Jedan slučaj, 20 godina, 6 suđenja, tri oslobađajuće pa tri osuđujuće presude. Da je čovjek najveći monstrum koji je hodao zemljom, u državi koja se - između ostalog - voli nazivati pravnom, takvo što je nedopustivo. Svatko ima pravo na pravedno (i brzo) suđenje. Mišo Hrastov ga nije imao, neovisno o kvalifikaciji počinjenog nedjela.

A po svježoj presudi Vrhovnog suda ta kvalifikacija glasi: Hrastov je kriv, počinio je ratni zločin ubojstvom 13 razoružanih kordunaških rezervista na koranskom mostu u rujnu 1991. godine. Sud po predočenim dokazima nije prihvatio tezu o nužnoj obrani. Ali je uzeo u obzir da je bio bitno smanjeno uračunljiv u trenutku izvršenja djela, da nije kažnjavan, da je dao znatan doprinos kao branitelj u ratu, te da je otac malodobnog djeteta i da mu supruga ima zdravstvene probleme.

Sadržaj se nastavlja...

Dakako, u Karlovcu na ovu presudu mnogi ne mogu ili ne žele gledati racionalno hladno. Prije svega zbog stare, sto puta ponovljena priče kako bi Karlovac pao da ubojstvima na koranskom mostu nije poslana jasna poruka na pobunjeni Kordun da Karlovac neće pasti šaptom. I da je zato Hrastov heroj, a ne zločinac. Možda. A možda bi, da se nije dogodilo to što se dogodilo, kukavičko zasipanje Karlovca granatama 4. listopada 1991. bilo manje brutalno, možda bi poginulo manje nedužnih civila. Možda i ki bi da bi. Ne znamo i nikada nećemo saznati. No nema sumnje, kao što zločini u Jasenovcu i Bleiburgu ne mogu biti isti, tako ni ubojstva na mostu ne mogu biti ista kao ubojstva civila u Gospiću ili Sisku. Hrastov nije po noći izvlačio ljude iz stanova i smicao ih u obližnjim šumarcima, niti im ulijevao solnu kiselinu u grlo pa ih svezane selotejpom preko usta bacao u rijeku. Ali, činjenica da je na jednom mjestu bez dokaza o otporu, iz strojnice postrijeljano 13 razoružanih ljudi je nepobitna. Pouzdano se nisu sami poubijali.

Kad je 2005. godine pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu 14-orici koljača s Ovčare sudac Krstajić odrezao sveukupno 217 godina robije te je dileme oko tanke linije između herojstva i zločina u obrazloženju presude briljantno ilustrirao narodnom mudrošću, odnosno riječima crnogorskog ratnika i književnika Marka Miljanova. "Junaštvo je sebe od neprijatelja sačuvati, a čojstvo je drugoga od sebe sačuvati. Ja nisam ovde da sudim o vašem eventualnom herojstvu, o tome će istorija doneti sud, ovu presudu shvatite kao presudu vašem čojstvu."

Šteta što ovu mudrost nisu na umu imali karlovački suci koji su u tri navrata oslobađali Hrastova. Pod pritiskom ratne atmosfere, politike, sentimenta ili čak uvjerenja svi su oni redom sudili Hrastovljevom herojstvu, a zanemarili pitanje čojstva. I svi su oni mislili da mu oslobađajućim presudama čine uslugu. A danas je jasno da su mu, naopako shvaćajući načelo da je pravda slijepa, žmireći na oba oka pred činjenicama, zapravo činili medvjeđu uslugu. Bacili su osumnjičenika u dvadesetgodišnje pravosudno čistilište nezamislivo u uređenim pravnim državama. Paradoksalno, u isto vrijeme, ti su suci napredovali bitno u službi, iako se iz obrazloženja Vrhovnog suda vidi da su u slučaju „Koranski most“ ignorirali evidentne elementarne činjenice. Da su imali mudrosti i – treba posebno napomenuti – građanske hrabrosti, već bi na prvom suđenju presudili onako kako je to naposljetku napravio Vrhovni sud. Na način da vuk bude sit, a ovce na broju. Da su tada odrezali minimalnu kaznu kao Vrhovni sud danas, obitelji žrtava bi imale simboličnu zadovoljštinu ispunjenja pravde, osuđenik bi platio svoj dug i već odavno bio slobodan građanin. A svi ostali bi dobili moralnu poruku s prizvukom katarze; u pravnoj državi ne možeš nekažnjeno ne sačuvati (razoružanog) neprijatelja od sebe samoga.

Vrhovni sud je nakon svega stavio stvari na svoje mjesto osudivši Hrastova na 4 godine zatvora. Možda Hrastov više neće ni dana u zatvor, vjerojatno će – s obzirom na već odležano – tamo provesti par mjeseci po pravomoćnosti presude. Visina kazne ionako ne može vratiti mrtve, ali ispravna je poruka ipak odaslana. Nažalost, 20 godina prekasno. I za žrtve, i za Hrastova, i za sve nas.