KAportal SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane | Karlovački informativni web portal

SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane

Jednog lijepog travanjskog dana prije 11 godina tadašnji gradonačelnik Miro Škrgatić podnio je ostavku na mjesto prvog čovjeka Karlovca i održao je posljednji govor u Gradskom vijeću nakon manje od dvije godine obećavajućeg mandata. Nitko mu nije zapljeskao, ni iz njegove HDZ-ove većine skupljene bezočnom političkom korupcijom, ni iz redova oporbe. I jedni i drugi imali su svoje razloge; vladajuća većina znala je da je riječ o farsi, da je Škrgatić zapravo smijenjen, a oporba je ipak likovala jer može sudjelovati u rušenju čovjeka koji ih je u predizbornoj kampanji vehementno napadao i blatio. „Ostavka“ Mire Škrgatića prihvaćena je s 24 glasa „za“, samo nezavisna Jasna Plevnik našla je opravdanja ne sudjelovati u toj HDZ-ovoj kuhinji. S vremenske distance, imala je pravo, Karlovac je nakon Škrgatića čekalo lošije rješenje na mjestu gradonačelnika, Damir Jelić, mladi lav koji je u narednim godinama puno više energije potrošio na unutarstranačke spletke negoli na napredak Karlovca. Škrgatić je s mjesta gradonačelnika u pola mandata morao otići jer je počeo misliti svojom glavom, sve manje je bio fokusiran na uske stranačke interese, a sve više na to kako učiniti Karlovac boljim, brže rastućim, otvorenijim, prosperitetnijim gradom. U tom konceptu uključivanja ljudi koji imaju znanje i iskustvo bez obzira na političku pripadnost, Škrgatić se namjerio za ravnateljicu Gradske knjižnice postaviti Draženku Polović, za tu poziciju stručno primjerenu osobu, ali politički nepodobnu po HDZ-ovim standardima. To je bila kap koja je prelila čašu, Škrgatić je unutar vlastite stranke postao heretik koji je morao biti sklonjen s pozicije, da na njegovo mjesto dođe netko tko će ponovno uvesti red; odnosno tko će ponovno umjesto svoje, koristiti HDZ-ovu glavu i suzbiti svaku pomisao na to da na vodeća mjesta u Karlovcu dolaze stručne individue, a ne mediokriteti čija je glavna kvaliteta stranačka podobnost.

Jedanaest godina kasnije, sve se preokrenulo, Damir Jelić koji je sapunao dasku tadašnjem HDZ-ovom heretiku Miri Škrgatiću i sam je postao heretik. Sasvim tipično za njega, ne zato jer se državnom vrhu suprostavio u nečem što je važno za Karlovac i njegove građane, recimo zbog činjenice da otkad je on u sedlu nije napravljen ni jedan novi centimetar gradskog prstena, zato jer nam država želi uvaliti još jedan kolosijek nizinske pruge kroz centar grada ili zato jer za državnu vlast Karlovac ne postoji u planovima za velike gospodarske investicije. Ne za nešto što je bitno za egzistenciju onih koji su ga (i koji ga nisu) birali, već zbog sebe i svojih intimnih uvjerenja. Našao se biti nepokolebljiv nasuprot mišljenja stranačkog šefa i većine u središnjici zbog Istanbulske konvencije, nečeg zapravo toliko imaginarnog da smo skloni tvrditi da će na život običnih ljudi u Hrvatskoj utjecati manje od dugoročne loše vremenske prognoze.

Županijski odbor HDZ-a na čijem je čelu podržao je Istanbulsku konvenciju i na taj način de facto izglasao nepovjerenje svom šefu. Baš kao što je svojevremeno Miri Škrgatiću kao gradonačelniku 13 HDZ-ovaca glasajući protiv njegovog prijedloga da ravnateljica knjižnice postane D. Polović, zapravo izglasalo nepovjerenje zbog kojeg je u konačnici morao otići. Nakon što je odlučio ustrajati na svojim stavovima, Škrgatić je radije je odabrao tihi uzmak u partiji kojoj je dugovao većinu svojih profesionalnih uspjeha, negoli posegnuo za patetikom i licemjerjem u javnosti kao Jelić. Znao je dobro pravila igre; da u strankama zapravo nema demokracije, ili si na liniji ili te nema, pa je za tihi odlazak nagrađen dobro plaćenom funkcijom u Zagrebu. Pravila igre Jelić ne samo da nije znao nego ih je i „unaprijedio“ u vrijeme svoje vladavine karlovačkim HDZ-om, ali sad je odjednom doživio demokratsko prosvjetljenje kad je o njegovoj koži riječ. „Postavlja se pitanje koji motivi pokreću ljude. Ako je motiv zbog neslaganja mišljenja momentalno rušiti nekog (njega u slučaju Istanbulske konvencije – op.a.), to su onda ljudi koji su dobrim dijelom, usudio bih se reći, zalutali u onaj prostor koji se zove demokracija.“ – kaže Jelić iz nenandane pozicije stranačkog heretika zaboravljajući da je upravo on na velika vrata lokalne politike ušao, odnosno zasjeo u fotelju gradonačelnika, zahvaljujući činjenici da je njegov prethodnik srušen zbog „neslaganja mišljenja“. Doduše, ne momentalno, nego za četiri mjeseca. Toliko otprilike prognoziramo da će politički poživjeti i Damir Jelić. Karikiramo, možda preživi i cijeli mandat u fotelji župana, ali političke budućnosti u Plenkovićevom HDZ-u nema, baš kao i većina onih koje je u političku orbitu ispalio nesretni Tomislav Karamarko. Tu podrazumijevamo marginalne ultra-konzervativce i radiklane desničare što misle da je Hrvatska izgubila 2. svjetski rat i da je Darwinova teorija evolucije manje uvjerljiva znastvena pretpostavka od dogme da je Bog stvario Zemlju u sedam dana, a ženu od muškarčeva rebra. Dakle, ljude koji zapravo ne pripadaju korpusu političkog desnog centra kojem HDZ nominalno pripada, a s njim i većina njihovog biračkog tijela.

Tako to u HDZ-u ide (a u drugim strankama je isto ili vrlo slično), nije to čak ni pitanje demokracije kako sad tvrdi Jelić kad njemu to odgovara, već pitanje hijerarhije. Nadređeni naređuju, podređeni slušaju. Sjetimo se samo relativno friškog, prošlogodišnjeg slučaja s tounjskim HDZ-ovcima kad ih je Jelić poslao na stranački sud časti jer su se usudili misliti drugačije od njega. To je čisto pitanje stranačke hijerarhije i na kraju konca unutarnja stranačka stvar. Pitanje demokratičnosti je sasvim nešto drugo i Damir Jelić je među zadnjima koji može o tome govoriti, a da ne ispadne zaboravni licemjer. Za početak, način na koji je HDZ 2005. osvojio vlast – kad je on postao zamjenikom gradonačelnika, je prije bilo drumsko razbojništvo nego demokratski izbori, a o njegovom osobnom poimanju demokracije dovoljno se prisjetiti slučaja kad je za karlovačkog novinarskog veterna Dražića tražio od predsjednika Nadzornog odbora Radio Karlovca da ga se disciplinski i financijski kazni jer se kao novinar – zamislite! – javno suprostavio njegovom mišljenju.

Istanbulska konvencija bi – na opće iznenađenje – mogla postati svojevrsno referendumsko unutarstranačko pitanje koje će dobro poslužiti da se po tko zna koji put oprobanom receptu, nova HDZ-ova garnitura riješi stare i učvrsti pozicije u stranci. Jelić i dalje izgleda prejak za micanje, ali… Bili su jaki i u svoje vrijeme izgledali nezamijenjivo Laić, Vučić, Jelkovac, Vukelić, Škrgatić, Gojšić…, pa su netragom nestali. Nema tu demokracije, niti je demokracije ikad bilo. Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane.

  • 5 komentara

    1. Tako se to dela, piše, Istinu na sunce. Bravo gospon Ivka.

    2. Dobra tema i točno odrađena!

    3. Poštovani gospon Ivka.
      Ja bih želio održati konferenciju za medije u prostoru Vaše tvrtke, nakon što sam vidio da pružate i takve usluge ( vrlo uspješna konferencija za medije HDZ-a te novog Mesije, sadašnjeg gradonačelnika Damira Mandića ).
      Kako se to, za HDZ u Karlovcu, pokazalo kao veoma uspješno ulaganje, mene je kao pobornika tržišne ekonomije, također potaknulo da uložim kod Vas.
      Budite ljubazni pa izložite cjenovnik.
      Unaprijed zahvaljujem!

    4. g. Ivka vaše kolumne su uvijek zanimljive i palac gore…, ali u ovoj, da se odmah razumijemo nisam na ničijoj strani, ali što ste nahvalili Škrgatića jednostavno bi čovjek koji ga ne poznaje pomislio pa to je duša od čovjeka, a jadan nije mogao mandat do kraja dogurati…, Što je to tako dobro Škrgatić napravio za ovaj grad??- jedno veliko ništa, obična lignja od čovjeka, samo što nikad, ali baš nikad nije doživio pravi poraz pa makar i politički.., valjda hoće…

    Odgovori