Već po inerciji ljudi očekuju da na određen način u svom pisanju, govoru branim, veličam vjeru, Crkvu, kršćanstvo. Drugi pak očekuju da promišljam kao uvijek antiprotivan don Grubišić koji bi kad bi njegov biskup ustvrdio da splitska katedrala ima jedan toranj samo da bude protivan ustvrdio bi da postoje dva, samo to biskup u svojoj ograničenosti ne vidi. Ta očekuje se da svećenik bude gorljivi branitelj, apologeta, bez sumnji, dvojbi, slijepo podložan, ograničena diskursa, pogleda na život i stvarnost. Sve jasno i određeno?

Ja priznajem da sam premalen da bi vjeru, Boga branio, a smatram se još manjim da bi Boga, vjeru i Crkvu hvalio, slavio. Ja sam samo trska što je vjetar života ljulja sad lijevo, sad desno i prijeti da je slomi, a Bog u Isusu Kristu po Crkvi pazi da se ta trska – ja, ne slomim. Možda će se netko smijati mojoj vjeri ili poput Graylinga reći da je „vjera sramotna“, nedostojna mislećih. No, čovjek mora ipak biti sposoban, imati umijeće – vladati svojom mišlju – usmjeriti je i odusmjeriti. Ima logiku koju slijedi i koja je dovodi do cilja. Čovjek je stvoren da misli, po sebi je otvoren da se nadiđe, a upravo je vjera taj trenutak iskoraka nadilaženja vlastite u-mišljenosti, učahurenosti u vlastitu misao. Ne vjerujem da bih ja dakle mogao dati neki poseban sud o Bogu, vjeri ili Crkvi. Bojim se da bih učinio nepravdu drugima i sebi, bojim se svih onih koji su sposobni ili tako misle - dati svoj pravorijek o nečemu. Tada bih priznao da nemam sumnji, problema, a to bi značilo da počinjem nijekati sebe ili da sam stao.

Sadržaj se nastavlja...

Mogu biti nezadovoljan vjerom, Bogom, Crkvom. Nekim Božjim postupkom, riječju, nekim ljudskim  postupcima u Crkvi, nekim riječima, nekim događajima u povijesti ili danas. Isus je bio nezadovoljan učenicima, svojim suvremenicima. Zbog  toga ih nije odbacio, prezreo ili osudio. I dalje se družio s njima, smatrao se dijelom naroda, a svoje učenike i dalje svojim učenicima. Posjedovao je sposobnost, umijeće, prodornost da otkrije u njima nešto dublje, zapreteno, radi raznih okolnosti negdje skutreno u njima – dobro, plemenito, uzvišeno. Neke talente „zakopane“ u nutrini bića.

Skloni smo, i sam sam takav, ne živim negdje izolirano da često stvari, događaje, osobe, postupke generaliziramo. A onda se uhvatim u razmišljanjima: ne činim li možda nepravdu, nisam li nepravedan prema mnogima. A biti nepravedan i nije neka od vrlina. Istina da su mnogi nepravedni, međutim – tuđa nepravednost ne može biti sjeme, hrana, poticaj mojoj nepravednosti.

Reći, napisati generalno da nešto ne valja, generalno donijeti osuđujuću presudu u biti je vrlo opasno, ne po onoga o kojem to izričemo, prema njemu smo nepravedni, već je opasno po onoga tko izriče osudu. Sjećam se kako su neki ljudi poslije smrti blažene Majke Terezije uprli sve snage kako bi je prikazali u najlošijem svjetlu: pa da je i mnogo toga istina, zar nije zavrijedila da je čovjek poštujem što je nekome dala čašu vode, očistila rane, rekla lijepu riječ, pridržala umirućem na ulici glavu, dala mu malo nade.

Ne mislim da ne treba izreći svoju misao, makar i kritičnu, dapače, kritičnost i sumnja početak su svakog mišljenja, no pri tome valja biti kritičan i prema svojoj misli, riječi, postupku. Ne mislim da prema vjeri i religiji ne treba biti kritičan, da ne treba izricati kritike. Dapače. Kritičnost pomaže ispravljanju pogrešaka, zabluda ako je istinita, pravedna i objektivna.