KAportal PIT I TEATAR APSURDA: Došašće je Kairos – pravi trenutak da pokušam pogled iz blata usmjeriti zvijezdama | Karlovački informativni web portal

PIT I TEATAR APSURDA: Došašće je Kairos – pravi trenutak da pokušam pogled iz blata usmjeriti zvijezdama

Advent ili upotrijebimo našu domaću riječ Došašće (čemu se stidjeti naših riječi?) vrijeme je za svakog čovjeka da na trenutak stane, uspori i posveti ga na poseban način sebi. Vjernik, kršćanin, učinit će to na svoj način, čovjek koji nije vjernik može to učiniti na neki drugi način. Bitno je da sam ga posvetio sebi. Nisu problem razne krize, sve su one nadvladive, kažu da je problem što je čovjek neprestance “izvan sebe”, a upravo je ovo vrijeme prilika da dođemo malo “k sebi”.

Svojim sadržajem, porukom i značenjem Došašće nadilazi usko religiozne okvire i postaje opće dobro. Svaki čovjek na svoj način teži uravnoteženosti, skladu i sreću koja nadilazi podjele koje susrećemo svaki dan. Svaki od nas je ponajprije čovjek sa svojom poviješću, svojim intimama, uspjesima i neuspjesima, promašajima, posrtajima, padovima i ustajanjima, usponima i padovima, nadanjima. Svaki od nas nosi svoju sliku svijeta, svoje snove. Često smo samo krhotine, potrgana slika onoga što želimo, čemu stremimo. Oscar Wilde lijepo kaže: “Svi mi živimo u blatu, samo što neki od nas gledaju u zvijezde”.

Došašće je Kairos – pravi trenutak da pokušam pogled iz blata usmjeriti zvijezdama. U Pizidovu epigramu koji se čuva u trogirskom samostanu sv. Jeronima na pitanje upućenu Kairosu zašto mu pramen kose pada na čelo, on dogovara: “Nek ga zgrabi svatko tko se nađe na mom putu“. A na pitanje zašto je ćelav straga odgovara: “Ma koliko velika želja bila, onaj koga preletim uhvatit me neće”.

U svim gradovima koji nešto “drže do sebe” organiziraju se razni adventski sajmovi. A sajam je mjesto i događaj gdje se prodaje sve i sva i kupuje sve i sva. Tako se zapravo Došašće pretvara u sajmeni događaj u kojem je važan potrošač i na kraju će se zbrajati dobitci u materijalnom smislu. Sajam pretvara čovjeka u trgovca i potošaća. Zapravo ne stignemo podići pogled prema zvijezdama, prema nečem kvalitetnijem. U došašću zapravo se susrećemo s najgrubljim oblikom materijalizma.

Pokušajmo si zamisliti situaciju: nalazim se u jako osvjetljenoj prostoriji, dok je vani mrkli mrak. Mrak oko te prostorije mnogo je veći nego svjetlo u prostoriji. Prilazim prozoru i otvaram ga. Otvaram sve prozore i sva vrata da mrak uđe u prostoriju. I onda zapažam čudo. Sva ta velika tama nije uspjela progutati svjetlo u mojoj sobi; naprotiv svjetlo iz moje sobe rastjeralo je tamu oko moje sobe. Sada si zamislim drugu situaciju, da je vani svjetlo a u mojoj sobi tama. Otvaram prozore i vrata i po prvom pravilu sada bi tama u prostoriji trebala progutati svjetlo. A događa se obratno. Svjetlo opet proguta tamu.

Ove situacije su realistične, provjerljive. Došašće je vrijeme da upravo tako gledamo na svijet i život. Realistično. Ujedno ovi primjeri bude optimizam koji počiva na realnosti da tama nikada ne može biti jača od svjetla, laž od istine, zlo od dobra. I to je ta novost koju je donio Isus Krist a kršćani su pozvani da je unose u svakodnevicu.
I ne samo kršćani – svaki je čovjek pozvan oplemenjivati svijet svjetlom svoga života.

  • Jedan komentar

    1. Dragi Pit, nadam se da Ti misliš drukčije, ali nesmiješ zbog posla otvoreno reći. Nije u ovim vremenima lako ostati bez posla.

      Ali, ne zaboravi, tvoja firma je uvela materijalizam u Došašće. Zar ne ?
      I jedno od prvih javno-privatnih partnerstava. Kad su biskupi šetali Njemačkom i prodavali oproste da bi se izgradila bazilika Sv. Petra u Rimu.
      Also, bitte !

    Odgovori