U Karlovcu je za uskršnji vikend ostvareno 795 noćenja, što je za 53 posto više nego u isto doba lani, javljaju lokalni mediji. S 12.053 noćenja u prvih četiri mjeseca za 11,5 posto premašena je i brojka iz istog razdoblja prošle godine. Kad se pak gleda na godišnjoj razini, posjetilo ga je 41.569 turista koji su ostvarili 58.789 noćenja, što je priličnih 23% noćenja više nego u 2017. godini. Izgleda da Karlovac grabi krupnim turističkim koracima prema naprijed, pogotovo kada ga se usporedi s nekim drugim kontinentalnim gradovima slične veličine poput Slavonskog Broda s 35 tisuća i Siska s 20 tisuća noćenja. No, oni niti imaju turističkih komparativnih prednosti i potencijala usporedivih s Karlovcem, ni ovako bogom danu poziciju na karti. Pa bi možda za referencu bilo poštenije uzeti sam Karlovac iz nekih drugih vremena. Vremena kad je s današnjim dijelio naslijeđene datosti četiri rijeke zahvaljujući majci prirodi i gradskih parkova definiranih i zaokruženih vizionarstvom Karlovčana okupljenih u „Društvu za poljepšanje grada“ krajem 19. stoljeća. Vremena kad je bio strašno zagađen zbog masovne industrijalizacije samog centra grada i ne baš održavan. Ali i vremena kad je turizam razvijao strateški i imao prije pola stoljeća ono što današnji Karlovca iz nekog razloga nema; hotel velikog kapaciteta, auto kampove i ono što je jednako važno, ideju kako doći do gostiju, noćenja i nasušno potrebnih deviza.

Dakle, pronašli smo u starim novinama statistiku za godinu koja je za Karlovac bila iznimna, prije svega jer se te 1979. ozbiljno pristupilo proslavi 400-godišnjice osnutka grada, bez obzira što njegov osnivač nadvojvoda Karlo nije bio komunist. Šalu na stranu, u prvih šest mjeseci (dakle, prije ljeta!), samo hotel „Korana“ zabilježio je čak 29 000 noćenja. U srpnju iste te 1979. HUP (Hotelsko-ugostiteljsko poduzeće) „Korana“ ostvarilo je u svojim objektima 18 000 noćenja, od toga 5.500 noćenja u svoja dva kampa, na Rakovcu i u Mrzlom Polju. Već ovlaš usporedbom današnjih i predratnih turističkih pokazatelja, jasno je da današnji Karlovac mora pojesti puno žganaca ne bi li dostigao samog sebe iz bolje prošlosti. Zanimljivo, ako izuzmemo ruševnu Zvijezdu, danas je Karlovac izgrađeniji i uredniji negoli prije 40 godina, temeljito je deindustrijaliziran pa su mu i rijeke neusporedivo čišće, većina Europljana je turistički mobilnija, ali ih je u Karlovcu manje nego prije rata.

Sadržaj se nastavlja...

Odgovori zašto je tome tako nisu neka mudrost ni tajna, ali nije jasno zašto ih vlasti zajedno s turističkim zajednicama i moćnijim dijelom privatnog sektora ne akceptiraju i na osnovu njih strateški planiraju dugoročnu turističku politiku Karlovca. Prvo i najočitije, Karlovac nema ni velikog hotela ni kampova da bi primio veliki broj gostiju, pa onda ne može ni graditi reputaciju u nekim turističkim nišama, kao što ju je „stari“ Karlovac gradio u kongresnom turizmu, sportsko-pripremnom, lovnom i ribolovnom turizmu. U međuvremenu, trendovi su dodatno išli Karlovcu s njegovim prirodnim predispozicijama na ruku, statistike kažu da se sve više Europljana okreće aktivnom turizmu na kontinentu, pa se na robinzonskom i ciklo-turizmu danas okreću milijarde. No, mi te trendove pratimo suzdržano i amaterski.

Drugo, standardi u turizmu su se u 40 godina dramatično primijenili. Stranac s novcem ne trpi lošu uslugu i skromne smještajne standarde. Sve mora biti top, ali ne samo smještajni kapaciteti, već cijeli grad. Karlovac je savršen samo tamo gdje ga ljudska ruka nije takla. Tamo gdje je, „točkasto“ gledano, Karlovac ima pozicija s kojima se može ponositi, ali ukupno, Karlovac za grad s (opravdano) visokim turističkim pretenzijama je (neopravdano) dramatično zapušten. Prije svega, stara jezgra koja bi morala služiti kao turistički izlog, izgleda kao da je jučer završio rat. Da se podsjetimo najslikovitijeg primjera koji političkim strukturama ne ide na čast, Karlovac je prije 13 godina u holivudskoj produkciji glumio ratom razrušenu Foču s minimalnim fizičkim intervencijama u Šimunićevoj ulici. Kad se danas na taj dio „kineske četvrti“ pogleda s ugla Studentskog centra, ne izgleda isto. Nažalost, 13 godina kasnije izgleda još gore. Ne kažemo da bi u savršeno uređen grad privukao mnogo više gostiju samo da vide grad jer karlovačke znamenitosti izgrađene ljudskom rukom su u europskim i svjetskim razmjerima objektivno beznačajne, a samim time i turistički nekonkurentne. Uređenost Karlovca je civilizacijski temelj, ruševine ne privlače nikog, one su sramota za svaku gradsku upravu, odraz nebrige i nekompetencije, a ne nedostatka novca.

Treće, Karlovac, osim kroničnog problema sa strateškim planiranjem ima problem i sa PR pozicioniranjem. Krenulo je ukrivo još s nesretnim brendiranjem grada i trulim plodom u vidu slogana „grad susreta“ koji je blesav, ne znači ništa i ne koristi baš ničemu u promociji grada. Ako se imalo mislilo na turizam slogan Karlovca je morao biti „grad na četiri rijeke“. Kao što rekosmo, Karlovac je oskudan u znamenitostima izgrađenih ljudskom rukom, nije ni Venecija ni Dubrovnik. Nema ništa vrednije u Karlovcu od činjenice da je čvorište četiriju čistih tekućica u sjajnom prirodnom okruženju i jedino na toj temeljnoj prirodnoj predispoziciji je moguće izgraditi veliku turističku priču.