U neka druga vremena ne bi se moglo dogoditi da glasna šuškanja o tome kako gradonačelnik neće preživjeti do kraja mandata traju nekoliko mjeseci kao što je u Karlovcu danas slučaj. Ili bi vladajuća stranka - a to je od 1990. bio HDZ izuzev jednog mandata SDP-a na početku milenija - javnom objavom brzo demantirala glasne kuloarske priče, ili bi na prvoj sjednici Gradskog vijeća na „aktualcu“ gradonačelnika dočekalo naručeno pitanje sa strane vladajuće većine na tu temu. Naime, nije dobro ni za gradonačelnika, ni za gradsku upravu, ni za građane da postoji javno uvjerenje kako su prvom čovjeku grada dani zapravo odbrojani i samo se čeka zgodni trenutak da (ga) se makne. Nije dobro jer to na neki način implicira suspenziju kratkoročnih i srednjoročnih planova, nije dobro ni zbog elana lokalnih javnih službi, što zajedno vuče ka daljnjoj stagnaciji grada. Da se u karlovačkom HDZ-u ipak nešto čudno događa iza kulisa, sugerira činjenica da nitko od vijećnika HDZ-a nije pozvao gradonačelnika da stane na kraj glasinama, već je to učinio jedan od najglasnijih kritičara gradskih vlasti, nezavisni protukandidat gradonačelniku Mandiću na prošlim izborima Davor Petračić. Čini se kao da je oporbi više stalo da čuje iz usta HDZ-ovog gradonačelnika da ne namjerava nakon dvije godine mandata prepustiti svoje mjesto svojoj zamjenici očito više po volji Damiru Jeliću, koji čvrsto drži uzde karlovačkog HDZ-a u rukama. I ne samo da su čuli kako nema namjeru prepustiti fotelju u ovom mandatu, već da ima ambiciju ići i po drugi mandat.

Prilično je to paradoksalna situacija. Oporba se brine za Mandićevo „zdravlje“, a šanse da ga dobiju na izborima ovako razjedinjeni, objektivno kadrovski inferiorni i bez karizmatičnog zajedničkog protukandidata na horizontu, su vrlo male. S druge pak strane, HDZ-ova većina izgleda nezainteresirana za Mandićevu sudbinu, iako bi bilo logično ga čuvaju kao malo vode na dlanu, jer se samo s njim, usuđujemo se tvrditi, mogu lagano prošetati kroz naredne izbore za gradonačelnika bez obzira tko bio na drugoj strani.

Sadržaj se nastavlja...

Iz gore navedenog može se izvući još paradoksalniji zaključak. Gradonačelniku Mandiću ne prijeti gotovo nikakva opasnost po pitanju njegove fotelje od strane oporbe, više se mora bojati vlastite stranke. Zašto je tomu tako zapravo i nije previše teško odgonetnuti: jednostavno, Damir Mandić, prema svemu što se moglo čuti, vidjeti i iskusiti u njegovom dosadašnjem djelovanju, jednostavno nije dovoljno blizu idealu HDZ-ovog lidera. Previše tolerantan i uljudan, previše demokratičan, suspektan po pitanju vehementnog HDZ-ovog nametanja podobnosti ispred stručnosti, previše pomirljiv prema političkim oponentima, premalo klijentelistički nastrojen…., dalo bi se tu nabrojati još atributa u kojima Mandić u svom dosadašnjem mandatu djeluje deficitaran po HDZ-ovim standardima. Da se razumijemo, Mandić je i dalje HDZ-ovac, što je za lijevo-liberalnu biračku bazu krimen samo po sebi. Ali, ta baza većinom ne izlazi na izbore, osim ako ne postoji jaka ličnost iz njima bliskih stranaka ili ako na drugoj strani vidi rigidnu, nazadnu, ultra-konzervativnu ili filoustašku babarogu . S obzirom da u karlovačkom slučaju oporba nema jakog kandidata, a Mandić je daleko od desničarske babaroge, većina „prosvijećene“ izborne publike će ostati sjediti doma ili otići na izlet radije nego na birališta na izbornu nedjelju.

No, iskustvo nam govori da svako soliranje i odstupanje HDZ-ovog gradonačelnika koji ne drži stranačku infrastrukturu pod kontrolom, završava nekim oblikom smjene. Eklatantan primjer je slučaj Mire Škrgatića koji je prije petnaestak godina prvo vodio gotovo prljavu kampanju da ostvari cilj i skine SDP s gradske vlasti, pa je nakon pobjede pružio ruku poraženima i stručnjake među njima pokušao progurati na čelna mjesta nekih javnih ustanova. S obzirom da nije vladao samim HDZ-om, ekspresno mu je izglasano nepovjerenje i na njegovo mjesto je zasjeo pravovjerni, rigidni HDZ-ovac Damir Jelić. Zna tu priču gradonačelnik Mandić jako dobro, i vjerojatno troši puno energije da pronađe ekvidistancu između vrijednosti u koje sam vjeruje i što je dobro za grad, i onoga što HDZ smatra prihvatljivim i od interesa stranke. Jer, jasno je da je dobrobit Karlovca samo popratna manifestacija i opravdanje za ostvarenje „viših“ interesa, onih stranačkih i privatnih povezanih sa strankom. Po čemu je jasno? Karlovac stagnira već četvrt stoljeća, ali zato odabrana skupina ljudi živi od Karlovca jako dobro.

Loše je što gradonačelnik mora trošiti energiju i vrijeme da se sačuva od „svojih“ jer je tu energiju i vrijeme mogao potrošiti na opće dobro. Dobro je pak znati da se gradonačelnik nije predao, da ima ambicija završiti ovaj i jurišati na još jedan mandat. Samo, veliko je pitanje čiji će kandidat biti?