KAportal Otvoren 4. Etno jazz festival - park Veleučilišta pravi ambijent | Karlovački informativni web portal

Otvoren 4. Etno jazz festival – park Veleučilišta pravi ambijent

Lejla Jusić & Buzz ansambl

Park karlovačkog Veleučilišta, nekadašnja “vojna bašta” sinoć je oživio na 4. karlovačkom Etno jazz festivalu. Ugodan ambijent uz nastup Lejle Jusić i ansambla Buzz, te kasnog Jam sessiona možda je malo pokvario kasni termin održavanja, no za stotinjak ljubitelja jazza ovo je sigurno bila odlično ispunjena večer. Posebno iznenađenje je priredio Dalibor Mateša koji je svoje umijeće sviranjem na flašama oduševio auditorij. Jedina zamjerka organizatoru, koja se doduše već danas može ispraviti, su pomalo predaleko postavljene stolice gledališta od pozornice.

Danas  je na programu nastup Tihomira Hojsaka i  Jazz Roomo, dok će na svoje doći ljubitelji Franka Sinatre. Sinatrine hitove izvest će Frank Sinatra Tribute band.

Program ostalih dana Festivala…

  • Srijeda, 30. lipnja

    21.00 Jazziana Croatica

    23.00 Joe Kaplowitz (USA), Lela Kaplowitz (HR)

    Četvrtak, 1. srpnja

    21.00 Goran Ilić Quintet

    23.00 Bel (KA)

    KAportal.hr


  • 11 komentara

    1. Rakovac_do_Pekinga

      O ukusima se ne raspravlja, ali meni se baš to da su stolice malo udaljene sviđa, jazz i jest glazba koja se više sluša u malo drugačijem okruženju i atmosferi – pa je dobro da se može i naručit piće, da je atmosfera bara/terase na otvorenom.

      Ali u svakom slučaju park je odlična lokacija – festival mi se i prije sviđao, ali Šanac zbilja nije bio prikladan prostor.

    2. Posebno me se dojmio dio nastupa obavijen velom tajne iliti mraka! 🙂

    3. Ne mogu odoljeti 😀

      Napokon nešto dobroga u ovome gradu nakon Proljetnih promenada i (vele)Sajma vlastelinstva. Taman sam dobio otkaz a Ivanjski krijes mi promakao jer sam morao odraditi zadnje dane otkaznog roka, pa sam se prepao da će mi ostatak neradničkog ljeta biti dosadan, no vidjeh plakat da se neko vrlo zanimljivo događanje valja u „Parku Veleučilišta“, tzv. „Vojnoj bašti“. To me odmah podsjetilo na romantično upoznavanje mojih roditelja koji su se hvatali pod stoljetnim krošnjama okolnog drveća na plesnjacima koji su se godinama organizirali na tom prostoru. Između ostaloga i zbog tih starih uspomena koje sam slušao kao klinac, odlučih sam pohoditi 4. međunarodni etno jazz festival. Na samom ulazu, opa miki, sa smiješkom od uha do uha, jedna od 4 gospodični mi kaže: 30 ćuna je upad ili letiš van. Nije Beg cicija, pa sam posegnuo u džep, izvadio novčanicu od 1000 kuna i prepustio Bogu da me dalje sam vodi u događaj večeri. Vidjevši da iza mene nestrpljivo čeka troje ljudi, našao sam siću u džepu te skratio vrijeme traženja da netko razmjeni moje teško zarađene novce.

      Ušao sam. Prvi dojam je bio fantastičan. Vidjelo se da sam poželjan na festivalu. Oko mene odmah je počelo komešanje desetorice komaraca vidno zahvalnih za moje prisustvo. Prepustio sam se njihovom masiranju mojih krvnih žila čekajući početak programa. A program je bio stvarno inovativan. Prvi nastup na festivalu je bila tonska proba koja je trajala od devet do pola deset. Uporno ponavljanje istih nota sa različitim postavkama boje tona i jačine zvučnih monitora na pozornici dio je happeninga kojeg se ne bi posramio ni Muzej suvremene umjetnosti. Cool. Bio sam oduševljen. A tada, nakon objašnjenja našeg legendarnog Gorana Ilića da ovaj festival nije klasični jazz festival na kojemu se sluša američki kolonijalni jazz nego smo više orjentirani na zemlje u okruženju, kojima je Hrvatska regionalna sila te predvodnica ulaska u Europsku uniju, na pozornicu je došao On, Damir Jelić. Em nije čitao svoj govor, em se trudio da pokaže kako ga to sve osobno jako zanima, em usprkos tome što mnoge stvari mrzi, zbog političkih bodova o svemu je govorio pozitivno i afirmativno. Dakle, laže. Ali zaslužio je čistu peticu na pokušaju pokazivanja oduševljenja. Bitna je namjera.

      Nastup Dalibora Mateše bilo je iskustvo zagrobnog života. Dobra melodija sa „Dobro ugođenih boca“ stizala je iz svih smjerova. Nestvarno poput Aladinovih putovanja, dobro sakriven u mraku Dalibor je odradio vrhunski posao. Da na putu na WC nisam posegnuo u jednom kutku mraka za jednom flašom iz koje sam htio cugnuti pivo, optužio bih Pjera da pušta play back. No ovako sam dobio po prstima jer sam pipnuo u instrument dobro sakriven od očiju posjetitelja. Nikada ne znaš što se skriva u mraku. A u mraku su se sakrile i performerice Studia 23 koje su osvojile 3. mjesto na nekom međunarodnom natjecanju. Tema je bila Hitchcock i Pscyho. Da pojasnim. U filmu Pscyho, prvi puta se u filmskoj industriji ništa eksplicitno ne vidi, nego se gledatelja navodi na zamišljanje onoga što bi se prema zamislima autora trebalo vidjeti. Tako je koncipiran i nastup Studija 23. Svi znamo da izvode svoju točku, ali je svakom posjetitelju ponaosob dopušteno da sam zamišlja pokrete i koreografiju koje su plesačice izvodile jer se ništa nije vidjelo. Mašta čini svašta. Nakon ovog nastupa, Lord of the dance se mogu sakriti, jer je moja vizualizacija, uz podršku fotoreportera koji su svojim blicevima na fotoaparatima radili stroboskopski efekt, bila nevjerojatna. Svaka čast organizatoru. Oduševljen sam dijelom programa pod motom „U mraku su velike oči“. Bilo je suludo fantastičano.

      A tada, sve dileme su se razjasnile. Lejla Jusić & BUZZ pokazali su što to znači međunarodno u imenu festivala. Oni su iz BiH. Pokazali su što znači etno, izvodili su narodnjake, po bosanski sevdah. Samo nisam skužio onaj dio o jazzu, jer sam ionako glazbeno nepismen. Nastup je bio u stilu „neće snaša tamburaša, neće bećara,…“, što mi je izuzetno godilo jer se ionako od rođenja ložim na „konje vrane, po livadi razigrane“. Kako je u prvom planu bio Pjer sa svojim tonskim pultom, a publika je bila negdje sa strane, žamor oko mene mi je pokazao da baš ne moram napeto slušati lagane tonove sa pozornice, nego mogu i obnoviti davno izgubljene kontakte sa dragim osobama te neobavezno čavrljati sa ljudima bez bojazni da će me netko upozoriti da se stišam, kako to inače rade u Zorin domu. I tada je netko pitao: „Hoćeš li pivo i pljeskavicu?“. Milo moje, gdje me nađe? Pijača, klopa, društvo i dobra mjuza, vratilo me u vrijeme narodnih zborova u Debeloj kosi kod Krnjaka, janjetine i odojka. Od tog trenutka, sve je bilo savršeno. Sjećam se da se publika smijala Krunoslavu Levačiću prilikom najave After koncerta. Malo smijeha i razbibrige ne škodi. Njegov izvrstan nastup u suradnji sa Astrid Kuljanić i Elvisom Penavom, bila je uvertira u dolazak dvojice policijskih službenika od kojih je jedan imao tekicu pod rukom, što znači da su došli s namjerom. Ili su točni kao smrt – nastup je morao završiti u ponoć, ili su došli po mene – već godinu dana vozim neregistrirani fiat punto bijele boje sa troje vrata. Nisam htio provjeravati. Pokupio sam se podvijena repa. A taman sam pod utjecajem CO2 iz pive htio zapjevati „zelene oči“, no, svih 20 ljudi koji su platili upad, ostali su uskraćeni za taj jedinstveni nastup. Sorry.

      No, no, naravno da pišem gluposti.
      Prvi dan festivala bio je dobar. Program je bio opuštajući, atmosfera dobra, pozicija „Vojne bašte“ savršena. Svaka čast organizatoru, ove godine su pogodili u „sridu“. Nadam se da će slijedeće godine osvjetljenje biti bolje, iako se sada organizator može pohvaliti da je štednjom na rasvjeti spasio barem hektar šume, da je ne spale u termoelektrani Plomin. No, ako mi ne potrošimo tu struju, šibenski TLM sigurno hoće, stoga, samo naprijed sa reflektorima! 🙂

    4. Dr. Perivoj Sloboda

      Nije stvar što su stolice daleko, nego što su pod dosta velikim kutem u odnosu na pozornicu. No, možda se radi o faktoru iznenađenja, pa će se danas sjediti iza scene, sutra ispod, a u četvrtak će publika biti na bini, a izvođači u plastičnim stolicama.

      Inspiriran sam nakon ovog posta prije mene. Inače sve 5, al fakat na stolicama treba poraditi 🙂

    5. Dr. Perivoj Sloboda

      Šteta da ovo nije fejs pa da se tagiramo na ovoj grupnoj sličici 😀

    6. @ mki: na početku mi je izgledalo: još jedan karlovački seronja kaj mu je 30 kn hrpetina novaca za upad, ali kasnije si baš super dočarao cijelu priču. bez brige i na inmusicu grizu komarci a upad je znatno više od 30, pa i 300 kn.
      da, čovjek se može osjećati i prevareno ako plati i 30 kn a dobije šiterski razglas i (ne)rasvjetu. unatoč dobroj namjeri organizatora iz ovoga izgleda kako ste bili svjedoci jednoj poprilično provincijalnoj zabavi. i to uvijek frustrira, a po svemu sudeči situacija se neće promjeniti tako skoro. ne znam kolko je pankere koštala zabava u šancu prije nekih 14 dana, ali sam siguran da je produkcija jednodnevne zabave koštala znatno više nego cijelog jazz festivala. ovdje je više nego očito nema para-nema muzike. sirotinjo i bogu si teška

    7. Rakovac_do_Pekinga

      Međutoa, ono jest seratorski komentar. I takav seratorski komentar se može napisati za bilo koji “event” na svijetu.

      Jedno su argumentirane i konstruktivne primjedbe (poput ove gos’n Perivoja), a drugo je ovo. I onako pravo rvacki – s tipičnom hrvatskom superekstraturbodiesel dvostrukom iskompleksiranošću tj. istovremenim kompleksom veličine (svi su idioti, samo mi znamo, najbolji smo sportaši, Jadran je najljepše more, Goran Tribuson je pisao odlične knjige dok su se Kinezi još valjali po blatu i jeli sirove svinje, a Željko Pervan pričao odlične viceve dok su Srbi još živjeli na drvetu)…i kompleksom manje vrijednosti (kad smo među sobom onda je sve glupo, odvratno, niš ne valja, jebote koja smo mi glupa zemlja kad imamo komarce, pa onda kasne koncerti, to nigdje nema, pa ljudi pričaju uz jazz, svi znaju da ovi kulturni narodi samo šute uz jazz, pa čuli ste za poznati klub “Silence” u New Orleansu, pa je onda i mračno, što je užas, ali ne takav užas kakav bi bio da je svjetlo jer bi nas onda još jače pikali komarci /koja smo mi glupa zemlja, stvarno ti komarci…/, pa onda isuse, mogla se i pit piva, a i naručit pljeskavica, u jednoj glupoj Americi /u kojoj su ljudi jeli blato u doba kad je kod nas Jadranka Kosor već pisala erotske pjesme/ su jazzeri fini ljudi i jedu samo pečenu patku u umaku od narančina soka, samo glupe hrvatske seljačine jedu pljeskavice, blablablablablablablablabla)

      A sad ide primjer toga kako se vrlo lako i bez imalo truda može srat po baš svemu. Može i po narudžbama.

    8. Rakovac_do_Pekinga

      Primjer za drugu rečenicu (može se tako napisati za sve), POSVE ISTINIT, ali bez previše duha jer mi se ne da:
      R.E.M., Beč, 1998. godina, Orpheum

      Ajde napokon da i ja nakon napornog rada u proteklih nekoliko mjeseci vidim malo svijeta, rekoh, i pribavih sebi i boljoj polovici ulaznice za koncert R.E.M-a u bečkom Orpheumu.
      Nakon cjelonoćnog puta stigli smo u Beč pri čemu nas se na kolodvoru odmah dojmila skupina naših bivših zemljaka koji su u klasičnoj socijalističkoj konfekciji tamanili bureke iz masnog papira od kojeg su masniji bili samo njihovi prsti.
      Došavši u hostel u kojem smo ranije rezervirali sobe prilično nas je neugodno iznenadila gospođa u godinama u kojima ne bi imala pravo na smještaj u većini hostela na svijetu (omladinskih, jel), koja nam je velikodušno rekla da smijemo brzo ostaviti torbe u sobu, ali da odmah moramo izaći, jer se u sobama ne smije boraviti između 10 i 18 sati.
      Živčan kakav već jesam okrenuo sam se još dok je bolja polovica pokušavala pregovarati i dok me sustigla bio sam već odlučan da se histerično vratim u Karlovac prvim autobusom ili vlakom, no nekako me ipak uspjela nagovoriti da u prvoj telefonskoj govornici prelistamo telefonski imenik koji je izgledao kao da su ga upravo izvadili iz Dunava koji je (još jedno neugodno iznenađenje) “lijep i plav” samo u poznatom valceru dok je u stvarnosti glupa smeđa vodurina.
      Na moje sveopće iznenađenje nakon razmjerno kratke potrage našli smo prihvatljiv smještaj još bliže mjestu koncerta, a kada smo tamo stigli većina onog što su nam opisali preko telefona je i odgovarala istini, osim što je ručak nalikovao ostacima iz pučke kuhinje.
      Nakon kraćeg odmora na krevetima iz nekog stacionara (koji su ipak bili udobni) uputili smo se ka mjestu koncerta gdje je po drugi puta došla do izražaja moja živčana strana, jer sam se vidjevši nekoliko redova s jasnim ali retardiranim uputama umalo okrenuo i vratio u hostel. Dodatni problem je predstavljalo što su redovi bili totalno nejasno označeni pa sam dvojio u koji od njih pripadam – na jednom je naime pisalo da je za članove fan cluba, a na jednom je bio dio abecede u koji pripada i moje prezime. Jasno, stao sam u krivi, no simpatični redar visok tri i pol metra i težak 450 kila jednom me rukom prebacio preko ograde u pravi red pa nisam morao sve iz početka.
      Uglavnom, manje-više svi smo sretno ušli unutra (uključujući skupinu Slovaka koji su imali uniformirano bijele čarape i koje sam prezirao jer su bili u redu “Radio game winners”, koji je štoviše bio najduži što je značilo da će koncert biti pun debila koji nisu platili kartu nego po cijele dane slušaju radio i sad su sretni što će čuti jedan od bendova koje ponekad spomenu na tom istom radiju) no u 21 sat umjesto početka koncerta i dalje smo besposleno zujali po prostoru u kojem se nisu udostojili pustiti čak ni glazbu s razglasa. Ili možda jesu ali je bila pretiha za mrmorenje okupljenih.
      Napokon, oko 21.30 na pozornicu je izašao bend i sve nas odmah oduševio izvedbom Losing my religion, jer smo krateći dokolicu pri čekanju da koncert napokon počne žustro raspravljali o tome je li ovo pravi koncert ili samo promocija novog albuma. Oduševljenje je potrajalo i uz Lotus, a onda je uslijedio Man on the moon u kojem je sredinom pjesme počeo simpatičan dio u kojem cijeli bend prestane svirati a Stipe pjevati i sve su prepustili nama. Super smo se zabavljali dok nismo shvatili da je zapravo crknuo razglas. Nakon razmjerno brzog popravka, par uvreda koje je tehničarima uputio Peter Buck i par simpatičnih i dobrohotnih pošalica koje im je uputio Michael Stipe koncert je nastavljen, začudo bez ijednog jedinog novog kvara sve do pretposljednje pjesme bisa. To je malo pokvarilo dojam posljednje pjesme, jer su članovi benda bili vidljivo raspižđeni.

      A kada smo izašli van bilo je komaraca. I pikali su nas.

      U kraćoj verziji – stvarno mi je pun kurac sranja i cmizdrenja oko svega. Čovjek se potrudio, organizirao je zgodnu stvar i kukanje i naricanje oko stvari tipa “kasnilo je pola sata” je totalno bezvezno. Gosti su dobri, prostor je dobar, program je dobar, a svim gunđalima (ništa osobno) preporučam da i ostatak života provedu u fotelji. Hrvatski internet ionako zaslužuje stranicu http://www.hrvatski-seronje.hr na kojem mogu bit zabranjeni pozitivni komentari o bilo čemu, od jazz festivala u Karlovcu, preko Blanke Vlašić kravetine koja od 25 natjecanja čak na jednom nije pobijedila sigurno zato jer se večer prije jebala s tatom (a može i retro tema o Janici kojoj ništa ne vrijede pobjede jer je ružna ko kurac), do glupog Zagreba u kojem se nema gdje izać. Hvala na pažnji.

    9. No, no, ljudi, ispričavam se.
      Krivo me shvatiste.
      Šalio sam se iz razloga jer me atmosfera dojmila i bilo mi je stvarno ugodno. Uživao sam što sam na kraju i napisao. Da je ovogodišnji jazz festival pogodak u “sridu”. Bolji događaj nego što će biti dani piva.
      Na 30 kuna sam se osvrnuo zbog nekih drugih ljudi s kojima sam htio doći, no odustaše jer se plaća upad.
      Ako sam nekoga uvrijedio svojim komentarom, organizatorima i čitateljima se stvarno ispričavam, jer mi to nije bila namjera. Dapače, vrlo dobra atmosfera i dobra muzika me inspirirala za malo (puno) humora. 🙂

    10. Mora se priznati da komarci jesu naporni i da je vrijeme uistinu relativan pojam za organizatore, ali kada se začuju prvi zvuci, sve to postane zanemarivo – i prva i druga večer su me oduševile, a za sljedeće dvije ću se opametiti i doći kasnije s Autanom pa će doživljaj biti potpun 🙂

    11. Eto vidiš, Rakovac – omašio si vasceo fudbal.
      Mki se samo zezao.
      Nemoj da se pališ ko Hepo kockica.

    Odgovori