Judith Reisman trebala se dogoditi Hrvatskoj, bez obzira slagao se netko s njezinim stavovima ili ne. Zapravo njezin posjet, susreti, predavanja otkrili su totalitaristički duh samozvanih liberala, pripadnika civilnog društva, takozvanih boraca za slobodu i dostojanstvo ljudske osobe, skupina, nisku razinu kulture i demokracije. Hrvatsko se društvo naprosto našlo razgolićeno. Pa i onaj dio koji zovemo intelektualnom i društvenom kremom. Zanimljivo koliko jedna starica s čijim se stavovima možemo ili ne moramo složiti otkriva svu tu kaljužu i nedemokratičnost takozvane napredne javnosti.

Gospođa Judith Reisman drugačije razmišlja, promišlja neke stavove, mišljenja od glasne manjine u našem društvu glede seksualnosti. Možda ima pravo, možda nema pravo. No, nije mi jasno zašto je odmah proglasiti homofobom. Inače sama je riječ upitna s područja istine, lingvistike, društvene i političke korektnosti. Zašto bih ja ili netko tko iznosi neke svoje argumente ili etičke prosudbe o homoseksualcima ili homoseksualnim brakovima bio homofob? Sama riječ homofob ne izražava moj stav prema tome pitanju već služi tome da me se etekitira i na taj način diskvalificira od svake daljnje rasprave. Svaka rasprava završava etiketom. Zapravo je cilj izbjeći na jednostavan način svaku moguću raspravu. Nazivanje nečijeg stava homofobijom svodi se u pravilu na cirkularno argumentiranje jer ne postoji nikakav dokaz za takvu fobiju osim samog stava. Stoga kao način rasprave o ovim temama ne prihvaćam da me netko naziva homofobom želeći me ušutkati, bez da i otvorim usta. Fobija je iracionalan strah od nečega ili nekoga. Argumenti gospođe Reisman mogu biti razumski, opravdani, ali ne i nekoga homofobom znači ne prihvatiti argumente, ne saslušati ih, a to onda predstavlja strah od drugog i drugačijeg. Priznajem da sam se trudio i trudim se i dalje iščitati argumente protiv gospođe Reisman, ali ih nažalost ne nalazim. Nalazim samo riječi – pseudoznanstvenica, homofob. I to je uglavnom to.

Sadržaj se nastavlja...

Stvarati društvenu histeriju, tražiti zabrane da se netko drugi i drugačiji ušutka spada u najgore oblike moderne inkvizicije. Istina nema lomača u izvornom smislu, ali one postoje u medijima. Mediji postaju lomače u kojima se na laganoj vatrici peče one druge i drugačije, naročiti užitak paljitelja lomača jest ako je taj po njihovoj ocjeni desničar, konzerva. Gledam tako neku večer Panoramu i dvasetminutni prilog izvjesnog novinara Saše Kosanovića. Koja je to bila vatra koju je potpalio pod Katoličkom crkvom. Ma koji Torquemada? Nisam vidio već dugo takav pamflet. Tako se oko ove gospođe potegla neviđena histerija u javnosti da su se čak i sabornici uključili, po običaju, van svake pameti i znanja u ovu raspravu.

Ne radi se ovdje uopće o tome: ima li ili nema gospođa pravo kad govori o temi sexualnosti. Radi se o tome ima li dotična gospođa pravo na drugo i drugačije mišljenje, ima li ga pravo iznijeti? Radi se o temeljima demokracije. Isto kao i vjerske zajednice. Imaju li pravo javno iznijeti svoj stav o nečem? Ili nemaju pravo? Ako nemaju pravo onda smo totalitarno društvo. Mi u javnosti raspravljamo o tome, i to se najčešće svodi na to da gospođa Reisman nema pravo, da vjerske zajednice nemaju pravo, a nitko ne sučeljava argumente. Demokracija je javno sučeljavanje argumentima a ne umanjivanje nečijeg prava ili čak zabranjivanje, suspenzija prava. Stoga posjet gospođe Reisman pokazuje da smo na vrlo opasnom putu suspenzije demokracije.