KAportal "Nedjeljom u podne", Ivana Delač: Novi roman posvetila sam Karlovcu i Zagorki, a u slobodno vrijeme gledam slovensku nogometnu ligu! | Karlovački informativni web portal

“Nedjeljom u podne”, Ivana Delač: Novi roman posvetila sam Karlovcu i Zagorki, a u slobodno vrijeme gledam slovensku nogometnu ligu!

foto: Marin Bakić

“Japodinine muke”, roman Ivane Delač, doživio je ne baš čestu situaciju za hrvatsku književnost – sva tiraža je rasprodana i razdijeljena pa uskoro kreće i drugo izdanje! Autorica nije rođena niti živi u našem gradu, ali smatra se Karlovčankom pa je i roman smjestila u naš grad. Doduše, malo modificiran, ali s druge strane i izuzetno detaljno opisan.

Roman “Japodinine muke” zapravo je i svojevrsna posveta Karlovcu i Mariji Jurić Zagorki. Kako smo ipak lokalni karlovački, a ne zagorski (treba uvijek početi s lošom šalom) portal, krenimo od Karlovca…

– Istina je da sam dugo željela napisati nešto što će se događati u Karlovcu. Nisam u Karlovcu rođena, ne živim ni danas u Karlovcu, ali provela sam tu dio života i jako volim ovaj grad i osjećam se i dan danas Karlovčankom. Unatoč svojoj najčešće fantastičnoj radnji, svoja djela volim smjestiti u stvarne okvire pa sam tako uvijek znala da će i Karlovac doći na red. Ova priča mi se učinila idealna za tako nešto.

  • No, taj Karlovac je malo modificiran, kao uostalom i cijeli svijet. Naime, “Japodinine muke” su steampunk roman, a u skladu s tim i svijet u kojem se događa ipak ima određene razlike u odnosu na stvaran svijet. Kako to izgleda kod tebe?

    – Steampunk zadire u mnoga područja umjetnosti, ali i svakodnevnog života, primjerice u oblačenju i slično, no ta neka osnovica krije se i u samom imenu, “steam”, odnosno para. Tako je i svijet u kojem žive likovi iz ovog romana, svijet u kojem dominira para i industrija koja se temelji na parnom stroju. No, upravo u vrijeme radnje sve više jača i zagovaranje električne struje, u čemu veliku ulogu igra i naš Tesla pa je to na neki način i mali sukob steampunk atmosfere s realnim svijetom, neki s radošću očekuju i žele uvođenje električne struje, neki se tome opiru i misle kako će od toga biti više štete nego koristi…

    Ima i sam Karlovac nekih razlika, smislila si tako “Koranske vrtove”…

    – Da, malo sam se poigrala s jednim od svojih najdražih područja u Karlovcu. I danas je Karlovac grad zelenila, parkova i rijeka, a ja sam to još malo proširila pa napravila najveći i najljepši arboretum u Austro-Ugarskoj. Jednako kako sam, kao što rekoh, oduvijek željela neki od svojih romana smjestiti u Karlovac, tako i u stvarnom životu “reklamiram” Karlovac gdje god mogu i stignem, jer još uvijek ima onih koji su ga upoznali samo projurivši autocestom i znaju mi komentirati da im se nije baš svidio. Onda im slijedi predavanje (smijeh). A upravo taj dio uz Koranu je meni najdraži karlovački dio pa iako se grad ne može požaliti da mu nedostaje zelenila, s druge strane zelenila nikada previše pa sam ga još malo nadodala. No, to je u skladu s nekim obilježjima žanra, ali s druge strane moram reći da sam se zbilja jako potrudila da što točnije i detaljnije opišem tadašnji Karlovac, proučavala sam kako se zvala koja ulica, što je bilo na nekoj lokaciji, tu su i stvarni likovi poput tadašnjeg gradonačelnika Banjavčića…

    Druga posveta ide Zagorki, možda se varam ali rekao bih da je vidimo i u liku Marianne Cindek?

    – Naravno, to je Zagorka kakvu ja zamišljam. Ne koristim maštu samo u romanima, nego, eto, ponekad i u stvarnom životu i ako zamislim svoj susret sa Zagorkom onda je to žena koja je baš kao Marianna Cindek. A, oni koji su čitali Zagorku i malo bolje poznaju njen opus, odnosno pozadinu nekih djela, shvatit će to i već po samom prezimenu junakinje.

    Marianna Cindek je u romanu i svojevrsna ikona feminizma, na neki način je to bila i Zagorka. Ako govorimo o feminizmu, jesmo li još uvijek u steampunk i fantasy području, ili misliš da je borba žena i danas jednaka kao početkom 20. stoljeća, u doba u koje je roman smješten?

    – Vremena se mijenjaju pa se i ciljevi i borba mijenjaju. Mislim da je feminizam i danas potreban i nije mi problem reći da se smatram feministkinjom. Isto tako, neću negirati niti da je svijet napredovao i da je žena danas sigurno u puno boljem položaju nego što je glavna junakinja romana Japodina Reinhardt, koju mnogi gledaju s podozrenjem zato jer ima 30+ godina i nema muža pa šeta promenadom sama, ili se zgražaju što vodi tvornicu… a neću negirati niti da u samom feminizmu danas ima nekih ekstremnih grupa i ekstremnih stajališta koja nemaju veze s onim zbog čega je taj pokret nastao i onim što je u srži tog pokreta. Ali, neću ni reći da je sve u savršenom redu i da nema više potrebe za borbom za ravnopravnost spolova. Nadam se da ćemo jednom doći do toga.

    Radiš kao nastavnica psihologije i stručna savjetnica psihologinja na III. Gimnaziji u Zagrebu, kad se sve slegne jesi li zadovoljna psihološkom razradom svojih likova? 

    – Ha ha, da to bi mi morala biti jača strana i nadam se da jest. Ali, ne mogu ti baš posve iskreno odgovoriti na to pitanje, jer spadam među one autore koji bježe od svog djela nakon što je objavljeno. Pogledat ću možda puno kasnije, ali pojelo bi me da sad uzmem knjigu u ruke i pronađem neki glupi tipfeler ili neku pogrešku u samoj radnji.

    A prije objave? Koliko dugo “tešeš” priču?

    – Uh, to ovisi, ali “Japodinine muke” su zbilja roman s dugom poviješću, dobrih osam godina.

    Osam godina!?

    – Da! Dobro, nisam pisala roman osam godina, ali ideja je nastala 2011. na steampunk konvenciji “Parni zakon”. Pa je sljedeće godine nastala priča za Festival fantastične književnosti i natječaj za priče o zmajevima. Tu je bio korijen, nakon toga je nastala novela pa je slijedilo višegodišnje razmišljanje da li da je kratim ili produljim u roman i na kraju je ipak pala ova odluka.

    To ti je treći roman, prvo su bili “Pegazari” za djecu, zatim “Izgnani” za mlade i sada “Japodinine muke” za odrasle. Znači, sad je na redu roman za umirovljenike?

    – Hahaha nisi prvi koji je to primijetio. A i dobra je ideja, iako nisam sigurna kako bi trebao izgledati fantasy roman za umirovljenike. Ali, nikad ne reci nikad!

    No, šalu na stranu, odmaraš li malo dulje od pisana nakon izlaska romana ili si već naveliko u pripremanju nečeg novog?

    – Malo odmora uvijek dobro dođe, ali postoje i nove ideje. Ne bih zasad ništa otkrivala, pogotovo zbog mogućnosti da će proces opet trajati osam godina (smijeh), ali svakako da imam ideja.

    “Japodinine muke” su odlično dočekane od kritičara i publike, koliko čujem kreće već i drugo izdanje? Zanima me čitaju li te i učenici, odnosno znaš li za to?

    – Je, zadovoljni smo stvarno, kako ja tako i moja izdavačka kuća Hangar 7 i urednik Davorin Horak. Prva tiraža je rasprodana, a još nismo ni krenuli u distribuciju po bibliotekama. A, što se tiče učenika evo s ponosom mogu reći da mi je jedna, ali vrijedna učenica pristupila i rekla da je pročitala roman haha. Mislim da ih ipak u toj dobi zanimaju neke druge stvari. No, “Pegazari” su bili na popisu izborne lektire pa vjerujem da me mlađi i čitaju povremeno.

    Izvan književnosti, znam da planinariš, a imaš li još nekih hobija?

    – Je, planinarim, evo baš se spremam na Medvednicu. Uz to igram badminton, tajnica sam udruge Društvo Cygnus za promicanje kulture i umjetnosti (taman organiziramo međunarodni larp baziran na svijetu Elder Scrolls igara koji će se održati u ožujku u dvorcu Bogenšperk u Sloveniji), i na supervizijskom sam stupnju edukacije iz bihevioralno-kognitivne psihoterapije.

    I kladiš se na španjolsku nogometnu ligu?

    – Ne, ali pratim slovensku nogometnu ligu, ali nemoj to napisat!

    A ne neću! Zašto to činiš?

    – Zašto ne!? Sin od drage prijateljice igra za NK Aluminij pa ga gledamo i navijamo!

    Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr

  • Odgovori