Novinarima, političarima, poznatim i nepoznatim već godinu dana puna usta Nove pravednosti. Svojevremeno taj izvrsni marketinški slogan izbacio je u javnost ondašnji predsjednički kandidat a sadašnji predsjednik RH  Ivo Josipović. Najvjerojatnije je bilo oportuno poslužiti se već prežvakanim parolama pa je ova nova dobro došla. Priznajem da je na prvi pogled vrlo efektna. U sebi krije nagovještaj promjena,i ne samo nama naviknutima na svakojake marifetluke političara, kulturnjaka i inih javnih djelatnika zvučala je primamljivo. Dok se dotadanji predsjek Mesić borio s dvije tamne sjene: detuđmanizacija, ma što mu taj pojam značio, pričajući morbidne viceve i očajničkim pokušajima da partizanske zločine stavi pod skute nedodirljivog antifašizma, ma što taj antifašizam značio. S novom pravednošću predsjednički kandidat Ivo Josipović kao da je stavio ključ u bravu kojom će otvoriti  ulaz u danas i sutra i zatvoriti vrata onoga jučer. Bilo je to OK. Istina, pod taj se pojam može svašta potrpati, ali ne treba biti sitničav i odmah se okomiti na to. Nije to moj cilj. Želim o tom pojmu progovoriti s jedne druge perspektive

Pojam nove pravednosti puno je stariji, zapravo počinje svoj hod kroz povijest onog trenutka kada se Isus popeo na Goru i održao pred učenicima i ostalim slušateljima svoj poznati Govor na Gori. Počinje Blaženstvima koje onda konkretizira u poukama.

Sadržaj se nastavlja...

Isus zapravo svojim govorom na Gori donosi preokret u političkom i vjerskom poimanju pravednosti. U političkom smislu pravedno je bilo ono što odluči vladar, a u religioznom smislu pravednost se sastojala u revnom vršenju Zapovijedi i propisa. Dakle, u središtu više nije vladar nego narod i to na prvom mjestu oni mali, nezaštićeni, slabi, prikraćeni u svakom obliku. Oni su pod posebnom Božjom zaštitom i o tome trebaju voditi računa svi oni koji posjeduju vlast, moć, danas bismo rekli – krojači sudbina. U vjerničkom smislu religija kao pojavni oblik vjere umjesto  na prvom mjestu završava na drugom. Ne dokida Zakon i propise ( religiozni oblik vjere), no daje prednost vjeri, nutarnjem stavu čovjeka, osobnom odnosu prema Bogu, njegovoj poruci. Izvrstan primjer imamo u Isusovoj prispodobi o farizeju i cariniku (Lk,18,9-14).  Farizej je tipičan primjer izvrsnog religioznog čovjeka: on vrši Zakon, obavlja sve obrede, redovito subotom ide u sinagogu, doprinosi potrebama svoje zajednice. On je glavna faca, s prezirom se odnosi prema drugima. Kad bolje razmislim o njemu ispada da mu Bog i ne treba osim da nagradi njegovu pravednost i satre onoga grešnika u dnu sinagoge. On ne stavlja na prvo mjesto Boga nego sebe i svoju pravednost. A onaj na dnu – carinik, kršitelj Zakona i propisa svjestan je svoje ljudskosti, nosi u sebi želju za promjenom, svjestan je da sam ne može, on stavlja na prvo mjesto Boga i Božju svetost koja se očituje u praštanju, prihvaćanju svakoga…

I da sse opet vratim na početak ove kolumne. Ok je i podržavam taj proglas, program predsjednika za novom pravednošću ako je ona uistinu na tragu ove Kristove pravednosti. Posebna briga za one koji su najugroženiji, koji nemaju moći nego su žrtve pohlepe, moći, raznih hirova. Tu ponajprije mislim na one koji nisu svojom voljom začeti, počeli su živjeti a onda se netko sjetio iz ovih ili onih razloga satrti njihov život, njihovo pravo na život. Oni se ne mogu braniti, nemaju udruga, nemaju moći, imaju samo one koji su ih začeli. Nadalje tu su oni koji su najviše opljačkani – umirovljenici. Ne samo da dobivaju crkavicu, već i toj crkavici ovisi i cijela obitelj, zatim radnici koje nitko ne štiti. Reći će netko imaju sindikate. Da, pročitao sam neki dan vec i našim sindikatima: oni su kao muška cica koja ne služi ničem, tu je samo tako.

Ako je na to mislio naš predsjednik onda je zaslužio poštovanje i potporu u svakom pogledu, ako nije onda nam je prodao još jednu predizbornu foru.