Imaš li možda objašnjenje za sve što je Karlovac napravio u baseballu kroz sve ove godine? Neki će reći da je riječ o malom sportu i u Hrvatskoj je to i istina, no Karlovac je pojam i u europskom i u svjetskom baseballu, velikim gradovima uzima domaćinstva turnira, MLB kampove... a koliko god bio nepoznanica u Hrvatskoj, u Karlovcu na velikim utakmicama puni tribine?

- Ne znam koliko to objašnjava stvar, ali mi smo uvijek bili jako dobra ekipa. Ne sportski, već ljudski. Ušli smo u sve to otvorenog srca, nikada nikom nije bilo teško raditi na uređenju terena, evo kao i sada dok pričamo, pomagali smo jedni drugima na svim razinama i iznad svega voljeli i baseball i naš grad. Danas su uvjeti fantastični za ono kako je bilo nekad, ali ni tada se nismo žalili. Mi smo godinama imali prostorije iza stare zgrade VTŠ-a, a teren je bio tu u Grabriku. Nikada nikom nije bilo teško svakog dana ići po opremu, tegliti je do terena, odraditi trening, kasnije je vraćati. Baseball nam je svima postao način života i rezultati su morali doći. Ljudi su i sami to prepoznali, mislim da Karlovčani dobro poznaju baseball.

Sadržaj se nastavlja...

Jasno, bilo je tu i stručne pomoći...

- Naravno. I mi sami smo učili od prvog trenutka, čitali knjige, gledali videokasete, po cijele dane, cijele noći. Dolazili su treneri izvana, ali ništa nije ravno Ricku Johnstonu. On je preokrenuo naš način razmišljanja, on je stvorio ono što je danas karlovački baseball, nije pretjerano reći i hrvatski baseball. Rick me naučio baseballu, a baseball me naučio životu. Ovo je sport koji ima toliko nijansi, toliko bitnih stvari u stavu, razmišljanju... da sve to možeš prebaciti i na druga područja života.

Važan dio cijele priče je i prenošenje te ljubavi i sportskog znanja na klince. Od tuda i projekt Little League International, možda i najvećeg svjetskog sportskog natjecanja djece i mladih, koji je nedavno "niknuo" i u Hrvatskoj, upravo iz Karlovca...

- Da, svakako, rad s djecom je najbitniji. A Little League International je idealno koncipirano natjecanje koje istovremeno budi natjecateljski duh, ali i stavlja naglasak na puno važnije stvari, kao što je druženje, učenje sportskom duhu, razvijanje prijateljstva, ljubavi prema sportu, ali i, kao što kažem, siguran sam i učenje o pravilnim stvarima u životu.

Za Karlovac si, pod raznim imenima kluba, od Turbine, preko Kelteksa do sada Olimpije 83, prikupio 700 utakmica, no to, pretpostavljam, nije i ukupna bilanca? 

- Nije, samo za reprezentaciju je bilo više od 150 utakmica, igrao sam Ljetnu ligu u SAD-u, već godinama na dvojnu registraciju pomažemo Sisku u drugoligaškom natjecanju, a jednu sezonu sam odigrao i za splitsku Nadu. Ali, brzo sam se vratio, ne mogu bez Karlovca.

Možda nezahvalno pitanje uz ovakav broj utakmica, ali imaš li neku najdražu utakmicu? Jasno, i onu od koje još imaš noćne more?

- Imam i jedno i drugo, koliko god da je utakmica neke uvijek ostaju u sjećanju. Ništa ne može biti ravno europskom Kupu CEB 2006. godine. Ekipa iz malog Karlovca osvaja europski kup, a to postižemo na moj walk off udarac u extra inningu. Malo što može biti ravno tome. Uvijek ću biti ponosan na taj dan, ne na svoj udarac nego na cijelu ekipu, sve što smo napravili te godine. Dugo sam igrao i kao pitcher i tu se s najviše zadovoljstva sjećam odlučujuće sedme utakmice finala prvenstva Hrvatske 2003. godine protiv Zagreba. Odbacao sam cijelu utakmicu, svih 9 regularnih inninga i tri dodatna, sve do velike pobjede i titule prvaka.

I mene hvata sjeta kad to slušam, ali idemo sad i na ona ružnija sjećanja, iako već znam što ćeš reći...

- Naravno. Lipanj 1998. godine, A skupina Kupa europskih prvaka u Karlovcu, sve najbolje što postoji u europskom baseballu u Karlovcu i naša utakmica za 3. mjesto protiv Talijana. Svi oni koji vole baseball imaju tu utakmicu urezanu u sjećanju, onima koji ga ne prate teško je objasniti kakva bi senzacija bila pobijediti Talijane, biti treći u Europi. Nizozemska i Italija su i danas svijet za sebe, tada su to bili još više. I mi igramo najbolju utakmicu, utakmicu života, imamo ih, sve je već gotovo, zadnji inning, dvojica su izbačena, dva strikea, naš Amerikanac Jimmy Summers baca i treći strike, kraj... ali loptica ispada catcheru, Talijan trči prema bazi i tu kreće ciklus nevjerojatnih pogrešaka među kojima je i jedna moja. Na kraju gubimo. Nikada neću zaboraviti tu utakmicu.

Evo sutra kreće novo veliko europsko natjecanje u Karlovcu, završnica Federations Cupa. Što mogu očekivati gledatelji?

- Vrijeme je napokon lijepo i vjerujem da će publike biti dosta. A, što mogu očekivati... od nas sigurno mogu očekivati da ćemo dati sve od sebe. Mislim da nakon jednog relativno kriznog razdoblja imamo sjajan napadački lineup, svi mogu dobro udarati i tu nećemo razočarati. Pitcherski lineup je malo tanak i zato će konačni plasman ovisiti o jako puno toga. Glavni cilj je izbjeći dva posljednja mjesta, no ja sam uvijek optimist i želim najviše pa sanjam o raspletu u kojem ćemo dogurati i do subotnjeg finala.

Do kada ćemo tebe gledati na terenu? Ne djeluješ kao da si već 30 godina aktivan...

- Haha, hvala, ali ne znam. Već sam bio pred prekidom, ali sam se vratio. Godine sigurno nose svoje, druge životne obaveze također, ali jednako tako pokazalo se da mi je teško otići s terena. Pa dok mogu... Rekao je jednom legenda splitskog baseballa Mladen Sasso "znaš kad ću otić? Kad bacim balun a ruka mi se otkotrlja za njim." Nekad se i sam tako osjećam.

Nije potrebno naglašavati da je cijela obitelj inficirana baseballom. I tvoj sin Ron već igra u mlađim kategorijama, planiraš li ga dočekati u seniorskoj momčadi?

- Pa evo, odlična ideja. Čekam da Ron i ja odigramo jednu utakmicu zajedno za seniore!

Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr