Razmišljajući o temi za ovaj tekst sjetih se da sam nedavno pročitao i spremio zanimljivo promišljanje o svećeniku. Podijelit ću ga s vama:

Kako izgleda savršen svećenik?

Sadržaj se nastavlja...

"Savršeni svećenik propovijeda točno šest minuta. Proklinje grijehe, ali pri tome nikoga ne napada. Radi od šest ujutro do ponoći, ujedno je i crkveni domar. Savršeni svećenik mjesečno zaradi 500 kuna, lijepo je odjeven, vozi novi auto, kupuje knjige za vlastito usavršavanje u struci i barem 400 kuna mjesečno dijeli sirotinji. Star je 29 godina, ali ima barem 40 godina životnog iskustva. Najvažnije, on dobro izgleda. Savršeni svećenik gorljivo radi s mladima, ali najviše vremena provodi sa starijima. Cijelo vrijeme se smije ozbiljna lica. Dnevno posjeti barem 15 obitelji i stalno sjedi u župnom uredu, za slučaj da ga netko zatreba."

O svećenicima kao i o nogometu svi sve znamo, zapravo smo eksperti za to pitanje. Bez obzira na sve oni nam ipak trebaju. Naravno sreo sam ljudi, srećem ih i najvjerojatnije ću ih susreti i dalje, koji kažu: meni pop ne treba. To pop nam dođe kao neka „ptica rugalica“, nešto posprdno, manje vrijedno. A što zapravo znači pop? Samo po sebi nešto lijepo. Recimo, glagoljaši su nosili ime pop. Znači narodski, s narodom, za narod. Ili „pater omnes pauperibus“.

Da ste u – pretpostavimo, u situaciji Isusa: biste li izabrali onu dvanaestoricu za svoje najbliže suradnike? Ja priznajem da ni nakon dugog razmišljanja ni pod bilo kojom prisilom. A ipak upravo su oni bili izabrani kao oni kojima će biti povjerena riječ i djelo Isusovo. Tim i takovim ljudima Isus je povjerio sebe.

Jesu li svećenici neki nadljudi? Neki posebni tipovi? Naravno da nisu. I svećenik je samo čovjek sa svim manama i vrlinama. Svaki dan vidimo te mane , negdje više, negdje manje. Nema savršenih ljudi. Svaki se čovjek svaki dan bori za dobro u sebi, ponekad uspješno, drugi puta neuspješno, hoda uspravno, posrće. I svećenik svaki dan bori se za svoje svećeništvo, ne uspijeva uvijek: posrne, padne. Treba li se radovati nad njegovim padom, posrtajem? Ocjenjivati njegov život, službu, poslanje po tome?  Ne branim svećenike, ni sebe: pišem iz perspektive čovjeka koji je „unutar“ toga poziva, zvanja…

Završit ću kako sam i počeo: Ako je svećenik mlad, onda je naivan. Ako je ozbiljan, onda je vječni nezadovoljnik. Ako je lijep: "Zašto se nije oženio?" Ako je ružan: "Nitko ga nije htio." Ako odlazi u kafiće, onda trati vrijeme uzalud. Ako sjedi u kući, onda je smotan. Ako hoda odjeven "u civilno", ponaša se svjetovno. Ako nosi habit, konzervativan je... Ako razgovara s tajkunima, onda je kapitalist. Ako se druži sa siromasima, onda je komunjara. Ako se slaže sa svima, onda nema stava, ili još gore, oportunista je. Ako je debeo, ništa mu ne fali; Ako je mršav, škrtac je. Ako citira Koncil, onda je "progresivac"; Ako govori o katekizmu, onda je pobožnjak. Ako propovijeda dugo, dosadan je. Ako podiže glas, neurastenik je. Ako govori normalno, ne razumije se ništa. Ako ima auto, onda je bogat, Ako ga nema, nije ukorak s vremenom. Ako posjećuje župljane, zabada nos u tuđe živote, Ako ostaje u župnom dvoru, ne zanima se za župljane. Ako traži darove, onda je "žicar"; Ako ništa ne organizira i ne gradi, župa je mrtva. Ako dugo zadržava ljude u ispovjedaonici, onda sablažnjava; Ako je prebrz, ne sluša što govore. Ako započinje misu točno, sat mu ide naprijed, Ako započinje kasnije, čini da gubimo vrijeme. Ako je mlad, nema iskustva. Ako je star, vrijeme je da ide u mirovinu. Ako ga premjeste ili umre, tko će ga zamijeniti?