KAportal "Nedjeljom u podne", Tomislav Augustinčić: Nije šala da etnolozi piju rakiju i znaju sve o njoj, to je jedan od prvih naputaka kad idemo na teren! | Karlovački informativni web portal

“Nedjeljom u podne”, Tomislav Augustinčić: Nije šala da etnolozi piju rakiju i znaju sve o njoj, to je jedan od prvih naputaka kad idemo na teren!

foto: Demjan Rožman

Mladi etnolog i kulturni antropolog Tomislav Augustinčić voditelj je projekta “Znanjem do Zvijezde”, ali i pjesnik te pokretač karlovačkog izdanja lijepog projekta “50 Poems for Snow”. Kako su u svakodnevnom životu i svijesti prosječnog građanina kulturni antropolozi i njihov spektar djelovanja poznati gotovo kao i inokorespondenti, razgovor ipak počinjemo s tim dijelom njegovog života…

Svi znamo da su etnolozi oni koji piju vina i znaju puno o njima, a tko su i što hoće ti kulturni antropolozi?

– Ne, krivo, oni koji piju vino i znaju puno o njemu su enolozi, a etnolozi znaju puno o rakiji!

  • Šalu na stranu, približi nam malo kulturnu antropologiju…

    – To i nije posve šala, no krenimo redom! Etnologija i kulturna antropologija su zapravo istoznačnice. Ovo „i“ između dolazi iz povijesti discipline. Od Antuna Radića, Milovana Gavazzija i Branimira Bratanića kao „očeva hrvatske etnologije“ – dugo je godina etnologija bila fokusirana na istraživanje tradicijske kulture i to na selu. Međutim, osamdesetih godina jedna struja etnologinja je započela s istraživanjima u gradu i promijenila disciplinu. U tim pomacima od „tradicijskog“ do „svakodnevnog“, od „ruralnog“ do „urbanog“, „majke hrvatske kulturne antropologije“ poput Dunje Rihtman-Auguštin su je približile onome čime se bavila angloamerička „kulturna antropologija“: suvremenim društvom. I zato „etnologija i kulturna antropologija“. Etnologe se i danas prepoznaje kao one koji se istraživački bave time „kako narod živi“, misleći pod tim na ruralni smještaj i tradicijsku kulturu – povezuje nas se s običajima, folklorom, narodnom nošnjom i čipkarstvom. Osobito jer su etnolozi zaslužni za uvrštenje dobrog dijela kulturnih dobara na UNESCO-ovu listu nematerijalne baštine. Zbog toga su „klasični“ etnolozi dobri poznavaoci „rakije“. Među prvim naputcima kada se ide na „klasični“ etnološki teren po prvi put jest da će te domaćin vrlo često ponuditi hranom i pićem, da će se vrlo često uvrijediti ako ih odbiješ te da će te zasigurno ponuditi prije rakijom nego vodom. No etnolozi i kulturni antropolozi su zapravo dobri poznavaoci i tradicijskog i suvremenog društva.

    Kad bismo to spustili skroz na laičku razinu, možeš li dati neke konkretne primjere procesa, događanja, elemenata u društvu kojima se baviš? Na primjeru Hrvatske ili Karlovca…

    – Ono što razlikuje etnologiju i kulturnu antropologiju od drugih društvenih i humanističkih znanosti nije predmet istraživanja nego način istraživanja. Koristimo kvalitativne metode istraživanja i alate, tj. intervju i promatranje sa sudjelovanjem. Etnolozi/kulturni antropolozi se načelno ne služe kvantitativnim metodama. Društvo i kulturu promatramo kao istoznačnice. Etnologija i kulturna antropologija polazi od shvaćanja da su pojedinci, zajednice, društva oni koji svakodnevno stvaraju, emocionalno ili fizički osjećaju, utjelovljuju, izvode, tumače i žive kulturu; to znači da su naši kazivači ravnopravni sugovornici i sustvaratelji kulture i da nastojimo istražiti i spoznati različite perspektive različitih građana. Etnologija i kulturna antropologija elitističko shvaćanje kulture kao „lijepe umjetnosti“ vidi kao samo jednu perspektivu. Dakle, nije stvar da se bavimo nečim posebnim, nego da to radimo na karakterističan način. S druge strane, karakteristično za etnologe i kulturne antropologe je inzistiranje na kontekstu – vremenski, povijesni, politički, ekonomski itd. Etnolozi i kulturni antropolozi nikada neće sažimati, stereotipizirati, esencijalizirati, pojednostavljivati već objašnjavati u kontekstu. Tako naprimjer etnolog i kulturni antropolog nikad neće reći „20% ispitanika misli da…“ nego objasniti zašto oni misle tako kako misle.

    Da se vratimo na poznavanje i tradicijskog i suvremenog društva, znači li to da se i svatko od vas ponaosob ravnopravno bavi s oba segmenta, ili ipak postoje preferencije? Kako je kod tebe?

    – Moram priznati da sam tijekom studija opravdavao stereotip o etnolozima/kulturnim antropolozima kao onima koji se bave običajima, folklorom i narodnom nošnjom – bavio sam se istraživanjem narodne nošnje bačkih Hrvata Šokaca i nošnje u Munama i Žejanama na Ćićariji. Dakle, istraživao sam narodnu nošnju (izradu, ukrašavanje, pravila odijevanja), ali prvenstveno me zanimalo zašto je dan danas čuvaju, na koji način je čuvaju, zašto im je bitna, što im ona znači, na koje načine kroz nju izražavaju sebe, kada i zašto je oblače. Već duže vrijeme imam jedan poluartikulirani istraživački projekt; nisam ga definirao do kraja jer se ne stignem baš baviti njime, ali me intrigira. I super je primjer jer je lokalni: istraživanje procesa revitalizacije zaštićenih urbanih jezgri i baštinskih cjelina na primjeru Zvijezde. Zanima me kako ljudi tumače revitalizaciju, zašto im je bitno da se Zvijezdu revitalizira, na koji način se provodi revitalizacija. Međutim, moj interes nije čuti glasove i perspektive samo „mislećih glava“ ili ključnih dionika, nego čuti glasove i priče konkretnih pojedinaca i saznati kako revitalizacija utječe na njihove svakodnevne osjećaje, tijelo, svakodnevni život, njihovu percepciju njih samih i društva u kojem žive. 

    foto: Manuela Kasunić

    Ovo je u neku ruku i odgovor na moje sljedeće pitanje, naime htio sam te pitati ima li neke poveznice posao koji radiš u KA-MATRIX-u s tvojom strukom, ili je to čisto “gaža” dok ne uleti nešto strogo vezano uz struku?

    – Poslova „u struci“ je generalno malo, osobito kada se baš strogo gleda što je struka – istraživački i/ili obrazovni centri poput fakulteta ili instituta; muzeji; konzervatorske službe; voditelj KUD-a ako imaš uho i dobre noge. Nakon studija imate širok spektar alata i znanja pri ruci, no rijetko koga to zanima, nije im isplativo ili uopće ne znaju što je struka. Na burzi su me uputili da tražim posao novinara jer znam raditi intervjue, mada istraživački nisu isto kao i medijski intervjui. Mnogi poslodavci će za istraživanja prije zaposliti sociologa nego etnologa/kulturnog antropologa jer je naš istraživački proces dug, dubinski i ne daje čvrste brojke. Problem „akademskog svijeta“ i struke jest što je zatvorena, prvenstveno jer sva ta radna mjesta načelno financijski ovise o državi, a država nema interesa tratiti novce na etnologe. Možda sam kada sam završio fakultet i tek počeo raditi mislio da bi to moglo biti nešto „privremeno“. Nikad baš nisam gledao na stvari na taj način: ovo je „gaža“ dok nešto ne uleti; ili ću se posvetiti tome ili neću. U KA-MATRIX-u imam mogućnost, potporu i slobodu da primijenim neke alate, prepoznam neke društvene probleme i da djelujem po tom pitanju. I to je ono što me usidruje u civilni sektor; mogućnost djelovanja. 

    Voditelj si projekta “Znanjem do Zvijezde”, što je dosad obavljeno, što još slijedi, koliko si zadovoljan?

    – „Znanjem do Zvijezde – primjena društveno korisnog učenja na kulturom nasljeđu zajednice“ je projekt kojeg sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske. Nositelj je KA-MATRIX, a partner Veleučilište u Karlovcu. Projekt dobro napreduje – ovaj tjedan je završila radionica interpretacijskog planiranja i upravljanja baštinom, koju su vodile zaposlenice Muze d.o.o. i stručnjakinja Valya Stergioti, a u sklopu koje izrađujemo interpretacijski plan za Stari plac, tj. Trg bana Josipa Jelačića. Uskoro ćemo završiti i priručnik o društveno korisnom učenju i započeti novu akademsku godinu studenata koji će organizirati i provoditi „Šetnje Zvijezdom”. Imali smo i javne rasprave, preostaje nam još jedna. Sredinom prosinca očekuje nas kraj projekta i Dan Zvijezde kao jedno manje događanje u kojem ćemo pokazati prve rezultate interpretacijskog planiranja i rezultate rada sa studentima Veleučilišta.

    foto: Ana Profeta

    Stigneš li se baviti poezijom uz sadašnje poslovne obaveze? Ili je to na “čekanju”? Pišeš li nešto novo? 

    – Poezija je na klupi, nije potpuno zapostavljena, no posve je drugačije pisati poeziju dok si student i nezaposlen ili imaš privremene poslove sa puno slobodnog vremena nasuprot biti zaposlen puno radno vrijeme. Rukopis „Ipak, zora“ – neslavno triput pohvaljen nijednom nagrađen – pokušat ću slati izdavačima. Trenutno radim na nekoliko spisateljskih projekata. Jedan je novi rukopis, Umjesto Antigone, koji napreduje polako ali postojano kad pronađem vremena za njega. Drugi je prilagodba Euripidovih Trojanki u jednu site-specific tragediju, po uzoru na Anne Carson i njezin prijevod Antigone u tragediju Antigonick. Mimo toga se malo zabavljam idejama o prozi, fantasy, ali za sada više kao brainstorming. Zapravo, više nego pisati poeziju trenutno mi je veći interes u Karlovcu pokušati s drugima graditi infrastrukturu za suvremenu književnost. Unatoč dva čitalačka kluba i jedne grupe ljubitelja poezije, imamo jako malo lokalne produkcije književne kritike, okupljanja lokalnih autora, pa i događanja u kojima se susrećemo sa suvremenim pjesnicima i piscima iz Hrvatske i inozemstva. Ne kažem da nema takvih sadržaja, kažem da je malo, i da bi moglo biti više. Pokušavamo KA-MATRIX-ov Infoshop opremiti knjigama suvremenih pjesnika – dobili smo sredinom ove godine divnu i obilnu donaciju Hrvatskog društva pisaca.

    Uz poeziju je vezan i projekt “50 poems for snow” koji je pokrenut u Zagrebu, a ti si ga doveo u Karlovac, možemo li ga očekivati i ove godine? Imaš li već u planu tko ili što će biti “tema”? 

    – Na tragu tih nekih interesa da bude više književnosti u Karlovcu, je i 50 poems for snow. Nastao je kao volonterski međunarodni pjesnički festival u Zagrebu, a pokrenuli su ga zagebački aktivisti Saša Šimpraga i Magdalena Došen i pjesnik Aleksandar Hut Kono 2013. godine. Ista ekipa pokrenula je i Petrarcafest, suvremeni festival posvećen sonetima. Njegova je čar jedna velika doza neizvjesnosti. Svake godine je festival posvećen jednoj pjesnikinji ili pjesniku, a organizatori su ti koji definiraju kome će biti posvećen. Ne znam još koga će se čitati ove godine. Možemo li ga očekivati i ove godine ovisi o vremenskim prilikama – festival se odvija na prvi obilniji snijeg u godini, pa nije nemoguće da se održi u 2020. godini. Međutim, imam neke ideje za mjesta u Karlovcu gdje se može održati – prve godine je bio u Arboretumu. Druge godine sam već radio u KA-MATRIX-u pa ga je organizirao KA-MATRIX u Dvorištu zajednice. Ako ne saznamo ništa iz Zagreba od Saše Šimprage u vezi 50 poems for snow, KA-MATRIX će pokrenuti neki lokalni pjesnički festival. Zašto ne?

    Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr

     

  • Odgovori