KOLUMNE / SIGNALI NAD GRADOM

SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Jedan je poziv mogao promijeniti sve

SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Jedan je poziv mogao
promijeniti sve

Stavite se u sljedeću situaciju: netko vam na vrata lupa po noći, pogledate kroz prozor, vidite uspaničenog čovjeka s kojim i oko kojeg nešto nije u redu…Okrenuli bi se na drugu stranu i mirno legli u krevet jer vas od njega štite ulazna vrata ili bi s minimumom brige i zanimanja za nešto sumnjivo ispred zgrade okrenuli broj policije?

Ovo drugo se iz nekog čudnog razloga nije dogodilo kad je najviše trebalo. Ako je vjerovati novinskim napisima, mladić Tomislav Blažević je u noći sa subote na nedjelju od 1 do 3 i 45 lupao po vratima, zazivao i zvonio na pet ulaza stambenih zgrada na Jamadolu s ponedjeljka na utorak. Ujutro je pronađen mrtav ispred zgrade, a policija i ljudi iz državnog odvjetništva su nedvosmisleno zaključili da je u pitanju nasilna smrt. Je li ga ubio netko drugi ili je smrt posljedica teškog psihičkog stanja, to će utvrđivati stručnjaci, no to je za našu priču manje bitno jer ionako ništa ne može vratiti vrijeme unatrag i nesretnog 24-godišnjaka vratiti u život.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Poslije svega, bitno je postaviti pitanje o vlastitom stanju svijesti, u što se to kao društvo pretvaramo. U redu, nije bilo za očekivati da netko na domofon stisne gumb i pusti kasno noću nepoznatu osobu u zgradu, još je manje bilo za očekivati da će se netko od stanara, zabrinut čudnim ponašanjem mladića, spustiti pred zgradu da vidi je li sve u redu s njim. Ali, da u četiri ulaza, u roku od gotovo tri sata nitko ne nazove policiju, to je već ozbiljno pitanje za sociologe. Je li u pitanju stav da se ne želimo miješati, da nemamo empatiju za tuđu muku, da nemamo povjerenje u policiju, ili da se jednostavno ne osjećamo ugroženim pa nas nije briga? Zgrada zaključanih ulaznih vrata daje određenu sigurnost i ovaj slučaj ne bi završio sa smrtnim posljedicama da se nije dogodio pred velikim stambenim zgradama. Svi oni koji su na Jamadolu ignorirali pozive i lupanje u noći s ponedjeljka na utorak u drugoj bi sekundi u panici zvali policiju da im se isto dogodilo da žive u obiteljskoj kući.

Koji god od razloga nečinjenja bio, ne opravdava okretanje glave od situacije u kojoj je jedan mladi čovjek izgubio život, a moglo ga se spasiti jednim telefonskim pozivom. Ovaj slučaj otvara još jedno zanimljivo pitanje, ono o prirodi odnosa građana i policije. Svi znamo da treba nazvati policiju kad primijetimo nešto sumnjivo što ne možemo riješiti sami, kad ugledamo potencijalnu opasnost za ljude i imovinu, no što to policija točno čini da bi tu suradnju s građanima pojačala i poboljšala? Činjenica jest da mnogi u čovjeku u plavoj uniformi vide samo nekoga tko bi ih mogao kazniti za nešto, recimo opaliti dvije tisuće kuna globe ako vas s biciklom zateknu u jednosmjernoj ulici ili kazniti trudnicu koja s djetetom prelazi preko biciklističkog prijelaza iznad pothodnika jer se pothodnik preuređuje. Ali, uza sve argumente da nitko i ništa nije iznad zakona, postoji nešto što se zove dobra mjera, tolerancija i dobroćudnost u krajnjoj mjeri. To što puno ljudi doživljava policiju (i) kao prijetnju, je prije svega problem policije, a ne građana.

Nadalje, što se dogodilo s „policajcima u zajednici“? To što je policija iščezla s ulica i pješice ih se na cesti može vidjeti samo kad idu s posla može biti dobar znak, znak da za jačom brigom nema potrebe, da ima manje kriminala. No, nenametljiva prisutnost službene osobe koja je tu da štiti, a ne da lovi ljude u banalnim prekršajima, uvijek ima preventivnog efekta. Ne kažemo da bi danas nesretni mladić bio živ da policija drugačije radi svoj posao na ulicama, ali bi možda kobne noći netko iz pet ulaza zgrade na Jamadolu imao više volje i razloga okrenuti broj 192.

Izdvojeno


Reci što misliš!