Da me pitaš na što prvo pomislim kad pomislim na Karlovac rekao bih ti da pomislim na pustu Smičiklasovu u vrelo ljetno poslijepodne. Asfalt je usijan, a mi idemo prema Korani, tamo gdje se sakrio cijeli grad, idemo pored Zelenog nebodera, iza nas prolazi vlak, ispred se nazire krov Gimnazije i svijet je mlad kao i mi. Kad zađemo u Smičiklasovu dugačak je i osunčan pogled sve do kraja Domobranske, zrak treperi od sparine i po prvi puta u životu osjetim da je to moj grad.

Svaki dan, ako me pitaš, mogu zamisliti tu scenu, osim 4. listopada. Tada opet zamišljam Smičiklasovu, vrelo je bablje ljeto, urlaju sirene, kamioni su prevaljeni na cesti, a u daljini leže mrtvi ljudi.

Sadržaj se nastavlja...

Petak je, kao i danas. Vani je neobično toplo, nisi u školi, sjediš u fotelji, bezveze gledaš u MTV na kojem nema ništa pametno, pa prebacuješ kanale, slušaš zvukove iz kuhinje, povremeno popričaš malo s mamom, brat je u školi, u stan ulazi tata, kroz proreze roletni probijaju zrake sunca i sve nalikuje na nekakvo ljeto. Kao da ste upravo došli s mora i nedostaju samo ćevapi kupljeni pri povratku i rastvaranje masnog papira u mračnoj i hladnjikavoj sobi u koju ste ušli nakon petnaest dana. Osjećaš se dobro i veselo i kada mama poviče s balkona da dođete vidjeti, juriš u nadi da su na nebu vanzemaljci, onaj veliki balon na plin ili barem aviončić koji vuče neki smiješan natpis. Nije ništa od toga nego grozd fluoroscentnih boja koji podsjeća na vatromet. Lijepo je i nemaš pojma da si upravo umro. Shvatiš to par sekundi kasnije kada čuješ zvuk od kojeg ti ruje po trbuhu i zatrese se cijeli svijet, a onda zavrište sirene od kojih sve bude još gore. Ali to brzo prođe i par minuta kasnije si netko novi, netko tko s tatom trči po brata u školu, dok po gradu padaju granate, vrište sirene i slika se drma kao da netko nije dobro namjestio antenu. I kao da nikada ništa drugo nije ni postojalo, samo si sanjao da sjediš u fotelji i gledaš MTV, a taj svijet nikada nije ni postojao, tvoj jedini svijet je ovaj u kojem se liječnici i medicinska sestra skrivaju iza vozila hitne pomoći, dok na cesti, tamo kod komande, leže mrtvi mladići, čija tijela nitko neće pokupiti još dva dana, kao što nitko neće reprogramirati semafor koji će na sablasno pustoj ulici punoj žutog lišća umrljanog krvlju uredno mijenjati boje iz zelene u žutu i, napokon, crvenu. Pa sve ispočetka.

Puno kasnije, teško ti je pojmiti da dijete rođeno tog dana u karlovačkom rodilištu danas slavi već 28. rođendan. Na taj dan zaglavljen si u prostoru i vremenu, opet imaš 16 godina, opet si dječak koji je još minutu prije mislio da je ispred njega sve lijepo i sve dobro.

Otkako je svijeta tražili su eliksir mladosti ili barem vremeplove, ali ti znaš da je cijelo prokletstvo u povratku u prošlost. Znaš to svakog 4. listopada, kada se probudiš i opet imaš 16, opet gledaš kako umire grad i osjećaš kako odrastaš u sekundi, dok zid u podrumu vibrira i osipa se malo fasade po tvojoj kosi. Streseš je instinktivnim pokretom ruke, baš kao što si tog ljeta potjerao pčelu koja ti se motala oko glave dok ste sjedili na pločama, Jelena i ti, sjetiš se tog dana, sjetiš se kako je život bio beskonačan i osjetiš da si sad netko drugi.

I stotinu godina kasnije, kada popale lampione duž Korza, doći će ti da sjedneš na rubni kamen i zamišljaš sve one koji su trebali biti, a nisu. One koji su mogli večeras izlaziti iz autobusa, vraćati se s posla, odlaziti u noćnu smjenu, šetati parkom ili Koranom, mjeriti temperaturu bolesnom djetetu, biti sami na šanku, biti u zagrljaju, u svađi, biti sami, biti tužni ili nasmijani.

One koji su bili 3. listopada 1991., dok je svijet još bio mlad, kao i ti.

Darko Lisac/KAportal.hr