Anđela Žapčić jedno je od najzanimljivih relativno novih imena na mladoj karlovačkoj nezavisnoj kulturnoj sceni. Pod umjetničkim imenom Tally Rayne Adams idejna je začetnica Platforme F12 koja je iz Karlovca proširila po Hrvatskoj ideju javnih "gerilskih" poklon-izložbi na gradskim lokacijama, s naglaskom na onim zapuštenim i zaboravljenim. Svi takvi radovi ujedno su poklon prolaznicima, koji su na takvu ideju reagirali izuzetno pozitivno i na svim akcijama umjetnička djela se doslovno razgrabe, a mnogi ih kasnije i fotografiraju u svojim domovima, što je također jedna od osnovnih ideja akcije. No, Tally i sprema prvu karlovačku i jednu od prvih hrvatskih izložba GIF-ova, piše priče, radi zanimljive performanse kao otvaranje trgovine neobičnih proizvoda u Radićevoj i još mnogo toga... Razgovor smo ipak započeli s Platformom F12.

Kako je uopće došlo do osnivanja Platforme F12? Čija je ideja i s kojim ciljem? Tko je bio u njoj u početku, a tko je vodi danas?

Sadržaj se nastavlja...

- Cijela priča oko F12 je bila jako spontana. Imala sam neke ilustracije koje su se vratile s izložbe i nisam više znala što ću s njima jer su već bile izložene pa sam ih ponijela sa sobom kad sam išla na kavu u Amadeus. Zamotala sam ih u prozirnu plastiku i stavila na njih natpise „Udomi me“, ostavila sam ih u perivoju, Radićevoj i kod stare oružane i napisala post o tome na Facebooku, nešto u stilu „tko želi može ih doći uzeti“. Sat vremena nakon što sam ih ostavila više ih nije bilo a u inbox su mi se javili prvi „udomitelji“. Nije bila riječ o mojim osobnim poznanicima i to mi se nekako osobito svidjelo, pomislila sam da bi bilo kul raditi nešto tako na regularnoj bazi, ali u nekakvom koherentnijem obliku - izložba koju možeš gledati ali i ponijeti doma. Pa sam ponovila istu stvar ali s više radova na jednom mjestu i tad sam to nazvala „Free Art Display“, recepcija je bila dobra i slike su brzo nestale sa lokacije. Došla sam s tom idejom tad Alenki Mance i Anamariji Podrebarac i mjesec dana nakon toga smo imali ime inicijative, nekakav vizualni identitet koji sam ja sklepala i prve donatore koji su sa mnom postavili naš prvi izložbeni postav. Tada nas je bilo troje; Mario Šimić, Ranko Ajdinović i ja smo postavili 10-ak radova u Radićevoj ulici, na kraju te iste godine organizirali smo izložbu sa 70 radova i 34 autora iz cijele Hrvatske i to je bilo poprilično lud i brz napredak u razvijanju prakse. Cilj je bio i ostao isti; razviti inkluzivnu praksu koja motivira kreativce i amatere na produkciju rada namijenjenog izlaganju, a istovremeno ih veže uz profesionalne i akademske umjetnike, htjeli smo da svi oni zajedno sudjeluju u izgradnji jednog nepretencioznog i dostupnog oblika umjetničkog sadržaja. Sada smo aktivni već 3 godine, u naše je aktivnosti uključeno stotinjak umjetnika iz pet zemalja, dok organizacijske cikluse i projekte vodim sa Alenkom Mance bez čije bi podrške i pomoći ovo sve bilo apsolutno nemoguće.

Je li već bilo takvih izložbi u Hrvatskoj?

Nešto slično jest. Naime, u Malom salonu MMSU Rijeka bila je postavljena izložba "GIF i javni urbani prostori" u izvedbi Sonje Jankov. Autorica ove izložbe smatra da kratkoća i repeticija čine taj format posebno prikladnim za propitivanje problema vezanih uz ekonomske aspekte kulture i povijesti umjetnosti, a pogotovo uz arhitekturu i suvremeni urbanizam. Radilo se o nešto drugačijem kontekstu a u ovom slučaju istom mediju odnosno - bitmap formatu. Ovo što mi radimo ovdje zapravo se i teško može klasificirati kao izložba, ja to gledam kao neku veliku participativnu intervenciju u prostoru, ne znam mogu li navesti sličan primjer ali vjerujem da postoji.

Od kuda ti umjetničko ime? Ima li neko značenje? Jel Tally Rayne Adams mistična umjetnica iz Valpova?

- Ma nema, dobila sam to ime od prijatelja kad sam imala 15 godina, nikad nisam koristila vlastito ime na internetu ili društvenim mrežama pa se ovo jednostavno nekako zadržalo zadnjih 10 godina. U posljednje vrijeme umjetničke radove na društvenim mrežama objavljujem i kao Lokalni luzer.

Imaš li neke uzore na području umjetnosti, street arta...?

- Ovo mi je teško pitanje jer bih mogla nabrajati danima, iako me najviše motiviraju i inspiriraju oni ljudi koji se ne bave nužno umjetnošću, ali žrtvuju svoje vrijeme i energiju za stvari koje su veće od njih, stvarajući sadržaj za sve. Imam izuzetnu sreću i privilegiju raditi upravo s takvim ljudima, bez tog elementa možda nikad ne bih realizirala niti jednu ideju koja mi je pala na pamet, za sve je bitna adekvatna podrška i moment hrabrosti. Hvala Denisu Mikšiću i mojoj kolegici koja ne voli da se njeno ime spominje u medijima, pomogli su mi više nego što misle.

Radila si puno i zanimljivo, izlagala na neobičnim mjestima, otvarala "čudne" trgovine u Radićevoj, zasigurno postoji još puno ideja i još neostvarenih želja? 

- Ne znam ni otkud bih krenula, imam instalacije, intervencije, izložbe, solo i participativne projekte...Neke od trenutnih ću realizirati već ove godine, a ideja mi zbilja nikad ne nedostaje, ali mi fali barem još jedan par ruku da ubrzam procese! Obično sve ideje pišem i razrađujem oko godinu dana prije realizacije kada se radi o umjetničkim projektima, tako da mi puno toga već visi u zraku i „čeka svoj red“.

Zaista si na sve strane angažirana na umjetničkom planu pa me zanima imaš li vremena za još nešto? Kakav je tvoj život izvan umjetnosti? Kukičaš li? Igraš odbojku? Plačeš uz turske sapunice?

- Teško mi je sada pričati o životu izvan sfere umjetnosti, sve se to nekako izmiješalo i na kraju dana je moj hobi i moj posao i u sve to je upetljan i F12 i Lokalni Luzer, festivalski programi i slično. Kad ne radim umjetnost sam na Maloj Sceni (gdje radim, ali i provodim većinu slobodnog vremena) ili s Alenkom Mance, vrtim poi i sviram ukulele, pišem poeziju i kratke priče koje onda šaljem Bakiću za Aktiviraj Karlovac i trenutno radim na nekim novim pričama. Ne bavim se sportom, ali sjedim na tribini vikendom, pijem pivu i gledam dečka kako igra baseball, to je to od mog sportskog angažmana. Plačem isključivo uz vijesti iz kulture!

Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr