jer nije bilo volje. Posredstvom rotarijanaca sam prije 15 godina doveo Jelenu Kralj iz Hrvatskog orintološkog zavoda. Održala je nekoliko predavanja o tome kako se hrane ptice pjevice. Htjeli smo inicirati bird watching čime bi se djeca naučila kako se promatraju ptice, a izrađivala bi i na satu tehničkog odgoja kućicu za ptice. Menadžment naših parkova je dobar, jer uklanja trula stabla. Previđa se ipak da je zdravo stablo neprihvatljivo za ptice dupljašice. To lovci znaju, ali ne i ekološki aktivisti. Malim financijskim sredstvima moguće je napraviti veliki pomak. Čavke i vrane su veliki neprijatelji ptica pjevica, kao i svrake i šojke koje su također jako štetne, te kao pravi razbojnici pljačkaju jaja i mlade iz gnijezda ptica pjevica.

Što je bilo s projektom?

  • Nije saživio. Nije prošao niti naš prijedlog koji se tiče aktivnosti na satovima tehničke kulture. Nedostaje nam entuzijast u školi koji će motivirati mlade da počnu uživati u tome. To se možda više moglo napraviti s mojom razbojničkom generacijom, koja je bila ekološki potpuno neosviještena. Ipak smo kao takvi više vodili brigu o prirodi. Današnje generacije su virtualno možda uspješnije.

Kakav turizam ima podlogu za razvoj u Karlovcu?

  • Dičimo se rezultatima hrvatskog turizma. Pitanje je koliko je kvalitetan pomak u turizmu posljedica naših vlastitih nastojanja, a koliko situacije u okružju. Nestabilnosti u drugim sredozemnim zemljama su utjecale na rast našeg turizma više nego odgoj naših turističkih djelatnika. Premalo činimo na obrazovanju. Turizam je nježna gospodarska grana koja je ovisna o kontekstu. Da se dogodi nešto negativno kod nas Hrvatska će se naći u nezavidnoj situaciji.

Zato što je turizam osnova našeg gospodarstva?

  • Da. Domovinski rat je na koljena bacio naš turizam. No, 2001. je, nakon terorističkih napada na New York i Washington, na koljena bačen turizam na svjetskoj razini utemeljen na takozvanom long haulu, zrakoplovnim tvrtkama. Ne znamo što nosi budućnost. Hajdemo stoga učiniti više na tome da osnažimo turizam. Drago mi je što sve više generacija učim o carrying capacity. To je skup metoda kojima se utvrđuje optimalan broj turista na destinaciji. Cilj je da se spriječi nanošenje štete toj destinaciji prevelikim brojem turista, ali ujedno i osigura njihovo zadovoljstvo, te da kvaliteta življenja lokalnog stanovništva bude na najvišoj mogućoj razini. Ta jednostavna definicija u Hrvatskoj, nažalost, nije zaživjela, ali jest u američkim nacionalnim parkovima. Kada čujem u rujnu da je na Plitvička jezera došao milijunti turist u godini pozli mi. Ne smije se dozvoliti da više od 10.000 do 15.000 turista na dan boravi na Plitvičkim jezerima, jer one to ne mogu podnijeti. Nisu zadovoljni time niti turisti, dok lokalno stanovništvo nitko ništa ne pita, a destinacija se uništava. Isti problem ima i Dubrovnik. Studente nastojim učiti da u turizmu moraju voditi brigu o carrying capacityju, te da hrvatski turizam može funkcionirati samo ako se temelji na hrvatskim proizvodima. Studentima kažem da ne nude u lovu niti jägemeister, niti škotski viski, niti francuski konjak, nego bisku, hrvatski džin brinjevac, čitav niz travarica iz Dalmacije, šljivovicu ili druga domaća pića. Ako povedu brigu o carrying capacityju i o tome da nude hrvatska pića i hranu, uspio sam pozitivno utjecati na njihovo obrazovanje.

Što u Karlovcu možemo turistički iskoristiti? Radi li na tome Turistička zajednica Karlovca kvalitetno?

  • Ne bih htio nikoga kritizirati. Rijeke su najveći potencijal. Korana je prepuna bila u mojoj mladosti. Što imamo od četiri prekrasne rijeke? Malo, jer ih nedovoljno koristimo. Što Karlovačka županija ima od raftinga? Imamo i problema sa smećem. Da smo napravili samo to da domicilno stanovništvo plaća sto kuna za registraciju čamca zelene boje, a vikendaši pet stotina kuna za čamac žute boje, ostali i više, već bismo s tim prihodom mogli financirati dvije plaće. Ako mislimo da je gumeni čamac bezopasan po sedrene barijere, varamo se. Čamac se spušta, ne prelazi se preko slapa. O tome se ne vodi briga. Ne postoje napisana pravila ponašanja na rijekama radi njihova očuvanja. Obiteljska poljoprivredna gospodarstva bi mogli imati svoje kioske na pojedinim mjestima kako bi njihovi proizvodi došli do turista. Turistička taksa je niska. Pogledaj koliko je kreveta u turističkoj ponudi na moru. Koliko ih je uz Mrežnicu? Bihać ima kvalitetniji odnos prema Uni, nego mi prema svojim rijekama.

Član si kluba ljubitelja fileka. Kako se sastalo to veselo društvo?

  • Fileke volim. Osnivači kluba su dečki iz PPK – Vlado Travica, Marin Cindrić i Željko Belavić, zatim Tomo Vičić i drugi Karlovčani. U početku su fileke kuhali Vičić, Štalcar i Damir Res. Zgodan je detalj da Vičić nije volio jesti fileke, nego je na našim druženjima jeo ražnjiće. To je zgodno društvo. Nema ih mnogo više – nema Tome, Nine Šikića-Šike, Đorđa Jerinića-Đokse… Nedavno smo se također okupili. Proveli smo neopterećeno i ugodno veče. Fileke ne jedem više od dva-tri puta godišnje. Kada bih ih jeo jednom tjedno, ne bi mi toliko odgovarali. Slično je s bakalarom.

Tko upisuje studij lovstva i zaštite prirode? Kakva je to socijalna grupacija?

  • Jako se izmijenila.

Vole li i oni fileke?

  • Ne znam. Prvih pet generacija su bile osobe vezane za lov. Danas je takvih sve manje. Studenti su uglavnom osobe vezane uz zaštitu prirode. U toj grupaciji je bilo i osoba koje su htjele dobiti samo akademsku titulu. To su prvenstveno bili policajci i vojnici. Bili su sjajni studenti. Bili su na gotovo svim predavanjima, u prvoj ili drugoj klupi.

Disciplinirani su.

  • Sve su učili napamet. Na ispitu bi odgovarali točno onako kako piše u knjigama, u zarez točno. Oni koji su dolazili zbog lova po drugoj su osnovi bili sjajni, jer su bili posebno motivirani. Studij je otvoren 2000. Do danas smo obrazovali zasigurno više od tri stotine inženjera lovstva i zaštite prirode. Neki od njih su kvalitetno pozicionirani. Vrščaj iz CIC-a je dostigao vrhunac u profesionalnom lovstvu. Imamo nekoliko tajnika županijskih lovačkih saveza, jednog predsjednika, nekoliko osoba koje su magistrirale na sveučilištima. Veseli da podizanjem znanja i svijesti ima i nade za lovstvo. Kad pogledam Dobru kob ili Lovački vjesnik vidim da nema broja kojem svojim tekstovima stručno ne doprinesu naši studenti. Jedan od najkvalitetnijih fotografa je Paul Jedriško, naš student, a Igor Ilić, majstor fotografije, svake godine drži predavanja o fotografiji u prirodi i fotolovu. Dakle, podiže se i svijest ne samo o lovu, nego i o zaštiti prirode.

Član si Hrvatskog filozofskog društva?

  • Da.

Kako si to postao?

  • Zahvaljujući svom bivšem studentu i prijatelju Tomislavu Krznaru. Ujedno sam član i Hrvatskog bioetičkog društva. Kad sam bio gimnazijalac birao sam što upisati. Privlačio me studij filozofije, no prevladala je racionalnost – odlučio sam postati inženjer i osigurati “čvrsti kruh”. No, stare ljubavi ostaju. I dalje osjećam strast za čitanjem. Filozofija je jako bitna. Važno je pravilno razmišljati.

Što vas je potaknulo da osnujete Rotary klub Karlovac sredinom 1990-ih?

  • Kum kluba Davor Juretić me pozvao na sastanak. Bio sam uvjeren da je zainteresiran za suradnju s Vodovodom i kanalizacijom, jer se bavio ventilima. Stoga sam na taj ručak pozvao i kolegu s posla Branimira Lovrića. No, nije bilo riječi niti o Vodovodu i kanalizaciji niti o ventilima. Kao osnivač Rotary kluba Zagreb rekao je da želi pomoći u ratu, preusmjeriti pomoć svjetskih rotarijanaca Karlovcu, no da je potrebna infrastruktura. To je bio početak ljeta 1993. godine. Sastanak osnivača bio je na Martinje. Zato slavimo na taj dan osnivanje Rotary kluba Karlovac, a tek onda svetog Martina.

Rotary klub je financirao razminiranje?

  • Upravljao financiranjem. Jedan od jako lijepih projekata Rotary kluba Karlovac je bio projekt vezan za razminiranje, kojeg smo provodili do 2005. godine. Uspjeli smo prikupiti gotovo pet milijuna eura za razminiranje karlovačkog područja. Jedna od najljepših akcija koja se događala u sklopu tog projekta je bila “I mi to možemo”. To mi je najdraža rotary akcija, jer su karlovački školarci prikupljali stari papir. U suradnji s tvrtkom Doking smo postavili akciju tako da se može kazati da se s pet kilograma prikupljenog starog papira razminirao četvorni metar Hrvatske. Trideset dana smo tu akciju provodili. Tjedno smo prijelaznu zastavicu nosili u najbolje razrede. Na koncu smo generalne pobjednike odveli u zoološki vrt u Zagrebu, posjetili tvornicu Kraš gdje su klinci mogli jesti čokolade do besvijesti, bili smo na treningu nogometaša Dinama, a primio nas je i predsjednik Stjepan Mesić. Najbolji sakupljači papira su dobili i televizor. To je dokaz da se u suradnji s Gradom može napraviti krasan projekt. Mnogo je ljudi u tome sudjelovalo. Dokazali smo da se mlade može motivirati. Nitko nikoga nije prevario. Obećali smo unaprijed što će najbolji dobiti, a to smo i ispunili. Parfumerija na Korzu nam je ustupila izlog gdje smo postavili fotografije s akcije i nagrade. Nikad neću zaboraviti kada smo klincima obećali da će Zlatan Stipišić-Gibonni posjetiti njihov razred, a nitko nije vjerovao. No, to se uistinu dogodilo i zbog toga jer je Đibo bio član Rotary kluba Split. Došao je u razred u Osnovnoj školi Švarča koji je tog tjedna polučio najbolji rezultat. Sa svakim djetetom se slikao. Dostavljene su mu izrađene fotografije, koje je potpisao, pa vratio natrag.

Jedan si od osnivača Hrvatske demokratske zajednice u Karlovcu?

  • Nisam. Član sam od 1992. ili 1993. i bio sam poprilično aktivan.

Zašto si ušao u HDZ?

  • Bio sam uvjeren da time mogu utjecati na to da se dogode pozitivne promjene. Pristupio sam HDZ-u s momcima iz Hrvatske demokratske stranke.

Prvo si bio član stranke koju je vodio Marko Veselica?

  • Nisam. Nisam bio član niti jedne stranke. Htio sam biti neovisan. Nikada nisam bio član Saveza komunista. Možda to nije bilo mudro, možda sam mogao napraviti i u onom režimu više da sam bio član. Počeo sam raditi prvog lipnja 1978. godine. Na Dan Armije, 22. prosinca, bih svake godine otišao na godišnji odmor. Niti jedan Božić nisam radio. Prestao sam ići na polnoćku 1990., jer su mi tada potrgali gumbe na ulazu. Stigao sam do vratiju. Prvi redovi su bili prepuni onih koji za socijalizma nisu nikad išli u crkvu. No, Crkva ima pravilo da sve ovce vraća u stado. To prihvaćam. Komunisti su postali veliki katolici.

Jesi li u HDZ-u zatekao Josipa Boljkovca?

  • Bio je i dalje član. Nisam više siguran.

Poznavao ga jesi?

  • Boljkovac i ja smo zgodna priča. Imali smo jako veliko razmimoilaženje oko trase autoputa. Za Domovinskog rata sam bio predsjednik Društva arhitekata, građevinara i geodeta Karlovac. Kao takav sam inicirao peticiju protiv sjeverne varijante. Na sjednici Gradskog vijeća je iza mene sjedio Boljkovac, koji je tu varijantu podržavao zdušno. Jednoglasno je odlučeno da se odbaci i da se založi za južnu varijantu prolaska autoceste.

U čemu je razlika, osim u strani svijeta?

  • Južna varijanta je ekonomski bolja. Na Slunjskim brdima je trebao biti veliki servisni centar s benzinskim pumpama, motelom i ostalim sadržajima kojih nema na području Karlovca. Sada imamo benzinsku crpku na autocesti koja se nalazi na području Općine Draganić, koja zarađuje od toga. Sjeverna varijanta je neprihvatljiva, jer je uništila Dugu Resu.

Ostala je odsječena?

  • Tako je. Nadalje, uništena je postojećom varijantom dolina Dobre – em je zagađena vizualno, em bukom. Južna varijanta je predviđala okomite prijelaze preko rijeka.

Što je bio Boljkovčev argument?

  • U to doba je jako rogoborio. Moj direktor i gradski vijećnik Branko Bedeniković je rekao tada da će se leći ispred bagera, ako će se početi graditi sjeverna varijanta autoceste. No, silnice su bile prejake, a interesi drugačiji.

Koji njihov argument je prevladao?

  • To da se radi o najkraćem putu do Rijeke, no to je deplasirano. Značajne osobe s našeg područja su time dobile izlaze na autocestu za svoje kuće i vikendice.

Pa to je valjan argument.

  • Jest. Vjerojatno se zaradilo i na zemljištima. Činjenica je da je ulaz u Karlovac sa zagrebačke strane još kakav-takav, ali sa strane Rijeke ili Splita je nezgodan, treba biti pažljiv da se ne promaši. Kad je odlučeno da se radi sjeverna varijanta, Boljkovac me nazvao i otišli smo u Institut građevinarstva Hrvatske, koji je radio projektnu dokumentaciju, te u Hrvatske ceste. Karlovcu je tada bilo ponuđeno da promijeni odluku i da će zbog toga dobiti naknadu od nekih deset milijuna dolara. Ako to ne prihvati, da će se bez obzira sprovesti sjeverna varijanta. Karlovac nije promijenio odluku i nismo izvukli makar ono što smo mogli u toj situaciji. Jedan jedini benefit nismo iz svega dobili. Razlika između mene i Boljkovca je generacijska i ideološka. No, imao je velikog smisla za komunalnu infrastrukturu. Znao je što je lateralni kanal, baratao je terminologijom i nije se mogao zabuniti. Kao zastupnik u Županijskom domu Hrvatskog sabora mi je pomogao da organiziramo sastanak u Hrvatskim vodama. Sve što nam je trebalo dobili smo.

Kakav je bio u neslužbenim situacijama?

  • Uvijek raspoložen za velike projekte. Pričao je o sletu vatrogasaca, drugu Titu, toliko zanimljivih anegdota… Da je makar netko od tadašnjih karlovačkih gradonačelnika imao 30 posto smisla za komunalnu infrastrukturu kakvu je Boljkovac imao, drugačije bi Karlovac danas komunalno izgledao.

procistac_32S Dariom Jakovićem, svojedobnim pročelnikom za financije u Gradu Karlovcu, si osmislio projekt izgradnje pročistača otpadnih voda vrijedan 36 milijuna eura, za što je Europska unija iz ISPA fonda dala 22,5 milijuna eura. To je prvi veliki europski projekt koji je Karlovcu odobren za sufinaciranje. Jedan si od najzaslužnijih za modernizaciju komunalne infrastrukture u Karlovcu. Iz tog razloga si ispraćen u mirovinu iz Vodovoda i kanalizacije tako da su ti poklonili sat i upriličili veliko slavlje?

  • Svaki projekt je djelo tima. Možda ga jesam vodio, no bilo je tu mnogo onih koji su dali velik doprinos. Bio sam više istaknut. Bilo je mnogo pritisaka sa strane. No, puno nam je Europska banka za obnovu i razvoj pomogla, posebno stoga što je tamo Karlovčanin Davor Inđić, uvijek spreman pomoći gradu svoje mladosti. Jedinica za projektne Implementacije, koja je bila dio Vodovoda i kanalizacije, od početaka je okupljala sjajne stručnjake kao što su Tatjana Stepinac ili Davorka Stepinac. Mnogo ih je provelo puno slobodnog vremena u cijeloj priči. Najveća je tragedija što smo potjerani ili rastjerani svi koji smo se educirali i koji smo naučili raditi. Potjeran sam sa zlatnim satom s posvetom i pusom direktora, kao što si ironično rekao. D. Stepinac je zaključila da joj je mnogo jednostavnije biti drugdje, pa je otišla u Hrvatske vode, T. Stepinac je smijenjena… Nema više nikoga. Moja tajnica Ivana Vojak je sada na poslovima na kojima ne može dati sve za što je sposobna.

Kako to tumačiš?

  • Prvu ozbiljnu opomenu sam dobio kada smo htjeli u EBRD-u reprogramirati stari kredit i podignuti novi kojeg bi u 90-postotnoj vrijednosti otplatile Hrvatske vode. Karlovcu je to bilo ponuđeno prije no Čakovcu i drugim gradovima, jer smo već bili klijent EBRD-a. Da nisam opomenut, bili bismo, poput Čakovca, u realizaciji projekta od 40 milijuna eura. Sad smo daleko od svega.

Je li projekt proveden u cjelosti?

  • Jest. Međutim, uvijek postoji prostor za osuvremenjivanje i poboljšanje. Amortizacija pročistača iznosi oko milijun eura godišnje. Siguran sam da se niti deset posto te amortizacije ne koristi za to da se dovrši ono što je u projektu ostalo nedovršeno. Postoji automatsko ispiranje retencijskog bazena. Kad sam ove godine u proljeće bio s Hrvatskim vodama na pročistaču vidio sam oko metar taloga u bazenu. Imamo proizvodnju bioplina na pročistaču, no nismo mogli u sklopu ISPA projekta uspostaviti sustav za proizvodnju struje, što smo predvidjeli. To se svih ovih godina moglo učiniti. Poplava je odnijela ribe koje su bile nasađene tamo da uništavaju alge. Niti to nije obnovljeno. Šetnica oko jezera je ruinirana. Htjelo se građanstvu pokazati da je pročišćena voda takve kvalitete da u njoj mogu živjeti i ribe i žabe… Uređaj za pročišćavanje otpadnih voda je trebao biti generator svih pozitivnih ekoloških akcija, inicijativa i projekata u Karlovcu. Sve goste koji dolaze u posjet Karlovcu treba odvesti na dvije lokacije – jedna je pročistač, a drugi deponij, da se vidi kako vodimo brigu za okoliš. Na uređaju su se trebali održavati susreti komunalnih tvrtki i svih udruga civilnog društva na ekološke teme.

Je li Zaplotnjak bio u pravu kada je ustvrdio da si previše znao? Je li tvoj slučaj nastao zbog problema odnosa politike i struke?

  • Svaka pametna politika će koristiti struku za vlastiti probitak. Možda spadam u neposlušne koji žele ostvariti zacrtano pod svaku cijenu. Dok se poslušnost cijeni iznad svega, znalci su u drugom ili trećem redu.

Je li ti žao što si se bavio politikom, što nisi bio samo stručnjak sa svim svojim hobijima?

  • Nije. Naprotiv. Bio sam ipak razočaran nekim stvarima.

Htio si biti gradonačelnik?

  • Bio sam 1995. godine kandidat HDZ-a za gradonačelnika Karlovca. Tada sam umalo bio fizički eliminiran s roditeljima.

Minirana ti je garaža?

  • Kad se to kaže može se pomisliti na garažu kao samostalni objekt. Iznad te garaže su spavali moji roditelji. Osumjičeni za to nedjelo – a zna se odakle su te igre krenule – ostali su jako aktivni. Čak su bili nakon toga i na izbornim listama tog istog HDZ-a kojeg sam bio član. Ako je netko spreman za vlast ubiti, trebala bi se istrgnuti stranica evidencije na kojoj se takvi nalaze, da ih se ukloni iz politike, a ne da ih se koristi zbog dugoročnih ili kratkoročnih probitaka.

Nakon toga si se povukao iz politike?

  • Da većinom, ali sam ostao aktivan u svojoj mjesnoj zajednici. No, kada sam trebao biti izabran u tijelo moje mjesne zajednice, bio sam od Grada prekrižen i spriječeno je da sudjelujem u tome. To je još jedna kap previše.

Tvrtka je mnogo uložila u tvoju edukaciju i mnogo si vraćao tvrtki. Davor Petračić je komentirao da je nelogično da tvrtka kadar u kojeg je ulagano odbacuje. Je li ovo naše društvo nepovjerljivo prema stručnima s ličnim integritetom, odnosno je li ustrojeno, konkretno u Karlovcu, tako da uglavnom samo poslušnici prosperiraju u gradskom sustavu?

  • Svi koji smo nešto naučili o fondovima Europske unije, koji smo bili najupućeniji,  rastjerani smo. Kad sam bio voditelj Jedinice projektne implementacije mogao sam reći da idem samostalno na sve te seminare, a vodio sam kolege sa sobom. T. Stepinac, koja više nije šefica uređaja za pročišćavanje, je prošla sve te seminare, isto kao i D. Stepinac. Moja tajnica, koja ima višu stručnu spremu, je išla na sve seminare. Dobili smo certifikate. Osobe koje spominjem su učile ipak najviše kroz praksu. Nemam objašnjenja za takav odnos prema struci. To ne mogu dokučiti.

Je li bilo upitno ostvarenje projekta?

  • Nije. Grad Karlovac ga nikad nije prihvatio. Kada je pročistač napravljen i kad je pušten u pogon postao je rezultat gradske politike. No, u predizbornim materijalima se nije izgradnja pročistača navodila kao cilj kojeg treba ostvariti. To je vrlo zanimljivo. Danas su svi zadovoljni pročistačom, no u njega uvijek treba ulagati. Žao mi je što nismo napravili još jedan projekt, a to je TCC.

Što je TCC?

  • To je skraćenica za Training and Competence Center. Prije sedam godina su nam na bavarskom ministarstvu zaštite okoliša dali financijsku pomoć – sufinancirali su izradu studije zbrinjavanja mulja nastalog u prošišćavanju. To smo napravili prije bilo koga u Hrvatskoj ne bismo li znali kako s time gospodariti. Pokušao sam zatim ishoditi financiranje za stvaranje edukacijskog centra za osposobljavanje kadrova uređaja za pročišćavanje. Nisam u tome uspio, no godinu kasnije sam istu ideju predložio German Water Partnershipu, koji je to prihvatio. Započeli smo raditi na tom projektu. Njemačka strana je uložila popriličan kapital i prvi rezultati su bili odlični, međutim to je bio još jedan kamen spoticanja koji je uzrokovao moj odlazak iz tvrtke, mada je Gradsko vijeće podržalo projekt. No, to se nije dogodilo i nemamo u Karlovcu takav centar koji bi poslužio ne samo karlovačkim stručnjacima ili hrvatskima, nego i stručnjacima iz susjednih država. Moja partnerica doktorica Heike Burghard i ja smo, kada smo doživjeli neuspjeh u Karlovcu, u Ulmu osnovali TCC Danubius. Imali smo početkom godine prvu edukaciju za osobe koje rade na uređaju za pročišćavanje koja je trajala 30 dana. To je održano u Zagrebu. Zar je Karlovcu bilo premalo da se tu pojede 500 ručkova, 500 večera, ispije tisuću kava… Nije to zanemariv novac, jer je 30 dana sudjelovalo u tome 15 sudionika i nekoliko trenera. To se sve moglo dogoditi u nekom od naših restorana ili hotela.

Što je rekao gradonačelnik Damir Jelić na vaše prijedloge?

  • Svi su ih načelno prihvatili, no uvijek ostane nešto između redova i nismo mogli to ostvariti u Karlovcu. Pokušali smo to ostvariti u Ogulinu, no gradonačelnik Jure Turković je bio za to, ali je rekao da se neće zbog toga sada svaditi s Gradom Karlovcom.

Što se ima svaditi?

  • Ne znam. Znam samo da postoji jako velika volja i želja s naše strane.

TCC Danubius je udruga ili tvrtka?

  • To je neprofitna tvrtka. Dobili smo potporu njemačkih razvojnih agencija i fondova. Napravili smo kurikulum osoba koje rade na uređajima za pročišćavanje, preveli dvije knjige, potpisan memorandum s DWA – organizacijom koja se bavi edukacijom na području odvodnje, pročišćavanja otpadnih voda i zbrinjavanja otpada. Autori su svih europskih standarda vezanih za odvodnju i pročišćavanje otpadnih voda.

Gdje sve radite?

  • Upravo smo imali jednu edukaciju na zagrebačkom uređaju za pročišćavanje. To smo uradili s našim strateškim partnerom tvrtkom ACO. Uistinu sam ponosan na te edukacije. Sjajne su reakcije. Budući da imamo memorandum o sporazumijevanju s DWA, moramo raditi prema njihovim principima. Dakle, svi naši treneri moraju biti certificirani DWA treneri, a svake dvije godine recetrificirani. Vodim brigu o tome zadovoljavaju li naši treneri te standarde. Ne smije nikada biti više od 15 sudionika na edukaciji, a svaka mora biti vrednovana – provode se vanjska i unutrašnja revizija. Ima još uvjeta, no sve je to da bismo mogli i dalje koristiti DWA logotip, jer u svijetu DWA nešto znači. Dakle, uvjeti su zahtjevni i skupi. No, sretni smo što sve funkcionira. Bili smo prije dva tjedna na međunarodnoj konfernciji u Sarajevu gdje sam održao predavanje, zatim sam održao predavanje u hotelu Westin na skupu komunalaca, zatim sam bio panelist u Posušju… Bio sam ove godine od nedjelje do petka na najvećem sajmu komunalne tehnike u IFAT, u Njemačkoj, u Münchenu.

Dosta se čudno ponašaš kada dođeš u München – umjesto da obilaziš pivnice i odlaziš na Orlovo gnijezdo zadržavaš se na sajmovima, sklapaš dogovore i partnerstva?

  • To je dosta netipično hrvatsko ponašanje. IFAT je u pogrešnom svjetlu prikazan u Hrvatskoj. Naše tvrtke koje idu tamo to čine neprilično, jer se organizira odlazak u pivnicu, gdje se zadržava do fajrunta, pa kratak posjet sajmu gdje se vodi briga da se ne posjeti konkurencija, pa je druga večer određena za izlazak, a zatim treći dan za šoping… Najveća vrijednost IFAT-a je što tamo ima toliko predavanja i okruglih stolova, da se mora trčati s jednoga na drugi događaj. Na tim je predavanjima jako malo Hrvata.

Direktori karlovačkih tvrtki se ne udaljavaju od okruglih stolova?

  • Ne znam. Znam da su ove godine bili predstavnici tvrtke Vodovod i kanalizacija. To znam jer sam se vidio s jednim kolegom. Dozvoljavam da su ostali bili na drugim mjestima. IFAT je strašno velik, pa je moguće da nismo bili na istim mjestima.

Ne postoji mogućnost da se vratiš u lokalnu politiku?

  • Mogu mnogo više dati u drugim djelatnostima u kojima sam angažiran. Sigurno moj stručni doprinos na državnoj i regionalnoj razini može biti mnogo kvalitetniji od bilo kakve pozicije u Karlovcu.
  • 4 komentara

    1. Poštovani g. Veble. Teško Vas razumiju oni kojima šaljete jasne poruke. Pa i ovoga puta. Niste Vi njihov kružok niti ste s takvima tikve sadili. Niste umreženi. Slikovito bih se izraziula, Vi ne stanujete na desnoj obali Korane ili Kupe, Vi ste Drežničan, s lijeve obale rijeke Kupe, u Europi. Vaši oponenti su ostali desno, na Balkanu, i rječju i djelima. Nažalost svih nas Karlovčana niste usamljeni. Jedan od nas koji slično razmišljamo o napreku našeg grada, ali nemočni. Tako je bilo nekad kad su Karlovcem vladali iz okolice, tako je nažalost i danas. Druga je samo vjera, sve drugo je isto.

    2. Dodala bih još: Dosta je bilo torture SKH-HDZ-SDP-a. Dogovorite se s Petračićem i drugima te pokrenite nezavisnu listu Karlovčani za Karlovac i malo zakomplicirajte vladajućoj garnituri na čelu s Jelićem i budućim gradonačelnikom kojega on uporno gura. Zar Vi gospodine Veble mislite da ne bi bili bolji gradonačelnik od Mandića?

    3. Ovo je izgleda plaćeni oglas.

    Odgovori