Proteklih je dana opet aktualizirana tema HOC Bjelolasica poradi novog pokušavaju prodaje nekretnina i pokretnina nekadašnjeg Hrvatskog olimpijskog centra Bjelolasica (HOC). Posljednja prodaja stečajnog dužnika – HOC-a objavljena je 29. listopada a rok za uplatu jamčevine je prošao 8. studenoga. Ni ovoga puta na poziv nije pristigla niti jedna ponuda za kupnju.

Prisjetimo da je u siječnju 2011. godine vatrena stihija progutala središnju zgradu turističkog naselja, a nedugo zatim je požar poharao i tzv. izdvojeni pogon HOC-a - Restoran Sabljaci u Ogulinu, na obali istoimenoga akumulacijskog jezera. U pojedinim fazama prodano je zgarište – parcela kod Sabljaka, no tamo je već godinama stanje isto jer se ne gradi ništa. Preostali objekti, topovi za snijeg, vučnica na skijalištu u turističkom naselju i ostalo u očajnom su stanju. Sve propada! Tko je odgovoran?! Što reći – opet su zakazale institucije od kojih se najviše očekuje.

Sadržaj se nastavlja...

Pod naslovom: „Rezultati promišljanja Bjelolasice“jedan čitatelj KAportala iz Ogulina osvrnuo se još 31. prosinca 2013. godine na svom facebook portalu analizirajući tada aktualna događanja na Bjelolasici. Od tada do danas promijenilo se nije ništa! Sudbina Bjelolasice kao profitabilne tvrtke sasvim je jasan i danas kad se spominje stečaj, moguća privatizacija i cjepkanja postojećeg poduzeća i slično. Kako je to njegovo promišljanje od prije šest godina nažalost još i danas aktualno, umjesto vlastitog komentara taj njegov komentar prenosimo gotovo u cijelosti.

Citat: „Ekipa iz osamdesetih sa g. Salopekom i ostalima, htjela je iskoristiti Zimsku olimpijadu u Sarajevu, a potom Univerzijadu u Zagrebu, i nešto pametno napraviti za Ogulin. U tome su uspjeli, sve ono što je postojalo njihovo je djelo. Njihovu ideju nastavila je razvijati ekipa iz doba devedesetih sa g. Matijašićem. Sačuvala je osnovnu djelatnosti i pritom nastojala osigurati kakvu-takvu egzistenciju. S obzirom na ratna događanja, koja im nisu išla u prilog i izbjeglice koji su boravili u hotelu, ipak je svake godine bilo skijanja i održao se sportski duh tako što su u djelu smještajnih kapaciteta boravili i sportaši. Onda je vođenje preuzela ekipa iz novog doba na čelu s proslavljenim hrvatskim vaterpolistom Tomislavom Paškvalinom koja nije znala kako nastaviti dalje s onim što su naslijedili. Prvi i glavni cilj bila im je, nažalost, samoreklama i samodopadnost! Natjecali su se u isticanju svojih zasluga, a ljude nisu niti gledali. Ti su ljudi bili radnici i ostali djelatnici ... U konačnici, to su bili jadnici koji su se borili za svoju egzistenciju s nadom u bolje sutra. Rješenje neki vide u privatizaciji, nadajući se boljem ... Ta se nada probudila s vatrogasnom sirenom koja je označila početak kraja svega onog što su svi do tada gradili i stvarali. Sav taj trud se raspršio i otišao u nebo, zajedno sa dimom gorućih Sabljaka.“, piše naš čitatelj ...

... te dalje nastavlja pisati: „Možete li zamisliti HOC Bjelolasicu koji je izgrađen u onom teškom jugoslavenskom mraku kada su za takve objekte konkurirale republike koje imaju i tradiciju zimskih sportova i lokacije puno kvalitetnije od Hrvatske, da bi osamostaljenjem Republike Hrvatske taj biser prepustili svim dosadašnjim direktorima HOC-a. Biser turizma i olimpizma prepušten je tako podobnima a ne sposobnima. Biser koji se trebao brusiti uništavali su razno razni komunistički sinovi i nesposobni a podobni kadrovi. O Bjelolasici su brinule nekompetentne osobama na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini. Zašto je to tako, sigurno zavrjeđuje podrobnije analize kvalificiranih ljudi.

Od ideje g. Salopeka i ostalih njegovih savjetnika, preko ekipe koja ju je vodila tvrtku poput, Paškvalina i Mišića, pa do Prevolšeka i Lipošćaka, a uz svesrdnu pomoć domaće klijentele, sasvim je jasno da se uspjelo uništiti ono što nije ni u ratu uništeno. Sve ono što su od osnutka Bjelolasice u osamdesetima, pa preko ratnih godina u devedesetima, sagradili i pokrenuli. Proslavljeni hrvatski sportaš Paškvalin, uz Mišića, deset godina nije znao što s HOC-om činiti, pa garnitura s Clubom Adriatic na čelu itd. ...“ Završen citat.

Ovo nije kraj agonije ...