Nekategorizirano

Pit ponedjeljkom: Naš problem

Pit ponedjeljkom: Naš problem

Vjerujem da dijelim osjećaje većine građana Lijepe naše: zasićenost i mučninu. Tim dvama  riječima mogli bismo označiti stanje duha. Oni koji su senzibilnija duha najvjerojatnije osjećaju bijes. Ali kako god zvučalo treba reći: ništa novo na ovim našim prostorima, pa ni u Europi.

Mi stariji sjećamo se onih vestern roto romana Laso. Čitali smo to kao ludi. Jedva smo čekali da se na kiosku pojavi novi broj. Postojali su dobri momci i barem jedan na strani pravde, malih ugnjetenih ljudi, najčešće se radilo o farmerima ili malim rančerima koje su ubijali ili otimali im zemlju veliki i moćni. Ako se, pak ne bi pojavio takav pravednik onima kojima je prekipjelo uzeli bi zakon u svoje ruke i slijedio bi javni linč.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Oni koji su imalo objektivno pratili ili barem malo proučavali poviejs tposlije drugog svjetskog rata mogli su vidjeti istu vestern situaciju. S tim da se ipak poštivao okvir pravnog društva. Nepoćudnog bi najprije sredili preko medija, u komitetu a onda je sudstvo trebalo samo to pokriti i stvar je štimala. Do novog slučaja. U te hajke, lovove bili su uključeni svi od proletera, političara, novinara a posebno poštene inteligencije. Danas bi rekli ugledne inteligencije. Djeluje modernije i uglađenije.

Kad se mi nečega uhvatimo, onda ne stajemo, idemo do kraja. To je zakon prašnjave ulice negdje u zabiti Divljeg zapada. Naš krivac mora visjeti na trgu ili završiti s nosom u blatu ili prašini.

Najvjerojatnije se čitatelji neće složiti s ovim mojim pisanjem. Ne osporavam da netko može drugačije misliti, imati neke druge spoznaje, osjećaje. Može biti da sam u krivu. Pokušavam u ovoj kakafoniji zadržati malo zdravog razuma. Ne opterećuje me politika, ni stranke, Ne zanimaju me nimalo, tako da me nije briga koja će opstati a koja propasti.

Probleme koji muče ove prostore još od davne 1945. Godine mi svodimo na trivijalnosti: gledajte koliko košulja te i te boje ima tiop koji je maznuo lovu, toliko kravta, takovu liniju. Maltretiraju nas cijeli tjedan mimikom, pokretima bivšeg predsjednika vlade, ponašanjem povjerenstva u Saboru. Trebali su valjda svi nabiti Drakuline očnjake i raskomadati Sanadera. Krvi, krvi do koljena – samo što nisu drečale stranice tiskovina. Narod je bio maltretiranjem u stilu: tko će koga, tko će kome….

Mislite, sve lopov do lopova, korupcija. Ja bih ustvrdio da naš problem nije korupcija društva, ni korupcija  države , kako želi sugerirati Jutarnji, državne uprave i javnih poduzeća, naš je problem kultura nerada. Zanimljivo je, kad dođe naš čovjek u državu ili sredinu gdje se njeguje kultura rada postaje primjeran radnik, cijenjen od svih. Iz te kulture, ili bolje rečeno nekulture izvire onda i korumpiranost članova društva. Sjećam se kako su nam govorili: uči, da ne moraš raditi! Koliko se samo nezasluženih ocjena dobije se u školi, koliko pritisaka na učitelje, nastavnike, profesore da dadnu dobru ocjenu, dakle nagradu za nešto što nije zarađeno, u što nije uloženo nimalo truda. I tako ne želeći se uhvatiti u koštac s pravim problemom ovog društva mi jurimo ko lovci na glave po Lijepoj našoj ganjajući loše momke koje smo sami odgojili, koji su naš ogledni primjerak. Ogledni primjerak društva nekulture rada. Nisu oni pali s neba, iznikli su tu, mi smo ih birali, ovi što ih sada razvlače po medijima pred godinu i nešto uvlačili su im. O čemu mi pričamo?

Naš problem nije Sanader, Mravak, Polančec. Naš problem smo mi!

Izdvojeno


Reci što misliš!