Bila je kasna noć. Bilo ih je puno, ali iz nekog razloga sjećam se baš te. Kasna zima, ponedjeljak, ruke su mi mrznule na upravljaču bicikla, Mačekova je bila pusta, dokle pogled seže puste su bile i Primorska i Marmontova, vozio sam polako, uvijek se tamo osjećam kao dijete, tamo je moja voćara, tamo je moja pekara, tamo je moj stan iako to više nije, tamo je bolnička sobica u kojoj sam rođen, sada već davno. Grane su bile gole, nebo je bilo zvjezdano, iz usta je izlazila maglica od hladnoće, okrenuo sam se, zato jer se tamo uvijek okrećem, pa pogledam prema Merlinu, Luxoru, Žečeu... a on je dolazio svojim dugim i brzim korakom, gotovo da me dostizao iako sam bio na biciklu.

U rukama dvije Lidlove vrećice prepune boca, nasmijao se i pozdravio me. "Bila je dobra svirka danas", rekao je, "tko su ti dečki". Mel Camino iz Velike Gorice svirao je te večeri na KAbini, još kao potpuno nepoznat bend, ali bili su dobri, pokazalo se kasnije da će to otkriti i drugi.

Sadržaj se nastavlja...

Sustigao me, usporio sam, išli smo kroz Marmontovu i pričali o bendovima, o tome kada će biti neka nova svirka, rekao je da voli slušati te mlade i nepoznate bendove. I slušao ih je. Nije dolazio samo radi "posla", dolazio je i čuti bend, popričati s ljudima.

Ni tada, te večeri, ni nikada prije ni nikada poslije, nismo se upoznali. Nikad nitko nije ovom drugom pružio ruku i rekao svoje ime. On je meni bio Beethoven, ja sam njemu bio nešto, nebitno što. Sreli bi se, nasmijali, pozdravili, nekad popričali, nekad produžili.

I takav je bio sa svima. Sreo bih ga i kako u 2 ili 3 ujutro sjedi ispred Scene, na promenadi, priča s ekipom o politici, svemiru, nogometu, svemu. Imao je puno interesa, imao je i puno znanja, imao je i neke svoje teorije zavjere, nije da nije. Ali svi ih imamo u svojim malim svjetovima.

I uvijek je ostavljao dojam da su mu svi dragi. Lako se ponekad prevariti u ljudima, ali rekao bih da je tog čovjeka svaka zla pomisao nekako zaobišla. I "klinci" su mu to jednako vraćali. Nisu ga provocirali kao što ponekad biva s osebujnim gradskim likovima, kada bi prolazio zvali bi ga da se pridruži, žurili bi da popiju do kraja kako bi mu dali još jednu bocu, otrčali bi do one tamo klupe na kojoj je ostala još boca ili dvije. Nikada od njega nisam čuo nešto loše o nekome, nikada od nekoga nisam čuo nešto loše o njemu.

A ipak, svi smo znali samo jedan dio priče. Nikada nije pričao o onom što ga muči, iako ga nikada nije smetalo da čuje što muči druge. I svi su zato danas začuđeni, i dobro je što je tako, jer samo tako mogao je ostati zapamćen na način na koji se pamte samo dobri ljudi.

U zemlji u kojoj se spomenici i ploče kite ili se s njih skidaju imena i simboli iz pradavnih mrakova, teško je zamisliti, ali lijepo se nadati da će se netko možda sjetiti i na neki način označiti kako je ovim ulicama, ovim parkovima i pokraj ovih rijeka jednom hodao jedan Beethoven. Dobar, nasmijan, miran i blag, kao da nije od ovog svijeta.