S iskustvom trpljenja 20 godina takozvanih desnih (gro vremena) i takozvanih lijevih (sporadično), državnih i lokalnih vlasti i upornog donošenja odluka – nazovimo stvari pravim imenom – u korist elite, a protiv naroda i općeg dobra, teško je stati na stranu vlasti čak i kad je evidentno da su učinjeni neki pozitivni koraci. Na stranu karlovačkih gradskih vlasti posebno. No kad u poslovično senzacionalistički nastrojenom Jutarnjem pročitate naslov „Lokalne vlasti od 60 vojarni iskoristile samo jednu“, a kao glavna ilustracija se ističe devastirana vojarna na kraju grada s mekušanske strane, možda i iz čisto lokalpatriotskog sentimenta pecne ta crno-bijela slika.

Jer, Karlovac je kao jedinica lokalne samouprave omanuo u nebrojenom nizu aspekata, zajedno sa svojim čelnicima nije siguran kuda ide, nema dugoročne strategije, stvari se odvijaju ad hoc. Živi tako, u leru, od danas do sutra, od političkog obećanja do obećanja. I do novog zaborava. Ali, ako je u čemu i postignut neki uspjeh, a da nije posljedica privatne inicijative, tuđeg perja kojim se u zgodan trenutak vlasti vole pohvaliti, onda je to privođenje zgrada odvajkada vojnog grada u civilne svrhe. Doduše, ima tu još mnogo posla (a malo novaca) i ruina na atraktivnim lokacijama, no već transformacija bivše vojarne „Ivo Lola Ribar“ u Veleučilište i potencijal cijelog kompleksa koji će u bolja vremena sigurno biti i kampus, je povijesno važan iskorak. Ugostiteljska škola u Radićevoj je već toliko dugo obrazovna ustanova da smo skoro zaboravili da je nekad bila vojarna. A riječ je o reprezentativnom objektu i usamljenoj pozitivnoj priči u otužnom odumiranju glavne ulice u staroj jezgri. Na kraju, koliko god bila na neatraktivnoj poziciji, s teškoćama u privlačenju investicija, poslovna zona u Logorištu je bolja opcija od betonskih ostataka JNA kasarne.

Sadržaj se nastavlja...

Da je bilo više pameti, i oružana na trgu bi danas možda dobila priliku za novi sjaj i funkciju. Kao što znamo, već je ušla duboko u planove POS-a za preuređenje u ekskluzivniji stambeni prostor, no nova vlast je odlučila da se to njima ne sviđa. Sva sreća da potencijalni investitori nisu bili privatni, jer kad gradska vlast kaže da joj se nešto, što su njihovi prethodnici započeli, „ne sviđa“, posljedice su milijunske odštete iz proračuna. Vlast se nije proslavila ni vojarnom vis a vis Đačkog doma, iako je skupa skela dugo vremena „prijetila“ da će ta krasna zgrada u obnovu. Ipak, od njene prodaje Karlovačkoj banci se bar s kojim milijunom napunila gradska kasa.

A sad ono loše i ono što brine. U kronologiji privođenja vojnih u civilne objekte teško je ne primijetiti kako je tempo pao. Grad se našao u svojevrsnom zatvorenom krugu; u nekim slučajevima kao što je vojarna u Luščiću vlast ima ideju, u nekima kao što je Oružana nema ni mutne slike što bi se htjelo postići. Ali u svim slučajevima nema novca za pokretanje ozbiljnog projekta. Zato dogradonačelnik Delić zvuči poput lažnog proroka kad pokazuje ambiciju da Grad od nadležnog ministarstva, odnosno države traži i ostale vojne objekte u Karlovcu u svoje vlasništvo. Što bi s njima? Plaćao Liniću porez na neiskorištenu nekretninu iz naših džepova do sudnjeg dana? Nema sumnje da je ogroman kompleks u Luščiću mjesto gdje bi se u smislu stambene izgradnje Karlovac trebao širiti, no to je gledajući ostvareno u posljednjih šest godina ideja zacementirana u budućnosti otprilike jednako dalekoj kao i potrebne intervencije koje bi karlovačku Zvijezdu dovele na listu UNESCO-ve svjetske baštine. Neodređeni futur.

Nemojmo se zavaravati, ipak živimo u gradu u kojem je najveći komunalni projekt u proračunu za ovu godinu rotor kod Kauflanda. Od rotora još ni „r“, a godina se opasno približava kraju…