Da je dobro biti građanski provokativan pokazuje primjer prijedloga jednog stanovnika Zagreba koji je predložio da pokojni frontmen Ekatarine Velike Milan Mladenović dobije ulicu u naselju Jakuševac. Naime, provokacije takve vrste mogu otkriti ili podsjetiti kakvi su oni za koje glasujemo, tko nas vodi ili želi voditi. Doduše, da bi do reakcije došlo nije dovoljan prijedlog građana, političari odavna ne reagiraju niti se obaziru što to govore anonimne ili potpisane jedinke, no u ovom je slučaju polemiku omogućio zagrebački Odbor za imenovanje ulica i trgova prihvaćajući argumentaciju građana koji je predložio beogradskog rokera. Ne najvažnije, Mladenović je kao oficirsko dijete rođen u Zagrebu, puno bitnije, njegov doprinos novom valu i značenje Ekatarine Velike za jednu generaciju dovoljan su razlog da se kroz jedno ime ostavi podsjetnik na jedno razdoblje, odnosno na segment osebujnog duha i urbanog svjetonazora sredine osamdesetih. Sad kad je prijedlog postao služben, nije trebalo dugo čekati na reakciju. Očekivano, došla je iz redova HDZ-a s prilično licemjernom argumentacijom branjenja javnog morala. Vijećnica najjače oporbene stranke ustvrdila je naime, kako davanje ulice Milanu Mladenoviću nije dobar primjer mladima jer je ovaj navodno bio ovisnik, baš kao i ostali članovi njegovog benda, redom poumirali na pola očekivanog čovjekovog vijeka, a po njenom Ekatarina i nije bila osobito popularna. Kad bi se gledalo po tim kriterijima, Tin Ujević nikad ne bi imao svoju ulicu, niti pola slikara koji su umrli u bijedi i neprepoznati, a danas im se slike prodaju za desetine milijuna dolara. Ne računa se količina popijenog alkohola ili pošmrkane droge, ni popularnost, nego utjecaj i doprinos. Dakle, argumenti HDZ-ove vijećnice su slabašni, ali nešto se mora reći kad nije oportuno na glas reći ono što i dalje žulja dio desno orijentirane političke scene. Milan Mladenović je bio Srbin iz Beograda. Sve je ostalo manje važno; i Šarlo, i Paket Aranžman, i s Vetrom uz lice i, na kraju krajeva, koncerti protiv rata usred Beograda kad su beogradske mase bacale cvijeće na tenkove u pohodu na Vukovar.

Šteta što netko u Karlovcu ne predloži nešto tako kontroverzno, da se podsjetimo tko su ljudi koji nam u predizbornim kampanjama podilaze i skrivaju svoja stvarana lica ne bi li od nas dobili glas. Ne Mladenovića, Karlovac je vjerojatno zadnji grad gdje bi sam birao ulicu; naime, sredinom 80-ih je poslije koncerta u Hrvatskom domu u novinama izjavio da više nikad neće svirati u Karlovcu, nakon što mu je stanoviti lik sa Švarče iz publike iščupao kabel iz gitare i sve je umalo završilo u fizičkom obračunu. I fakat se nikad nije vratio.

Sadržaj se nastavlja...

Nazivi ulica su više od osobne karte gradova. Doduše, prvenstveno političkih elita jer su kroz odbore za imenovanja ulica filtrirani njihova političke i svjetonazorske preferencije. Po nazivu ulica može se iščitati širina ili uskogrudnost, kozmopolitizam ili zatucanost, tolerancija ili konfliktnost određene sredine. Kao i u mnogočemu drugom, Karlovac je tu „ni vrit ni mimo“, ekstremi su isključeni. Nelogičnosti ne nedostaje, recimo, od svih velikih imena svjetske povijesti veliku ulicu u Karlovcu ima Masaryk, i to ne prvi predsjednik Češke Tomasz, nego njegov sin Jan, prilično marginalna figura u globalnim razmjerima i bez vidljivih zasluga za svijet, Hrvatsku i Karlovac. Među nekoliko stranih gradova koji su dobili ulice u Karlovcu, slično strši kao nelogičnost Skadarska ulica. Bilo bi zanimljivo vidjeti objašnjenje odbora i predlagača zašto bi se po ovom albanskom gradu zvala ulica u Karlovcu.

No bez dubljeg analiziranja moglo bi se reći da su nazivi karlovačkih ulica ideološki uravnoteženi do te mjere da je teško uprijeti prst u neku tablu kao izvor prijepora. Bilo je očekivano da će narodni heroji i udarne brigade biti pometeni, no nisu zamijenjeni ekstremom, Budacima i Francetićima, već nacionalnim romantizmom kroz imenima knezova i kraljeva iz tako daleke prošlosti da zapravo nikome ne znače ništa, pa onda redom neprijepornih velikih HSS-ovaca i pravaša, ili imenima velikana iz područja znanosti i umjetnosti, neutralnim samim po sebi. Antifašizam je u nazivima ulica prošao bolje negoli u školskim udžbenicima ili na spomenicima. Ali po nacionalnom ključu; Josip Kraš i Ivica Gojak su OK, ali Rade Končar i Nada Dimić ne, iako su im životne priče identične. Možda su bili ovisnici i ne osobito popularni ilegalci. Ili je kvaka u tome što su bili Srbi?