Ivana Francišković Olrom cijeli je svoj život posvetila ekologiji, očuvanju prirode, zdravom odrastanju i življenju... a do svega je došlo gotovo slučajno. Kada je prolazila prve korake na putu prema današnjoj aktivističkoj karijeri, nije ni slutila da to radi u gradiću koji je čvrsto povezan i s Karlovcem. Doduše, tada to još nije bio. No, krenimo redom...

- Pa moglo bi se reći da sam se u svemu našla relativno slučajno, ali odmah me cijela priča privukla. Negdje 2000. godine počela sam volontirati po Europi i moj prvi volonterski kamp bio je u Holešovu, malom gradiću u Češkoj, gdje smo radili na uređenju starog židovskog groblja...

Sadržaj se nastavlja...

Holešov? Grad Davida Meisela? 

- Da, iako tada nismo ništa znali o tome, evo sad se i ta priča zakotrljala i to prilično uspješno pa cijela priča ima i dodatnu poveznicu. Uglavnom, cijeli taj kamp bio je jedno predivno iskustvo, iako su uvjeti bili minimalni. Živjeli smo u maloj kućici na groblju, koja je prije bila namijenjena držanju mrtvih prije ukopa, snalazili smo se kako smo znali i umjeli i bilo je to zaista jedno intenzivno iskustvo, koje me privuklo da nastavim putovati i sudjelovati u kampovima. Uvijek je to bilo vezano uz uređenje okoliša i neke ekološke priče i tako sam se i u Karlovcu pridružila Panu 2002. godine, samo par mjeseci nakon osnivanja.

Tako su počeli i karlovački kampovi?

- Pa da, tu negdje su krenule ideje i već 2003. održan je prvi kamp na kojem je čišćena koranska obala, a kojeg se vjerojatno vrlo dobro sjećaš jer je hrpa stranaca okupirala tvoju kuću (smijeh) na čemu ti evo još jednom zahvaljujemo. Uslijedio je i drugi kamp godinu kasnije pa stanka od par godina, nakon koje je krenuo novi ciklus kampova koji su se održavali manje-više redovito sve do 2014. godine. Osim u Karlovcu, a u tom periodu poseban naglasak bio je na uređivanju Kozjače, radili smo kampove i u Bariloviću.

Zašto je stalo? Ima li ideja da se obnovi cijela ta priča?

- Pa, želja postoji, ali trenutačno smo malo tanki kadrovski. I ostarili smo haha. Također, mijenjaju se i očekivanja i želje i potrebe samih sudionika, pričala sam ti kako je nama bilo na mom prvom kampu u Češkoj i nikada se nitko nije žalio, naprotiv, svima su to divna iskustva, a mi smo sad pred kraj na jednom od zadnjih kampova doživjeli i da jedan sudionik ode nakon par dana jer "ne može on spavati u takvim uvjetima". No, rado bismo opet pokrenuli kampove, ali u ovom trenutku treba pošteno priznati da nismo dovoljno ekipirani za to, pogotovo nedostaje mladih.

Samo u tom segmentu ili i općenito nedostaje mladih u vašim akcijama?

- Pa, općenito. Dojma sam da nas je u počecima bilo puno više i sva ta ekipa je i dalje vezana uz Pan, ali svi imaju i svoje druge životne obaveze. Mlade je danas puno teže privući, iako ih ima u pojedinačnim akcijama, no malo tko se odlučuje na kontinuirani angažman. A, za nedostaje nam upravo ljudi koji bi bili dostupni na dulje staze. Evo, svi se mogu prijaviti u Pan ako su zainteresirani za očuvanje okoliša, dođite, javite se, popričat ćemo, vidjeti kako možete pomoći.

Zeleni telefon je i stariji od Pana, kako si zadovoljna njegovim djelovanjem? Zovu li Karlovčani dovoljno ili premalo? Ili možda i previše?

- Zadovoljni smo. Što se tiče nekakve aktivnosti građana tu smo od početka nekako uvijek bili u zlatnoj sredini, ima angažiranijih gradova i mjesta, ima i onih u kojima je poziva jako malo, što ne znači da ima problema. Karlovac je negdje između. U posljednje vrijeme primijetili smo da pozivi postaju puno kompleksniji što je dobro, jer može značiti i da se sitniji problemi bolje rješavaju, kao i da su se građani naučili sami reagirati i obratiti se institucijama za stvari kao što je npr. potreba da se negdje pokosi ambrozija. Dobro je, dakako, i to da prepoznaju i kompleksnije probleme.

Iako te mnogi povezuju upravo uz Pan, tamo si "samo" volonterka, a trenutno si zaposlena na jednom drugom projektu. O čemu je riječ?

- Da, zaposlena sam na projektu KAoperative "Hrvatski dom u centru". Riječ je o projektu i inicijativi pretvaranja Hrvatskog doma u društveno-kulturni centar, kao što je to u prošlosti i bio. Smatramo da današnja situacija u kojoj Hrvatski dom služi isključivo kao klupski prostor, i to u jednom svom malom dijelu, nije zadovoljavajuća i da on može i treba postati mjesto okupljanja cijele zajednice.

Ima li već nekih rezultata?

- Ima, iako svakako želimo i puno više. No, mogu najaviti da će u svibnju sljedeće godine pokraj Hrvatskog doma, biti otvoren urbani park s pozornicom, prostorom za sjedenje, rasvjetom za noćne događaje i druženje, a najvažnije s jednom ugodnom atmosferom koja će biti prikladna za sve generacije od najmlađih do najstarijih. Tako će biti koncipirani i programi, bit će i puno zanimljivih sadržaja za djecu, zabavnih programa, književnih i likovnih događanja, laganih svirki, radionica s naglaskom opet na ekologiji... Mogu najaviti i da se 24. kolovoza, dobrim dijelom i upravo na prostoru budućeg urbanog parka odvija manifestacija "Druženje oko Scene" na koju pozivamo sve Karlovčane. Možete samo doći na kavu, oprobati se u POI-u ili slacklineu, odigrati šah, poslušati mlade kantautore... ili odigrati kviz o Hrvatskom domu i Maloj sceni i provjeriti što znate o ovom kultnom karlovačkom prostoru.

Pan je nedavno uselio u nove prostorije, a s njim i Naklada Šumek, a razgovor s tobom ne može proći bez serije slikovnica o Smotancima, od kojih je Čudak Šumek prvi osvojio srca mališana... spremaš li nove slikovnice?

- Spremam, naravno. Trenutno radimo na nastavku Pikavice Evice, još jednoj priči o prijateljstvu, a u planu je i nastavak Čudaka Šumeka, koji je doživio i kazališnu predstavu u Kazalištu Mala Scena. Kao nakladnik radim i na još dvije slikovnice drugih autora, dakako također vezanih uz prirodu i okoliš te zdravo odrastanje. Karlovčani mogu vidjeti i slikovnicu koju smo gradu na poklon u 440. rođendan napravili Mario Šimić i ja pod nazivom "Druga strana ljeta", zasad u okviru zgodnog programa "Karlovačkog kulturnog lifta" u Gradskoj knjižnici Ivana Gorana Kovačića, a u okviru Mjeseca knjige bit će održano i službeno predstavljanje.

Kada su novi prostori u pitanju mora se spomenuti i Knjižnica igračaka, o čemu je riječ i jesi li zadovoljna time kako je zaživjela?

- Je, riječ je o lijepom projektu, karlovačka knjižnica je šesta takva u Hrvatskoj i drago nam je da smo se uključili. Koncept je vrlo jednostavan, upisnina je jedna igračka i za nju mališani mogu cijele godine posuđivati druge igračke, u najširem smislu te riječi. Odaziv je dobar, opremljenost knjižnice je dobra, jedino bih voljela da je više nekih retro i eko igračaka, a malo manje plastike, ali svi smo svjesni današnjih vremena pa treba ići polako. Također, voljeli bismo kada bismo knjižnicu opremili i s malo više društvenih igara pa u dogledno vrijeme i s pokojim romobilom, malim biciklima ili rolama za djecu koja si ne mogu priuštiti kupnju, a kroz ovaj projekt bi mogli povremeno posuditi nešto od toga i zabaviti se.

Čini se da ti je život prilično ispunjen svim tim aktivnostima, ostaje li vremena za još nešto?

- Ne želim se žaliti, radim stvari koje volim i koje me ispunjavaju, ali mislim da bismo svi ponekad trebali stati i zapitati se koliko živimo u skladu sa sobom. Ako mi nešto ponekad nedostaje onda je to vrijeme samo za mene. Treba mi period mira. I voljela bih da me ne diraju neke stvari, ali ne mogu protiv sebe. Ja nisam loše, nisam ni super, ali egzistiram mirno i pristojno, no bole me stvari koje vidimo oko sebe. Mentalno stanje društva je loše, sa svih strana, zato nažalost nisam mirna ni kada bih mogla biti. Evo, to mi je hobi. Pronaći način kako da budem mirna i spokojna, barem ponekad.

Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr