Na bokovima sportske dvorane su velika stakla. Tamo, kad je izgrađena, bila je najveća u onoj nekoj zemlji koje više nema. Tamo, prije nego je izgrađena, tamo je bila naša kuća. I moj tata je bio mali dječak. Na glavnoj ulici bilo je puno prašine, I bio je kameni mostić, preko potoka koji je još uvijek ponekad izbijao na površinu. Rakov Potok. Bilo je puno prašine na glavnoj ulici... I mostić je bio od bijelog kamena. I tamo gdje je danas dvorana bile su kuće i vrtovi, Dok je onuda trčao mali dječak moj tata, U prašini, suncu i dugim danima. Puno dužim od ovih.

Na bokovima sportske dvorane su velika stakla... I kroz njih se vide prva ljeta.

Sadržaj se nastavlja...

(A, u prvim ljetima svijet je malen i u njemu poznaješ sve. Da dječak zažmiri mogao bi sasvim precizno u glavi nacrtati raspored kuća, lončanica s cvijećem na ulaznim vratima u dvorišta, lica susjeda, boju fasade u haustoru u kojem se nalazi žuti pas, žmireći bi mogao ići ulicom i u pravom trenutku pružiti ruku da uzme krušku s grane koja se preko dvorišne ograde nadvila nad ulicu, znati tko u tom trenutku pere auto, tko sluša radio, iz čije se kuće čuje zveckanje posuđa...tko klofa tepihe, tko sprema roštilj, a tko jednostavno sjedi u ljetnoj stolici i gleda u taj svijet napravljen od ljeta. Rijetko, vrlo rijetko, jer inače to ne bi bila pustolovina, dječak će sjesti na bicikl i otići skroz do kraja ulice, pa skrenuti lijevo i odvesti se skroz do susjednog naselja i, dalje, kroz njega. Gledat će lijepe bijele kuće, uredna dvorišta, gledat će neke druge ljetne ljude, nasmijanu djecu s mokrom kosom i svjetlucavim očima i činit će mu se nekako da je otišao jako daleko, da je otišao u neki sasvim drugi svijet. Prva su ljeta beskrajno duga i lijepa i nalikuju na lubenicu. Čekaš ih jednako tako kako nestrpljivo čekaš da se ogromna lubenica rashladi u kadi punoj hladne vode, tvoje dječje oči šire se s dolaskom ljeta kao u onom trenutku kada tata odluči da je dosta i najvećim kuhinjskim nožem rascijepi lubenicu i uživaš u njima baš kao u toj lubenici, tako da na kraju zapravo više i ne možeš i sasvim ti je u redu da je opet došlo vrijeme čekanja.)

Na bokovima sportske dvorane su velika stakla. I kada sjediš na tribinama kroz njih se vide krošnje drveća. Ali to svi vide... Samo ako jako dobro znaš možeš vidjeti i više. U jednoj točki, U kojoj se kroz krošnje vide prozori zadnjeg kata jedne zgrade, I krov te zgrade, Antene, I ponekad ptice.

Ta zgrada je djetinjstvo.

I onaj ljetni dan u kojem šećeš s mamom, I držiš je za ruku, I preko malih starih rakovačkih krovova, Vidiš te iste prozore na zadnjem katu jedne zgrade, I krov te zgrade, Antene, I ponekad ptice.

(Druga su ljeta kratka i sva su od jeseni. Divlja nerazgažena trava buja pored puste rijeke, na dvorišnim ogradama prašnjavi su plavi lončići s bijelim točkama puni suhe zemlje bez cvijeća, a voće koje ti je nadohvat ruke puštaš da padne na ispucali asfalt, jer ulično voće valja samo ako ga kradeš ili ti ga netko poklanja uz osmijeh. Djevojka ili djevojčica u crnoj majici bez rukava, svjetloplavim trapericama koje blješte pod jakim popodnevnim suncem i crvenim starkama sjedi na vrućem asfaltu napuštenog autoputa, naslonjena na zidić između dva smjera, tako da joj vrat dolazi točno do vrha zidića, pa naginje glavu unatrag i kosa joj se rasipa po tom bijelom kamenu, u svijetu na kojem ne postoji nitko. Dječak ili dečko priča joj o tome kako je vozio bicikl tamo gdje sada nema krovova i kako su jednom davno, u tim nekim prvim ljetima, te kuće bile blještavo bijele kao što sada bijelo blješte transporteri UNPROFORA, usidreni u tom ljetnom poslijepodnevu poput jedrenjaka, tamo ispred onih zidova s rupama, dvorišta sa spaljenom travom i razbijenim staklom dječje fotografije u vrućoj srpanjskoj prašini. Druga su ljeta kratka, sva su od jeseni i pomalo nalikuju na onaj trenutak kada ona pogne glavu, pa je opet podigne, a jedan pramen ostane na njenom licu. Jednako su rijetka kao taj trenutak, jednako bude nadu u to da svijet nije ostao bez ljepote i traju jednako kratko kao i igra tog pramena po njenim pjegicama, dok ga lagani povjetarac ne otpuše kao i još jedno ljeto.)

Na bokovima sportske dvorane su velika stakla.

I ako za vrijeme utakmice izađeš u hodnik, I gledaš kroz ta velika stakla, Odjednom će biti kao da je ljeto. (neko davno ljeto) Zamislit ćeš auto koji ide na more. I kako ste to vi. Tata, mama, ti i mali brat, U starom i prljavom bijelom stojadinu, Idete u autokamp na Korani.

Čudno je to, Jer nikada niste imali bijelog stojadina, I nikada niste išli u autokamp. A ipak to zamisliš. I tata čak ima narančasti kamperski šeširić, Dok je vani ljeto, I svijet je nasmijan.

(Treća su ljeta na križanju ulice koja vodi od Gimnazije prema staroj cesti za more i ulice koja vodi prema rakovačkim neboderima. Kada stojiš na tom uglu, s pogledom uperenim preko ceste, ne vidiš samo zebru na koju su te roditelji upozoravali dok si bio malen, nisku kuću u kojoj su nekad živjeli neki ljudi, pa je bila birtija, a sada je kladionica. Ne, iako ne gledaš u tom smjeru vidiš i rubnjake uz gimnazijsku živicu, popločan put do velikih tamnih vrata, zelenu površinu klupa i prah krede na školskoj ploči. Vidiš i ono što je iza tebe, dućan ispred kojeg su dok si bio klinac izlagali voće, lijepu kuću s malim dvorištem i vrtom prepunim cvijeća i ukrasnog grmlja, kiosk sa stripovima, žvakaćama i novinama sa crvenim zaglavljem koje tata uzima svakog jutra. A vidiš i ono desno, prastare kuće, željezne roloe na starim trgovinama, široke prohladne haustore, male stanove u dvorištima, s bijelim keramičkim pločicama i pomalo zahrđalim cijevima sudopera u predsoblju koje miriše na svježinu i, jedva primjetno, zapršku.

I ponekad, učini ti se da je svijet pust, onako kako zna biti pust samo u najsparnija ljetna poslijepodneva. Nekako sve zašuti, sve nestane, cesta je prazna, nema šetača, utihnu glasovi s rijeke i sve što vidiš je izblijedjela zebra, drvo s malim otokom zemlje okruženim asfaltom i podnožje stare kuće. Pored tog podnožja, u sitnoj ljetnoj prašini, u malo hlada, leži mačka i proteže se.

I znaš da je to jedan od onih trenutaka. I na trenutak ti bude žao što nemaš fotoaparat. Jer da ga imaš, mogao bi uslikati taj trenutak, to osunčano podnožje kuće iza debla starog drveta, sa sitnom prašinom i mačkom koja se proteže na vrelom asfaltu. I ako te ikada itko pita tko si samo mu pokažeš tu fotografiju, jer na njoj je i sasvim maleni dječak koji drži maminu ruku dok prelaze najopasniju zebru u kvartu, pruža ruku da izvuče sladoled u loptici iz velike škrinje, gleda ptice u letu nad krovovima, kupa se na Korani, utrkuje se s tatom, plače dok po prašini kapa tamnocrvena krv s oguljenog gležnja, sjedi sam na panju ispred kuće i ljepljivih ruku i lica jede veliki komad lubenice i promatra svijet.)

Na bokovima sportske dvorane su velika stakla.

I ponekad zastaneš pored nje, I sjetiš se svega. Onda samo slegneš ramenima, Sjedneš na stepenice, Pričvrstiš još malo žnirance na starkama, I čekaš onaj trenutak kada će sunce zaći za zeleni crkveni toranj, Tamo u daljini.

I kada će plamteće nebo taj isti toranj učiniti narančastim. Samo na sekundu.

I onda opet slegneš ramenima, I hodaš prema svijetu opušten i dobre volje, I čini se da će ljeto trajati zauvijek.