KAportal Rođendanska priča Darka Lisca: "Najbolje ljeto (gdje i kad je sve to počelo)" | Karlovački informativni web portal

Rođendanska priča Darka Lisca: “Najbolje ljeto (gdje i kad je sve to počelo)”

kafotka.net

Ovo će biti najbolje ljeto. Sad znam. Idemo kroz park, pored kina, pored Partizana i košarkaškog, pored poligona i Šmrca, idemo do Džafera. Sumrak se spušta, tamo lijevo namreškani crveni oblaci oko zelenog tornja, tamo desno narančasto nebo spaja se s daljinom. Osjećamo miris sladoleda iz automata, gledamo kako se uvija u kornetu. Svi uzimamo miješano, samo Nina vaniliju.
Ne idemo u Hrvatski, prošla subota je bila zadnja prije pauze. Pod je bio mokar. Alice Cooper – Poison. Skid Row – I remember you. Joan Jett – I love rock’n’roll. To je naš blok. Mašemo kosama. Napali su nas neki veći likovi. Skroz na kraju svega. Sa Švarče, mislim. Čoper me napucao u glavu, bez razloga. Pravio sam se da me nije briga. Boljelo je, ali jebiga.
Nema više Hrvatskog ovog ljeta. Lijevo je skoro već mrak.
Sve je dobro. Dolazi noć. Smijemo se. Miriši na vodu. I vaniliju. Obilazimo grad. Pored Staračkog. Preko Drvenog placa. Na zdencu ližemo sladoled do kraja. Sjetim se Dana piva. Ljeto će biti dugo. Onda će biti Dani piva. Onda ćemo čekati. Jelena ima crvenu majicu na Che Guevaru. Dino bijelu majicu na kojoj piše Dječje odmaralište Selce. Zapamtio sam. Mi ostali smo u traperu, uglavnom. Malo me boli trbuh. Od ljepote. Kraj stare apoteke idemo prema Tijesnoj pa do Putnika. Nema baš poznatih. Unutra je žuto mutno svjetlo. Jak miris piva. Ispred su plastične stolice.
Ulazimo u Radićevu. Stoti put Goran priča kako nas je onaj lik pitao gdje je ulica Stjepana Radića i nismo znali. Stoti put se smijemo. Već je noć. Prva ljetna subota 1991. godine. Ulica je puna. Žamor. Djevojke. Osmijesi. Kod galerije su Banijanci i Tomo Vinković. On je iz Bjelovara. Kao i šahtovi Tomo Vinković. Pozdravljamo se. Rukujemo. Oni idu u Feferon. Mi sjedamo. Gledamo kako teče grad. Maja mi maše. Stipe i Zvonka naslonjeni su na parohiju. Gledaju prema nama. Svađaju se, a ne žele da se vidi. Poslije se grle. I meni se grli.
Robi pita hoćemo do Karasa. Ima vino. Klupe su prazne. Mrak je. Čuju se glasovi i smijeh iz daljine. Vino je odvratno. Nema boljeg. Oči su mi malo mutne. Gledam ih i volim ih. Ne shvaćam kako netko postane nabrijan od alkohola. Ja samo volim cijeli svijet. Pušimo travu. Jedan džoint na nas milijun. Ne osjećam ništa. Ipak, pravim se. Kao i svi. Jelena sjedne kraj mene. Pjeva nešto od Crvene jabuke. Subota je još uvijek u uzlaznoj fazi.
Vraćamo se u Radićevu. Toliko poznatih lica. Toliko nepoznatih lica. Idemo do Feferona. Izlaze neki iz Svetog Save. Viču “Tko to kaže, tko to laže…”. Onaj lik iz gimnazijske kantine stane pred njih, viče “ajde, koji će prvi!?”. Pogledamo se na trenutak. Namigne mi. Mislim na kasnu jesen. Zamagljene prozore. I hot dog u kantini. Razilaze se. Nema tuče. Grad opet teče. Ljudi se smiju. Nastavljamo dalje. Ne pričamo o ničem lošem. Dogovaramo se za kino. Za nogomet. Stanku nema staraca sutra. Zove nas da dođemo ujutro. Ima novi Psihomodo.
Preko Korza, pored Uniona, pored sata i lepinja, pored Žečea i milicije, stižemo do kifli. Tople su. Slane. Pričamo u ulici. Ležimo na toplom asfaltu. Ovo je najbolje ljeto.
Sutra u 9. Potvrđujemo. Sutra u 9. Kod Stanka. Otvaram staklena vrata. Puštam Jelenu prvu. Radim neki glupi folirantski potez. Smije se i ulazi. Moja su vrata prva. U prizemlju. Dok otključavam vrata ona stane na trećoj stepenici. Kaže:
– Jel tako da neće bit rata?
U kući je tiho. Stari spava. Mama me čeka. Ne može zaspati dok ne dođem. U sobi je mrak. Brat lagano hrče. Otvaram prozor. Sjedam na dasku. Stavljam walkman. Puštam “Sanjati”. Gledam zaspalu ulicu. Mislim na Jelenu.

***

Kolona se raspada. Polako. Vruće mi je. I slabo. Ali tu smo sad. Odbrojavam. Puca pogled sa Švarče. Stari opet ima zamišljen pogled. I zaljubljen. Prošle godine rekao je “Lijep je ovaj naš grad, jel da?”. Meni pojam Grada još nije bio formiran. Samo mjesto gdje jesi. Ove godine ne kaže ništa. Misli isto. Ali sada i ja osjećam nešto. Lagano me boli trbuh. Spuštamo se u grad. Tržnica. Ćevabdžinica. Dvije velike i dvije male. Ulica. Stan. Balkon. Prijatelji.

  • Sutra šetamo. Grad gori. Sredina je ljeta. Crni smo. Svi su već bili na moru. Punat. Nin. Zukve. Samo Mario ostaje cijelo ljeto. Ližemo sladolede. Svi su kupili kod Crnog. Samo ja kod Piršićke. Skrećemo prema Radićevoj. Kod Borova puca pogled. Usijani asfalt. Treperenje u zraku. Ulica je pusta. Narančaste tende kao da gore. Nema nikog. Samo sunce. I mi. Imamo petnaest. Imamo šesnaest. Dovoljno da budemo veliki navečer. Dovoljno da budemo djeca poslijepodne. U Zlatnoj jabuci miriše pizza. Džafer. Boro uzima još jedan sladoled. Zoka traži malo pa odgrize skoro do korneta. Trče jedan za drugim preko Vunskog. Kod hotela je gužva. Imam dojam da su svi stariji od nas. Martina izlazi iz vode. Cijedi kosu. Sunce joj zapada točno za grudi. Osjećam se kao u onom talijanskom filmu. Osjećam se kao da imam 10. Toliko je odraslija od mene. Od nas.
    Skačemo. Ne volim skakanje. Više volim ući. Ali skačem i ja. Osjećam hladnoću na ramenima. Na bokovima. Na čelu. Poznati miris. Ronimo skoro do slapa. Tamo prvo sjedimo. Pričamo. Šta dolazi u Edison. Šta u Luxor. Dan grada je. “Do kad ti pjeva teta”. Pita Marko. Smijemo se. Josipa Lisac je u Šancu. Poslije neki rock bend. Lorelei. Ili tako nešto.
    Sjedimo na slapu. Pričamo. Malo gledam prema mostu. Prema Foginovom. Prema drvu ispod kojeg sam naučio plivati. Prema drvu do kojeg sam naučio hodati. Jedini sam s Rakovca. Meni je ovo dom. Oni su mi prijatelji. Oni su ekipa. Ali samo ovo je dom.
    Boro se baca na leđa niz slap. Viče Geronimoooo. Mi se ipak okrećemo prije spuštanja. Uzimam Jelenu oko boka i povučem za sobom. Čepi nos prije vode. “Jebo te nos” kažem.
    Bacamo se u pjenu turbine. Puštamo da nas voda nosi. Pa se vraćamo. Mama bi me ubila da zna da sam na turbini. Tata bi me ubio da nisam. Joco grčevito maše rukama. Gledamo ga. Razmišljamo da li da skočimo. Onda se sjeti. Pušta se. Otplovi i lagano ustaje kod slapa. Maji izvire grudi. “Zato smo stalno na turbini, jel”. Jelena me pita. Pa gurne. Ronim. Ronim. Ronim.
    Vraćamo se tiho. Umorni. Sunce pada iza Zelenog nebodera. Prolazi vlak. Za 15 minuta bit će sumrak. Za 15 minuta bit ćemo u ulici. Djeca igraju nogomet. Voze bicikle. Kradu šljive i trešnje. Gledamo ih dok dolazimo. Opet smo, nekako, veliki. To su naši klinci. Balkoni. Veš. Zvukovi TV-a. Dozivanje djece.
    U haustoru pijem vode. “Pa sad smo doma”, kaže Jelena. Smije se. “Tu je hladnija”, kažem.
    Pred mojim vratima zastanemo. Udari me šakom o rame. Ulazim u stan. Ulazim u sobu. Gledam kroz prozor. Brat i drugi klinci sjede na rubnom kamenu. Smiju se na glas. Legnem na krevet. Gledam postere. Smijem se tiho. Bez razloga.

    ***

    Čovjek u kariranoj košulji viče. Zadnji je dan kolovoza. Toplo je. Sunce je još visoko. Iza škole, ispod Kozjače, krademo kukuruze. Miriše sijeno. Iza nas je velika šuma. Trčimo prema zgradama. Trčimo brzo. Smijemo se. Opet smo dječaci. U rukama su nam klipovi kukuruza. Čovjek viče ali ne želi nas doista uhvatiti. Pečemo kukuruze na livadi između četiri zgrade. Prsti i usne su nam crni od pepela. Zokin stari gleda s balkona. I Borotova stara. Moji su u Ketchu, na terasi. Zovu me na kokakolu. Nemam vremena. U ponedjeljak je škola. Ljeto je trajalo tisuću godina. I sada je kraj. Sumrak se razlijeva nebom. U voćari uzimamo Gringo. Ruke su nam ljepljive. U ustima okus borovnice.
    Na Kupi se čuju žabe. Na Kupi je tiho. Katzlerica šeće psa. Idemo prema Veslačkom. Iza nas je Kraš. Ispred je Nina. Sjedi na zidiću. Kosa joj plamti od zadnjeg sunca ovog ljeta. Sjedi prekriženih nogu. Baca kamenčiće u travu. Goc uzima kamen i baca ga do drežničke strane. Ponosan je na sebe. Svi pokušavaju. Boro i Maja hodaju. Neobično je to. Svako malo se ljubakaju. Ispod zidića su koprive. Cimnem Ninu. Lagano. Ipak se trzne. “Budalo”, kaže. Smije se. Okrećem se i vidim Jelenu. Gleda me malo čudno.
    Lijepo je. Dobro je. Pred nama je sve. Pričamo o bendovima. Pričamo o filmovima. Pričamo o školi. Smijemo se glasno. “Stari mi ide u Slavoniju”, kaže Stipe. Šutimo.
    Kad padne mrak sjedimo na rubnom kamenu. Pred zgradom. Ne ide nam se kući. Jelena ima crnu majicu i tanku bijelu vestu prebačenu preko ramena. Toma priča kako je Miloš jednom dao gol na tjelesnom. Ne ide mu nogomet. Ali tada je zabio. Pa je zastao kao da ne vjeruje. Pa se zaletio i vikao “Mrkeeeelaaaaaa”. Smijemo se. Pogledamo prema njegovim prozorima. On nas gleda. Škilji kroz prozor. To je taj trenutak. Smijemo se kao nikad u životu. Sve se oslobađa. U zadnjoj večeri ljetnih praznika valjamo se po asfaltu. Cure nam suze. Sve nas boli. Taman kad prestanemo malo, nasmije se Danijel. Onim svojim blesavim smijehom. I opet umiremo.
    Ustajem predzadnji. Jelena sjedi. Naslonila je bradu na koljena. Pružam joj ruku. Upitno me pogleda. Onda pruža ruku. Podižem je na noge. Ne znam zašto, ali zagrlim je. Oko vrata. Ona stavi ruku na moj bok. Prelazimo devet stepenica. Pa četiri. Otvaram vrata. Još devet stepenica. Ne palimo svjetlo. Razdvajamo se kod mojih vrata. Odlazi stepenicama. Pa se vrati. Poljubi me u usne i otrči.
    Deset dana kasnije samo je obična srijeda. Vraćam se iz Gimnazije. Kopam po džepovima. Nemam ključ. Starci rade. Brat je već otišao u školu. Spuštam se i sjedam na stepenice kod zelene ograde. Još je toplo. Još je sunce. U kamion utovaruju stvari. Silazi Jelena. Nije sama. Tek onda shvaćam. Nešto mi ruje po trbuhu. Oči su joj vodene. Stane pred mene. “Jelena”, kaže njen stari. Samo to. Sjedim i šutim. Lice joj je crveno. Okreće se i odlazi bez riječi. Ima svijetle traperice. Crvenu majicu. Kosu svezanu u rep. Nad ulicom lete ptice. Nebo blješti. Sjedim i mislim. O ljetu. Dolazi bijeli Yugo 45. Izlaze starci. “A jeci opet izgubio ključić”, govori stari kao da se obraća nekoj bebi. “Kupili smo ćevape”, kaže mama. “Bit ću još malo”, kažem. “Čekam Zoku”. Gledam drugu zgradu. Gledam balkone. Nabrajam u glavi tko živi u kojem stanu. Onda ustajem.
    Još deset dana kasnije cure zadnje kapi kalendarskog ljeta. Par je minuta do ponoći. Naslonjen sam na zid u predsoblju. Užasno me strah. Prvi puta čujem granate. Stari razmišlja da u kupaoni napravi ležaj za mamu i brata. Onda odustaje. Sjedimo u predsoblju. Pričamo o moru. O Krku. O Šveđaninu koji je svake večeri bio mrtav pijan. O meduzi koja se suši na betonskoj plaži. O tome kako je meni uvijek slabo u autu. Otkucava ponoć. Ljeto je trajalo tisuću godina. I sad ga više nema. Sad više ničeg nema. Ali znam da će doći. Opet će doći. Bit ćemo u autu. I puknut će pogled sa Švarče.
    Kad legnem, pokrijem se do glave. Toplo mi je. Brzo zaspim. Sanjam američku pustinju. Neka duga cesta. Pijesak. I kaktusi. Sjedimo na staroj svijetloplavoj Volkswagen Bubi. Jelena i ja. Sunce je visoko nad nama. Gledam u njega. Dugo. “Jel tako da neće bit rata”, pita Jelena. Spuštam pogled, ali ne vidim je. Pred očima mi je samo usijana žuta kugla.

  • Odgovori