Želimo li to sebi priznati ili ne, mi smo društvo koje je iz sustava u kojem se bar težilo egalitarizmu, uronilo u četvrtstoljetnu fazu sve dramatičnijeg socijalnog raslojavanja i rastakanja srednjeg sloja. Laički rečeno, većina ljudi u Hrvatskoj živi na egzistencijalnom rubu, manjina na visokoj nozi. I odrasli ljudi si to znaju objasniti, nesnalaženjem, odsutnosti sreće, vlastitim i tuđim greškama, svjesnim odabirom da ne sudjeluju u ludilu potrošačkog društva. No s djecom je drugačije. Djeca znaju biti okrutna, znaju biti isključiva, znaju funkcionirati kao čopor. Oni koji se ne uklapaju, koji su slabiji, koji su…siromašniji i čiji roditelji im ne mogu priuštiti nove „najkice“, brendirane krpice i iPhone, ostaju sami, ljuti i frustrirani. A onda njihovi roditelji postaju frustrirani i žive u strahu od prijezira vlastite djece i pitanja „tata, zašto Ivica ima Adidas trenirku od 100 eura, a ja nemam?“ Iako smo se u 25 godina drastično socijalno rascijepili u financijskim mogućnostima, i dalje djeca najsiromašnijih i najbogatijih idu u iste osnovne škole, i dalje sustav tolerira inerciju naglašavanja socijalnih razlika među djecom. Kad neće sustav, hoće roditelji koji shvaćaju da bi djeci ti uvjeti mogli ostaviti trajne ožiljke i zaraziti ih nakaradnim životnim vrijednostima. Između ostalog i inicijativama da se u osnovne škole uvedu školske uniforme, odnosno odore.

Doduše, ide to sramežljivo, samo četiri škole u Hrvatskoj su donijele odluku o obaveznom oblačenju u istu odjeću, ali bit će toga sve više. Peta na tom popisu i prva u Karlovačkoj županiji će biti OŠ Ivana Gorana Kovačića iz Duge Rese u kojoj su se roditelji ovih dana većinski odlučili za školske uniforme bez straha da ih netko od dežurnih dušebrižnika prozove da djecu i škole vraćaju u doba omraženog socijalizma, plavih kuta i uniformiranih školskih šlapa. Ta vrsta „argumenta“ protiv školskih uniformi je najmanje bitna, prazna demagogija kad se zna da je anglosaksonski svijet taj koji je davnih stoljeća školske uniforme utvrdio kao standard i nikad ga nije napustio. Doduše, i danas u naprednom svijetu postoje rasprave i stavovi iz kojih se zaključuje da uniforme u školama mogu vući negativnu konotaciju militarizma i činjenica je da se u nekim zemljama kao što su Italija i Njemačka školske uniforme izbjegavaju uvoditi zbog vlastite mračne prošlosti i asocijacija na uniformirane fašističke i nacističke mladeži.

Sadržaj se nastavlja...

Iskustva su različita od zemlje do zemlje, ponegdje je to i kontroverzno pitanje, ali u većini slučajeva argumenti protiv su tanji od onih za. U dugoreškom slučaju koji zasigurno vrijedi za cijelu Hrvatsku, najbolje je za Radio Mrežnicu to objasnila ravnateljica Sanja Ferkula riječima da osobnost učenika ne mora i ne smije dolaziti od vanjskog izgleda. „Odjeća je ono što je izvana. Svjetska praksa pokazala je da ukoliko je odjeća sva jednaka, dovodi do izražavanja prave djetetove osobnosti; marljivosti, truda, pameti koju dijete može iskazivati, a da nije obilježeno vanjskim izgledom.“

U tim je rečenicama i sadržan odgovor na univerzalniji, aktualniji od reminiscencija na problematične momente iz prošlosti pojedine zemlje. Onaj koji se tiče osobnih prava, prava na stav i iskazivanja individualnosti kroz izvanjski izgled. Ima tu nešto, ali ovdje ipak govorimo o djeci u osnovnoj školi, koja će sve to moći nadoknaditi u srednjoj školi i na fakultetu, ali i u satima kad nisu u školi. Uostalom radnik za strojem nosi radno odijelo, liječnik i medicinska sestra bolničku uniformu…Nakon radnog vremena mogu izgledati kao David Bowie iz Ziggy Stardust faze ako im se baš hoće.

Ima još jedan problem koji to ne mora biti. Uniforme, ili kako to dugoreška ravnateljica Ferkula inzistira, školska odjeća jer joj je osnova polo majica, koštaju. S jedne strane, to bi mogao biti dodatni trošak za roditelje, no kad je poanta cijele priče stvaranje atmosfere jednakosti među djecom, nema razloga da se iz proračunskih sredstava ne osigura i to za one koji zaista nemaju. Kud' sve, i hrana, i prijevoz i udžbenici, tud' i dvije polo majice. To je mala cijena za pozitivan osjećaj jednakosti i situaciju u kojoj je važno tko što može i zna, a ne tko što (na sebi) ima.