SPIKA – KAportal http://kaportal.rtl.hr Karlovački informativni web portal Mon, 18 Jun 2018 11:55:16 +0000 hr hourly 1 https://wordpress.org/?v=4.9.6 SpiKA, Ana Matan: Karlovac je prelijep grad, prepun energije i potencijala, nije mi jasno što ga koči da ih maksimalno iskoristi http://kaportal.rtl.hr/spika-ana-matan-karlovac-prelijep-grad-prepun-energije-potencijala-nije-jasno-sto-ga-koci-da-ih-maksimalno-iskoristi/ http://kaportal.rtl.hr/spika-ana-matan-karlovac-prelijep-grad-prepun-energije-potencijala-nije-jasno-sto-ga-koci-da-ih-maksimalno-iskoristi/#respond Wed, 26 Apr 2017 05:20:07 +0000 http://kaportal.rtl.hr/?p=269019 Razgovarao Marin Bakić/Aktiviraj Karlovac Gradonačelnik Damir Jelić je honorirajući doprinos na unapređenju građanske i političke kulture, nedavno 46-godišnjoj predsjednici Udruge za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka Ani Matan, docentici na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, dodijelio Medalju Grada Karlovca, što je lijepi povod za još jedan razgovor u serijalu SpiKA. Smatrate li …

Objava SpiKA, Ana Matan: Karlovac je prelijep grad, prepun energije i potencijala, nije mi jasno što ga koči da ih maksimalno iskoristi pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>

Razgovarao Marin Bakić/Aktiviraj Karlovac

Gradonačelnik Damir Jelić je honorirajući doprinos na unapređenju građanske i političke kulture, nedavno 46-godišnjoj predsjednici Udruge za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka Ani Matan, docentici na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, dodijelio Medalju Grada Karlovca, što je lijepi povod za još jedan razgovor u serijalu SpiKA.

Smatrate li da su Karlovčani pasivni građani?

  • Bila sam i ja pasivna. U Karlovac sam doselila 1997. godine, dakle imala sam tu dosta građanski neaktivnih godina. Na aktivizam me potaknuo problem Zvijezde. U taj dio grada sam doselila 2008. godine, mada sam odmah po dolasku u Karlovac htjela živjeti u gradskoj jezgri, jer mi je bila prekrasna. Moj krug prijatelja uključuje i aktivne i neaktivne građane. Razumijem i jedne i druge i ne bih kazala da su Karlovčani posebno neaktivni. Možda nisu pronašli motiv za aktivaciju.

Kako građane jače uključiti u javni život?

  • Može ih motivirati neki konkretan problem. Dakle, građani se mogu aktivirati tematski, ne nužno uopćeno. Drugo je što se mora pokazati da aktivizam može doprinijeti zajednici, da ima učinak.

Radi li vlast dovoljno na tome da se građani više angažiraju u životu lokalne zajednice?

  • Da, ako govorimo o procesu donošenja Urbanističkog plana uređenja “Zvijezda”, koji je nedavno usvojen na Gradskom vijeću, primjerice. Doduše, nisu imali izbora, jer zakon nalaže da se raspišu javne rasprave. Postoje različiti mehanizmi aktivacije građana, no vjerujem da većina njih smatra da to neće uroditi plodovima. Mehanizme niti vlast niti građani ne koriste. Velik napor je trebalo uložit da se motivira građane na sudjelovanje u projektu Star Voice kojeg u Karlovcu provode, a i kraju upravo privode, Udruga za društveni razvoj KA-MATRIX, Grad Karlovac, Udruga Polka, Veleučilište u Karlovcu i Fakultet političkih znanosti. Grad ima kapaciteta da uradi mnogo više na motivaciji građana da se uključe u promišljanje i rješavanje različitih problema. Svatko živi svoj život i ima niz privatnih aktivnosti, pa se oglušuje na javne pozive na rasprave koji se objavljuju u tiskovinama. To nije dovoljno da ih se potakne na sudjelovanje.

Smatrate li da se građani plaše posljedica po vlastitu egzistenciju, ako se uključe kao nezavisni subjekti u javni život?

  • Da, ali to nije samo karlovački problem. Ne strahuju za vlastiti život, no da od neugodnosti, posljedica na poslu i slično. Postoji i skepticizam prema angažmanu i aktivizmu – prosječna osoba se pita što aktivist želi. Aktivizam se često shvaća kao način promicanja osobnih interesa i nije ugodno, ako te netko etiketira kao osobu koja aktivizmom želi osobno prosperirati. Smatraš li da su aktivni građani aktivni iz osobnog interesa?

Osobni interes aktivista je legitiman, no pitanje je koliko se poklapa s općim. Drugi je problem profesionalnih aktivista kojima je pozicija profesionalnošću kompromitirana – gube vjerodostojnost kao aktivisti, jer im je to posao. Po logici stvari, građanin kao aktivist ulazi iz privatne u javnu sferu nekim povodom, da se bavi nekom konkretnom temom, a zatim se povlači natrag u privatnu. U istinski demokratskim društvima to građani rade bez posljedica po egzistenciju?

  • Tako bi trebalo biti.

Kako je u Karlovcu?

  • Pretpostavljam da postoje oni koji snose posljedice svog angažmana.

Ima ih dosta.

  • Slažem se da se zbog konstruktivnog i kritičnog javnog angažmana pojedinca ne treba kažnjavati.

Građani se plaše posljedica, ako javno djeluju – taj strah je očigledan?

  • Može se tako kazati.

Ako postoji takva atmosfera, kako ste doživjeli dodjelu Medalje Grada Karlovca – simboličnim iskorakom ka demokratičnijem društvu ili cinizmom?

  • Na jednoj razini je moj aktivizam prepoznat kao nešto što je dobro za grad. To jest ili bi trebao biti poticaj svima da se više angažiraju. S druge strane, na pragu smo lokalnih izbora, pa se možda želi poslati poruka da vlast podržava taj tip građanskih aktivnosti, što je također legitimno, jer u političkoj borbi političari skupljaju političke bodove. Nisam medalju primila laka srca, jer vlast još mora raditi na promociji građanskog sudjelovanja u donošenju odluka, ali i na promociji fer političke borbe. Ali na kraju svega, sretna sam i zahvalna zbog priznanja, to je velika čast.

Jeste li zadovoljni provedbom projekta Star Voice kojeg ste u najvećoj mjeri osmislili?

  • Dijelom jesam, jer smo dobili kvalitetne podatke o tome što građani misle da su prioriteti za obnovu u sklopu revitalizacije Zvijezde i ti podaci će ostati kao putokaz za daljnja odlučivanja o tom pitanju. Dobili smo vrijedne podatke i provedbom intervjua. Mnogi su nas usmjerili na razne dokumente i zakonsku regulativu. Grad Karlovac se mnogo angažirao, posebno je Upravni odjel za prostorno uređenje, gradnju i zaštitu okoliša učinio mnogo na tome da prikupi svu dosadašnju dokumentaciju na tu temu, što je vrijedno. Nisam sigurna da sam doprinijela koliko sam mogla. Pitanja su složena i nisam sigurna da sam ih uspjela više približiti građanima, što je ipak bio glavni cilj – učiniti problematiku Zvijezde bližu Karlovčanima, a revitalizaciju učiniti transparentnijom. Ponovljena javna rasprava u sklopu donošenja UPU “Zvijezda” je bila održana u prosincu.

Nazočilo je šest posjetitelja?

  • Tako je. To nas ne može učiniti zadovoljnima.

Pohvalili ste Grad da uključuje građane u rasprave, no na raspravi o UPU “Zvijezda” je bilo šest posjetitelja, unatoč tome što je prije toga provedena vrlo uspješna rasprava u sklopu projekta Star Voice, čime je dan pozitivan primjer motiviranja građanstva za različite rasprave i različite oblike rasprava. Ipak, kao što se vidi iz rasprave koju je nakon toga organizirao Grad, nije prihvaćena metoda iz Star Voica i nije učinjen napor više da se motivira građane na raspravu, da se uradi više od onoga što forma zahtijeva?

  • Slažem se. Grad i gradske tvrtke imaju profesionalce koji se bave odnosima s javnošću i marketingom i nadala sam se da će biti angažirani na tome da promoviraju rasprave. Dio UPU “Zvijezda” je i odluka o načinu rekonstrukcije komunalne infrastrukture u Zvijezdi. To su uistinu važna pitanja. Gradska tvrtka Vodovod i kanalizacija je također trebala potaknuti građanstvo da sudjeluje u ponovljenoj raspravi o UPU Zvijezda. Tu ipak treba biti fer i reći da ta tvrtka jest organizirala predstavljanje koncepcijskog rješenja vodoopskrbe i odvodnje Zvijezde u veljači prošle godine, ali se nitko nije toga „uhvatio“. Nije to koncepcijsko rješenje postalo tema u medijima, nije se ništa javno problematiziralo. Ne znam kako bih to objasnila – smatraju li građani da su rasprave beskorisne, nemaju što za kazati ili smatraju da će rasprava prolongirati rješenje.

Jeste li dobili dojam za provedbe Star Voice projekata da su umorni od rasprava o Zvijezdi?

  • Definitivno su umorni, kao i od rasprava uopće. Ne smatra se to korisnim za javni život i dobrobit zajednice. Žarko Puhovski ističe kako je u južnoslavenskim jezicima filozofiranje uvreda. Imala sam prilike to vidjeti i na sjednici Gradskog vijeća Grada Karlovca kada smo predstavljali preporuke za dobro upravljanje Zvijezdom koje smo iznjedrili za projekta, jer niti vijećnicima nije bilo do rasprave. Možda su u pravu. U razgovorima, intervjuuima i anketi se provlači stav da neće biti napretka dok jedna osoba ne udari šakom o stol i ne odluči što će se i kako raditi.

Što građani mogu uraditi na revitalizaciji Zvijezde, osim da raspravljaju?

  • Može se spriječiti donošenje neke odluke. Primjerice, građani su uspješno spriječili sječu platana u Nazorovoj ulici. Drugi je primjer sprečavanje izgradnje crkve u parku na Savici u Zagrebu. Lakše je angažirati građane na zaustavljanju neke odluke nego ih organizirati za konstruktivan angažman.

Zašto je bitno da građani budu uključeni?

  • Ako su uključeni u donošenje neke odluke, ima veći legitimitet i lakše se provodi. Rasprava koju smo kao metodu primijenili u projektu Star Voice je smišljena za teme o kojima postoji neslaganje koje nerijetko blokira donošenje odluka. Dakle, angažiranje na postizanju konsenzusa je važno za napredak. S blokadom se ne može napredovati.

Mogu li građani legitimirati loše odluke?

  • Naravno.

Ne možemo tvrditi da je svaka odluka donesena uz sudjelovanje građana dobra?

  • Ne možemo, naravno. Ne želim gnjaviti s različitim teorijama odlučivanja.

Slobodno ugnjavite.

  • Teorijski, kada više osoba sudjeluje u donošenju odluke, mogućnost da se donese pogrešna je manja. To se istraživalo tako da su se grupi postavljala pitanja s objektivnim odgovorima, primjerice, da procijene veličinu nekog grada i slično. Pokazalo se da veći broj osoba donosi točnije odgovore od manjeg broja. Preduvjet da to funkcionira, da postoji “mudrost u brojevima”, je da sudionici stvaraju stavove neovisno jedni o drugima, da se svatko oslanja na neovisne informacije i da nisu svi pod dojmom istih informacija. Ako su ideologizirani ili jednako misle, nema razlike sudjeluje li u odlukama jedna osoba ili stotinu.

Kako možemo znati što je dobra, a što loša politička odluka?

  • Iz perspektive vječnosti, ovog trenutka ne možemo znati. Je li neka politička odluka dobra ili loša ovisit će o posljedicama te odluke, a one se u trenutku donošenja ne mogu do kraja predvidjeti.

To se ne može objektivizirati?

  • Ne vjerujem da može, teško. Zato Max Weber kaže da je politika savez sa diaboličkim silama. U politici dobra volja i dobre namjere nisu dovoljne. Povijesno iskustvo je pokazalo da političko odlučivanje u kojemu sudjeluje više ljudi u propisanim procedurama uspješnije od onoga u kojemu je manje ljudi uključeno.

Zašto imamo predstavničku demokraciju?

  • Nemamo izravnu, istina.

Što su Karlovčani rekli da žele sa Zvijezdom?

  • Učinkovitiji model upravljanja. Po sadašnjem, odluke se donose na različitim adresama – u različitim gradskim odjelima, konzervatorskom zavodu i slično. Sve se to čini neefikasnim. Ne bih htjela više otkrivati, jer imamo 29. travnja službeno predstavljanje rezultata.

Razotkrijete sve…

  • Neću. Uglavnom, žele učinkovitiji model upravljanja.

Žele da ih se ne pita previše, nego da netko napokon počne nešto raditi?

  • Otprilike je tako. To želim i ja, da se postavi neka cigla, zabije neki čavao…

“Pustite nas na miru i počnite nešto raditi”, poručuju građani?

  • Istina, mada i unutar toga postoje različiti stavovi koje treba uskladiti. Postoje mišljenja da Zvijezda treba biti prostor u kojemu treba ostvarivati ekonomsku dobit – da se razvije turizam, da se otvaraju tvrtke… Postoje stavovi da je najvažnije osigurati uvjete za normalno stanovanje u gradskoj jezgri, da se uloži u obnovu i održavanje objekata i infrastrukture. To je nefunkcionalan dio grada sa sigurnosnim problemima. Postoje dva tipa problema koja se žele riješiti, ali su različita – normalan život u Zvijezdi i korištenje Zvijezde kao razvojni resurs. Koncepcijski treba razlučiti te probleme i adresirati ih. Gledala sam na televiziji nedavno dokumentarni film o Zvijezdi u kojem je naglasak stavljen na njezino kulturno i urbanističko značenje, na bastionski sustav i slično. To je posebno pitanje koje nije povezano s problemima stanovnika kojima nedostaje mjesta za parkiranje i kojima padaju crijepovi na glavu.

Nemaju krov nad glavom, nego na glavi?

  • Da. Dakle, građani traže konkretne radove, ali nisu suglasni koji su potrebni, odnosno prioritetni.

Pola stoljeća se raspravlja o Zvijezdi, a u sklopu Star Voice projekta je organizirana najveća rasprava o njezinoj revitalizaciji ikada. Postoje li nerealna očekivanja od tog projekta? Očekuju li građani da se nakon ovoga počne nešto konkretno raditi, odnosno plašite li se da, u slučaju izostanka revitalizacije, građani odustanu od bavljenja tom temom?

  • Naravno da se plašim.

Je li to realna bojazan?

  • Jest. No, realan je i problem. Ne može nas nitko optužiti za interes da kažemo nešto na tu temu. Svaki naraštaj bi trebao dati svoj doprinos revitalizaciji. Iz neuspjeha se također može učiti. Ne vidim da bi se ikoga tko hoće o tome razgovarati i sudjelovati u odlučivanju o tome trebalo osuđivati kao nekoga tko sprečava “izravnu akciju”. To ne bi bilo fer.

U svom javnom angažmanu ste od zvijezdomana postali zvijezdolog. Što ste naučili o Zvijezdi i o odnosu Grada i građana prema njoj?

  • Naučila sam da je uvijek bilo sukoba oko koncepcija revitalizacije i da se od 1979. godine, pa i ranije, proteže sukob koncepcije Zvijezde kao kulturne baštine i koncepcije Zvijezde kao “živog” dijela grada.

Zašto je izostao učinak?

  • Svih ovih godina?

Da.

  • Problem je složen i planove se nastojalo formulirati kao cjelovito rješenje. Zvijezda je i prije pola stoljeća bila u teškom stanju. Kada je 1979. pisana analitička studija o Zvijezdi, problem s tim dijelom grada je bila prenapučenost, što nam danas može biti nevjerojatno. Mnogo je stanovnika Zvijezde živjelo u neprikladnim prostorima koje je trebalo staviti u nove i prikladnije funkcije. Okolnosti su se promijenile i danas je problem premali broj stanovnika. Kada radiš velike, sveobuhvatne, planove okolnosti se promijene i više dokument ne odgovara stvarnosti. Prije tridesetak godina parkiranje nije bio problem, a stanovnicima je jedan od najvećih danas. I današnji pristup problemu nudi zahtjevno i skupo cjelovito rješenje. Dok se skupe novac i energija da se ostvari promijenit će se okolnosti, pa će se morati raditi novo. Slažem se s Borisom Morsanom da treba i dalje raditi na koncepciji prostornog razvoja. Međutim, različite razine rješavanja problema Zvijezde treba razdvojiti i podijeliti na manje zadatke koji bi se mogli odraditi u predvidivom roku, na način da ponuđeno rješenje bude prikladno i nakon proteka roka potrebnog da se ostvari. Oružana je prije deset godina bila zamišljena kao trgovački centar. To je doba vladavine Ive Sanadera i velike iluzije napretka temeljem potrošnje. No, uskoro je došla ekonomska kriza koja je takva rješenja za Oružanu obesmislila. Presporo se donose i provode odluke i početne zamisli gube na smislu.

Vrlo dobro ste upoznati s UPU “Zvijezda”, koji uključuje i Konzervatorsku podlogu, koju gradonačelnik ističe kao izuzetno važnu za revitalizaciju. Kakva je Vaša ocjena UPU-a i slažete li se sa značenjem Konzervatorske podloge?

  • Ključna je, ali ne samo u obliku dokumenta koji će poslužiti kao uputa za obnovu zgrada. Ključna je transparentnost konzervatorskih smjernica. Građani uglavnom smatraju da su konzervatori nekonzinstentni i da njihove smjernice nemaju smisla. Daju mišljenje o objektu i postavljaju zahtjeve kada se trebaju obnoviti. Nikakva konzervatorska mišljenja ne mogu zaustaviti propast nekog objekta. Stvara se paradoks suočavanja ulagača u neku zgradu s bezbroj prepreka, kako se voli isticati, dok ti isti objekti propadaju kao da nikoga nije briga. Možda su Oružana i Velika vojarna najbolji primjer za to – godinama propadaju, no kada bi netko te objekte krenuo obnavljati, naišao bi na mnogo konzervatorskih pravila koja bi valjao poštovati. Ne vidi se konzistentnost u primjeni konzervatorskih pravila. Primjer za to je Žitna kuća. Godinama je propadala, a kada je započela njezina obnova, konzervatori su dali niz uvjeta za to koji nisu ispoštovani – kuća je srušena i nikome ništa. To demotivira i demoralizira svakoga tko želi uložiti u Zvijezdu. Slažem se da je Konzervatorska podloga važna, no iz nje treba proizaći niz dokumenata, smjernica i uputstva primjerenih općoj javnosti koji će biti konzistentni. Nisam protivnik konzervatora, mada spram njih postoji opći odium. Nedavno sam razgovarala s kolegicom koja se bavi ruralnim razvojem i koja mi je rekla da u Švicarskoj postoje kriteriji za izgled staje, jer se vide sa ceste i željeznice te određuju pejsaž. Konzervatorska pravila, dakle, moraju biti konzistentna, oko njih mora postojati suglasnost i trebaju postojati fondovi kojima će se konzervatorskim zahtjevima moći udovoljiti.

Najavljuje se izrada Plana upravljanja “Zvijezda”. U čemu je razlika između plana uređenja i plana upravljanja?

  • Urbanistički plan uređenja kaže što se gdje smije graditi, a plan upravljanja tko je za što odgovoran i kako će se ostvariti projekti. Planovi upravljanja su obvezni za gradove pod zaštitom UNESCO-a. Njihova svrha je spriječiti degradaciju baštine. Ako je, primjerice, Dubrovnik grad pod zaštitom UNESCO-a, treba organizirati turizam na način da ne ugrožava baštinu, a podloga za to je plan upravljanja. Nismo u situaciji u kakvoj su taj grad ili Split, koji također ima problema s planom upravljanja, jer je turistifikacija potpuno izmijenila život Dioklecijanove palače. Zahtijeva se održivi turizam. U plan upravljanja ulaze i rizici od poplava, zagađenja i drugih nepogoda, donosi mjere koje valja provesti za zaštitu nekog prostora. Najveći neprijatelj Zvijezde je zub vremena, odnosno zanemarivanje. To nije slično problemima priobalnih kulturnih i turističkih središta. No, imamo priliku prevenirati takav tip razvoja. Zamah turizma u Karlovcu će se dogoditi zasigurno, a prije toga možemo odrediti pravila koja će osigurati ravnotežu između stambenog i poslovnog korištenja Zvijezde, privatnog i javnog i tako dalje. Ako želimo da Zvijezda bude centar grada kojeg možemo uživati, takva pravila treba donijeti. Nedavno sam boravila u Tkalčićevoj u Zagrebu. Bila je kultna ulica u koju se izlazilo na kavu i u provod, a bila sam nedavno razočarana, jer nema tamo više nekadašnje atmosfere s obzirom da terase kafića zahvaćaju ogroman prostor, a drugih sadržaja nema. Ne bih voljela da se to dogodi Radićevoj u Karlovcu, nego da bude uravnoteženog sadržaja. Kolega s fakulteta me kritizira da gajim ljevičarske političke stavove, ali i desničarsku težnju za harmonijom. Voljela bih da se postigne harmonija u sadržaju. No, to i jest trend u upravljanju turističkim destinacijama – da turističke destinacije imaju i svoj svakodnevni građanski život. Postoje i drugi rizici koje treba riješiti planom upravljanja, ne samo turistički. Kafići su odgovorni za održavanje svog prostora i neće obnavljati krovišta. No, netko treba. Iseliti sve iz središta Karlovca bi bila šteta. Zato je potrebna ravnoteža sadržaja.

Da Vam je, poput Đuri Utješanoviću, pet minuta vlasti, što biste učinili sa Zvijezdom?

  • Prvo bih uvela poticaje za stanare, da popunimo prazne prostore i omogućimo normalno stanovanje. Iz sveg srca podržavam zamisli ravnateljice Glazbene škole Karlovac Snježane Mrljak da razvija sadržaje povezane s glazbom u zgradi Oružane. Podržavam i napore Veleučilišta i Studentskog centra Karlovac da stave u funkciju druge zgrade u Zvijezdi. Radila bih s kolegama da se osmisle kvalitetni događaji, koji ne bi bili previše napasni, ali koji bi privlačili Karlovčane i ostale u Zvijezdu. Možda bih se najradije povezala s umjetnicima. Znam da je slikar Alfred Freddy Krupa imao zamisao da se u Zvijezdi otvore ateljei. Njegov kolega Mladen Bolfek to i planira. Osigurala bih kulturne sadržaje prije poslovnih, no ne bih da Zvijezdu s užarima i opančarima pretvorimo u etno selo.

U kojim okolnostima ste došli u Karlovac?

  • Udala sam se 1997. godine za Karlovčanina. Bila sam tada makedonski državljanin, a uvjet za dobivanje hrvatskog državljanstva je bio da prijavim prebivalište u Hrvatskoj. Tada sam živjela u Budimpešti, a moj suprug Mladen je radio u Karlovcu. Tipičan je Karlovčanin. Postoji tip Karlovčana vezanih uz Karlovac. Mladen nije pokazivao spremnost da se odseli, pa je odluka da se za njega udam bila ujedno i odluka da živim u Karlovcu. Prvo smo živjeli kod njegovog brata Darka, iznajmili stan, pa je zatim Mladen ušao u pečalbu, kako bi se izrazili moji Makedonci, pa smo se zadužili, prodali prvi stan i kupili drugi. Nisam uopće shvatila kakav je ovo grad kada sam se doselila. Htjela sam kupiti stan u Frankopanskoj, a tek sam baveći se Zvijezdom shvatila kakva bi to fatalna pogreška bila – to je stan u pravnim i svakim drugim problemima. Zapela sam bila za taj stan, a, srećom, prijatelji su me odgovorili, pa smo odustali od kupnje zbog čega nas je agencija za posredovanju u prometu nekretninama prijetila tužiti. Kupili smo nakon toga stan na Luščiću, no Vrag mi nije dao mira i htjela sam pošto-poto živjeti u Zvijezdi. Stoga smo se preselili u gradsku jezgru, u zgradu preko puta Vojne bašte, gdje i danas živimo. Odličan je stan s odličnim pogledom na šanac. Problema, naravno, ima s održavanjem zgrade, no volim svoj kvart i svoje susjede. Nije mi, uglavnom, pri dolasku bilo jasno zašto je tako prelijepi grad tako zanemaren. To mi niti danas nije jasno. Jel’ tebi jasno?

Nije.

  • Upoznala sam u Karlovcu prekrasne i prepametne osobe, a i dalje ih upoznajem. Potencijala i energije ima u izobilju, no očigledno nije postignut pravilan miks kvaliteta.

Karlovac nije jasan?

  • Nije, neshvatljiv je. Ali sada mi je neshvatljiv na drugi način nego kad sam se tek doselila. Tada sam znala samo ono što sam mogla vidjeti „golim okom“. Parkove, rijeke, arhitekturu izvana, drage ljude koje sam upoznavala. U međuvremenu mi je gospodin Radovan Radovinović podario ili me uputio na puno literature o Karlovcu na čemu sam neizmjerno zahvalna. A zahvalna sam i tebi što si me s njim upoznao. Bez njega bih bila u još većem mraku, a toga ne bih ni bila svjesna. Čitala sam zbornike publicirane povodom godišnjica osnutka grada, povijesne knjige – Dušana Lopašića, Rudolfa Strohala, Milana Kruheka, Mariju Macu Vrbetić-Macu, memoare Imbre Tkalca, Mije Krešića i Dragojle Jarnević, pa Stjepana Mihalića, Ivana Otta, Danka Plevnika i još mnoge druge tekstove i monografije. Naravno i sve tekstove, intervjue i knjige gospodina Radovinovića – “Karlovac – ulice, kuće, ljudi” i “Zelenilo u Karlovcu”, koju je napisao s Antunom Alegrom mlađi. Rade me uputio u povijesne lomove koje su utjecale na Karlovac. Možda se i u nezaliječenim ranama nastalima uslijed tih lomova krije ključ razumijevanja grada. Približno mi je Karlovac objasnio i tekst Draženke Polović koja je, citirajući nekoga, kazala da se svi luđaci naposlijetku vrate u Karlovac. Srodila sam se s time, imam sklonost potrganome. Ima to svog šarma.

Vaše rodno Skopje uživa revitalizaciju?

  • Ono što se tamo događa je užasno. Skopje mi se nikada nije sviđalo, a sada mi se sviđa još manje. Niti taj grad mi nikad nije bio jasan. Voljela sam neka mjesta i prijatelje, ali taj grad nisam uspjela pojmiti do kraja.

Vaša obitelj je akademska?

  • Djed Gorgi Filipovski je akademik i uistinu posebna osoba. Navršit će u svibnju 98 godina života. Posjeduje ogromnu volju. Znadeš da i gripa u tim godinama može biti fatalna, no željezne je discipline i volje za životom, pa se i nakon teških bolesti poput legionele vrati „na noge“. Posjeduje poseban pogled na svijet koji mu omogućuje da živi sve te godine normalnim životom. Završio je agronomiju i odmah se zaposlio na fakultetu. Najviše se bavio melioracijom tla. Makedonija ima dosta površina koje se navodnjavaju. Jedini je živući osnivač makedonske akademije znanosti i umjetnosti, no i njegova žena, moja baka Aleksandra, je specifična. Porijeklom je iz jednog sela, zbjega na vrhu planine, odakle su muškarci odlazili raditi u Grčku ili drugdje, dok bi žene ostajale s liječnikom i svećenikom. Sva su djeca rađana u isto vrijeme – kada su se muževi vraćali doma.

Živa je?

  • Jest, ima 94 godine života. Studirala je medicinu, no prekinula je studij zbog rata i nakon udaje. Završila je potom višu pedagošku školu, pa je radila kao nastavnica – predavala je makedonski i francuski jezik, no ono što ja pamtim je da se najviše bavila djecom i unucima.

Liječnica i makedonska nacionalistica Ljuba Volčeva je bila prijateljica Vaše obitelji?

  • Jest. Bila je pedijatrica i liječila je moju majku Biljanu. Kako je bila sama, dolazila je k mojoj obitelji na ručak.

Živjela je i radila u Karlovcu svojedobno.

  • To nisam znala dok me nisi povezao s Radom, karlovačkim sveznadarom.

Bila je supruga hrvatskog revolucionara Ante Cilige.

  • Jest.

Vaša majka je arhitektica. Karlovački arhitekt Vladimir Petrović upoznao je nju u na jednom međunarodnom susretu prije nego Vas u Karlovcu.

  • Odlična je žena. Studirala je u Ljubljani i ima veliku strast za tu svoju profesiju. Voli arhitekturu, dosta je radila i u Skopju i u inozemstvu, u Iraku, primjerice. Nakon što je propala njezina matična tvrtka osnovala je svoju s 50 godina života. Dakle, borbena je. Bračni par Petrović, Vlado i Brankica, arhitekti su mi, ne samo zbog mame, posebno dragi. Mogla bih satima s njima pričati o svemu. Tata Nikola Todorčevski je u Zagrebu studirao politologiju, pa sam krenula njegovim stopama, jer mi je to djelovalo kao nešto strašno prestižno. Bio je u Zagrebu za maspoka, radio na Trećem programu Radio Skopja, pa sam romantično vezana za sve treće programe radija, a zatim u makedonskom republičkom sekretarijatu za odnose za inozemstvom, a nakon osamostaljenja u ministarstvu vanjskih poslova. Bio je veleposlanik u Albaniji i Bugarskoj.

To su važna diplomatska mjesta.

  • Jesu, posebno za Makedoniju. Od njega sam naslijedila sklonost potrganome – sakupljao je kojekakve predmete kao što su automobili, radio prijemnici i slično. Njegova strana obitelji je također zanimljiva. Njegov otac je napustio obitelj prije no što se rodio, a njegova pokojna majka Blagorodna je bila učiteljica. Imam dvije sestre. Najstarija sam kćer – srednja živi u Trstu otkako se udala za Talijana, a najmlađa će uskoro diplomirati arhitekturu. Moja druga obitelj je velik krug prijatelja s kojima sam odrasla i s kojima sam i dalje u kontaktu.

Koliko pratite politička zbivanja u Makedoniji?

  • Nimalo.

Deprimiraju?

  • Itekako. Teško mi je to pratiti, jer ne vidim smislenog rješenja. Grozno je što u Makedoniji žive u neprestanoj neizvjesnosti, no svi se dobro nose s time, čini mi se.

Što ste rekli premijeru Nikoli Gruevskom na Ohridu?

  • Da ima dobar parfem. Srela sam ga na štandu s knjigama. Srela sam ga na štandu sa starim knjigama. Smatram da su svi koji razgledavaju i kupuju stare knjige super ljudi. Nisam uopće skužila da Gruevski stoji pored mene, no moja inicijalna reakcija na one koji razgledavaju stare knjige je pozitivna, pa sam bila slobodna obratiti se osobi pored mene koju sam naknadno prepoznala kao premijera.

Što Vam je rekao?

  • Ne sjećam se. Pokušavam racionalnije gledati na stvari i ne povoditi se trenutnim dojmovima.

Može imati dobar parfem, ali ne i dobru politiku?

  • Definitivno.

Nakon završetka studija u Zagrebu ste upisali Centralnoeuropski univerzitet u Budimpešti?

  • Studirala sam tamo politologiju na postdiplomskom studiju. Fakultet političkih znanosti shvaćam kao svoj dom. Jako sam vezana za tu instituciju koja je bila i partner na projektu Star Voice. Obožavam sve svoje kolege. Imala sam sreću biti student svih tih sjajnih profesora s našeg fakulteta. Živjela sam kod Vanje Sutlića kao i moj otac, koji je bio kum Vanji Sutliću mlađem. Za sve to je zaslužna pokojna Elza Sutlić, supruga Vanje starijeg, koja mi je mnogo pomogla u životu.

Što ste naučili od Stulića starijeg?

  • Posjeo bi mene i unuku Koranu pa pričao svoje životne uvide. “Kaže mi sada da skinem cipele, obujem šlape, ne hodam ovako, nego onako… Je li to ljubav? Ako jest, neka se umre za ljubav”, kazao nam je jednom. Njegov omiljen film je bio “Žena francuskog poručnika” redatelja Karela Reisza. Vanju nisam slušala kao profesora, jer je već bio bolestan, ali sam živjela u njegovoj kući jedan semestar.

Jeste li se služili njegovom bibliotekom?

  • Jesam. Nalazi se na Institutu za filozofiju u Zagrebu. Imao je u posjedu svoje, ali i fakultetske knjige koje je pribavio na stipendijama i studijskim boravcima koji su uključivali i fondove za nabavku knjiga. Dakle, te knjige je donio na fakultet, ali se i služio s njima. Vanjina biblioteka je bila ogromna, prekrasna, kao i njegova radna soba uopće. Moj otac, koji ima sklonost starim stvarima, je pronašao snimljeno Vanjino predavanje. Odslušala sam to i dodatno osvijestila da je bio sjajan predavač i profesor. Tema tog predavanja su marksizam i filozofija. Sprdao se s korištenjem marksizma u to vrijeme.

Vrednuje li se prikladno njegovo naslijeđe u akademskoj zajednici i u rodnom Karlovcu?

  • Ne, no nije prekasno.

Matica hrvatska je organizirala skup povodom Sutlićeve 90. obljetnice rođenja 2015. godine.

  • Smatram da će i Fakultet političkih znanosti vrednovati njegovo djelo.

U Budimpešti ste upoznali Sandu Kočevar, kustosicu u Gradskom muzeju Karlovac koja je tada također studirala u Mađarskoj?

  • Jesam. Filozofkinju i karlovačku gimnazijsku profesoricu Mojcu Rapo sam upoznala na jednoj ljetnoj školi u Krakovu. Dakle, kada sam doselila u Karlovac imala sam već neka poznanstva, dakako i ona koja sam stekla preko Mladena. CEU me odredio u akademskom i osobnom smislu. Volim sredine u koje dolaze pojedinci iz različitih zemalja. Samim druženjem s njima učiš o svijetu, a i profesori su kvalitetni. Odlična je to akademska institucija koja je sada pod političkim pritiskom, no vjerujem da će se tome othrvati.

Objava SpiKA, Ana Matan: Karlovac je prelijep grad, prepun energije i potencijala, nije mi jasno što ga koči da ih maksimalno iskoristi pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
http://kaportal.rtl.hr/spika-ana-matan-karlovac-prelijep-grad-prepun-energije-potencijala-nije-jasno-sto-ga-koci-da-ih-maksimalno-iskoristi/feed/ 0
SpiKA, Mihovil Stanišić: U četvrtoj sam stranci, no svaku sam napuštao dok je bila na vlasti i na to sam ponosan http://kaportal.rtl.hr/spika-mihovil-stanisic-cetvrtoj-stranci-no-svaku-napustao-bila-vlasti-to-ponosan/ http://kaportal.rtl.hr/spika-mihovil-stanisic-cetvrtoj-stranci-no-svaku-napustao-bila-vlasti-to-ponosan/#respond Mon, 17 Apr 2017 09:02:11 +0000 http://kaportal.rtl.hr/?p=267837 Razgovarao Marin Bakić – Aktiviraj Karlovac Dopredsjednik Hrvatske konzervativne stranke Mihovil Stanišić je već 20 godina prisutan u karlovačkoj politici. Nije nametljive političke pojavnosti, više je tiha voda koja brege dere, pa se tako uspio održati kao lokalni politički faktor, bio i vijećnik u nekoliko mandata, a polovicu ovog je bio i predsjednik Gradskog vijeća …

Objava SpiKA, Mihovil Stanišić: U četvrtoj sam stranci, no svaku sam napuštao dok je bila na vlasti i na to sam ponosan pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
MIhovil Stanišić

Razgovarao Marin Bakić – Aktiviraj Karlovac

Dopredsjednik Hrvatske konzervativne stranke Mihovil Stanišić je već 20 godina prisutan u karlovačkoj politici. Nije nametljive političke pojavnosti, više je tiha voda koja brege dere, pa se tako uspio održati kao lokalni politički faktor, bio i vijećnik u nekoliko mandata, a polovicu ovog je bio i predsjednik Gradskog vijeća Grada Karlovca.

Predsjednik Gradskog vijeća Damir Mandić je prisutan na mnogo protokola, puni su ga mediji, a sve to objašnjava prirodom funkcije koju obnaša. Njegov ste prethodnik na tom mjestu. Jeste li kao predstavnik predstavničkog tijela lokalne vlasti obnašali toliko mnogo protokolarnih dužnosti i jeste li ikada dali intervju Karlovačkom tjedniku?

  • Dao sam jedan intervju tom listu kao predsjednik Gradskog vijeća. Obnašao sam i mnoge protokolarne dužnosti.

U tolikoj mjeri?

  • Ne, ali sam predstavljao Grad Karlovac na mnogim događajima, a mijenjao sam ponekad i gradonačelnika Damira Jelića kada je bio spriječen.

Mijenjali ste gradonačelnika, iako ste predstavljali dva različita tijela vlasti?

  • Da. Ako ne mogu zamjenici zamijeniti gradonačelnika, sasvim je normalno da to učini predsjednik Gradskog vijeća. Za Novu godinu sam u tom svojstvu obilazio rodilište ne bih li čestitao na prvim bebama u toj godini, pa sam otišao u Bihać ne bih li preuzeo priznanje Gradu Karlovcu, a gradonačelnik je bio spriječen i tako dalje. Nisam se opterećivao time – otišao sam obaviti takve dužnosti, ako sam imao vremena, i nisam procjenjivao koliko je tko angžiran u protokolu. Naravno, u predizborno vrijeme strši veća angažiranost predsjednika Gradskog vijeća u protokolu, tim više što je Mandić kandidat za gradonačelnika, pa funkciju koristi u promidžbene svrhe. Ne znam koliko mu je to potrebno.

Smatrate li da se zlorabe funkcija predsjednika Gradskog vijeća i uopće da se zlorabe gradski resursi kako bi ga se promoviralo?

  • Ne bih o tome. Ne sviđa mi se način na koji se vodi Karlovački tjednik. Taj list je postao bilten Hrvatske demokratske zajednice. Razočaran sam novim direktorom Hrvatskog radio Karlovca, gradske tvrtke koja izdaje Karlovački tjednik i emitira program Hrvatskog radio Karlovca, jer ništa kvalitetnije ne vidim u tim medijima, osim promjene imena radija u Prvi karlovački i političko kadroviranje koje je netransparentno. Predlagali smo ranije udruživanje tada dvije odvojene medijske tvrtke u jednu, što je prihvaćeno, ali od njih kvalitativni dio našeg prijedloga nije. Sugerirali smo raspisivanje javnog poziva svim zainteresiranim novinarima i menadžerima za oblikovanje medija u vlasništvu Grada Karlovca u istinski javni servis. Bili smo, dakle, protiv toga da se otvori stečaj medijskih tvrtki u gradskom vlasništvu. Smatrali smo da su Gradu potrebni i radio i novine, ali ne na ovaj način. Sadašnje vođenje tih medija je razočaravajuće. Ne pratim toliko protokol da bih mogao procijeniti forsira li se na uštrb gradskih resursa kandidat jedne političke opcije, ali se Karlovački tjednik uistinu na afirmativan način u najvećoj mjeri bavi dvojicom Damira, što je nedopustivo.

Zašto ste smatrali potrebnim da se dvije gradske medijske tvrtke ujedine u jednu?

  • Zato što Karlovački tjednik nije imao mogućnost opstanka kao samostalna tvrtka. Pratili smo nekoliko godina intenzivno poslovanje tog poduzeća i ono je iz godinu u godinu bilo sve gore, a nije posjedovao kadrovski potencijal za uspjeh. Kada smo predlagali spajanje dviju tvrtki, Karlovački tjednik i Hrvatski radio Karlovac su imali 23 zaposlenika, a od toga ih je petoro imalo uvjete za mirovinu ili bi ih uskoro ostvarilo. Predložili smo da tiskani i radijski medij stvara 13 zaposlenika. Propustilo se angažirati novinarsku struku, odnosno okupiti marketinški tim koji bi poboljšao poslovanje. To se nije ostvarilo, nažalost, nego se kadrovira na stranačkoj osnovi.

Imali ste pozitivna očekivanja od Matije Perkovića kao direktora Hrvatskog radio Karlovca?

  • Nisam.

Temeljem čega ste onda razočarani?

  • Razočaran sam postupkom odabira direktora. Programom sam bio nezadovoljan i kad je bio prethodni direktor.

Kada ste posljednji put slušali Radio Karlovac?

  • Slušam redovito tu postaju. Mojem naraštaju odgovara glazba koju emitira. Jedan sam možda od rijetkih koji tu radijsku stanicu sluša više od ostalih. Uz nju, slušam često i Radio 101. Ipak, HRK nema zanimljivih emisija, dovoljno širine i komunikacije s Karlovčanima.

Kako ste surađivali s gradonačelnikom dok ste bili predsjednik Gradskog vijeća?

  • Korektno. Nisam osjetio da se mnogo politizira u tom odnosu. Postojala je koordinacija političkih stranaka koje su činile većinu u Gradskom vijeću i dosta smo vremena utrošili na razradu ideja i projekata u tom kontekstu. Dosta naših ideja je usvojeno, no nije kvalitetno provedeno. Ideje se ne mogu ukrasti, suprotno onome što čitam ovih dana u lokalnim medijima – nije bitno tko je prvi predložio smanjenje stope prireza, uvođenje besplatnih udžbenika za učenike osnovnih škola ili subvencioniranje smještaja u vrtiću, nego provedba. Nedostaje razrade ideja. Primjerice, ako se predlaže smanjenje stope prireza za dva posto, treba se predočiti kakav će to utjecaj imati na gradski proračun. Kada smo predlagali uvođenje gradskih vrtova, nismo htjeli samo odrediti parcele za to, nego onima koji žive u gradu približiti poljoprivredu, odnosno vrtlarstvo kao hobi, da se uz to vežu sadržaji kao što su razmjene sjemena, praćenja uspjeha i slično, dakle prijedlog je bio usmjeren prvenstveno na međusobno druženje onih koji žive u višestambenim zgradama. Određene su parcele i napravljeno je iskolčavanje, zatim je raspisan natječaj, pa na prvom raspisu nisu sva zemljišta dodijeljena i tako dalje, no bitan cilj nije ostvaren. Prihvaćeno je desetak naših iraprijedloga, no provedba se u pravilu ispolitizirala i prilagodila trenutno vladajućoj opciji.

Mijenjali ste relativno često stranke. Predsjednik Gradskog vijeća ste bili kao vijećnik iz redova Hrvatske stranke prava doktor Ante Starčević.

  • Tako je.

Mjesto predsjednika Gradskog vijeća ste napustili izlaskom iz te stranke.

  • Tako je.

Zašto?

  • Moralno je napustiti mjesto predsjednika Gradskog vijeća, ako više nisi u stranci koja je dio vladajuće koalicije. Ponosim se time što sam mijenjao stranke.

Bili ste član Socijaldemokratske partije Hrvatske, da biste potom postali član Hrvatske stranke prava, zatim HSP AS, a potom HKS-a.

  • Tako je. Iz svake stranke sam izlazio kada je bila na vlasti, za razliku od većine političara koji mijenjaju stranke radi ostvarenja osobnih interesa. Nikad se nisam osobno okoristio političkim djelovanjem, a iz stranaka sam izlazio kada bi u njima kvarni zauzeli pozicije. To mi nije bilo podnošljivo.

Što je bio konkretan problem u SDP-u?

  • Što HDZ u Karlovcu sada radi SDP je radio od 2001. do 2005. godine – kadrovirao je po stranačkoj osnovi postavljajući na rukovodeća mjesta one bez vizije i referenci. Zalažem se za uključivanje u politiku kvalitetnih kojima politika ne služi za osobnu korist. Najveći nedostatak politike na svim razinama je upravo zatvorenost prema javnosti. Koliko običan građanin zna što se zbiva u Karlovcu? Koliko je zadovoljan informacijama koje može pronaći na službenoj internetskoj stranici Grada?

Stranica je dobra, no građani nisu zainteresirani za njezin sadržaj.

  • Četvrt stoljeća u Hrvatskoj građani nisu zainteresirani za politiku, što političkim elitama odgovara. Da biste nešto učinili za zajednicu, morate napraviti napor da građane za to zainteresirate. To se ne postiže samo oglašavanjem na internetskoj stranici Grada Karlovca, nego i radom “među ljudima”. Dakle, nije dovoljno da se gradonačelnik prošeće Gazom, primjerice, nego da predstavi stanovnicima te četvrti planove i namjere. Građane treba zainteresirati za to i objašnjavati im. Kada je Grad Karlovac organizirao tribinu da približi građanima gradske probleme i rješenja, a tu ne mislim na rasprave koje su dužni po zakonu organizirati, a na koje se odaziva šačica ljudi?

Ne pamtim da su to napravili.

  • To je najveći nedostatak vlasti – gradska politika se vodi u zatvorenim krugovima. No, to je i opći problem u Hrvatskoj – nedostatak pojedinaca s referencama koji nešto znaju.

U HSP ste ušli iz SDP-a. Je li Vam ideologija bitna? Imate li je?

  • Bitna je. Ne busam se u nacionalna ili vjerska prsa. Čitav život živim pošteno i smatram da nisam nikoga u životu povrijedio, barem ne hotimično. Moje bavljenje politikom od početka je bilo motivirano zalaganjem za zajednicu, za svakog pojedinca. U SDP sam se uključio ne bih li dao doprinos promjeni stanja koje je vladalo u Hrvatskoj, u Karlovcu posebno.

Kada ste pristupili SDP-u?

  • Prije 20 godina. SDP je na vlast došao 2000. godine u Hrvatskoj, a naredne u Karlovcu na lokalnim izborima. Tada je već načeto povjerenje – daj vlast nekome da vidiš kakav je. Povjerenje se totalno srozalo vladanjem u Karlovcu, mada su mi pojedinci poput tadašnjeg gradonačelnika Božidara Johe ostali u dobrom sjećanju. U njemu nisam prepoznao problem, osim utoliko što je dozvolio drugima da manipuliraju.

U kome jeste vidjeli problem?

  • Ne bih o imenima, sami će se prepoznati, a i drugi će ih. Zna se zašto sam prešao iz SDP-a u HSP, odnosno iz HSP-a u HSP AS, pa zatim u HKS. Ponosim se time da sam uvijek napuštao vladajuće stranke.

Koja je Vaša ideologija?

  • Moja ideologija je ravnopravnost za sve, a ne samo za odabrane, nema povlaštenih, svi imamo ista prava i obveze svakoga treba jednako cijeniti. Svaka osoba predstavlja vrijednost, bez obzira na mane i vrline.

Kada pristupate nekon stranci, prihvaćate njezina programska načela, vrijednosti i statut. Napravili ste ogroman skok iz socijaldemokratske stranke u nacionalističku.

  • Niti jedna stranka kojoj sam pripadao po svom određenju nije bila nacionalistička, možda je bilo samo nacionalistički orijentiranih pojedinaca. Ako pročitate statut SDP-a, HSP-a i HSP AS, ne pronalaze se bitne razlike i nema u njima onoga što mi osobno ne bi odgovaralo. Svaki bi se pojedinac mogao pronaći u tim strankama. Statuti svih političkih stranaka kojih sam bio član su se pozivali na unutarnju demokratičnost, na brigu za zajednicu i imali su slična programska načela. Stranku ne čini ideologija, čine je ljudi.

Što Vas je motiviralo da se politički vežete uz Ružu Tomašić?

  • Jedna je od rijetkih političarki u koju se nisam razočarao. Mana mi je što sam previše krut u nekim pogledima. Kod osobe najviše cijenim poštenje, čestitost i dosljednost, a sve to krasi upravo R. Tomašić.

Dosljednost u čemu?

  • U tome da želi napraviti nešto za one s kojima živi, koje zastupa. Svaki političar, pa i ona, ima nespretnosti u izjavama, mnogo je češći slučaj to kod onih koji govore srcem. Dala je sebe za zajednicu. To je isključivi razlog zašto sam se vezao uz nju – nisam se u nju razočarao. Nikad ne gleda materijalistički niti elitistički, nego skrbi za takozvanog malog čovjeka. U to sam se osvjedočio, a tako djeluje i u Europskom parlamentu.

Postoji li tolika demokratičnost u HKS-u da možete kritizirati stranački vrh?

  • Postoji tolika demokratičnost da ne samo u jednoj odluci dok je R. Tomašić bila predsjednica HKS-a nije preglasana. To je dokaz demokratičnog ustroja stranke. Na sjednicama Predsjedništva se ne izražava jednoumlje, ali bez uvreda. R. Tomašić je izjavljivala nespretno tvrdnje koje mi se nisu svidjele, ali je dobro poznajem i znam da se niti sama ne slaže načinom kako se interpretiraju njezine izjave.

Nije li njezina politika ipak nacionalistička?

  • Nije niti približno. Nikoga ne mrzi na bilo kojoj osnovi, pa niti na vjerskoj niti na nacionalnoj – za tu tvrdnju stavljam ruku u vatru.

S kime ste mogli, a s kime niste mogli surađivati u HSP AS?

  • Ne želim govoriti o imenima – to su prošlo-svršena vremena. Bilo je onih koji su se vješto skrivali iza rječitosti dok se nisu dohvatili pozicija i pokazali prava lica. Smatram da je tada bolje otići, nego s takvima surađivati.

Nedavno je Marijan Butković, donedavno gradski vijećnik, pristupio HDZ-u napustivši HKS. Je li Vas razočarao?

  • Surađivali smo u HSP AS i HKS-u i Marijan ima kvalitete. Nije me njegov prelazak u HDZ pretjerano razočarao. Smatra očigledno da će se tamo bolje profilirati. Razočaralo me osobno da nije u sklopu rada Gradskog vijeća podržao naš zajednički prijedlog subvencioniranja smještaja svakog djeteta predškolske dobi. Sudjelovao je u izradi tog prijedloga, a nisam prepoznao u njegovom glasovanju po tom pitanju dosljednost.

Što ste konkretno predlagali?

  • Da sva djeca predškolske dobi imaju pravo na subvencionirani smještaj u gradskim ili privatnim vrtićima, odnosno kod dadilja. Nakon četiri godine našeg insistiranja, pa, između ostalog i Butkovića osobno, da se subvencionira smještaj sve djece predškolske dobi, što se uporno odgađalo s obrazloženjem da nedostaje novac, u ovo predizborno vrijeme se odlučilo subvencionirati i one koji pohađaju privatne vrtiće. Međutim, u međuvremenu se osnivaju obrti dadilja, a treba pomoći i roditeljima djece koji angažiraju dadilje. Nisu objekti najvažniji, nego djeca, njihov smještaj treba subvencionirati, a gdje stvar je kriterija. Naš prijedlog je odbijen uz nemušto obrazloženje. U našem programu i dalje stoji da sva djeca trebaju imati subvencioniran smještaj u vrtiću, odnosno kod dadilja. To je prva faza, a druga je uključivanje u smještaj više djece nego što ih je sada uključeno. Po kriterijma se cilja na djecu čiji su roditelji zaposleni. Zalažemo se da se kriteriji prošire kako bi obuhvatili i djecu čiji je samo jedan roditelj zaposlen, jer se tako omogućuje drugome da lakše pronađe posao i osigurava se socijalizacija djece uz stručnu pomoć odgajateljica. Uporno se u ove četiri godine vrtimo oko šest stotina djece u vrtićima, a mogao se napraviti iskorak na 650 djece. Tada ne bismo imali problem sa smještajnim kapacitetima.

To dio Vaše demografske politike?

  • Grad Karlovac može izdašnije pozdraviti novorođeče. Ne mora to činiti nužno novčano, nego i darovima u naravi. Svako novorođeno dijete je bitno za Karlovac. Najosjetljivija su zatim djeca predškolske dobi i valja ih u što većem broju uključiti u predškolski odgoj. Čitamo da svi teže jednosmjenskoj nastavi, no mnogo su važnije potrebe djece za kvalitetnom prehranom, a potom za udžbenicima. Predlažemo da se postigne konsenzus na način da se osiguraju besplatni udžbenici za učenike prvog i petog razreda, pa da se potom prenose na nove generacije. Svjesni smo problema čestih izmjena programa, no mora se ustaliti. Znam da Grad nema nadležnost nad srednjoškolskim i visokoškolskim obrazovanjem. No, smeta nas da se ne stipendiraju učenici prvog razreda srednje škole i brucoši, jer se ne mogu vrednovati njihovi rezultati. Stipendiranje je financijska stimulacija, ali je još veća stimulacija za učenje. U svakom sustavu stipendiranja mora postojati obveza vraćanja stipendija u slučaju neuspjeha, a čini mi se da to kod nas i postoji. Također, nedovoljan je broj dodijeljenih stipendija.

Postoje razmišljanja da se Karlovac odredi kao satelitski grad Zagrebu, što bi podrazumijevalo i doseljavanje značajnog broja Zagrepčana u Karlovac uz zadržavanje radnih mjesta u metropoli.

  • Karlovac je prevelik grad da bude satelit Zagrebu. Gravitira tom velikom gradu otkako je izgrađena autocesta. Za pola sata smo u metropoli – samom prometnom povezanošću smo bliski.

Treba li iskoristiti tu pogodnost da se velik dio Zagrepčana doseli u Karlovac?

  • Ne. Treba samo bolje prometno povezati Karlovac i Zagreb, prvenstveno željeznički. Zalažem se za još jednu kolničku traku na autocesti zbog smanjenja gužve, ali i izlaska s autoceste, odnosno aktiviranja poduzetničke zone Gradac-Selce i Ilovac 2.

Jeste li zadovoljni postojećim poduzetničkim zonama?

  • Nisam. Rađene su stihijski proteklih dvadesetak godina. Poduzetnička zona Ilovac 3 je oblikovana na način da je četvorni metar za trgovačku djelatnost iznosio 240 kuna, a sto kuna za proizvodnu. To se toliko amaterski odrađivalo, da je Grad uredio čitav prostor, osigurao svu infrastrukturu, da bi netko to otkupio, pa godinama ništa ne bi otvarao, a zatim vratio zemljište koje bi Grad dodatno otplaćivao po cijeni sa zateznim kamatama. To su nevjerojatni ugovori. Zone Ilovac 2 i Gradac bi imale potencijal da je drukčijeg izlaza s autoceste. Bile su dobro zamišljene, ali nisu dobro realizirane. Poduzetničkim zonama nismo ostvarili dostatan broj radnih mjesta. Možemo govoriti o Baniji kao poduzetničkoj zoni sa 1800 zaposlenika u HS produktu, no za mene su poduzetničke zone one kakve sam vidio u Varaždinu, Logorištu i Dugopolju. Banija je silom prilika postala poduzetnička zona. Sjećam se generalnog urbanističkog plana kojeg je izrađivao Mladen Obad Šćitaroci. Po tom GUP-u je Banija trebala postati četvrt ugodnog življenja, da odahnemo od industrijalizacije.

Ne možete odahnuti kao Banijanac?

  • Ne mogu.

Što Vas smeta?

  • Smeta me zapostavljenost kvarta. Širenjem velikog broja pravnih subjekata promet je ostao u potpunosti nereguliran i u rješavanje toga nije ništa uloženo. Predlažemo i načine rješavanja tog problema koji može djelovati marginalno stanovnicima drugih četvrti, no predložio sam svojevremeno da se snimi promet za špice, da se snime kolone vozila kako bi se problem bolje dočarao i onima koji to ne proživljavaju svakodnevno. Riječ je o uskom grlu, a postoji ideja izgradnje gradskog prometnog prstena, što će biti ostvareno vjerojatno za 55 godina. Ipak, za relativno mali novac se može mnogo toga već sada napraviti. Na Baniji nemate niti jednu jednosmjernu ulicu. Kao laik znam da bi se promet rasteretio, ako bi Mihanovićeva bila jednosmjerna. Sada se u njoj stvaraju prometni čepovi, jer su dva ulaza u tu ulicu. Skrenuti automobilom lijevo na Banijanski most iz smjera Drežnika je jako teško – izbrojao sam jednom 43 automobila koja su prošla prije nego što me netko pustio na glavnu cestu. Ne postoji niti kultura vožnje. Problem je i što su Starčevićeva, Bogovićeva i Ulica Matka Laginje opterećene prometom. Sretan sam postojanjem tvrtki na Baniji koje zapošljavaju tisuće radnika, no ako se ubire već komunalna naknada, neka se uloži u komunalnu infrastrukturu. Nisam uspio dobiti podatak koliko koja četvrt doprinosi gradskom proračunu plaćanjem komunalne naknade.

Biste li otcijepili Baniju?

  • O tome smo razgovarali iz zafrkancije. Nema smisla otcijepiti tu četvrt. Samo sam za red – zašto se ne bi uveli podračuni prihoda i rashoda po pojedinim gradskim četvrtima?

Smatrate li da je Grad ovisan o premalo kapitala, da treba više ulagača?

  • Ne smatram da je Karlovac u naročito lošoj situaciji, a ulagača uvijek treba više.

Je li u riskantnoj situaciji?

  • U krizi Alstoma sam vidio veliku opasnost. Imam prijatelje u Sisku i znam da je taj grad prije rata bio vrlo sličan Karlovcu, koji je sada u mnogo nepovoljnijem položaju. Slomili su se na Željezari Sisak, sad se lome na Ini, a problem je bio i s manjim tvrtkama. U Karlovcu možete sada nabrojati pet ili šest velikih tvrtki koje ne posluju pretjerano rizično. U Karlovac dolaze raditi i stanovnici drugih područja. Veliki gospodarski sustavi koji tu djeluju mogu doći u probleme, naravno, kao što je došao i Agrokor, ali mi se to ne čini izglednim.

Je li vlast učinila dovoljno da privuče nove ulagače?

  • Nije.

Što se moglo učiniti?

  • Trebalo se uključiti znalce u privlačenje kapitala, one s renomeom, čak i one u politici kao što je Žeimir Feitl. Mnogo je Karlovčana u svijetu koje je trebalo animirati da dođu u Karlovac. Nije dovoljno nekome smanjiti komunalnu naknadu da osjeti pozitivno bilo. Deprimiralo me kada sam naišao prije četiri godine na projekt izgradnje termoelektrane na sječku u Drežniku – nasred Drežničkog polja se kanilo izgraditi tako nešto stranim kapitalom. Neiskusne svjetski biznismeni, da ne kažem hohštapleri, mogu lako preveslati. Godinama smo uvjeravali gradonačelnika da ulaganje kakvo je zamišljeno u Drežniku nije dobro.

Tražili su od Grada da izgradi pristupnu cestu vrijednu 21 milijun kuna?

  • Nakon dvije godine šutnje u pregovorima o tome.

To bi bila pristupna autocesta?

  • Ne bih kao laik ulazio u troškovnik izgradnje takve ceste, no sumnjivo je da su tražili da se izgradi tek nakon dvije godine. Vlast je to odbacila, no pojavila se nova lokacija.

Termoelektrana na sječku je potom bila predviđena na Ilovcu?

  • Nakon što se odustalo od one na Drežniku javili su se drugi igrači koji su iznijeli takvu namjeru. Predstavili su da će grijanje radom te termoelektrane biti jeftinije za građane i poslovne subjekte, ali su uporno insistirali na tome da Gradska toplana potpiše pismo namjere da otkupljuje od njih toplinsku energiju. Upozoravali smo Inoslava Latkovića, tadašnjeg direktora karlovačke toplinarske tvrtke, i njegovu nasljednicu Ivanu Fočić da ne potpisuju tako nešto, a nije im padalo niti na pamet da preuzimaju takve obveze bez poznavanja cijena i drugih parametara. Ulagač je obećao financirati izgradnju vrelovoda od Ilovca do toplane koja bi postala prepumpna stanica odakle bi se toplinska energija dalje distribuirala u kvartove. Pitao sam ulagača kada bi moglo sve to profunkcionirati, a odgovorio je do Božića. To je bilo 2015. godine.

Što se iza brda valja?

  • Postoje takve tvrtke koje iznjedre projekte, pa traže ulagače. Pokušali smo im ući u trag, ali smo odustali. U svakom slučaju su ishodili građevinsku dozvolu i sada traže ulagača. Organizirali smo i tribinu o sječki na kojoj su šumari kazali da nema dovoljno sirovine za takav projekt. Ulagači su dobrodošli, svaka nova investicija mi se dopada, ali ne treba srljati grlom u jagode. Postojala su obećanja i otvaranja kina, nadam se da će Jozo Kaleb uspjeti obnoviti Hotel Central… Svako radno mjesto je dragocjeno, a ne sanjam o ulagačima koji će otvoriti tisuće radnih mjesta. Jedna indijska tvrtka je u Karlovcu pronašla svoj prostor i zaposlila desetine inženjera. Grad se trebao više angažirati da im pomogne.
Mihovil Stanišić (HSP AS) i dalje je predsjednik Gradskog vijeća

Kako?

  • Trebao im je aktivnije pomoći da pronađu prikladniji prostor.

Grad organizira odlaske u samostane, no je li se posjetilo neku gospodarsku komoru? Dolaze li stranci u posjetu našoj gospodarskoj komori?

  • Pitaš krivog čovjeka.

Treba li Grad imati odjel koji bi se aktivnije bavio pronalaskom ulagača?

  • Ne. Ne treba Grad imati lovce na ulagače, nego treba drugačije djelovati kroz različite ulagače. Pripadam onima koji su u potpunosti razočarani Hrvatskom gospodarskom komorom i njezinom funkcijom – troši previše novca u odnosu na rezultate.

Gospodarstvenik ste?

  • Jesam, u teškoćama.

Kao gospodarstvenik ne ostvarujete koristi od HGK?

  • Nikakve.

Što očekujete od te organizacije?

  • Ništa. Protivim se obveznoj članarini – kome HGK treba neka plati članarinu. Sada se iznos obvezne članarine određuje po ukupnom godišnjem prometu tvrtke. Stalno se govori o nametima gospodarstvu, a nitko ništa ne poduzima da ih smanji.

Koliko parafiskalnih nameta plaćate?

  • Pročitao sam da ih je 37, ali ih ne mogu nabrojati više od deset. No, svaki poduzetnik ih plaća.

U javnosti se predlaže korištenje geotermalnih izvora energije, što bi se moglo iskoristiti i u ogrjevnom sustavu, između ostalog. Smatrate li to perspektivnim izvorom energije?

  • Dali smo si truda i razgovarali s umirovljenim geologom Borisom Vrbancem na tu temu. Ako stoji ono što je kazao, moguće je pomoću kohezijskih fondova financirati korištenje tog izvora energije. Podržavamo takvu ideju u tom slučaju. Korisno bi bilo za grad oploditi taj potencijal. Izbušeni izvori u Rečici su u vlasništvu Ine. Geotermalni bazen se proteže na velikoj površini i gospodin Vrbanac procjenjuje da bi se isplatilo raditi nove bušotine. Svatko dobronamjeran je zainteresiran za takav izvor toplinske energije, što se može koristiti i u poljoprivredi. U idućih nekoliko godina treba ispitati do kraja tu mogućnost i konkretizirati je.

Što u međuvremenu treba uraditi sa središnjim toplinskim sustavom?

  • Jedino što Grad može napraviti je ispitati mogućnost obnove vrelovodnog sustava pomoću sredstava iz nacionalnih i EU fondova. Bez obzira koliko građanima grijanje posredstvom središnjeg toplinskog sustava bilo skupo, za ulaganja nema mogućnosti trenutačno. Zadatak bilo kojeg gradonačelnika u budućnosti je da se rukama i nogama bori da taj problem riješi.

Treba li Gradskoj toplani glasnogovornik?

  • Niti jednoj gradskoj tvrtki ne treba.

Kako tumačite da gotovo svaka gradska tvrtka ima barem jednog glasnogovornika?

  • Riječ je o političkom kadroviranju.

Posluje li Gradska toplana racionalno?

  • Da.

Što korisnici središnjeg toplinskog sustava plaćaju ljeti?

  • Hladni pogon.

Što radi taj hladni pogon?

  • Ne možeš otpustiti radnike preko ljeta.

Zašto? Biste li u svojoj tvrtki držali radnike na plaći, a da ništa ne rade?

  • Vjerojatno bih ih uposlio nekako.

Jesu li ljeti radnici Gradske toplane kvalitetno uposleni?

  • Ne znam što i kako rade, vjerojatno obnavljaju vrelovode. Znam da je manje zaposlenika Gradske toplane nego što je bilo Toplane, kao i da je manje korisnika.

Neznatno ih je manje, koliko mi je poznato. Gimnazija Karlovac se, recimo, otpojila iz središnjeg toplinskog sustava. Kako to tumačite?

  • Tumačim to racionalnim potezom ravnatelja Gimnazije. Osnovna škola Banija se također otpojila. Obje škole su vjerojatno izračunale da im se više isplati drukčiji način grijanja.

Vodovod i kanalizacija i Čistoća Inkasatoru plaćaju uslugu posredovanja u naplati, što čini većinski prihod Inkasatora. Zbog toga je ta tvrtka funkcionalna. U 2015. godini je za tu uslugu Vodovod i kanalizacija platila dva milijuna kuna, a Čistoća milijun. Biste li kao privatnik platili toliki iznos za tu uslugu?

  • Ako bih procijenio da se isplati, bih. Još nitko nije dokazao da bi se Vodovodu i kanalizaciji te Čistoći isplatilo samostalno obavljati te poslove.

Koliko je radnika potrebno za to? Recimo da je godišnja radnička plaća sto tisuća kuna.

  • Inkasator naplaćuje i komunalnu naknadu uime Grada, naknadu uime Hrvatskih voda i Hrvatsku elektroprivredu, stubišnu rasvjetu.

Zašto Zelenilo ne koristi te usluge Inkasatora?

  • Jer nema toliki broj klijenata kao spomenute gradske tvrtke. Sigurno je rentabilnije isporučivati jedan račun za niz usluga, nego više. Ne ulazim u pitanje cijene te usluge sada, o tome se može raspravljati. Tvrdiš da Inkasator preplaćuje Čistoći i Vodovodu i kanalizaciji te usluge, no ne znam koliko bi te tvrtke stajalo samostalno izdavanje računa.

Što ulazi u trošak toga?

  • Ispis računa, poštanski troškovi, računovodstvo, pa i naplata. Ne može se dogoditi da platiš vodu, a ne i odvoz otpada u ovom slučaju.

Zar objedinjenu naplatu ne bi pet radnika moglo raditi za sve tvrtke i za Grad?

  • Inkasator ujedno upravlja zgradama. Otkako je direktor Nikola Rogoz, deset je radnika manje. Dakle, ispuštamo njihov posao upravitelja, a ne rade samo na području Karlovca. Dakle, ne bih sa sigurnošću tvrdio da se ne isplati ovakav vid objedinjene naplate, no hajdemo vidjeti podatke. Opasnost vidim u tome da su troškovi mnogo veći nego kada se radi skupa. Ne ulazim u to koliko je radnika potrebno angažirati.

Treba li Grad u svom vlasništvu imati tvrtku za upravljanje nekretninama?

  • Nešto smo naslijedili – tvrtka za upravljanje nekretninama postoji pola stoljeća. Može se pokrenuti inicijativa da djelatnici Inkasatora otkupe tvrtku. Po meni se Inkasator korektno bavi upravljanjem. Bez obzira na postojanje i drugih tvrtki u tom sektoru, u Karlovcu Inkasator upravlja s oko devedeset posto nekretnina – neke klijente izgube, neke ponovno pridobiju, no to je sada pitanje tržišta.

Biste li iz svoje tvrtke pošto-poto izgnali najboljeg radnika?

  • Naravno da ne bih.

Zašto je to napravio u slučaju Krešimira Veblea Ivan Mrzljak, direktor Vodovoda i kanalizacije?

  • Premalo sam upućen u njihov odnos. Cijenim Vebleovu stručnost, no ne znam zbog čega su se razišli. Pitao sam gospodina Veblea zašto je otišao, a samo mi je odgovorio da je zadovoljan što je u mirovini.

Jeste li zadovoljni poslovanjem Vodovoda i kanalizacije?

  • Grad i građani su taoci projekta izgradnje pročistača otpadnih voda. Nemam posebnih primjedbi na rad te tvrtke osim da je pročistač preskup.

Ne krijete nezadovljstvo poslovanjem Čistoće. Postoji li osoban problem između Vas i direktora te tvrtke Damira Jakšića?

  • Ne postoji.

Prijavili ste ga svojedobno Državnom odvjetništvu?

  • Nisam nikoga prijavio DORH-u, ali je istina da sam nezadovoljan radom Čistoće. Gradonačelnik je zatražio očitovanje DORH-a. Upozoravao sam samo na to da Čistoća ne radi u interesu građana.

Što ste konkretno vidjeli kao problem?

  • To što se u četiri godine nije napravilo ništa glede zbrinjavanja komunalnog otpada. Ulaže se u ono što nije uopće u nadležnosti Čistoće. Konkretno pritom mislim na prenamjenu dizel-motora u bioplinske na što je utrošen silan novac, a niti danas ne vidim da netko nosi struju s Ilovca, makar u hamperima. Svatka gradska tvrtka, pa tako i Čistoća, ima zadatak biti servis građanima. Čistoća bi se trebala baviti higijenom ulica te odvozom i zbrinjavanjem komunalnog otpada. Odavno sam protiv “inovativnosti” pojedinaca u toj tvrtki koji su htjeli proizvoditi električnu energiju koju nisu imali kome prodati. Uništili su dizelski motor bez da su se savjetovali sa strukom, utrošili novac, a rezultata nema, osim što se novčana šteta mjeri u stotinama tisuća kuna. Dizelski motor se mogao nastaviti koristiti, ako treba i u sustavu obrane od poplava. Grad Karlovac treba raditi sustav selekcije komunalnog otpada. Propustili smo odličnu priliku da angažiramo stručnjake koji su radili u Krku i da uvedemo selekciju na kućnom pragu, tim više što je u gradskoj strategiji gospodarenja otpadom za razdoblje od 2011. do 2015. godine predviđeno odvajanje otpada na kućnom pragu. To je težak posao koji traži mnogo truda i ljubavi da se odradi. Studija koju su stručnjaci iz Centra za transfer tehnologije uradili je ostala u ladici i nikad nije predstavljena gradskim vijećnicima kao što im nije dan izvještaj o provedbi gradske strategije gospodarenja otpadom za razdoblje od 2011. do 2015. godine. Uporno se prelazilo preko toga, a sada je donesena nova državna strategija. Studija CTT-a postoji, možda je plaćena, a povjerenstvo, kojeg sam bio član, je većinom glasova odbilo taj dokument kojeg podržavam. Po izjavama nekih od članova tog povjerenstva, studija je odbijena, jer bi njezina provedba štetila izgradnji Centra za gospodarenje otpadom na Babinoj gori, što je naš strateški projekt, jer ne bi bilo dovoljno sirovine, ako bi se u gradu odvajalo 50 posto komunalnog otpada. To je neshvatljivo i neprihvatljivo. Valja se ugledati na druge gradove u Europskoj uniji gdje se pazi na proizvodnju otpada i plaća samo onoliko koliko je proizvedeno. Velika je razlika između odvoza otpada i gospodarenja otpadom. U četiri godine smo mogli odvajati 40 posto otpada.

Koliko odvajamo?

  • Po mojoj procjeni ne više od sedam posto. Odvajanje podrazumijeva široku akciju kojoj je nositelj Čistoća, a kada postavite vijećničko pitanje koliko se prikupi papira i plastike iz gradske uprave, osnovnih škola, pravnih osoba, ustanova i drugih mjesta nema odgovora. Progurali smo pilot projekt, kako to vole zvati, u biti kante za odvajanje otpada te kompostane za privatne kuće, no sve je to zanemarivo. Izazov su zgrade zajedničkog stanovanja, dakle da se u stanu odvaja i da se zna zašto. Nije to posebna mudrost, u inozemstvu je to normalna stvar – Ljubljana je u roku od deset godina došla na 70 posto odvajanja komunalnog otpada.

Kada procjenjujete da ćemo postići takav postotak?

  • S ovakvim pristupom za pola stoljeća. Predlažemo da se deponij odvoji od Čistoće, da dođe pod kontrolu Grada kako bi se Čistoća mogla početi navikavati na budućnost i plaćati odlaganje otpada kao što to rade drugi. Prihod od odlaganja na Ilovcu se utopio u poslovanju Čistoće. Ostvaruje se od toga četiri do pet milijuna kuna prihoda godišnje, a ne koristi se za selekciju otpada i uspostavu reciklažnog centra, što je srce svake jedinice lokalne samouprave, motor selekcije. Kada se prikupi tri tisuće tona papira ili plastike godišnje, može se kazati da smo ostvarili konkretan uspjeh. Reciklažni centar obuhvaća i kompostirnicu kojom kompost vraćamo u poljoprivredu i tako smanjujemo više od 20 posto komunalnog otpada. Prelog objedinjuje nekoliko općina donjeg Međimurja. Tamo godišnje prikupe tri tisuće tona papira kojeg zatim prodaju kupcu iz Nizozemske. Reciklažni centar sadrži reciklažno dvorište, sortirnicu, kompostanu i halu za obradu glomaznog otpada, a potom i pretovarnu stanicu – iz Karlovca će se voziti ostatak nesortiranog otpada u regionalni centar gospodarenja otpadom, bez obzira gdje to bilo.

Nedavno smo u Jutarnjem listu čitali da ste s obitelji dio nepotističke hobotnice u Karlovcu, u biti vladajuće kaste. Kako gledate na percepciju da je nepotizam u Karlovcu izuzetno razvijen?

  • Ne postoji klijentelizam samo u Karlovcu. Neumjesno me se prozvalo kao vijećnika zato što mi je sin vježbenik u Gradu Karlovcu. Da je izabran za pročelnika ili da je dobio stalni radni odnos, mogli bismo govoriti o nepotizmu, no ne kada je jedan od stotine vježbenika, među kojima uistinu ima i stranački opredijeljenih. Isti oni koji prozivaju za nepotizam ne žele pogledati oko sebe i uvidjeti da su i njihova djeca dobila poslove ili aranžmane slične onome kakav je dobio moj sin. Dvije i pol godine je čekao vježbenički staž u Gradu Karlovcu i u struci koju je stekao. Nemam tu što posebno dodati više. Nisam urgirao za njega. Nepotizma u Karlovcu ima, kako u upravi, tako i u gradskim tvrtkama i ustanovama, no to nije samo karlovački problem.

Češće se spominje Karlovac od većine sredina u tom pogledu?

  • Nekome je medijski zanimljiv, no ista je situacija u Rijeci, Splitu ili u Zagrebu, kao i na regionalnoj i državnoj razini.

Kakav je cilj HKS-a na lokalnim izborima i koga će kandidirati za dužnosnička mjesta?

  • Kandidirat ćemo se za gradska vijeća Karlovca i Duge Rese te za Županijsku skupštinu. Program ćemo predočiti javnosti.

Tko ima najveće šanse u izboru za gradonačelnika Karlovca?

  • Mandić.

Zašto?

  • Zbog toga što je HDZ najbolje organizirana politička stranka i što su rezultati na prošlim izborima za gradonačelnika Karlovca pokazali odnos snaga koji Mandićevi protukandidati ne mogu nadvladati. Vjerujem da će biti drugog kruga.

Je li Mandić najbolji kandidat od postojećih?

  • Svaki ima prednosti i mane. Imam pozitivano iskustvo suradnje s Mandićem. HKS će uputiti svakom kandidatu za gradonačelnika pitanja na teme koje smatramo bitnima za građane Karlovca. Temeljem dobivenih odgovora ćemo dati podršku onom kandidatu s kojim dijelimo najviše zajedničkih rješenja.

Objava SpiKA, Mihovil Stanišić: U četvrtoj sam stranci, no svaku sam napuštao dok je bila na vlasti i na to sam ponosan pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
http://kaportal.rtl.hr/spika-mihovil-stanisic-cetvrtoj-stranci-no-svaku-napustao-bila-vlasti-to-ponosan/feed/ 0
SpiKA, Damir Mandić: Često se u meditacijama pomolim Svevišnjem da me politička moć ne ponese http://kaportal.rtl.hr/spika-damir-mandic-cesto-se-meditacijama-pomolim-svevisnjem-da-me-politicka-moc-ne-ponese/ http://kaportal.rtl.hr/spika-damir-mandic-cesto-se-meditacijama-pomolim-svevisnjem-da-me-politicka-moc-ne-ponese/#comments Sun, 26 Mar 2017 12:34:30 +0000 http://kaportal.rtl.hr/?p=265023   Razgovarao Marin Bakić/Aktiviraj Karlovac Damir Mandić je ravnatelj Gimnazije Karlovac, predsjednik Gradskog odbora Hrvatske demokratske zajednice, čiji je kandidat za gradonačelnika Karlovca, predsjednik Gradskog vijeća Grada Karlovca, redoviti “gost” kolumne Loncu poklopac, a sada i sugovornik u još jednom intervjuu iz serijala SpiKA. U predspiki smo razgovarali o knjigama. U Karlovcu gotovo da ne …

Objava SpiKA, Damir Mandić: Često se u meditacijama pomolim Svevišnjem da me politička moć ne ponese pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>

 

Razgovarao Marin Bakić/Aktiviraj Karlovac

Damir Mandić je ravnatelj Gimnazije Karlovac, predsjednik Gradskog odbora Hrvatske demokratske zajednice, čiji je kandidat za gradonačelnika Karlovca, predsjednik Gradskog vijeća Grada Karlovca, redoviti “gost” kolumne Loncu poklopac, a sada i sugovornik u još jednom intervjuu iz serijala SpiKA.

U predspiki smo razgovarali o knjigama. U Karlovcu gotovo da ne možeš više kupiti poštenu knjigu, samo neke nepoštene. Gdje kupujete knjige i kakve?

  • Kakve su to poštene i nepoštene knjige?

Uvodno malo zajebavam.

“Švercate” se?

  • To je istina, no baš smo ih htjeli učlaniti, s radošću smo to učinili. Postoje top liste najprodavanijih i najposuđenijih knjiga, a nisam tip koji bi se po tome orijentirao. Nisam utoliko u trendu, no volim pratiti informacije o tome što je popularno. Kada kupujem knjige, biram one koje ocijenim iznimno važnima. Doma imam pristojnu knjižnicu.

Čine li ju uglavnom stručne knjige?

  • Ima svega u toj knjižnici – i beletristike, i teoloških knjiga i djela s područja ostalih struka.

Koje beletrističke knjige posjedujete?

  • Obožavatelj sam Meše Selimovića. Njegova djela sam zavolio kao gimnazijalac, a nastavio sam ga čitati i na fakultetskom studiju. Imam većinu njegovih naslova. Volim kao pisca i Antuna Gustava Matoša, a od teoloških djela imam stručne, ali ne obveznu literaturu sa studija. Uglavnom se tiču društvenog života i promišljanja društva.

Koliko Vam čitanje i upijanje ostalih kulturnih sadržaja daje na širini i plemenitosti u politici?

  • Nezgodno je da o sebi na takav način govorim. Postoje knjige koje čitaš samo da ih pročitaš. Čitanje kao osobna svojina pripada izboru. Jedan sam od onih koji tekst više voli pročitati na papiru, nego na ekranu.

Lako se ispiše.

  • Slažem se. Nije nužno da čitanje bilo čega daje nekome širinu i plemenitost u politici – to je pitanje duha. Kada govorimo o knjigama govorimo o duhu. Htio ili ne, knjige ga oblikuju.

To može učiniti i video na youtubeu i bilo koja druga vrsta kulturnog sadržaja.

  • Odavno je poznato da živimo u vremenu kojim dominiraju zvuk i slika. No, pisana riječ i dalje najviše nadahnjuje. Imam tri sina. Kada razgovaramo o čitanju, posebno kada ih tjeramo da čitaju djela propisana lektirom, što su velike bitke, uvidimo da živimo u vremenu slike. Knjiga se i pročita, no teško usvaja ili čita s razumijevanjem, jer je svijet u kojem današnja djeca žive svijet filmova. To možda i kljaštri maštu.

Čitaju li s godinama gimnazijalci manje ili više, odnosno “šverca” li se na lektiri manje ili više s protokom godina?

  • Prije pet ili šest godina smo tom problemu dali posebno veliku pažnju, a naročito profesori hrvatskog jezika i književnosti povodom uvođenja državne mature. Napravila je mali iskorak, jer učenike sili da pročitaju djelo od korica do korica. Gimnazijska kolegica je u školi započela uspješan projekt razmjene knjiga. Nastojimo đacima knjigu nametnuti kao svakodnevnu potrebu. Naravno, ima i “švercera”. Što se tiče karlovačkih gimnazijalaca, najveći broj njih uzme u ruke propisanu lektiru i nastoji je pročitati. Nije to samo zbog nastavnog procesa, nego i zbog stava da je knjiga istinska potreba, kao i učenje. U Gimnaziji Karlovac, čini mi se, klinci ipak nisu oni koji ne čitaju.

Jeste li zadovoljni načinom na koji ste obilježili 250. obljetnicu postojanja Gimnazije Karlovac?

  • Svaki nastavnik u školi, a sa mnom nas je 55, zajedno sa svim zaposlenicima, je sudjelovao na svoj način u programu – jedni su organizirali neke od brojnih aktivnosti, a drugi su samo pomagli, održavali su red, recimo to tako. Prije tri godine smo započeli s promišljanjem sadržaja, jer se ipak radi o velikoj obljetnici. Najviše sam se plašio toga kako će se odviti Tesla Radio Festival, jer je organizacija zahtjevna i preuzeta je ogromna odgovornost. Profesor Gordan Begler je bio zadužen za izvršni dio organizacije tog događaja, no imali smo veliku podršku udruga civilnog društva. Iskustvo provedbe tog dijela programa nam je bilo poticajno, jer je bilo očigledno da se trud isplati. Bavili smo se poviješću škole iz drukčije perspektive – 250 dana uzastopce smo učenicima čitali jednu od 250 gimnazijskih priča koje su objavljivane i na Kaportalu. Odlično su to odradili. Planiramo te priče tiskati. Digitalizirali smo baštinu – djelomično prirodoslovnu zbirku i izvješća – te objavili na našoj internetskoj stranici. Ponosni smo na monografiju “Svi rakovački maturanti” koju smo radili s Gradskom knjižnicom “Ivan Goran Kovačić”. Taj dio posla je odradilo šest gimnazijskih profesora, a knjižnica je osigurala sve potrebno za poštivanje autorskih prava. S Gradskim muzejom Karlovac smo organizirali prirodoslovnu izložbu. Temeljem nabrojanog možemo planirati mnogo toga – Centar “Nikola Tesla”, učila su dio izložbe “Um iz budućnosti” koja tematizira Teslu, u što je kao podrška uključen i Grad Karlovac. Dio tih učila će biti izložen u Parizu, New Yorku i drugdje. Gimnazija Karlovac jest duh grada. Noć muzeja je bila uspješna, ne samo zato što je bila bogata aktivnostima, nego i zato što se družilo, prisjetilo školskih dana, sjelo ponovno u klupe… Dakle, bilo je dobro.

U sklopu obilježavanja obljetnice ugostili ste Davora Pavunu. Kako je došlo do tog gostovanja?

  • Prilikom organizacije festivala znanosti “Nikola Tesla” profesorica Jasminka Žiža je predala popis osoba koje bi pozvala. Za dio njih nisam znao. Kazala je, između ostalog, da ima kontakt s Pavunom. Ranije sam imao priliku s njime biti na sastanku. Tema njegova predavanja je bila energija, odnosno ono je bilo nadahnuto Teslinom idejom o besplatnoj energiji. Ni sam se ne slažem sa svime što Pavuna tvrdi.

Jesmo li naučili sve što treba znati o bankarodima koji upravljaju svijetom iz Basela?

  • Čuo sam mnogo govora o Tesli, ali niti jedan izlagač kojeg sam slušao nije o tome govorio s tolikim oduševljenjem kao Pavuna. Njegov svjetonazor je legitiman. Ne vidim zašto ne bi sudjelovao u programu obilježavanja 250. obljetnice Gimnazije Karlovac.

Zašto niste ugostili Ljubomira Jurkovića-Dedu? Tu je doma, vjerojatno je povoljniji za gostovanje.

  • Karlovačka je svojina i obilježje. Ima svoje mjesto u našim odnosima, ali smatram da je dovoljno inteligentan da ne pristane biti dio festivala znanosti. Ne bih ipak uspoređivao Pavunu i Dedu. Pripadaju drugim svjetovima.

Svojedobno smo Vas ugostili u Knjižnici za mlade na Polkaviewu, nakon čega smo otišli na piće. “Živac ide u Zelenilo za drugog glasnogovornika, kamo će Bakić”, pitao sam Vas tada u polušali komentirajući aktualni odlazak 14-godišnjeg glavnog urednika Karlovačkog tjednika iz tog lista nakon što ga je pokorno srozao. Sjećate li se odgovora kojeg ste dali?

  • Što sam kazao?

“Htio si biti nezavisan.”

  • Jesam li baš tako rekao?

Baš tako. Što ste pod time mislili?

  • Iskreno se toga ne sjećam. Imamo problem u doživljaju vlastitih pozicija, imam mnogo problema čak i s ponekim članovima HDZ-a kada pokušavam nametnuti cjelovito gledanje na politiku. Mogu kao političar nekome biti sklon, a nekome nesklon, ali za odlučivanja moram u obzir uzeti sve okolonosti. Zašto Marin Bakić nije završio u gradskom mediju?

Dovoljno je da kuham kavu glasnogovornici Čistoće Daliborki Jurković.

  • Mislim da nikad ne bi prihvatio posao u gradskom mediju. Stvaraš si alternativnu, anarhičnu, poziciju, u konačnici to si ti i to je prostor u kojem želiš i možeš funkcionirati.

Nebitan sam, bitna je tehnologija vladanja. Je li anarhičnost zalaganje za sustav jednakih šansi?

  • Ne govorimo o tome.

U čemu se očituje moja navodna anarhičnost, u tome što nisam sluga pokorni?

  • Ne govorim o pokornosti, nego o promišljanju svijeta. Spomenuo si Živčića, no možemo bilo koga drugoga, jer svatko snosi odgovornost za posao koji radi.

Živčić je nagrađen za ulogu koju je odigrao. No, jesu li ta uloga i ta nagrada primjereni?

  • Možda različito gledamo na njegov posao. Je li zaista bio osoba sa znanjem da radi više od onoga što je trebao raditi u Karlovačkom tjedniku? Je li taj list trebao išta više od onoga što je Živčić radio? Je li Karlovački tjednik list koji prenosi protokolarne vijesti ili nešto drugo? To je vječita dvojba.

Valjda kao najglavniji urednik Karlovačkog tjednika imate odgovor na to pitanje.

  • Nisam najglavniji urednik, vidim da pišeš stalno da jesam.

Živčić je dobar novinar, barem je to bio. Zašto ne bi mogao uređivati pristojan list i zašto smatrate, da ne bih htio raditi u gradskim medijima, ako su oaza slobode?

  • Prije tri godine sam imao negativno iskustvo s njima. Tada sam bio na sastanku kojeg je sa svim predsjednicima klubova aktivnih u Gradskom vijeću i s gradonačelnikom Damirom Jelićem organizirao ondašnji predsjednik tog predstavničkog tijela Mihovil Stanišić. Tema sastanka su bili gradski mediji. U najboljoj namjeri sam kazao nešto iza čega i danas stojim, a to je da su za opstanak medija jednako odgovorni zaposlenici kao i gradski vijećnici. Nisam znao da je ta izjava snimljena. Objavljena je pa se komentiralo u javnosti da Mandić ništa ne shvaća i slično.

Nedvojbeno je da su novinari suodgovorni za stanje tih medijskih kuća.

  • Nikada nisam nazvao i intervenirao u sadržaj. To odgovorno tvrdim.

Imam drukčije informacije.

  • Vjerujem da nemaš. Ako imaš, nisu istinite.

Tvrdite da baratam dezinformacijama?

  • Da. Kad se Matija Perković javio na natječaj za direktora Hrvatskog radio Karlovca, kazao sam da ne bi trebao biti izabran, jer je bio predsjednik Mladeži HDZ-a. Za taj moj stav svi u HDZ-u znaju.

Da je bio običan član HDZ-a, bio bi prihvatljiv izbor?

  • Govorili smo o nečemu drugome. Determiniran je svojom političkom prošlošću. Ono što je bilo i ostaje sporno s gradskim medijama je održivost, odnosno neodrživost tvrtke.

Čemu natječajna farsa za izbor direktora, instaliranje za glavnog urednika pokornog Branka Obradovića-Kinu, upošljavanje dviju mladih članica HDZ-a, ako kao predsjednik HDZ-a nemate utjecaja na njihov rad?

  • Gradonačelnik i HDZ znaju moje mišljenje o svemu tome. Na jednoj od sjednica Gradskog vijeća, čiji sam bio već predsjednik, potpredsjednica tog predstavničkog tijela Marina Novaković Matanić, tada članica Socijaldemokratske partije Hrvatske, izlazi za govornicu i obrušava se drvljem i kamenjem na tadašnjeg glavnog urednika Karlovačkog tjednika i Hrvatskog radio Karlovca, te direktora istoimene tvrtke Miloša Milovanovića. Pitao sam Marinu o čemu se radi, zašto se obrušila na direktora i glavnog urednika javnog, a ne režimskog medija, kao što se tvrdi.

Režimskog ipak…

  • A izborom novog direktora se opet uvlači politika u priču. Možemo li u Karlovački tjednik i u Hrvatski radio Karlovac, te na portal dovesti novinara-mahera koji može preuzeti uređivanje i od toga napraviti javni servis koji će se poštivati? I dalje sam skeptičan glede toga. Veli Perković da je razgovarao s Karlovčanima koji su zaposleni na zagrebačkim radijskim postajama i koji rade vrhunski posao, ali primaju takve plaće koje karlovačka medijska tvrtka ne može pratiti.

Komunicirate s Perkovićem, sjedite na kavama. Pričate li o vremenu?

  • S jedne strane je problem ekonomska održivost tvrtke, s druge trošak, pitanje može li proizvod biti prihvatljiv. Jedini razlog zašto mi je Perković bio zanimljivo rješenje za direktora je njegovo iskustvo u privatnom sektoru. Javno sam kazao, na njihovom takozvanom Black Tie Eventu koji se održao u Javnoj ustanovi Aquatika, da moraju kao javni medij insistirati na profesionalizmu. U novinarstvu to znači najmanje to da se uzmu stavovi dviju strana. Nedavno sam dao intervju za Radio Mrežnicu, koja je privatni medij, pa sam ponovio ovo što sam sada rekao, na što su me pitali smatram li da privatni mediji nisu profesionalni. Ne smatram to, ali imaju pravo birati s kime će razgovarati, odnosno iza koga će stajati, a iza koga neće. Javni medij nema tu privilegiju.

HDZ je u tvrtku Hrvatski radio Karlovac instalirao svoje kadrove, predsjednik ste te stranke, komunicirate s direktorom, tvrdite da se zalažete za uravnoteženu uređivačku politiku, a svakoga četvrtka nas na kioscima dočeka partijski bilten plaćen novcem prireskih i poreskih obveznika u kojem je niz fotografija s Vašim likom. Nije shvatljivo da Vas i Vaše zalaganje za drukčiju funkciju gradskih medija tamo ignoriraju, da nemate utjecaja. Razuvjerite me, molim Vas.

  • Ne mogu. Imaš gotov stav.

Može me se uvjeriti, odnosno razuvjeriti.

  • Uistinu ne želim biti glavni urednik gradskih medija i nisam to. Smiješno je koliko sam prisutan u tekstovima i na fotografijama, što sam kazao i Kini. Karlovački tjednik ne bi trebao biti protokolarni glasnik. Nije list pun samo fotografija s mojim likom, nego i Jelićevih. Urednik tih novina, tog portala i te radijske postaje mora biti profesionalac, glede toga nemam nikakvih dvojbi. Ako su ti mediji uravnoteženi, dotacije iz gradskog proračuna za njihovo djelovanje neće biti besmislene.

Što biste kao gradonačelnik prvo napravili s gradskim medijima?

  • Insistirat ću na profesionalizmu i osnovi novinarstva – moraju biti zastupljene najmanje dvije strane.

Zašto ste na svim protokolima?

  • Nisam na svim protokolima. Čim sam preuzeo mjesto predsjednika Gradskog vijeća sudjelovao sam u protokolima više nego do tada, pa se nije radio problem od toga, ali se radi sada kada sam kandidat za gradonačelnika. No, u redu, to vidim kao jedan od oblika političke borbe. Kao predsjednik Gradskog vijeća i GO HDZ-a Karlovac sam proaktivan. U okviru nadležnosti predsjednika predstavničkog tijela vlasti sam preuzeo dodatnu obvezu rada na području mjesne samouprave, nakon čega je uslijedio i obilazak mjesnih odbora i četvrti. Protokolarne obveze smo dijelili međusobno po nekim kriterijima. Svjesno sam pristao na to, no nisam na svim protokolima, kao što sam bio na mnogo mjesta i događanja, a da to nije popraćeno u medijima.

Češće ste u protokolu sada nego prije dvije godine?

  • Jesam.

Dodijelili ste Antonu Kikašu takozvanu Medalju gradonačelnika, mada za to uopće niste nadležni.

  • Damir je uistinu bio bolestan.

Izabrali smo Dubravka Delića i Marinu Kolaković za njegove zamjenike.

Slikali ste se, primjerice, s predsjednikom Saveza udruga Kaoperativa Domagojem Šavorom povodom potpisivanja ugovora s Gradom Karlovcem o korištenju Male scene Hrvatskog doma, mada uopće niste potpisnik tog ugovora, nego gradonačelnik, jer je nadležan.

  • To nije bio moj prvi sastanak s predstavnicima Kaoperative. Osobno sam se potrudio ne bih li osigurao što bolje uvjete rada nezavisnoj kulturi u Karlovcu. Pročelnica Upravnog odjela za društvene djelatnosti Grada Karlovca Andreja Navijalić je bila angažirana operativno na tom zadatku. Veliki sam navijač za nezavisnu kulturu. Grad to mora podržavati. Utoliko ne vidim problem u mojem prisustvu. Koliko mi je poznato, Šavor je bio s gradonačelnikom prije sastanka sa mnom.

Gradonačelnik se ipak nije fotografirao s njime.

  • Mislim da jest.

Ta fotografija ipak nije objavljena na službenoj stranici Grada.

  • Nisam siguran da nije.

Zamjenica gradonačelnika je godinama u sukobu interesa. Kako je moguće da je to prolazilo mimo javnosti i korektivnih tijela? Kazali ste da je stav HDZ-a da ne mora podnijeti ostavku, ali da se mora ispričati. Ne bi li bilo korektnije da je obratno – neka podnese ostavku, a uz to se može i ispričati?

Bila je član gradskog povjerenstva koje je odlučilo subvencionirati kamatu Eurotradeu, ali problem je mnogo širi – tvrtka je dužna Gradu, opskrbljivala je godinama gradske ustanove…

  • Razgovaramo li o političkoj odgovornosti?

Da.

  • Ponavljam, nakon nalaza Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa nije trebala podnijeti ostavku na dužnost. Zasmetalo me što je kazala da nije sigurna bi li jednako postupila, da se opet nađe u takvoj situaciji. Ta nekorektnost me nagnala na onakvu reakciju. Ta njezina izjava je bila nepotrebna. Tvrtke mogu biti uspješne ili neuspješne. Bilo je i drugih tvrtki, koje nisu imale bilo kakve političke veze, a koje su zapale na tržištu u probleme, pa Grad nekima otpisao nenaplativa potraživanja. Svaki dug je sporan, to je nedvojbeno.

Očigledan je sukob interesa M. Kolaković?

  • Dozvoljavam da si upućeniji od mene, no poslovanje Eurotradea s Gradom se odvijalo prije no što je postala zamjenica gradonačelnika, a kasnije nije vodila to poduzeće.

Ostala je suvlasnik Eurotradea.

  • Je li? Nisam siguran u to. Ne bježim od prigovora i ne branim M. Kolaković, sama to mora činiti.

Temeljem čega ste odlučili ne insistrirati na njezinoj ostavci, nego samo na isprici.

  • Temeljem mišljenja Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. Suvišna je bila njezina rečenica, ponavljam, da ne zna bi li jednako postupila da se nađe u istoj situaciji.

Poznajem osobu koja je morala pristupiti HDZ-u da se zaposli u vrtiću, odnosno drugu koja tvrdi se tražilo da pristupi toj stranci, kako bi dijete dobilo mjesto u vrtiću. Možete li kao stručnjak za etiku i moral to prokomentirati? Imena, naravno, neću iznositi.

  • Iznosiš opasne kvalifikacije. Niti jedan od ova dva slučaja nije istinit. Odbijam takve tvrdnje. Neka mi se osoba koja tvrdi da je traženo da se upiše u HDZ kako bi dijete bilo upisano u vrtić javi, neka me informira i potom ćemo skupa stati pred novinare.

Poljubili ste ispred Gradskog kazališta “Zorin dom” za obilježavanja Dana grada hrvatsku zastavu.

  •  Jesam.

Gdje ste bili 1991. godine?

  • U gimnaziji.

Koliko ste bili stari?

  • Imao sam tada 17 godina.

A gdje ste bili od 1992. do 1995. godine?

  • Bio sam i 1992. godine u gimnaziji, a dalje sam studirao. Što je problematično u ljubljenju zastave?

Kičasto je i neukusno.

  • Nije. Slažem se da su političari domoljublje učinili kičastim, pa i HDZ snosi odgovornost za to. Domoljublje je društvena vrijednost, bez obzira bilo ono hrvatsko ili nekakvo drugo. Za dvadesetak godina će se, vjerujem, smiriti strasti, pa će se domoljublje doživljavati i razumom, a ne prijeporno. Tada ljubljenje zastave neće biti sporno.

Zašto bi netko ljubio zastavu?

  • Ona je simbol, a ljubljenje zastave simbolika koja ne bi trebala biti sporna. Gurnuli smo patriotizam u sferu politike, nadmetanja u hrvatstvu, gdje je tko bio 1991. godine…

Nije u redu generalizirati.

  • Pa i ti si odgovoran za to.

Ja?

  • Smeta te ljubljenje zastave.

Smeta me kao Hrvata kojem je stalo do svoje zemlje i naroda.

  • Zašto ti je neprihvatljivo da netko domoljublje iskazuje ljubljenjem zastave? Ne moramo svi ljubiti zastavu, netko hoće, netko neće.

Nisam od domoljublja napravio kič, nego vi koji držite ruku na srcu i ljubite zastave. Neki se i valjaju po njima. Smatram da dijelim ovaj stav s većinom građana.

  • Rade li rukometaši od domoljublja kič kada drže ruku na srcu?

Da.

  • Nećemo se složiti. Postoji prostor ideološke bitke u kojoj su svi ušančeni, a nitko ne želi da se približi, jer svima taj sukob odgovara, i lijevima i desnima.

Od kada ste član HDZ-a?

  • Od 2007. godine.

U Karlovcu živite od 2005. godine, a radite od 2001.?

  • Tako je.

Zašto ste se učlanili u HDZ?

  • Jelić me povukao u politiku.

Tada je bio dogradonačelnik?

  • Tako je. Ulazak u HDZ je bio moj izbor, jer sam se htio politički aktivirati. Zaposlen sam bez članstva u stranci.

A Vaša supruga?

  • Isto. Vjeroučiteljica je u Osnovnoj školi “Banija”. Politika je naslijedila nedemokratsku matricu funkcioniranja i od toga nije oslobođena niti jedna politička opcija. To je bio najveći problem i HDZ-a, a i dalje opstaje. Političke stranke i dalje djeluju po hijerarhijskom ključu. Teško se u strankama dolazi do demokratske prakse. Razgovarao sam o mogućnosti toga da budem kandidat na izborima za gradonačelnika s mnogim Karlovčanima. Najveći broj njih mi je ponudio savjetodavnu pomoć, ali su me molili da ih poštedim ulaska u HDZ i aktivnu politiku uopće. Politika je postala mnogima nezanimljiva, a za to smo i sami odgovorni. Mnogo kvalitetnih i rješenja i projekata ostaje stoga izvan sustava odlučivanja. Izazovno je da se što veći broj građana ipak odluči baviti politikom. Osnivaju se nezavisne liste. Taj pojam nezavisnosti je legitiman i poželjan, no ipak se i dalje ulazi u prostor sustava odlučivanja. Nezavisne liste su političke liste.

Jedno od najboljih očitovanja toga da je u politici opstao mentalitet iz komunizma ponudio je gradonačelnik kada se svojedobno zalagao za vertikalu jedne vlasti od mjesne samouprave do Vlade i Hrvatskog sabora, jer je to očigledan žal za vladavinom jedne partije, odnosno njezinim načinom vladanja.

  • To je izrečeno u kontekstu izbora. Moramo uvažiti da ipak živimo u demokratskom društvu. Činjenica je da svatko u ovoj državi može zastupati vlastita stajališta, a to nije blisko jednopartijskom sustavu.

Ali se plaća visoka cijena za nezavisnost.

  • Kakvu cijenu plaćaš?

Nisam jedini nezavisni novinar nesigurne egzistencije, za razliku od Kine, Matije i drugih podobnih koje ste instalirali u Hrvatski radio Karlovac da izdaju na račun građana partijski bilten.

  • Je li to pitanje jednopartijskog sistema?

To je pitanje ostatka načina djelovanja iz komunizma.

  • Možemo to i na taj način protumačiti. Svatko se bori za svoj prostor u kojem živi. Demokracija u konačnici jest borba. I Karlovac se bori za svoj prostor u Hrvatskoj. Kako? Pa izlazimo na izbore ne bismo li pozicionirali svoje potrebe nauštrb potreba drugih. Ne vidim u Jelićevoj izjavu ostatak jednopartijskog načina djelovanja, odnosno žal za time. Demokracija ima puno prostora za razvijanje kojeg i koristi. Rođen sam u Njemačkoj, velik broj moje rodbine je tamo, u Europskoj uniji su pravila postala dio mentaliteta. Volio bih da to usvojimo i na razini javnih i na razini privatnih poslova. Hoće li nas članstvo u EU natjerati da se demokratiziramo? Vjerujem da hoće.

Kazali ste Radio Mrežnici da Jelić nije pozer, a pozirao je u poplavi.

  • Griješiš, osim, ako je fotografiranje pozerstvo. Nisam siguran kako bih na njegovom mjestu reagirao za poplava. Uistinu se tada pokazao kao gradonačelnik u punom značenju tog pojma. Žao mi je što u Logorištu nisu s nama bili predstavnici opozicije za obilaska četvrti i mjesnih odbora. Doći tamo među pedesetak mještana koje nije briga kao poplavljene jesu li za poplave krive Hrvatske vode ili Grad Karlovac, te tri sata ih pažljivo slušati, pa čak i preuzimati na sebe tuđe odgovornosti, je hvale vrijedno. To je Jelić učinio. U katastrofi pokazuješ što si, a za poplava je definitivno pokazao da nije pozer.

Damir Jelić u poplavi. Izvor: Službena facebook stranica gradonačelnika

Je li nam ta njegova vertikala vlasti koju je zagovarao riješila sustav obrane od poplava?

  • Možemo govoriti o brzini rješavanja tog problema. Za radikalniji sam pristup i sigurno će biti radikalniji od Jelićevog, ako budem za par mjeseci na njegovom mjestu. Vrijednost sustava obrane od poplava je veća od pet stotina milijuna kuna. To je odgovornost Hrvatskih voda, a ta tvrtka pazi na vlastite procedure. Projekt je Europska komisija odobrila i sada smo u fazi tih silnih provjera. Ovaj grad ima legitimitet. Imamo pravo poručiti na nacionalnoj razini da nismo običan grad. Gunja se izborila za sebe, možemo se i mi.

Ne volite kada se insinuira da ste Jelićeva produžena ruka?

  • Nisam oktroirani nasljednik. Nije 2009. godine bilo izgledno da ću postati gradski vijećnik, jer sam bio 15. na listi. No, zamijenio sam Jelića u predstavničkom tijelu i to je u biti početak moje političke karijere. U HDZ-u znaju da sam uvijek imao svoj stav, ne ulazeći nužno u sukobe, ali, uglavnom, nisam se libio polemizirati. Znam stoga da nisam lutka na koncu. S Jelićem dijelim podosta uvjerenja. Tražio sam da članovi stranačkih tijela rasprave moju kandidaturu za gradonačelnika, što su i učinili. Netko može kazati da nismo demokratični u HDZ-u. Istina je da je uvijek može biti više. Bez obzira na sve to, samostalan sam.

Procjena je da će Jelić biti izabran za karlovačkog župana i da se na toj dužnosti može zadržati koliko god hoće. Ako ćete biti izabrani za gradonačelnika, napustit ćete posao u Gimnaziji Karlovac. No, prije ili kasnije ćete napustiti i dužnost, pa ćete se, pretpostavljam, htjeti vratiti na radno mjesto u srednjoškolskoj ustanovi koju danas vodite, a koja je u nadležnosti Karlovačke županije. Dakle, kao gradonačelnik biste se mogli naći u problemu, jer ne biste bili neovisni od župana, u čijem je resoru srednješkolsko obrazovanje.

  • Površna je to analiza. Kada sam 2013. godine preuzeo vođenje karlovačke organizacije stranke, doživio sam uistinu to kao izazov. Kada su dvije godine kasnije bili parlamentarni izbori, kazao sam stranci da ne želim biti niti na širem popisu kandidata za izbor u Hrvatski sabor, jer nisam bio izabran na unutarstranačkim izborima. Dajem si za pravo da zadržim neovisnost, a tako se odnosim i prema drugima. Moja možebitna ovisnost o Jeliću bi bila, po onome kako si to izložio, ljudski porazna.

Ne biste u tom slučaju bili ni prvi ni zadnji koji egzistencijalno ovisi o nekome drugome.

  • Ne stoji analiza.

Jeste li Lady?

  • Nisam.

Pratite li redovito treš lajfstajl kolumnu u Karlovačkom tjedniku koju netko piše pod tim pseudonimom?

  • Ne.

Ali znate da postoji?

  • Znam. Vidio sam na internetu.

Oduševljeni ste razinom profesionalnosti gradskih medija i na ovom primjeru?

  • Nisam.

Nekidan je Sanda Kočevar na Vašoj službenoj fejsbuk stranici postavila pitanje angažira li gradska tvrtka Zelenilo školovane pomoćne cvjećare, dakle to je struka namijenjena osobama s posebnim potrebama. Odgovor nije dobila.

  • Surađivao sam sa S. Kočevar kada sam postao ravnatelj Gimnazije Karlovac. Provodila je tada jednu lijepu akciju. Znam da Zelenilo ima cvjećarnicu i čini mi se da je tamo zaposleno dvoje ili troje pomoćnih cvjećara. Prigovorila je ujedno i našoj brizi ili nebrizi za osobe s posebnim potrebama. Grad s državom ulaže u projekte namijenjenene njima. Širimo i Centar za odgoj i obrazovanje djece i mladeži, a predviđene su posebne prostorije i kadrovi. No, prigovor je uvijek dobrodošao.

Ivan Mrzljak, direktor Vodovoda i kanalizacije, Vaš kandidat za zamjenika gradonačelnika, je imao neugodnu aferu s odlaskom Krešimira Veblea, možda i najvećim stručnjakom za odvodnju kod nas, iz te gradske tvrtke. Kako tu aferu komentirate?

  • Prije dvije godine sam razgovarao s Vebleom, koji mi je izrekao verziju događaja. Nisam tada mogao odlučivati, samo davati mišljenja. Neću ulaziti u tu priču. To je zanimljiva situacija, događaj unutar tvrtke koji ima odjeke. Bilo je više kandidata za zamjenike gradonačelnika. Oboje su moj izbor iza kojeg stojim. Da odaberem Mrzljaka presudilo je to što ima iskustva u provedbi velikih projekata sufinanciranih iz EU fondova. Osoba je koja može odgovoriti takvim zahtjevima. Direktor tvrtke mora poznavati razinu svoje odgovornosti. Može ga podržavati politika, ali mora insistirati na najboljem. Je li njegova reakcija prema Vebleu bila najbolja? Ne mogu odgovoriti na to pitanje. Nema nas u Karlovcu toliko da bismo mogli samo tako se odricati međusobno. Razumijem da se netko može osjećati povrijeđeno ili nepriznato. U javnom prostoru toga treba biti što manje. Možemo jedni drugima zamjerati puno toga, no morali bismo biti sposobni za međusobni dogovor.

Jedna od zapaženijih odluka Vodovoda i kanalizacije pod Mrzljakovim vodstvom je bila da se Nogometnom klubu Karlovac 2010. godine donira pola milijuna kuna, a tu poslovnu godinu je tvrtka naposljetku završila s gubitkom od 427.000 kuna. Je li to dobra poslovna praksa?

  • Nije sporno da je to učinjeno zakonito. Tada se vjerovalo da se radi o dobroj poslovnoj praksi, no vrijeme je to očigledno demantiralo.

Jeste li odlazili na prvoligaške utakmice NK Karlovac?

  • Jesam.

Kako komentirate da je klub postojao 90 godina dok ga se HDZ nije dohvatio, nakon čega je propao i nestao?

  • Sjećam se tog vremena. Nisam bio jedan od onih koji su odlučivali o tome, ali znam da su drugi sportovi bili revoltirani svime što se događalo. Kada je dobro kotirao na prvoligaškoj ljestvici, buka navijača je prikrivala probleme. Do koje razine Grad u sportu smije sudjelovati? Karlovac ima nogometnu tradiciju i uz dobrog sponzora može imati vrlo brzo kvalitetnog drugoligaša, jer Karlovačka županija ima dobru bazu nogometaša.

Je li čitava afera s NK Karlovac jedna od crnih mrlja ove vlasti?

  • Fanovi NK Karlovac to tako ne doživljavaju.

Ta politika vlasti je bila genijalna?

  • Nije. Zagrižen je komad koji se tada nije mogao pojesti.

Direktor Mrzljak se pravdao u medijima da nije njegova odluka da se donira NK Karlovac s pola milijuna kuna, nego Nadzornog odbora kojem je predsjedao Ivan Uđbinac, pročelnik Upravnog odjela za poslove gradonačelnika. Ako postanete gradonačelnik, dočekat će Vas u uredu. Kako komentirate njegov poslovni rezon, ako je točno ono što direktor tvrdi?

  • Ne znam što je kazao direktor. Tada je postojala očigledno odluka da gradske tvrtke podrže NK Karlovac, odnosno sport. Pratio sam razvoj događaja s nogometom i smatrao sam da se radi nešto dobro. Sve je to bilo poduprto uspjehom kluba i euforijom. Bili smo peti na prvoligaškoj ljestvici.

Koji ste sada?

  • Znamo.

Imate li povjerenja u Uđbinca? Inače, Grad je uložio u njega plativši mu studij na Veleučilištu Karlovac.

  • O radu Uđbinca najbolje može govoriti Jelić. Surađujemo na području mjesne samouprave. Suveren je u tome i na raspolaganju je građanima. Hladne glave čekamo kako će završiti izbori. Kada sam govorio da nam treba više energije, mislio sam pritom i na gradske odjele. Pročelnici moraju odgovoriti zahtjevima za većom energičnošću, a Uđbinac će se u odnosu na to morati izjasniti.

Koja je svrha Inkasatora, osim u tome da tamo radno mjesto imaju direktor Nikola Rogoz i glasnogovornica Andreja Barberić te drugi članovi HDZ-a?

  • Svrha Inkasatora postoji. Vidjet ćemo hoće li se mijenjati obim i način poslovanja te gradske tvrtke, posebno stoga što se neki zakoni mijenjaju uskoro. Izgubit će vjerojatno nadležnost nad nekim djelatnostima koje sada obavlja. Možemo razgovarati o tome radi li tvrtka dobro. Imao sam prigodu razgovarati s predstavnicima stanara zgrada pod Inkasatorovom upravom i od njih saznao da ta tvrtka relativno dobro radi. Nisu stigli do mene glasovi većeg nezadovoljstva.

Glavnina prihoda Inkasatora ostvaruje se preplaćivanjem usluga posredovanja u naplati. U 2015. godini Čistoća je platila oko milijun kuna Inkasatoru za tu uslugu, a Vodovod i kanalizacija oko dva milijuna. Da su uposlili petoro radnika na plaću od sto tisuća kuna godišnje, uštedjeli bi pola milijuna, odnosno milijun i pol kuna, a Inkasator ne bi postojao, barem ne ovakav. Uostalom, zašto bi Grad imao u vlasništvu tvrtku koja upravlja nekretninama?

  • Uspjeli su na tržištu.

S ovakim pogodnostima iz gradskog sustava su nelojalna konkurencija drugim tvrtkama koje se bave upravljanjem nekretnina.

  • Ne bih se složio. Suvlasnici biraju upravitelja. U mojoj zgradi upravitelj nije Inkasator.

Kako komentirate preplaćivanja?

  • Pitanje je za raspravu trebaju li navedene tvrtke i Grad Karlovac samostalno naplaćivati račune.

Opet se vraćamo na Vašeg zamjenika na listi za izbor nositelja izvršne vlasti.

  • Velik broj naših građana plaća račune na blagajni Inkasatora. Ostavljamo otvoreno pitanje je li objedinjena naplata ekonomski opravdana. Zanimljiva mi je ideja da postoji jedno mjesto u gradskom sustavu namijenjeno odnosima s potrošačima. Bi li Inkasator mogao preuzeti tu ulogu? Vidjet ćemo to još. No, smatram da je uloga te tvrtke i sada opravdana.

Zašto se politikom bave uglavnom zaposleni u javnom sektoru?

  • To je zanimljivo pitanje. Nemam odgovor. Tvrdimo da nas gospodarstvo spašava, a odluke koje se tiču gospodarstva se donose izvan njega. To je paradoksalna situacija. No, i politika i gospodarstvo su upućeni jedni na druge. U Hrvatskoj je najviše završenih ekonomista, a gospodarstvo nam je u problemu. Zašto?

Ako ćete biti izabrani na dužnost gradonačelnika, morat ćete prijaviti što imate od imovine. Možemo li to sada zabilježiti?

  • Stan na kredit, automobil iz 2006. godine, supruga i ja radimo, ne odlazimo na skijanje, ljetujem kod roditelja u Metkoviću…

Govorite li njemački jezik?

  • Ne dobro.

A engleski?

  • Služim se njime, iako nisam siguran kako bih prošao na Državnoj maturi.

Postoji li na Vašoj listi za izvršnu vlast netko tko se dobro služi engleskim jezikom?

  • Čini mi se da Andreja i Ivan posjeduju osnovna znanja engleskog.

Ne pitam iz pakosti, nego iz osjećaja potrebe da se pronađu novi ulagači, a da je dobro poznavanje barem jednog svjetskog jezika jedan od alata za to.

  • Slažem se.

Zašto nema više ulaganja u gospodarstvo Karlovca?

  • Rijetko u Karlovcu ističemo da imamo pet ili šest velikih sustava u kojima djeluju istinski biznismeni, a domaći ljudi. Bit će mi zadovoljstvo s njima tražiti rješenja za naše gospodarske probleme. U Karlovcu osjećamo i nacionalne gospodarske probleme. Demografski problemi i Karlovac i Hrvatsku vuku prema dolje, a iz tog problema proizlazi i nedostatak stručnjaka za tržište rada. U Hrvatskoj je 245.000 nezaposlenih, a u turizmu nedostaje 30.000 radnika. Za takvo stanje je najodgovornija država. U Karlovcu ćemo morati donijeti odluke kojima bismo ublažili posljedice toga. Zagovara se uporno prekvalifikacija radne snage i slažem se da je cjeloživotno obrazovanje izazovno. Kada ulagač dođe u Karlovac, prvo se obrati Zavodu za zapošljavanje. Svatko odgovoran je toga svjestan. Ne želim isticati niti jednu tvrtku u Karlovcu, no neke od njih su prekvalificirale, pa zaposlile nezaposlene. Ne ulazim u pitanje zarada, to nije nešto čime se Grad može baviti, ali je primjer koji sam naveo jedan od boljih iz našeg grada.

Je li Grad mogao učiniti napor više da pronađe nove ulagače?

  • Nisam spomenuo Zavod za zapošljavanje kao izliku. Diplomirao sam na temi ekološke krize. Te 1998. godine se počelo promišljati intenzivnije ekološki. Danas ulagač uloži u pogon 15 milijuna eura i zaposli 20 osoba, to je odlika našeg vremena. Da bi uložio taj novac, mora ishoditi niz dozvola Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja. Moramo biti svjesni velikog razvoja tehnologije i visokih ekoloških standarda i skupa promisliti što želimo. Što nam donosi razvoj turizma, što je nužnost? Za kakvu se industriju zalažemo? Karlovac diše zbog velikih gospodarskih sustava koji u njemu djeluju. Kada govorimo o problemu ulaganja trebamo gledati širu sliku. Očekujem konsenzus gospodarstvenika, koji očigledno već postoji, ako govorimo o ekološkim standardima, jer ih svi oni ispunjavaju, te nas ostalih.

Koje gospodarske komore i ostale gospodarske centre se obišlo u ovih 12 godina vlasti osim Buškog Blata? Je li se išlo negdje tražiti ulagače?

  • Vjerujem da jest. Nekidan je Hrvatska gospodarska komora izdala katalog projekata na području Karlovca i Karlovačke županije. Moramo koristiti iskustva gospodarskih subjekata koji već djeluju u gradu. Moramo voditi brigu o ulaganjima. Projekt obnove komunalne infrastrukture “Karlovac II” je dobar primjer.

U kojoj je to fazi?

  • Vodovod i kanalizacija je izradila dokumentaciju i prijavila projekt za financiranje.

Ražanj je spreman, a zec je u šumi?

  • To će sigurno biti financirano, samo mora udovoljiti europskim kriterijima.

Samo treba biti odobreno?

  • Ne bi se niti išlo u sve to da nisu pribavljene sve suglasnosti. To Grad mora raditi da omogući ulaganja i proizvodnju. To gradsko ulaganje nam je nužno.

Kad je netko iz Grada posljednji put posjetio grad-pobratim Karlovcu?

  • Iskreno, ne mogu odgovoriti na to pitanje.

Ne sjećam se toga. Zar nema u tim gradovima korisnih iskustava?

  • Boravili su predstavnici Kansas Cityja i Alessandrije u Karlovcu svojedobno na obilježavanju Dana grada.

Je li se produbila suradnja?

  • Ne znam.

Treba li Karlovcu prozor u svijet ili smo samodostatan grad?

  • Već sam kazao da nam treba radikalniji pristup. Moramo se boriti za svoj prostor u Hrvatskoj i svijetu. Neki su ismijavali izgradnju Aquatike. Kritika ima neku svoju logiku uvijek, no je li taj akvarij naš prozor u svijet? Jest. Konkretno, u Gimnaziju nam u travnju dolaze predstavnici Gimnazije Vič iz Ljubljane. A inače dolaze zbog Aquatike. Nije dobro ovu priču svesti samo na akvarij, no jedan je bitan dio.

Ove godine su u gradskom proračunu predviđena skromna EU sredstva. Odustalo se od EU fondova?

  • Nije. Apliciramo obnovu kina Edison, što je u završnoj fazi pripreme. Aplicirat ćemo projekt i na program ruralnog razvoja. Naredne četiri godine će biti prilično izazovne.

Ove godine nije, osim manjih projekata. U Karlovcu se mnogo toga može raditi, jer je u depresiji. Možda je to preoštra ocjena, ali je izričem poante radi. Tko god dođe na vlast u Karlovcu ima jako puno prostora za gradski razvoj.

  • Nije u depresiji, ali se slažem da ima prostora za mnogo toga.

Ne bi li se iz godine u godinu trebao provoditi neki veliki projekt financiran sredstvima EU?

  • Vodovod i kanalizacija je osigurala financiranje i izgradnju pročistača otpadnih voda. Ne bježim od toga da ga je prethodna vlast osmislila i pokrenula. Ostvarivan je deset godina.

Uz Daria Jankovića je autor tog projekta Veble, na čiju sudbinu podsjećam. Nekad se u mirovinu odlazilo uz feštu, sat, počasti…

  • Je li Veble dobio nešto?

Dobio je bogatu otpremninu temeljem čega se može zaključiti da bi se platio i suhim zlatom njegov odlazak.

  • To ne znam.

Je li neprimjeren način na koji je napustio tvrtku?

  • Veble je uistinu stručnjak, ali ne bih ulazio u detalje.

Zaslužan je stručnjak.

  • Slažem se. Ne bih rekao da je Karlovac u depresiji. Može biti u bolje stanju, slažem se, no je li Rijeka u depresiji?

Ne znam.

  • Toliko smo kreditno sposobni, da možemo ulagati u mnogo toga. Rijeka nije. Budući gradonačelnik Karlovca ima otvoren prostor za razne vrste ulaganja, zbog brige iz vremena krize. Pa ipak, unazad pet ili šest godina smo uložili umalo 50 milijuna kuna u vrtiće. Mogli smo u Zvijezdu, ali smo odlučili ipak uložiti u predškolski odgoj.

Koja je cijena smještaja djece u vrtiću?

  • Ovisi o kategorijama.

Slažete li se da je jedna od najvećih u zemlji?

  • S obzirom na sva ulaganja, da. Svjesni smo toga. U Grabriku su na vrtiću i dalje azbestne ploče. Što je politički oportunije – obnavljati i graditi vrtiće ili Zvijezdu? Niti jedan takozvani soft projekt iz EU fondova vezan za predškolski i školski sustav nije mimoišao Karlovac. O civilnim inicijativama gdje je Grad bio partner ne treba niti govoriti. Utoliko smo u trendu. Možemo razgovarati o kapitalnim projektima.

Koliko je u Karlovcu zaposleno u javnom sustavu onih koji rade na poslovima pripreme europskih projekata, ne samo u Gradu Karlovcu, nego i u Karlovačkoj županiji i Razvojnoj agenciji “Karla”? Ne bismo li utoliko trebali “plivati” u EU sredstvima?

  • Nisu fondovi vreća iz koje se grabi novac. Treba biti realan. Svaka škola radi dobre stvari. Gimnazija je nedavno dobila 20.000 eura za jedan projekt, radimo drugi, Grad je osigurao novac za darovite… U pravu su oni koji tvrde da se ne razmišlja projektno, dakle odozdo. I dalje se snalazimo u tome. Kada se osmisli projekt, to mora biti dobro odrađeno.

Zabrinjava li Vas da karlovačko gospodarstvo ovisi o par velikih tvrtki?

  • Nisi u pravu. Imao sam priliku razgovarati sa šefom Uprave Heinekena Hrvatska. Taj koncern je pokazao da je Karlovačko vrijednost do koje drži. Ulaganjem u tehnologiju se smanjuje broj zaposlenih. Domaći su se pretrgali da kriza Alstoma ne bude udar na grad i uspjeli su.

Nema puno velikih tvrtki. Nije li to najveći rizik Karlovca?

  • Zamisli da ih nema.

To je i poanta pitanja.

  • Razumijem strah.

Trebao bi nam to biti motiv da tražimo dodatne ulagače, da smanjimo rizik?

  • Slažem se. To je izazov s kojim se moramo suočiti.

Hoćemo li otvarati temu grijanja?

  • Središnji toplinski sustav je najjeftiniji način grijanja, tako bi barem trebalo biti. Grad mora voditi brigu o onima koji su “osuđeni” na takav vid grijanja. Najveći je problem stanje vrelovoda i gubitak energije u distribuciji. S Ministarstvom gospodarstva se razgovaralo o rješavanju tog problema. Gradovi s manje od 50.000 stanovnika ne mogu ostvariti financiranje iz fondova EU u tu svrhu. Znam da se na tome ipak radi. U svakom slučaju moramo riješiti problem vrelovoda i to je prioritet.

Zašto se ne smanji broj zaposlenih u Gradskoj toplani kada nije ogrjevna sezona?

  • Ta tvrtka ima pedesetak zaposlenih, a Toplana je imala osamdesetak, dok obavljaju iste poslove i u istom obujmu.

Što rade ljeti?

  • Obnavljaju vrelovode.

U prethodnom intervjuu iz ciklusa SpiKA energetska stručnjakinja Mateja Penava, koja se sudi s Gradskom toplanom, je ustvrdila da je u Zapadnoj Europi, u kojoj je provela pola života, nezamislivo da potrošač nema mogućnost izbora načina grijanja. Što Grad još može učiniti za potrošače u tom pogledu?

  • Problem grijanja u Karlovcu nije nastao u godinu dana, ali probleme onih lišenih izbora načina grijanja treba čim prije raspetljati.

Kako gledate na mogućnost korištenja geotermalne energije kojom obilujemo?

  • Bio sam na sastanku na tu temu u svojstvu predsjednika Gradskog vijeća. Koliko Grad može u to uložiti, odnosno tko bi mogao biti partner kao privatni ulagač? Institut “Hrvoje Požar” radi studiju vezanu za to. Zanimljiv mi je prijedlog da se ne ostvari korištenjem geotermalnih izvora energije samo nov sustav grijanja, nego da ih iskoristimo i na drugim područjima.

Donesen je nacionalni plan gospodarenja otpadom s kojim županijski i gradski nisu usklađeni. Kasni izgradnja regionalnog centra za gospodarenje otpadom na Babinoj gori, a dok ne profukncionira odlagalište na Ilovcu ne možemo zatvoriti?

  • Problem je što su svi u pravu. Bio sam na sastanku na tu temu s ministrom zaštite okoliša i energetike Slavenom Dobrovićem. Učinilo mu se zanimljivim da educiramo građane o načinu razdvajanja otpada obilazeći četvrti i mjesne odbore, no ostao je zatečen odazivom građana. Treba ispuniti zacrtane norme, no siguran sam da će Karlovac to učiniti brže od ostalih gradova. Sporne su nam zgrade zbog organizacije odvajanja otpada. Tražimo način kako u takvim uvjetima osigurati odvajanje, da se ne podižu cijene usluge odvoza otpada. Manji je problem to s odvozom otpada iz obiteljskih kuća. Građani su dobre volje i motivirani. Država mora presjeći i pogurati da se započne sa izgradnjom centra na Babinoj gori. Uspjelo se od Ilovca učiniti pristojno odlagalište, nije se dozvolilo da to opstane kao smetlište na kraju grada. No, ponavljam, država mora raspetljati probleme s regionlnim centrima za gospodarenje otpadom. Moramo početi raditi.

Vozite li bicikl?

  • Ne.

Zašto?

  • Iz razloga što imam troje djece kojima sam vozač. Moja obitelj uglavnom šeće kada ne koristimo automobil.

Je li bicikliranje jedna od velikih vrijednosti i prednosti Karlovca?

  • Jest.

Što možemo uraditi na popularizaciji korištenja bicikala?

  • Grad je pokušao učiniti nešto s projektom omogućavanja najma bicikala. Biciklističkih staza je više no što je bilo, ali ne bih htio ulaziti u kulturu življenja.

Bicikliranje se može promovirati.

  • Slažem se.

Je li promocija bicikliranja kada se ispred sjedišta gradske uprave ukloni stalak za bicikle?

  • Vratit ćemo taj stalak.

Jeste li ikada prenoćili u Hotelu “Korana” otkako je izgrađena “replika”?

  • Nisam.

Jeste li ikada čuli da je netko prenoći tamo od tada?

  • Valjda netko je. Nisam se interesirao, pa ne znam.

Koji su Vam planovi sa Zvijezdom?

  • Imamo napokon suglasje, na čemu “skidam kapu” Gradu Karlovcu i ostalima na projektu Star Voice. Napokon su svi zainteresirani za Zvijezdu započeli s dogovorima. Interes svih je jednak i to će smiriti emocije. Na sljedećoj sjednici Gradskog vijeća će biti usvojen vrlo vjerojatno Urbanistički plan uređenja “Zvijezda”, a nakon toga će se izrađivati Plan upravljanja Zvijezdom. Dakle, napokon o Zvijezdi možemo razgovarati temeljem dokumenata. Jako je bitno što se točno zna tko što treba raditi.

Izrada i usvajanje UPU “Zvijezda” kasni dvije godine. Posao je povjeren za 800.000 kuna Urbanističkom zavodu grada Zagreba, tvrki u ozbiljnim poslovnim poteškoćama. Krajobrazna studija je plagijat, a velik dio dokumenta, po tvrdnji voditelja izrade Zorana Hebara, kompilacija prethodnih studija. Ne zvuči to baš obećavajuće.

  • Ne znam za to. U programu, kojeg smo nazvali “Šest puta šest”, na tragu promišljanja da zgrade bez ljudi ne znače ništa, predviđamo mjere koje bi trebale potaknuti sve koji žele da žive, odnosno ulažu u Zvijezdu. Mjere su vezane uz financije, društvenost i poduzetništvo. To ćemo predstaviti vrlo brzo. Tim mjerama bismo osigurali i smanjenje komunalnog doprinosa i naknade, najma prostora i tako dalje. To su životna, svakodnevna, rješenja nakon kojih možemo bolje promišljati i što sa zgradama. Veleučilište u Karlovcu može mnogo više odraditi, jer je obrazovanje izuzetno važno. No, ponavljam, svi smo napokon počeli “puhati u isti rog”, nevezano o političkim opcijama, a dio mjera koje sam spomenuo će sve zainteresirane motivirati da ulažu u Zvijezdu.

Blizina Zagreba je prednost ili teret?

  • Prednost.

Slažete li se da može, uz dobre prometne veze, pridonijeti tome da se velik broj Zagrepčana doseli u Karlovac, a nastavi tamo raditi?

  • Prije šest ili sedam godina je cijena stanova u Karlovcu jako pala. Tada je dosta Zagrepčana iskoristilo priliku i tu kupilo nekretnine. Shvatili su da je trošak putovanja velik. Prvi sam za dvotračnu prugu do Karlovca. Kada Hrvatske željeznice to ostvare, možemo razgovarati o onome o čemu govoriš. Karlovac može biti satelit Zagrebu.

Koje Jelićeve greške nećete ponavljati, ako budete izabrani za njegova nasljednika?

  • Njegova dva mandata nisu predstavljala uništavanje grada. Da smo imali gradonačelnika politikanta koji bi dizao kredite da bi populistički podizao građevinske dizalice, bili bismo uistinu u depresiji. Ostao je dosljedan utoliko i tvrdoglavošću je sačuvao grad stresa. Ipak bismo morali biti energičniji u osiguranju velikih, strateških, projekata. Moramo imati puno čvršći gard prema nacionalnoj razini. Nevjerojatno je strpljiv, no trebao je biti rezolutniji prema nekima u gradskoj upravi.

Bili biste energičniji?

  • Grad i gradonačelnik moraju biti energični.

Politički se dižete, nedvojbeno ćete pasti. Strepite li od pada i načina?

  • Često se u meditacijama pomolim Svevišnjem da me politička moć ne ponese. Kada prepoznam da sam prestao biti kreativan, želim istupiti iz toga. Ovaj posao iscrpljuje, a, htio ili ne, dolaze novi ljudi s novim idejama. Jednog dana neću biti tu gdje jesam.

Objava SpiKA, Damir Mandić: Često se u meditacijama pomolim Svevišnjem da me politička moć ne ponese pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
http://kaportal.rtl.hr/spika-damir-mandic-cesto-se-meditacijama-pomolim-svevisnjem-da-me-politicka-moc-ne-ponese/feed/ 4
SpiKA, Duško Labus – predvodnik NL Volim Karlovac: Ovo je za karlovačku vlast opozicija iz snova http://kaportal.rtl.hr/spika-dusko-labus-predvodnik-nl-volim-karlovac-karlovacku-vlast-opozicija-iz-snova/ http://kaportal.rtl.hr/spika-dusko-labus-predvodnik-nl-volim-karlovac-karlovacku-vlast-opozicija-iz-snova/#comments Mon, 20 Feb 2017 11:28:58 +0000 http://kaportal.rtl.hr/?p=259706 Čitatelj Karlovačkog tjednika, kojeg uređuju predsjednik Gradskog vijeća Damir Mandić i gradonačelnik Damir Jelić, može pomisliti da u Karlovcu živimo Periklovo doba. Ima li 51-godišnji frontmen pank skupine “Tahijevi kmetovi” i nezavisne političke liste “Volim Karlovac” te inicijative “Platforma 047” Duško Labus isti osjećaj? Pamtiš i gora vremena? Pamtim neslavne 1980-e, Stare Korane ispred koje …

Objava SpiKA, Duško Labus – predvodnik NL Volim Karlovac: Ovo je za karlovačku vlast opozicija iz snova pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
Čitatelj Karlovačkog tjednika, kojeg uređuju predsjednik Gradskog vijeća Damir Mandić i gradonačelnik Damir Jelić, može pomisliti da u Karlovcu živimo Periklovo doba. Ima li 51-godišnji frontmen pank skupine “Tahijevi kmetovi” i nezavisne političke liste “Volim Karlovac” te inicijative “Platforma 047” Duško Labus isti osjećaj?

Pamtiš i gora vremena?

  • Pamtim neslavne 1980-e, Stare Korane ispred koje smo na zidiću presjedali dane i dane. Ovo je “fenomenalno” doba u odnosu na neslavna kada smo stvarali sebe i na drugačiji način proživljavali Karlovac.

Što se tada događalo?

  • Kao klinci otkrivamo pank, što je bio oblik bunta za nas. Danas postoji facebook bunt, demokratičnost izražavanja. Tada je to bilo moguće kroz glazbu. Zato je to za mene lijepo vrijeme. Tada je nastao i moj bend i čitava priča se uvijek vrtila oko toga da se naš bunt prema tadašnjem sustavu očitovao glazbenim stvaralaštvom i druženjem na relaciji Stara Korana-Hrvatski dom.

Kakav je to bio sustav koji je iziskivao takvu vrstu bunta?

  • To je bio bunt opće prakse. Kao klinci nismo imali bitnih spoznaja. O političkom sustavu bismo saznali, ako bi roditelj nekoga iz ekipe nastradao u političkim čistkama o kojima smo malo znali. Jedino smo tako mogli doznati što se događa u politici. Htjeli smo bolji standard, artikle do kojih je bilo teško doći. Veselili smo se žvakačim gumama, trapericama, jaknama…

Što si kupio u Trstu?

  • Kožnu jaknu i žvakače. Zbog toga sam i išao. Tada je nastao i Bejzbol klub “Turbina”, koji se kasnije preimenovao u “Olimpija”. Po prve bezjbolske rukavice se išlo u Monfalcone. To su te naše radosti s početka 1980-ih. Prema današnjim spoznajama, to je bilo to loše vrijeme.

Kakvo je današnje vrijeme?

  • Katastrofalno.

Ovo je nevreme?

  • Nazvao bih to potopom svega. Nadali smo se slobodi, a dobili smo kontroliranu nametnutu vladavinom Hrvatske demokratske zajednice.

Komunisti nisu bili toliki komunisti kao HDZ-ovci u nekim pogledima?

  • Ako ćemo gledati po statistikama, koliko je i kakvih komunista prešlo u HDZ, to je jača komunistička partija nego što je ono bilo.

A po kadroviranju?

  • Koliko mi je poznato, tada se donekle cijenila struka. U današnjem kadroviranju nema zdrave pameti. Ovo je vladavina podobnih i čitav sustav počiva na tome da vlast, pogotovo dugovječna kao što je HDZ-ova u Karlovcu, ne dozvoljava, uz možda poneke iznimke, pristup onima koji nisu članovi partije ili familije u sustav, kao što smo i vidjeli u članku koji se time bavio u Jutarnjem listu nedavno. To je razlika između onog i ovog sustava zapošljavanja. Ovdje vladaju nesposobni.

Gledajući arhivu primjećuje se da su karlovački mediji u onom nedemokratskom sustavu bili kritičniji od pojedinih redakcija i novinara danas. Kako gledaš na takav fenomen?

  • Naši karlovački mediji žive od banera, takvih vrsta reklama. Svi se mediji trude biti nezavisni. Neki u tome ne uspijevaju. Prilično sam anoniman i utoliko mi je teže doći do gradskih medija. Moja riječ i nema veliku težinu, a razlog je u tome što vlast zauzima cijeli medijski prostor.

Davor Petračić, primjerice, možda i najistaknutiji opozicionar, nikad nije dao intervju gradskim medijima.

  • Ne znam je li imao, ja nisam sigurno. Ovo je moj prvi intervju. Mediji ne iskazuju interes za takvog anonimca. Tako se karte slažu – oni koji su se izborili za medijski prostor ga i pune, a mi dobijemo mrvice.

Kako uspijevaš premostiti blokadu?

  • Jedan od načina je i ova SpiKA, da se bolje upozna tko je Laba. Ima zatrovanih kojekakvim pogrešnim predodžbama. Ovim putem može vidjeti da nismo anonimni zlo Karlovca, da imamo nešto pametno za kazati, da promišljamo karlovački.

Tko anonime smatra zlom?

  • Možda ne smatra zlom, ali postoje oni koji nam ne daju mogućnost kvalitetnog predstavljanja. Čitava se komunikacija danas svodi na mreži na kojoj smo dužni komunicirati s gomilom bezimenih. Internetski prostor je zagađen. Volim razgovarati s ljudima oči-u-oči, što mi da je priliku da pokažem što mislim i znam, a znam dosta toga.

Što znaš?

  • Znam mnogo o infrastrukturi. Kampanju baziram na ukazivanju na nepravilnosti i predlaganju načina njihovog ispravljanja. Promišljamo infrastrukturni ciklus, jer može najviše doprinjeti gradu s obzirom da podrazumijeva radove. Nešto znam o infrastrukturi i građevinskim i komunalnim poslovima.

Koliko je komunalnih redara u gradu?

  • Imamo jednog redara i jednog savjetnika, koliko mi je poznato.

Savjetnik savjetuje iz ureda?

  • Pretpostavljam da je tako. Baratam s javno dostupnim informacijama. Moram ući u sustav da reagiram. Zato je i jedan od prijedloga Platforme 047 upravo osnivanje Ureda za infrastrukturu.

Imaš li osobna iskustva sa sustavom koji protežira, kako tvrdiš, nesposobne, a podobne? Je li ti se osobno zamjerio?

  • Jest. Ne bih to nazvao nesporazumom, nego nečime mnogo gorim, ali sam korektan. Dolaze i do mene zapažanja da sam agresivan ili oštar. Nastojat ću biti korektan čitavo vrijeme kampanje, bez obzira na sve. Imao sam loše iskustvo koje mi je ugrozilo egzistenciju.

O čemu se konkretno radi?

  • Radio sam u uredu u kojem sam bio odmah prozvan za nešto što nema zdrave veze s pameću. Nisam mogao vjerovati da se takve stvari mogu događati.

Što se događalo?

  • Ne bih to htio prepričavati. Pokušavam to objasniti time da sam ušao u krivo vrijeme na krivo mjesto.

Ne postoje loša iskustva?

  • Ovo je jedno dobro s lošim posljedicama po mene. Cijeli moj život je jedna vrst borbe, ne predajem se, aktivan sam i uvijek idem dalje.

Do penzije?

  • Nadam se da ću je dočekati, pa uživati u blagodatima svog rada. Imao sam loše iskustvo, dakle, kasnije sam pokušao dokučiti zašto je to tako. U sustavu ne možete dobiti kvalitetnu informaciju. Smatram da će vrijeme pokazati da radim ispravnu stvar s nezavisnom listom.

Očekujete osvajanje apsolutne većine u Gradskom vijeću?

  • Ne, realni smo. Trezveno razmišljam. Predstavljam Nezavisnu listu “Volim Karlovac”, jednu od niza opcija koje će se pojaviti u Karlovcu. Čim se natječemo, očekujemo prolaznost. Želim mogućnost predstaviti svoje ideje i u Gradskom vijeću.

Nakon što uđete u Gradsko vijeće koalirat ćete s HDZ-om?

  • Pitanje je nepristojno. Odgovor je negativan.

Je li karlovačka oporba tragičan slučaj?

  • Jest. Teško je osmisliti grozan, ali prikladan izraz za ono što nam se u Karlovcu događa. Ne mogu promijeniti nešto drastično, ali mogu ponuditi struku i znanje prijedlozima koji se zasnivaju na realnom. U realnom sektoru sam dva desetljeća. Znam što znači stvaranje dodatne vrijednosti vlastitim rukama. Smatram se kompetentnim u tom dijelu posla. Ono što govorim ne dopire do opozicije, a do HDZ-a ne mora niti doprijeti. Oni su toliko sretni da neće niti imati predizbornu kampanju. Opozicija je onakva kakvu svaki političar na vlasti može samo sanjati. Za karlovačku vlast ovo je opozicija iz snova.

Zašto ne uspijeva 12 godina ugroziti vlast? Nije artikulirana, osim donekle Petračića?

  • Ne znam zašto je opozicija neuspješna. Na prošlim izborima smo izašli kao “Naprijed Karlovac” koalicija, a Davora smo postavili kao nositelja. Četvorogodišnjim radom u Gradskom vijeću, u koje nisam uspio ući, što je jedan od razloga našeg razilaženja, mu je omogućeno prisustvo u medijima. To mu je dalo vidljivost za izbore, a to ga je i financijski učinilo spremnijim. Ima svoj smjer i to poštujem. Ostali lutaju i traže se. Tako dolazimo do toga da nitko nije nigdje.

Jeste li razgovarali međusobno uoči ovih izbora?

  • Jesmo. Ponosan sam na to što sam uoči prošlih izbora napravio “Naprijed Karlovac” koaliciju. Htio sam proširiti tako priču i za ove izbore. Ostavio sam svima otvorena vrata. Zvao sam Davora i s njime razgovarao. “Laba, svatko ima pravo da bira kada, kamo i s kime će ići”, odgovorio mi je. Cijelo vrijeme su postojali dogovori između oporbenih opcija, međutim vidim da od zajedničkog izlaska na izbore nema ništa. Nešto se među ljudima poremetilo. Zauzete su rovovske pozicije. Hrvatska narodna stranka-liberalni demokrati kao da je dobila krila, raštrkala se na sve strane, otkako su im pristupili Nikola Badovinac i Marina Novaković Matanić.

Jesi li ironičan?

  • Nisam. Govorim to u pozitivnom smislu. Dali su si truda. Računao sam da će Socijaldemokratska partija Hrvatske reagirati na okupljanje opozicije.

Računaju na 20 posto glasova po inerciji?

  • Ne znam što računaju. Očigledno osobe s kojima sam razgovarao nisu relevantne u SDP-u. Ispada da sam pričao u prazno. Iskreno sam se nadao da postoji nekakva šansa, ali izgleda da smo svi HDZ-ovci. Molim te da od toga sada ne praviš naslov.

Bio bi savršen.

  • Molim te da ipak ne bude tako. No, kao da se svi trudimo da ova vlast opstane. Ne mogu to razumjeti. Međutim, rubno sam u politici.

S kojom motivacijom?

  • Želja mi je da moje dijete ima barem djelomično put kakav sam imao – da se školuje, pa i u Zagrebu, a zatim vrati u Karlovac i tu stvori život. Rođeni sam Karlovčanin sa Zrinskog trga, odrastao sam na Velikoj promenadi, proživio sam Karlovac karlovački, pa, unatoč razočarenjima koja imam na dnevnoj, tjednoj i mjesečnoj bazi i dalje sam optimist. U krajnjoj liniji, i glazba je nešto gdje nastojim ostaviti trag. Putujem mnogo po Hrvatskoj i jako je lijepo čuti da se zna za Tahijeve kmetove, kao što sam nekidan čuo od ljudi u Orahovici, primjerice. Veseli me spominjanje benda i Karlovca. Dakle, utjecao sam nekako da se o Karlovcu priča i mimo negativnih naslova u medijima.

Uspoređuješ li mjesta koja posjećuješ s Karlovcem?

  • Da. Bio sam u malim i velikim mjestima diljem zemlje. Točno se osjeti prijelaz iz jedne u drugu regiju. Mnogo boravim u posljednje vrijeme u Slavoniji, pa sam tako otkrio i Valpovo, primjerice.

Dakle, možemo poručiti Darku Liscu, novinaru i književniku koji smatra da tog mjesta nema, da postoji?

  • Naslućujem da bi to moglo biti Valpovo, i dalje nisam uvjeren da nije sve to fejk. Ne želim mu poljuljati stanovište. Osjetim u posljednje vrijeme da se nešto događa, bez obzira koliko je Slavonija i dalje zapuštena. Živosti u gradovima ima, ima ga u Vukovaru, bez obzira što taj grad živi najviše od 7 do 15 sati. Stanje je loše, ali se svagdje nešto radi. U Đakovu se središnji trg renovira, što je veliki kapitalni zahvat. Volim to komentirati, jer mi je to struka. Upravo sam se vratio iz Varaždina, gdje se također radi. Primjetno je da su u svim većim gradovima periferije pretvorene u trgovačke zone, a mi smo fascinantni po tome što smo sve trgovačke centre uspjeli prebaciti u centar. Za to je zaslužan HDZ. Arena u Zagrebu je na solidnom mjestu, urbanistički je dobro postavljena. Trebali bismo na Ilovcu, na mjestu gdje je bio Bauhaus, imati mjesto za takve trgovačke centre. Uvijek sam zainteresiran za prometnu regulaciju u središtima gradova. Napravio sam u Puli prometni prekršaj tako da sam stao na kratko i upalio sva četiri žmigavca, a odmah se pojavio njihov komunalni redar koji me opomenuo. Koristim i svoj posao da vidim kakvi su drugi gradovi u Hrvatskoj. Raditi usporedbe Rovinja i Požege, primjerice, je nespretno, ali dobijem mnogo ideja obilaskom različitih mjesta. Stoga pozitivnim pristupom pokušavam razbiti predrasude prema meni osobno i nezavisnoj listi koju vodim.

O kakvim predrasudama govoriš?

  • Prisiljeni smo uvijek biti u društvu s onima koje poznajemo, pa dobijemo komentare tipa “Kaj ti, Laba, ‘oćeš” ili “Kaj te briga za komunalne redare, kao da nešto znaš o tome”. Netko je, primjerice, zabrijao, želeći mene ili nekog drugog uvrijediti, pa poručio da se vratim na Kordun. Pokušava me se smjestiti tamo gdje nemam nikoga, gdje nikada nisam živio. Očigledno se hejta. To su predrasude koje nastojim afirmativnim djelovanjem razbiti. Ne bi trebalo buditi sumnje u moju dobru namjeru, jer sam rođeni Karlovčanin. To je fenomenalna demokracija koju smo dobili u odnosu na mračno doba 1980-ih kada nismo smjeli sjediti na zidiću ispred Stare Korane, kod Miloša ili stajati ispred Putnika u Radićevoj, jer se tu okupljaju klošari, kako se govorilo. To je moja mladost. Htio bih da se u novom, demokratskom, okruženju koji nam je serviran zna da smo tada morali u Trst po žvakače, ali nismo bili previše opterećeni. Stariji sam, drugačije promišljam, pa više brinem. Želim djetetu omogućiti da ne ide u inozemstvo živjeti i raditi. Ovo moje bavljenje politikom nije profesionalno. Osnova za iskazivanje mojih stavova je egzistencija obitelji. Kroz politiku pokušavam promijeniti sustav vladanja u Karlovcu nudeći realni program. U tom smislu se bavim politikom, a utoliko je to opterećenje, jer zli jezici uvijek čitaju pogrešno, nekakve zakulisne igre i slično. Od toga se pobjeći ne može. Govorim o unaprijed definiranim stavovima koje pokušavam promijeniti.

Kako animirati pasivan dio biračkog tijela?

  • Takvima se ne obraćam. Zanimaju me prvenstveno zainteresirani za ono što se događa u gradu. To su oni koji su izlazili na izbore, propitkivali, koji su informirani, oni koji su čitali programe. Tu ne mislim na 9.900 birača HDZ-a, nego na sedam ili osam tisuća onih koji su izlazili na izbore i nekome od nas davali glas. Takvima se obraćam. Ili će prepoznati o čemu pričamo ili neće izaći na izbore. Oni koji ostaju doma smatraju da su svi isti i toliko su zakopani u taj svoj stav, da nemam vremena da ih razuvjerim. Ako netko prihvati ono što opozicija govori, bit ću zadovoljan. Ako ne prihvati, ne računam na njega. Ostat će doma na dan izbora, a njegov glas će otići HDZ-u. Moj cilj je pokušati probiti se u medije u kojima bih iznio program te na to dobio pozitivne ili negativne reakcije. Neka samo deset posto čitatelja ovog intervjua kaže da govorim možda i dobro neke stvari, bit ću zadovoljan. To će me ispuniti. Uskoro će biti i promocija CD-a, pa ću vidjeti i reakcije na to.

To je debitatnski album Tahijevih kmetova?

  • Tako je. Izdajemo ga nakon 35 godina postojanja benda. Imali smo malu pauzu u djelovanju od 26 godina. Razišli smo se 1984. godine kada smo otišli na odsluženje vojnog roka, pa na fakultet. Fenomenalno je da se nakon 26 godina obrati frend i pozove te na proslavu 30. godišnjice panka u Karlovcu. To me je jako podiglo duhovno. Uspjeli smo pokrenuti bend, imamo nekoliko svirki godišnje. Sviramo autorske pjesme. Snimili smo u studiju 11 pjesama. Početkom travnja će biti promocija. Na njoj ću vidjeti kako Karlovac diše, ima li pankerskog žara iz 1980-ih ili ovom gradu više nema pomoći. Promocija će biti na Maloj sceni Hrvatskog doma gdje je sve i počelo.

Kako?

  • Tako što je tada djelovao Omladinski dom “Bratsko-jedinstvo”. Ispod Male scene, koja se pokazala kao zgodan alternativni klub, je bio studio. Pratili smo renomirane glazbenike i sanjali da ćemo biti poput njih. Kada su se karlovački bendovi opet okupili, ponovno sam krenuo prema Maloj sceni. Ušao sam u tu devastiranu rupu bez struje i vode. Tada sam doznao da s Hrvatskim domom upravlja Hrvatska seljačka stranka, konkretno smo razgovarali s njezinim čelnikom Željkom Objadinom. Osnovali smo Udrugu za promicanje alternativne kulture Karlovac kako bi bendovi koji su se počeli ponovno okupljati imaju polazište. Vlastitim radom i sredstvima smo uveli struju, improvizirali pozornicu, pokrpali rupe… Tada smo odlučili pokušati nešto više. Prvo priopćenje za javnost Nezavisne liste “Volim Karlovac” je bilo baš na temu Hrvatskog doma, jer smo vezani za to mjesto kao i za Radićevu, Staru Koranu.

Što pamtiš?

  • Doba kada su se razlikovali gradska ekipa i oni koji su tu radili od ponedjeljka do petka. Tada je Jugoturbina imala oko sedam tisuća zaposlenih i za radnih dana je grad bio krcat. Postojala je vikend-migracija, jer je bilo za vikenda mnogo manje ljudi. Nije bilo trvljenja između ta dva svijeta, jer su bila manje-više paralelna, svaki je furao svoju nekakavu priču. Pamtim Foginovo kupalište i ljetno disko koje je bilo tamo. Tahijevi kmetovi su nastupili 1981. prvi puta na rakovačkom vašaru na Foginovom. Pohađao sam Gimnaziju Karlovac i sjećanja na to me vesele. Školstvo je bilo dobro posloženo.

Bio si u sistemu kojeg je uveo Stipe Šuvar?

  • Da. Započeo sam školovanje u tom sistemu i izgurao ga do kraja. Predznanje koje sam stekao u Gimnaziji Karlovac mi je pomoglo u daljnjem školovanju. Zadovoljan sam s načinom na koji su nas pripremili. Vidim što moj klinac, koji je osnovnoškolac, uči u školi.

Što?

  • Opširno je gradivo, a brzo ga prolaze. Previše toga moraju znati u prekratkom roku. Izrazito mnogo vremena radimo s našom djecom. Naši roditelji nisu bili svi fakultetski obrazovani, pa nas baš nisu mogli pratiti, ali u svakom slučaju nisu radili s nama kao što radimo danas sa svojom djecom.

Navodno je statika Hrvatskog doma loša. Što znaš o tome?

  • Imam spoznaje temeljem vlastitog vještačenja. Moje procjene se nisu podudarale s uloženim u Malu scenu. Gledao sam što je potrebno učiniti da se ostvare minimalni tehnički uvjeti, a učinjeno je mnogo više. Uloženo je dvostruko više od onoga što sam procijenio da je potrebno. Nakon što sam objavio troškovnik, raspisan je natječaj. Radove je izvodila zagrebačka tvrtka. Nisam zadovoljan troškovnikom, ali ne mogu biti konkretniji od toga, jer je sve urađeno po slovu zakona. Zadivljujuće je što je u Karlovcu sve zakonito, pa i to da se nešto što treba stajati 70.000 kuna plati 700.000 kuna. Nije ostvarena mogućnost da se Mala scena otvori prema velikoj dvorani. Na dulje vrijeme smo završili priču s Hrvatskim domom. Pitanje statike je bespredmetno, jer nemamo razrađen projekt. Spasi me, Bože, više projekata, elaborata, mišljenja i prezentacija, jer nas je samo papirologija za bazen stajala sedam milijuna kuna. Statika jest upitna, ali je tehnologija u graditeljstvu toliko uznapredovala da nije problem riješiti bilo što, nego kome prostor povjeriti i što s njime uraditi. Nezavisna scena pokušava nešto uraditi tamo, ali za to moramo imati dugoročno osigurana financijska sredstva. Dobrim projektom se sredstva mogu dobiti. No, ne znam postoji li takav projekt za Hrvatski dom. Isto je i s kinom Edison – sve se zna, a ne zna se ništa. No, u Karlovcu je tako – stanje je fenomenalno, a u principu imamo sedam ljudi za prosvjed. Ne može se zainteresirati one koji nisu zainteresirani.

Pokazalo se da tih sedam ili osam tisuća birača koji ne podržavaju HDZ nije dostatan broj za promjenu vlasti, dakle moraju se nezainteresirani animirati?

  • Ostatak opozicije svojim djelovanjem treba pridobiti dio onih do kojih ne mogu doprijeti. Možda će nezainteresirani doživjeti nekoga drugoga. Nisu svi ludi za mnom. Možda je prerano za ozbiljnu kampanju.

HDZ je u kampanji već godinu dana najmanje.

  • Njihova kampanja je počela obilaskom mjesnih odbora i gradskih četvrti. To je baš bilo brutalno. Iznenadilo me to. Kampanja je dovela dotle da se na facebooku sprda postavljajući pitanje gdje je nestao Jelić. Mandić iskače iz paštete više nego Jadranka Kosor svojevremeno. Koriste ono što im je na raspolaganju i što im dozvoljava nezainteresirana javnost. Zanemarivo je to što se par likova buni.

HDZ ništa ne prepušta slučaju, a oporba sve?

  • S ovim izborima će oporba doživjeti katarzu i shvatiti da će egotripovi i međusobna netrpeljivost dovesti do toga da HDZ, koji nije nikad bio slabiji, opstane. Infrastrukturu koju je stvorio oko sebe Jelić povlači prema županiji. Radio sam u Karlovačkoj županiji, pa i temeljem toga procjenjujem da će se Jelić doživotno ukopati na mjestu župana, jer mu je to super mjesto, njegova zamjenica Martina Furdek-Hajdin će krvavo odrađivati sve što je potrebno, a upravo njezin nositelj i smisao županije – za koju se nadam da će nestati u ovoj formi – Upravni odjel za prostorno uređenje, građenje i zaštitu okoliša. M. Furdek-Hajdin je sposobna arhitektica sa strukom iza sebe, a Jelić će uživati u kvalitetnoj hladovini. Gradski prsten kojim se vlast do sada hranila će izvesti manju pobunu, jer će biti vraćeni na marginu. Uglavnom, u Karlovačkoj županiji je previše ljudi i posebno previše Ogulinaca. Nemam ništa protiv da se zapošljavaju. Svi smo željni posla. No, postoje organizirani autobusi za zaposlenike Karlovačke županije iz Ogulina u Karlovac.

Radi se o nepotizmu u režiji Ivana Vučića, župana Karlovačke županije, koji je Ogulinac?

  • To se podrazumijeva. Ako se među podobnima pojavi netko sposoban, dobrodošao je. Ipak, želim biti konstruktivan i afirmativan. Samo kažem da će županija s Jelićem na čelu biti isto što i do sada – neučinkovita u izgradnji infrastrukture i neće se rješavati ključni problemi. Htio sam pomoći možebitnim kandidatima za župana prijedlogom da se ukine Županijski ured za ceste, jer je svrha samome sebi i opterećenje svima?

Je li to slučaj i s Inkasatorom? 

  • Želio sam se kandidirati za direktora te gradske tvrtke, no HDZ je toliko fenomenalno to namjestio da bih si samo naštetio javljanjem na natječaj. Neprihvatljivo mi je kao građevinaru ono što Inkasator radi. To pod hitno treba rješavati. Rekonstrukcija gradske uprave i gradskih tvrtki bi trebala biti osnova da bi se infrastrukturni ciklus mogao pokrenuti.

Je li ta tvrtka potrebna?

  • Inkasator treba u potpunosti preustrojiti. Pojavit će se pitanje socijalne osjetljivosti koje se nije postavljalo kada sam bio gladan i žedan. Nitko me nije pitao imam li za kruh i mlijeko. Zašto bih morao biti socijalno osjetljiv, pa tridesetak zaposlenika viška ne poslati na burzu rada?

Zašto bi Grad imao tvrtku koja upravlja nekretninama?

  • Upravo tako.

Zašto Grad, Vodovod i kanalizacija i Čistoća preplaćuju uslugu posredovanja u naplati koju vrši Inkasator koji bez tih prihoda ne bi postojao? Tvrtka postoji samo da bi zapošljavala?

  • Sve je pokriveno odlukom Gradskog vijeća, nekakvim papirom. Inkasator radi također na bazi natječaja za takozvane vanjske suradnike. Naplaćuju to što pošalju svog majstora. Da bi se bilo što reformiralo, moramo promijeniti politike gradonačelnika i Gradskog vijeća, razbiti umreženost. Ništa se ne može napraviti, ako se vlast ne promijeni.

Opozicija i mediji nisu djelatni?

  • Sve se svodi na individualna bockanja. Kada se o nekom tekstu, kritici ili ideji raspravi sedam dana, doživjet ćemo uspjeh. Tako se može steći kritična masa. Dobar početak je bio na prošlim izborima. Pojavili su se tada i Davor Bajs, Draženka Polović s besprijekornim tekstovima i ostali. Slično je zatalasao i Domagoj Švegar. No, pojedinac ne može sam ništa. U htijenju da napravim nešto dobro izgorjet ću vrlo vjerojatno, ako ne uspijem doći do javnosti, odnosno ako ona to ne nagradi.

Na čemu temeljiš optimizam?

  • Dio glasova će ići u vjetar, ali će vjerojatno svatko na svoj način animirati dio glasača. I dalje postoji nada u dogovor opozicije do izbora. Ako bismo i rascjepkani izašli na izbore, možda uspijemo polučiti povoljan rezultat. SDP će možda uzeti dobar dio glasača, kao i HNS. Koliko su Davoru naklonjeni mediji trebao bi pobijediti. Bit će dobro i ako naša lista prođe izborni prag. Dakle, kad se sve zbroji, možda dođemo na omjer vladajućih i oporbenih političara u Gradskom vijeću od 13 naspram 12. Samo da tada više ne bude padova na koranskom slapu kao 2005. godine.

Razgovarao Marin Bakić/Aktiviraj Karlovac

Objava SpiKA, Duško Labus – predvodnik NL Volim Karlovac: Ovo je za karlovačku vlast opozicija iz snova pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
http://kaportal.rtl.hr/spika-dusko-labus-predvodnik-nl-volim-karlovac-karlovacku-vlast-opozicija-iz-snova/feed/ 4
SpiKA Nikola Badovinac, gradski vijećnik HNS-a: Ove godine prestajemo biti oporba http://kaportal.rtl.hr/spika-nikola-badovinac-gradski-vijecnik-hns-a-ove-godine-prestajemo-biti-oporba/ http://kaportal.rtl.hr/spika-nikola-badovinac-gradski-vijecnik-hns-a-ove-godine-prestajemo-biti-oporba/#comments Mon, 30 Jan 2017 18:48:40 +0000 http://kaportal.rtl.hr/?p=257197 Razgovarao Marin Bakić/Aktiviraj Karlovac Spikamo s gradskim vijećnikom Nikolom Badovincem mlađim donedavnim SDP-ovcem koji je prešao u HNS. Dinamovac si? Jesam. Kako se zove trener Dinama? Petrov. Božo? Nije Božo, jedan rumunjski trener. Smatram ga nebitnim. Ne znaš njegovo ime? Ne, jer me ne zanima. Momčad vodi netko drugi. Ako bismo sada radili anketu da …

Objava SpiKA Nikola Badovinac, gradski vijećnik HNS-a: Ove godine prestajemo biti oporba pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
Razgovarao Marin Bakić/Aktiviraj Karlovac

Spikamo s gradskim vijećnikom Nikolom Badovincem mlađim donedavnim SDP-ovcem koji je prešao u HNS.

gradsko-vijece-badovinacDinamovac si?

  • Jesam.

Kako se zove trener Dinama?

  • Petrov.

Božo?

  • Nije Božo, jedan rumunjski trener. Smatram ga nebitnim.

Ne znaš njegovo ime?

  • Ne, jer me ne zanima. Momčad vodi netko drugi.

Ako bismo sada radili anketu da ispitamo znadu li građani navesti trenera i pet igrača Dinama, bi li znali?

  • Igrače bi možda znali. Mlađe ne bih prepoznao na cesti, jer se u pravilu brzo prodaju. Prepoznao bih one koji ostave neki trag. Igrač negdje mora zabiti gol, ne samo na bankovnom računu, da bih ga upamtio.

Zanimljivo je da je taj klub izgubio kod mnogih raniju simboličnu vrijednost, što ne mora nužno biti loše, jer ga sada prate manje-više samo oni koji vole igru.

  • Posljednjih 15 sezona posjedujem godišnje ulaznice. Ranije sam sa više emocija pratio klub. No, i dalje je to klub kojeg volim od malih nogu. Nisam na navijačkoj, nego na zapadnoj tribini, uglavnom gledam igru. Ranije sam uživao u navijanju, no uprava je svojim postupcima udaljila publiku sa stadiona. Obožavam i dalje “Dinamo”, posebno mi je bio drag 1990-ih.

Kad je bio “Croatia”?

  • Ne, uvijek je bio “Dinamo”. Liga je bila drugačija. Tada je i “Hajduk” osvojio prvenstvo. Bez jakog “Hajduka” nema jakog “Dinama”, i obratno. Sada je u igri samo novac, a mi smo, kao, potrošači, ali više to pratimo zbog emocija nego potrošnje.

Preko globalne razine ćemo krenuti na teme s područja lokalne politke, dakle od zvijezda do trnja.

  • U pravilu se ne bavim globalnom razinom, no teško da nas ne dotiče barem rubno.

Kako komentiraš pobjedu Donalda Trumpa na izborima za američkog predsjednika?

  • U Americi je očito sve moguće. Trump podsjeća na Željka Keruma. Izjave koje daje su šokantne. Navodno je sada odlučio izgraditi zid. O čemu priča?

Smatraš li da je njegova pobjeda više njegova zasluga ili zasluga njegovih protivnika?

  • To je otvoreno za raspravu. Došao je trenutak kada i lokalno i globalno birači gledaju na sve političare kao na iste – svi smo u plavkastim odijelima, košulji i kravati.

hns-badovinac-novakovic_39Ne nose svi bradu.

  • Ovo moje je mala brada. Uglavnom, u vrijeme kada su građanima svi političari isti, privlačan im je netko egzotičan poput Trumpa. Ne mogu si objasniti da netko može danas raditi zid s drugom državom.

To je simbol protekcionizma i izolacionizma. Odustaje se od ideala slobodne trgovine i vraća na geopolitiku prije pada Berlinskog zida. Je li to u redu?

  • Nije. Zid ne može postojati na granici i u komunikaciji. Zida nema, ne postoji.

Postoji na fejsbuku.

  • Da, po tom zidu možeš šarati, po ovom kojeg Trump gradi nećeš moći. Razumijem što govori, ali ne razumijem.

Trump je upravo odustao od Transpacifičkog trgovačkog partnerstva, a slično bi mogao i od Transatlantskog. Je li to dobro?

  • Nisam mislio da će se veze tako prekidati.

Njegova je namjera vratiti proizvodnju u Sjedinjene Države, jer, kaže, slobodna trgovina je omogućila kapitalu da preseli proizvodnju u druge države, gdje ima bolje uvjete poslovanja. Stoga se zalaže da se u Americi, kako kaže, proizvodi i kupuje američko. Bi li bio za takvu politiku u Hrvatskoj?

  • Kod nas je to moguće samo u teoriji. Pod utjecajem smo vanjskih sila, stranog kapitala i ne možemo se zatvoriti. Naše trgovine su pune robe stranog podrijetla.

Je li to dobro ili loše?

  • Loše. Bilo bi bolje kada bi se proizvodilo u Hrvatskoj.

Treba li i kod nas ograničiti uvoz?

  • Treba zaštititi domaće proizvođače. Uvoz je velik, a marže su ogromne. No, strani lobiji Hrvatskoj neće dozvoliti ograničavanje uvoza. Treba, ponavljam, poticati domaću proizvodnju. Samo se treba provozati okolicom Karlovca i vidjeti masu napuštene, nekada obrađene, zemlje. Financijski je isplativije uvesti proizvod iz Poljske, nego ga ovdje stvarati. Svaka vlast bi se protiv toga trebala boriti, no pod utjecajem kapitala je zašutjela.

Razlikuješ li prozapadne i proruske vrijednosti i koje su ti bliže?

  • Ne sviđa mi se što Rusija kaska za ostvarenjem prava i sloboda pojedinca koje su nama normalne. Ipak, htio bih vidjeti i ovdje čvrstu ruku kakvu ima Vladimir Putin. Ne zalažem se pritom za uskraćivanje prava građana, nego za zauzimanje stava. Naše dužnosnike u inozemstvu primaju činovnici trećeg reda. Bez obzira što smo mala zemlja, to je podcjenjivanje.

Rusija je, ako se ne varam, jedina zemlja nakon Drugog svjetskog rata koja je anektirala ratom tuđe teritorije.

  • Pa i Amerika…

Nije prisvojila Irak.

  • Kao da jest. Amerika odavno ima više od 50 država.

Jesi li za veće sudjelovanje države u ekonomiji ili manje?

  • Stvara se u uvjetima koje osigura država. Trebala bi i lobirati, pomagati tvrtkama, tražiti poslove po Europi i svijetu. Posao neće sam doći, nego se o njemu pregovara. Gradonačelnik Damir Jelić nikad nije pregovarao o nekom poslu. Da jest, vjerojatno bi ga pronašao. Isto se odnosi na župana Ivana Vučića. Neće ulagač doći, ako nema uvjeta. Bugarska i Rumunjska su, na primjer, privukle velike tvrtke.

Kako učiniti da smo privlačniji ulagačima?

  • Treba ubrzati procese, smanjiti birokraciju. Svako malo vadim rodni list. Koliko sam puta već rođen? Sitnice rade krupne probleme. Treba paziti na zaštitu radnika i okoliša, primjerice, no administracija je spora, a živimo u informatičko doba.

badovinac trazi jelicaJe li Hrvatska pravno uređena?

  • Nismo svi jednaki. Možeš na moru usmrtiti ljude bez da ti se oduzme vozačka dozvola za gliser, ako imaš moć, ili ako ti tata ima moć. Hrvatska je više puta pokazala da zakon ne vrijedi jednako za sve.

Koji su glavni hrvatski problemi?

  • Teško je 20 godina provesti u neznanju. Da samo stojiš i promatraš, naučiš nešto. Ne racionaliziramo sustav. Gomila se administracija, jer si tako stranke grade biračko tijelo. U privatnom sektoru je posao nestabilan. U javnom sektoru posao se dobiva politikom do penzije. Nekome je vrhunac radnog dana doći na posao. Ako nešto zabrljaš, kazne te. Ako zabrljaš gadno, premjeste te na drugo radno mjesto, ali i dalje imaš posao. Masa službenika ima kompleks Boga, njihov stav je “Ti mene trebaš, ne ja tebe”.

Klijentelizam, negativna selekcija, nevrednovanje rada, nacionalizam…

  • I mentalitet. Divim se Francuzima koji se bune. Mi šutimo, eventualno na fejsbuku prosvjedujemo.

Najveći prosvjedi kod nas unazad 15 godina su organizirani na fejsbuku.

  • Treba izaći na ulice i boriti se protiv različitih politika. Većina bunta, nažalost, ostaje u fejsbuk grupama.

Pitaš se ovih dana gdje je gradonačelnik. Jesi li ga pronašao?

  • Nema ga od početka 2016. godine. U protokolu gradonačelnika se pojavljuje Damir Mandić, predsjednik Gradskog vijeća. Govorilo se prije godinu dana da će biti kandidat za gradonačelnika, jer će Jelić ići za župana ili ministra. Napisali smo priopćenje u kojem smo se pitali gdje je gradonačelnik. Bahati su. Od Karlovca su uradili kraljevinu i kada kralj “umre”, naslijedit će ga sin. To me smeta. Imamo Damira I., pa Damira II. Važno je zvati se Damir. Jelić je pobijedio na izborima kao nositelj liste na kojoj su bili kao kandidati za njegove zamjenike istaknuti Dubravko Delić i Marina Kolaković.

Iako su izabrani, njihov posao odrađuje Mandić.

  • Razumijem da sudjeluje u protokolu kao predsjednik Gradskog vijeća, ali ne može mijenjati gradonačelnika. Možda se Jelić srami izaći pred građane. U redu je priznati da si jako zeznuo ovaj grad i da ti je neugodno zbog toga. Možda baš tako razmišlja, i to je ljudski. Shvatio bih kada bi se sramio zbog svega što je napravio ovom gradu.

gradsko-vijece-badovinac_1Što je napravio loše?

  • Prisjetimo se što je za prošlih izbora obećavao i njegovih “vizija” Hotela “Korana” i podzemnih garaža. To ukazuje na njegovu ozbiljnu neozbiljnost. Svake godine dobivamo kino. Vodim te u Nazorovu na film, reci što bi gledao. Igra se sa svima nama. Kada je nešto dobro, zaslužan je, a kada nije, zakazao je ulagač. Tiskovna konferencija se radi nakon završetka posla, a ne da se posao najavi. Kad se probudi sjeti se da bi kino. Grad je kupio zgradu kina “Edison”, a plašim se sindroma Hrvatskog doma, neiskorištenosti prostora. Sada izrađuju studiju o tome što bi se radilo u zgradi Edisona. Drago mi je da je Grad kupio taj objekt. Za to smo se i zalagali, pa stoga to smatram i našom pobjedom jednim dijelom. No, brine me što će se Jelićeva nesposobnost iskazana na Hrvatskom domu pokazati i na Edisonu. To su sve lijepe priče u izborne svrhe. Napravit će studiju, baciti tu temu u javnost, Damir II. će se slikati ispred Edisona, sljedbenici će pljeskati, a nakon izbora će kazati da nema novca za tu svrhu. To je više puta viđen scenarij.

Što karakterizira vlast koja je tu neprekidno do 2005. godine? Koja je njezina suština?

  • Podobnost. Bitno je slušati i Damir će ti dati što poželiš. Javio sam se na natječaj za izbor direktora Hrvatskog radio Karlovca. Sad me pitaj zašto.

Zašto?

  • Jer se na takve natječaje javlja uvijek samo jedna osoba. Htio sam to malo promijeniti.

Jesi li se žalio nakon odabira Matije Perkovića za direktora?

  • Nema to smisla. Smijenili su predsjednicu Nadzornog odbora Mirnu Špehar dva sata prije sjednice na kojoj se birao direktor i postavili provjerenog Dubravka Strnića. Očekivao sam da će netko i sa mnom razgovarati, no nije. Znao sam da je natječaj namješten, no nisam očekivao da će Perković biti izabran za direktora.

Vjerojatno nije niti bio prvi izbor.

  • Tako sam čuo. Navodno čak nije niti Jelićev izbor, nego Mandićev. Na prvoj sljedećoj sjednici Gradskog vijeća, uglavnom, kralj Damir je rekao da to mjesto po koalicijskom sporazumu pripada HDZ-u. Grad Karlovac godišnje dotira Hrvatski radio Karlovac koji krpa kraj s krajem. Nakon što je Milorad Božić umirovljen, zaposlili su dvije osobe na neodređeno, čak nemaju niti probnog roka, a uobičajeno je da postoji. Ne poznajem dotične nove zaposlenice, ali to nije niti bitno. Važan je način. Fantastičan je intervju kojeg je Perković dao portalu N1 gdje se iskazao prebahatim. Uglavnom, podobnost se pojavljuje u svakom segmentu.

U čemu bismo mogli pohvaliti vlast?

  • Parkovi su lijepi, grad je uređen. Sviđa mi se izgradnja novih i rekonstrukcija starih vrtića. No, prespora je dinamika – jedan vrtić godišnje je premalo.

Kakav si plan i program predložio kao kandidat za direktora Hrvatskog radio Karlovca?

  • Mora se promijeniti programska shema. Radio Karlovac slušam kada prenose dosadnjikave, ali važne sjednice Županijske skupštine, te ponekad navečer kada puštaju čak i dobar rock. U jutarnjem programu nema dinamike, interakcije sa slušateljima. Monotonija danas ne prolazi. Potpisana je koncesija na deset godina, ali tvrde da se program u tom razdoblju ne može mijenjati, što me iznenađuje, jer se mnogo toga promijeni za desetljeća. Marketing se također mora mijenjati, jer radio ne može živjeti od poluprisilnog ili prisilnog oglašavanja. Portal je čak dobar, ali Karlovački tjednik je čisti politički pamflet, Oda radosti HDZ-u. Naslovi su smiješni, tipa da su radnici Zelenila pokupili lišće i slično. Kada čitam izvještaje sa sjednica Gradskog vijeća, pitam se jesam li bio na tome. Način kako predstavljaju sjednice Gradskog vijeća mi je stran, kao da se radi o sjednicama Gradskog vijeća Grada Siska, primjerice. To nije novinarstvo.

Lako je drviti po vlastima, mada imaju više zasluga nego što im pridaješ. No, zanimljivo je da, unatoč tome što je vlast takva, ne postoji oporba koja je može smijeniti. Dugo si u politici i stalno u oporbi. Zašto smatraš da ćeš ostvariti bolji rezultat na ovim izborima nego na prošlima?

  • Tko kaže da ću uopće biti kandidat?

Nećeš se kandidirati niti za vijećnika?

  • Stranka još nije donijela nikakvu odluku.

Tko su mogući kandidati HNS-a i za koje funkcije?

  • Svi članovi su potencijalni kandidati. Stranka je raspuštena. Za desetak dana ćemo održati skupštinu, utvrditi sastav stranačkih tijela, a onda odlučiti kako ćemo na izbore.

Je li pogrešno tvrditi da radiš na tome da HNS osvoji vlast?

  • Nije.

Zašto smatraš da ćete ovoga puta biti uspješni, a niste bili unazad deset godina?

  • Jako dobro sam upoznao karlovačke probleme. Naš program će biti realan. Nećemo, poput HDZ-a, tvrditi da ćemo graditi trgovačke centre, jer to ne rade političke stranke. Bavit ćemo se svim problemima, ali ćemo za svaki ponuditi realan projekt.

nikola-badovinac_01Što ćete ponuditi biračima?

  • Nije možda korektno da iznosim rješenja bez da smo izabrali kandidate. Građane tište mnogi problemi. Primjerice, mnoge brine grijanje preko središnjeg toplinskog sustava. Dugo se zalažem za modernizaciju vrelovoda. Godinama čekamo radove.

To je mrzlovod?

  • Da, možda. Nije realno očekivati da se u jednog godini mreža obnovi, ali jest u četiri godine. Da sam Jelić, vršio bih pritisak na državnu razinu da nam pomogne, jer Grad ne može sam uložiti u takve velike projekte. Od čekanja i plakanja nema ništa, pa niti zamjena cijevi.

Lokalna vlast nije angažirana u lobiranju na višim razinama vlasti?

  • Nije. Ogrjevni problemi ustraju godinama, a pomaka nema. Što će Mandić ponuditi na tom području što Jelić nije? Damir II. godinama podržava takvu politiku kralja Damira. Stoga na izborima može samo prodavati maglu. Uopće nisam čuo nikakav koncept rješavanja problema ogrjevnog sustava. Nadalje, sviđa mi se koncept poslovne zone Selce, jer je blizu autoceste. Volio bih da se Karlovcu dogodi ono što se dogodilo Jastrebarskom – da se pokraj autoceste podignu velike hale. To nije nešto o čemu treba godinama pričati, nego treba otkupiti poljoprivredna zemljišta u okolici i tražiti ulagače. Grad Karlovac mora kucati na vrata i dosađivati državi, jer ima premalen proračun. Trebaju nam mostovi koji će spojiti naše poslovne zone s glavnim prometnicama. Karlovac je izgradio poslovnu zonu Logorište, a na tuđem je teritoriju. Za izlazak na glavnu cestu se iz bazena nekadašnje Jugoturbine treba ponekad čekati po 20 minuta. Poslovne zone trebaju biti prometno dobro povezane. Treba pronaći i one koji će odraditi posao, ako nisi sposoban samostalno ga odraditi.

Kažeš da je podobnost najveći problem, ali među rješenjima koja si ponudio nisi spomenuo promjenu takve prakse.

  • Govorimo o poslu. Ako se otvaraju radna mjesta u privatnom sektoru, smanjit će se prostor za podobnost.

Oporba 12 godina ne može doći na vlast. Ako je vlast loša, a jest, je li oporba još i gora?

  • Bazu HDZ-a čini devet i pol tisuća glasača. To moraš prestići i već je to hendikep utakmica, jer imaju tu mrežu koja ih održava.

I HNS ima svoju mrežu.

  • Tek sam pristupio stranci. Još sam u fazi upoznavanja članova, pa ne mogu o tome pričati. Problem je i razjedinjenost oporbe. Jedna vladajuća stranka ima devet i pol tisuća glasača, a mi se borimo svi za jedno biračko tijelo. Svi bismo sve, ali bez osobne žrtve. Svatko od nas smatra da je najbolji, a nije, te nitko ne može priznati da ne može sam. Do sada nisam uspio uvjeriti ljude da je politika koju zastupam ona koja može od Karlovca učiniti grad kakvim treba biti. Dakle, ne odričem se osobne odgovornosti za neuspjeh oporbe. Nismo ponudili građanima ono što će ih motivirati da izađu na birališta.

M. Novaković-Matanić u jednostanoj emisiji “Uzavrela točka” pola sata govori protiv svoje bivše stranke s kojom će vjerojatno trebati koalirati, a i, načelno govoreći, nekorektno je tako govoriti o bivšim kolegama.

  • Voditelj emisije joj je postavljao takva pitanja.

To je činio legitimno, ali ne mora ona pola emisije posvetiti kritiziranju bivše stranke. Mogla je jednostavno kazati da se nisu složili, poželjeti im sve najbolje, brzu konsolidaciju i ostaviti otvorena vrata za suradnju.

  • Voditelj je tako moderirao emisiju.

Ako vlast snosi velik teret za sve loše u gradu, gotovo jednak snosi i oporba, jer nije tome uspjela stati na kraj. Ustanovljen je kastinski sustav, postoje građani prvog i drugog reda, a opozicija to ne može riješiti već 12 godina. Je li pogubljena strateški, taktički, programski i kadrovski s obzirom da vlast ne uspijeva niti ugroziti?

  • Očito ono što govorim nije ono što građani žele čuti i vidjeti. Od 25 vijećnika, 12 je oporbenih. Od tih 12, četiri je aktivno – Marina, Snježana Kirinić, Davor Petračić i ja. Nas četvoro se izbori donekle za medijski prostor, no drugi šute. Ne samo da šute, nego su prikrivena podrška vlasti. Teško je uvidjeti vlastite greške, pa dati jednoznačan odgovor zašto kiksamo. Jedan od razloga je sigurno razjedinjenost.

SDP je uglavnom vodio tim mladih političara. Jeste li tamo imali političkog mentora?

  • Općenito mi je problem što se nisam školovao za političara, nisam vrstan retoričar i slično. Prvu edukaciju sam dobio sada prilikom prelaska u HNS, na stranačkoj političkoj akademiji kada smo govorili o lokalnim izborima. Dosta toga ne znam, a ne zanimaju me niti zakulisne igre. Pitaju me koji automobil vozi brat direktora Zelenila Stjepana Turkovića. Ne znam i daleko sam od takvih priča. Primam od građana sugestije na legitimne teme. Očigledno oporba ima loš način izražavanja. Osobni su mi minusi što valjda ne znam nastupati javno.

Pojavnost je možda najmanje bitna.

  • Vrlo je bitna.

Teme i način kako se obrađuju su problematične. Izborili ste to, primjerice, da Grad Karlovac svim učenicima osigura besplatne bilježnice i slično. No, nije li promašeno da se to odnosi na sve jednako, da se ne pomaže po imovinskom statusu? Zašto bi Grad Karlovac kupovao udžbenike djeci bogataša? Ukratko, dojam je da se nepromišljeno ulijeće u različite teme.

  • Razumijem primjedbu. Postoje roditelji koji mogu cijeloj školi financirati udžbenike. No, djeca se ne smiju razlikovati, nego bi svi morali imati iste udžbenike. Kada smo odrastali nije bilo podjela kao danas kada se djeca razlikuju po mobitelu kojeg imaju, odjeći, obući i slično. Barem su jednaki u udžbenicima, makar tog prvog dana škole kada ih dočekaju na stolovima.

hns-badovinac-novakovic_05Dakle, nedostajao vam je mentor?

  • U HNS-u su saborski zastupnici i ostale kolegice i kolege krajnje otvoreni. U SDP-u nije bilo tako. Na primjer, ministar bi došao u grad bez da se javi stranci i kolegama članovima.

Je li SDP bio taoc vas nekolicine najaktivnijih/najvidljivijih ili ste vi bili taoci te stranke?

  • Ako se učlaniš bilo gdje, bilo to planinarsko društvo ili politička stranka, to podrazumijeva da želiš biti aktivan. Ako stranka organizira podjelu graha, pojavit ću se i dati podršku. Ako se stalno pojavljujem na akcijama, vjerojatno sam nekome dosadan. Otišao sam jer je došlo do zasićenja. Napredujem li? Vrijeme će to pokazati. U HNS-u se super osjećam, jer je netko počeo raditi sa mnom. Hoću li u politici napraviti dva koraka natrag ili korak naprijed, vidjet ćemo. No, ne mogu sam raditi, netko me mora usmjeravati.

Tko je u karlovačkom SDP-u odlučivao unazad deset godina?

  • Predsjednik predlaže, Gradski odbor odlučuje. Bio sam član Predsjedništva, što je savjetodavno tijelo.

Što ste htjeli napraviti u SDP-u, a da niste mogli?

  • Od pet stotina članova se odazove njih 50 voljnih nešto raditi. Za lošu situaciju sam i sam kriv, no što sam konkretno loše radio ne mogu samostalno procijeniti. Nekome smetam što sam previše aktivan na sjednicama Gradskog vijeća. No, to je moja obaveza. Najlakše je mirno sjediti i ubirati 320 kuna po sjednici. Možda druge kolege nisu mogle pratiti naš tempo. Otkako smo napustili stranku nisam primijetio previše aktivnosti iz bivše stranke. Možda ipak nismo bili teret stranci. Pasivni su dok mi u HNS-u nismo. Teško mi je kritizirati nešto čega sam bio dio.

Postoji li opasnost da dođe do sličnih problema u HNS-u? Što si naučio iz tog iskustva u SDP-u?

  • Da treba biti više dosadan, zahtijevati veći angažman članova. Ne mogu neki godinama biti na istim mjestima, jer se izborni ciklus mijenja, ako si bio neuspješan, moraš pustiti mjesto nekome drugome. Ne može se u politici čekati da vlast dođe po sebi. Promjene su bitne. Nova stranka mi pruža priliku da se usavršavam. Ne želim odustati, nego biti tvrdoglavo uporan. Naći ću kralja Damira prije ili kasnije. Ne vrijedi svakoga slušati. Stariji sam, iskusniji i kao takav drugačije procjenjujem kolege. Nikad mi se nisu sviđali oni koji su tjerali osobnu korist u politici. Prvo sam se zaposlio, a tek potom učlanio u stranku. U istoj sam tvrtki otkako sam se politički angažirao. Nisam, dakle, netko tko u politici traži osobnu korist. U SDP-u je mnogo divnih i sposobnih, ali i takvih uguza da je to strašno.

Tko su potencijalni koalicijski partneri HNS-a?

  • Blok lijevog centra – laburisti, nezavisne liste “Volim Karlovac” i Davora Petračića, SDP koji je i dalje najveća oporbena stranka…

Most nezavisnih lista i Živi zid?

  • Ne vidim ih u toj priči. Plašim se da od dogovora sa SDP-om neće biti ništa, jer nisu posloženi unutar sebe, te da ih čeka težak posao u teškom razdoblju. Ipak su i po broju članova i po broju glasova i dalje najveća oporbena stranka.

Ako bi te stranka kandidirala, bi li prihvatio kandidaturu za gradonačelnika?

  • Pitali su me često bi li mogao preuzeti tu ulogu. Problem je kod mene što ću uvijek kazati da nema toga što ne mogu.

Tko bi u opoziciji najviše mogao parirati kandidatu HDZ-a za gradonačelnika?

  • Najpoznatiji je Petračić. Javnosti je dosta zanimljiv. Ima dobre ideje koje bih možda malo drukčije koncipirao. Smatram ga dobrom osobom. Uteg mu je što je već izgubio jedne izbore. Jasno je da će se kandidirati, no pitanje je tko će stati iza njegove kandidature. Zasigurno bi drukčije vodio grad od HDZ-a. Simpatičnog je razmišljanja.

Koji su najveći rizici oporbe na izborima?

  • Tehnička izvedba. Treba pristupiti svakom biraču, a ne čekati da birač sam dođe. Izbori su ozbiljan posao. Svakog potencijalnog glasača moraš dotaknuti, zainteresirati. Priča je završno pročelje iza kojeg treba stajati tim koji će raditi. Čini mi se da je u Karlovcu 22.000 domaćinstava, a svakome treba pristupiti telefonski, promidžbenim materijalima, licem u lice… Tako se dobivaju izbori.

Što ako oporba izgubi i ove izbore?

  • Ne vjerujem da će se to dogoditi. Vjerujem u pobjedu. Vjerujem u dobar rezultat u svemu što radim. Ne mogu razmišljati o porazu. Nećemo izgubiti.

Ove godine prestajete biti oporba?

  • Tako je.

Objava SpiKA Nikola Badovinac, gradski vijećnik HNS-a: Ove godine prestajemo biti oporba pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
http://kaportal.rtl.hr/spika-nikola-badovinac-gradski-vijecnik-hns-a-ove-godine-prestajemo-biti-oporba/feed/ 1
SpiKA, dr. Nikola Paunović: Strah i trepet ljubitelja “dobre kapljice” i najveći karlovački borac protiv alkoholizma http://kaportal.rtl.hr/spika-dr-nikola-paunovic-strah-trepet-ljubitelja-dobre-kapljice-najveci-karlovacki-borac-alkoholizma/ http://kaportal.rtl.hr/spika-dr-nikola-paunovic-strah-trepet-ljubitelja-dobre-kapljice-najveci-karlovacki-borac-alkoholizma/#respond Sun, 15 Jan 2017 16:15:17 +0000 http://kaportal.rtl.hr/?p=254950 Prije 50 godina je preminuo narodni liječnik Gajo Petrović. Od živućih Karlovčana najbolje ga je poznavao njegov mlađi kolega Nikola Paunović, koji je rođen u Velikom Liješću petog veljače 1933. godine, te koji je naslijedio doktora Petrovića u radu sa željezničarima, a uskoro se potom prometnuo u najvećeg borca protiv alkoholizma u Karlovcu. Koliko ste …

Objava SpiKA, dr. Nikola Paunović: Strah i trepet ljubitelja “dobre kapljice” i najveći karlovački borac protiv alkoholizma pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
nikola-paunovicPrije 50 godina je preminuo narodni liječnik Gajo Petrović. Od živućih Karlovčana najbolje ga je poznavao njegov mlađi kolega Nikola Paunović, koji je rođen u Velikom Liješću petog veljače 1933. godine, te koji je naslijedio doktora Petrovića u radu sa željezničarima, a uskoro se potom prometnuo u najvećeg borca protiv alkoholizma u Karlovcu.

Koliko ste dobro poznavali Petrovića?

  • Dobio sam 1947. godine pubertetske akne po licu. Roditelji su me savjetovali da odem na pregled kod doktora Petrovića koji je na Baniji, do mosta, imao privatnu ordinaciju. Kad sam došao kod Gaje na pregled nisam ništa znao o njemu. “Bit će sve dobro kad se zaljubiš”, rekao mi je nakon pregleda. Uistinu je bilo tako. Tada sam saznao da Gajo postoji. Svi su ga hvalili kao narodnog prosvjetitelja, preventivca, dobrog čovjeka koji nikome iz Karlovca i susjednih mjesta, bez obzira na doba dana, nije odbio pomoć. Odlazilo se tada u kućne posjete. Kao mlad liječnik sam koristio službeno vozilo s vozačem, a njega bismo često susretali kako vozi bicikl, bez obzira na vremenske prilike. Nije se služio mnogo tehnologijom, pa je dijagnosticirao temeljem pregleda i povijesti bolesti. Imao je u tome uspjeha i na vrijeme je prepoznao što učiniti. Doživio je prometnu nesreću. Nakon oporavka sam s njime polako dijelio poslove. Bio sam već na specijalizaciji i iz alkohologije kod profesora Vladimira Hudolina koji me upozorio da bi na željeznici u Karlovcu trebalo osnovati klub liječenih alkoholičara ne bismo li pomogli mladima, pretežno neoženjenima, ovisnicima o alkoholu koji su mnogo pili i radili velike pogreške na radnom mjestu. Alkoholizam je na željeznici imao neželjene posljedice s mrtvima, ranjenima, polomljenim kompozicijama i slično.

Narod niti jednog liječnika nije prihvatio poput Petrovića?

  • Nije. Započelo se specijalizirati. Odmah sam poslan na specijalizaciju iz obiteljske medicine, primarne zaštite, pa sam dobio naziv specijalista opće medicine. Prošli smo sve kliničke predmete kao i drugi specijalisti, samo sažeto. Gajo nije bio specijalist, nego liječnik opće prakse. Naknadno je započelo doba specijalizacije, po uzoru na Zapad. U medicini se razvilo sto vrsta specijalnosti. To ju je degradiralo. Profesor Andrija Štampar je insistirao da kao obiteljski liječnici u primarnoj zdravstvenoj zaštiti preventivno djelujemo i obrazujemo kako čuvati zdravlje. Valjalo je suzbijati alkoholizam, tabletomaniju, pušenje i narkomaniju. Trebalo je širiti učenje kako se riješiti toga zla. Ovisnost je bolest, no industrije nisu htjele dozvoliti da se o tome priča, pa se niti liječnici nisu htjeli time baviti. No, kako sam zbog Gajine nesreće došao na željeznicu i tamo se susreo s muškarcima koji mnogo piju i rade veliku štetu željeznici, osnovao sam klub. Uprava je sankcionirala one koji su odbili ući u klub jednom opomenom, pa drugom… Ako bi alkotestiranje pokazalo da su pijani na poslu, dobili bi otkaz. Jedva su dočekali da odu u kotlovnicu gdje bi do jutra popili bocu konjaka. U vrlo kratkom vremenu bi ti alkoholičari sa željeznice preminuli.

Petrović je radio sa željezničarima?

  • Prvo je radio u Šebetićevoj u kotarskoj zdravstvenoj stanici i doma. Uživao je veliku popularnost. Bio je omiljen. Kada su ga 1941. godine ustaše odvele, jer je bio srpske nacionalosti, Karlovčani hrvatske nacionalnosti su se zaputili u Zagreb i protestirali da ga vrate. I vratili su ga, ništa mu nisu napravili.

Mirno je proživio rat?

  • Jest. Iz kotarske stanice je prešao na željeznicu. Rođen je 1895. i računali su da ima iskustva, te da će kao takav moći savladati krucijalan problem željeznice – pijanstvo. No, nije se koristio modernim metodama, pa nije osnivao klub liječenih alkoholičara. Ako se željezničaru ruka tresla, slao ga je na bolovanje. Htio je do smrti skrbiti o svojim dugotrajnim pacijentima. Bio je u glavnoj sobi, a ja u manjoj susjednoj, pa smo se savjetovali. Dva mjeseca nakon njegove smrti sam osnovao klub. Čudno su me gledali, jer sam bio mlad i bili su skeptični. Nisu prihvaćali da mijenjam njihov način života. Međutim, kada su vidjeli da su podijeljeni otkazi onima koji su odbili liječiti se, ostali su prihvatili dolazak u klub. Sastanci su bili jednom tjedno. Morali su točno dolaziti na sastanak i trijezni te su morali prihvatiti da doživotno zaborave alkohol. Najteži ovisnici su odlazili na liječenje na Rab. Tamo je također postojao klub liječenih ovisnika. Običaj je bio da svaki od ovisnika sjedne na isturenu stolicu koju smo u šali nazivali električnom. Na njoj je morao iznositi istinu – kako pije, koliko, što, zašto, kakve probleme ima u obitelji i slično. Zatim su ga stariji članovi hrabrili i savjetovali. Nedavno je ukopan u 91. godini života Miloš Martinović. Dolazio je na sastanke kluba i doživio duboku starost. Njegove kolege koje su odbile liječiti se umrle bi u roku šest mjeseci. Miloš je sačuvao mentalno zdravlje, niti kapi alkohola više nije okusio. Uključio sam njegova sina, poznatog sportaša, Slobodana Martinovića-Cocu u klubove mladih po školama, jer je svaka imala đake koji su se opijali. Organizirao je izlete, dijelio je nagrade, upriličili smo đacima predavanja o štetnosti ovisnosti… Najbolje polaznike je čak vodio u London gdje su držali predavanja engleskoj djeci. Dakle, da se Gaji nije dogodila nesreća, ne bih nikada bio na željeznici.

Kakva mu se nesreća dogodila?

  • Jednog dana, u 12,30 sati, je administratorici Ruži Dolanjski rekao da ide kod jedne pacijentice u Ulicu Matka Laginje ne bi li joj dao inzulin, jer je bolovala od šećerne bolesti. Kada je izašao na Ulicu Banija pijani vozač je preticao i Gajo je završio pod njegovim kamionom. Hitno je zaprimljen u bolnicu. Ambulanta s tri tisuće kartona nije mogla mirovati, pa sam pozvan da je preuzmem. Odmah sam prvog ožujka 1963. godine došao na željeznicu gdje sam se zadržao do 1999. godine, a trebao sam ostati privremeno, dok se Gajo ne oporavi.

Diplomirao je u 1913. godine u Pragu. Zašto tamo?

  • U Zagrebu još nije bio razvijen medicinski fakultet, pa se odlazilo na studije u Beč, München i Prag. Medicinski fakultet se počeo razvijati u Zagrebu tek kada bi se vraćali studenti iz tih gradova, kada se u Hrvatskoj počela oblikovati ta struka.

Bio je vrlo aktivan u društvenom životu?

  • Volontirao je u Crvenom križu, obučavao pojedince za držanje predavanja. I on je predavao o čuvanju i unapređenju zdravlja, ranom otkrivanju bolesti i jeftinom i efikasnom liječenju. Štampar je bio u Kini gdje je, navodno, upravo on donio sapun i time spriječio širenje proljeva, od čega su Kinezi masovno umirali. Prije odlaska tamo, 1911. godine je počeo raditi u Karlovcu gdje je učio kako spriječiti nastanak alkoholizma. Njegov utjecaj je Gaju vjerojatno pratio. Komentirao je da niti jedna tehnologija nije korisna poput edukacije o zdravlju. Također je radio na sprečavanju različitih oblika ovisnosti. Jedan od najraširenijih danas je klađenje, pa na Zapadu već uvelike rade centri za odvikavanje od toga. Kladioničari su u stanju sve rasprodati samo da se mogu kladiti.

Je li Vam doktor Petrović pomagao u stručnom razvoju?

  • Naravno. Postao bih bez njega liječnik uske specijalnosti. Štampar je Gaji, a Gajo meni usadio svijest o važnosti savršenog ljudskog zdravlja i njegovog očuvanja. Kažem često pacijentima da se ne ponašaju reaktivno, to jest regresivno, nego proaktivno. To znači da pacijent bude hrabar, ustrajan, osmišljen, da ima cilj u životu i da bude svjestan toga da njegovi bližnji i on sam imaju velike štete od posljedica njegova nepromišljenog ponašanja, nebrige za zdravlje. Svatko treba upotrijebiti talent za budućnost. Prošlost se ne može promijeniti.

Je li doktor Petrović bio duhovit?

  • Povremeno se šalio s lakšim pacijentima. Bio je dobričina. Svakome je pristupao tako da je uzimao brojne podatke temeljem čega je dijagnosticirao.

Legenda kaže da je jednoj gospođi rekao da je za nju najbolja kura C vitamina.

  • Govorio je to pacijentima, a oni su kasnije to pretvorili u vic. Inače, Gajo je uzeo deset starijih žena na rendgensko snimanje. No, u mraku nije vidio o kojoj ženi se točno radi, pa je rekao svakoj šifru koju mora zapamtiti kao što je, primjerice, kruška, jabuka i slično. Simbolički je određivao koga snima, odnosno na koga se odnosi pojedina snimka. No, nije znao da rendgen strahovito zrači. Zubar Zdravko Wasserbauer me pozvao da pogledam kako pada Gajin gornji gebis. Imao je u gornjem dijelu čeljusti, iza nepca, izraslinu koja nije dozvoljavala da zubalo prijanja. Odmah sam to povezao sa zračenjem i Gaju odveo specijalistu Borisu Morsanu. Uputio ga je u kliniku na Šalati gdje su ga zadržali. Operacijom su to pokušali odstraniti, no nije se nakon operacije oporavio. Preminuo je od tog zloćudnog tumora izazvanog rendgenskim zračenjem. Prostorija za rendgen nije bila prikladna i Gajo nije koristio prikladnu zaštitu. Dobro je poznavao socijalnu situaciju svojih pacijenata, pa je siromašnim pacijentima davao novac za lijek ili za putnu kartu doma. Kad je stigao jednom u kućnu posjetu i postavio dijagnozu pacijentici, odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata, rekao je: “Dat ću Vam injekciju i vidjeti reakciju”. Pitala je potom supruga: “Od kuda je znao da sam reakcija”. Nije psovao, nego je često izgovorio uzrečicu “Sentikola”, što znači “sveti Nikola”. Znao je kazati da bi volio znati što će te silne pacijentice o njemu govoriti u pogrebnoj povorci. Jedan ga je pod utjecajem alkohola uvrijedio kazavši mu: “Dijelite ljude na vaše i naše”, aludirajući na to da dijeli pacijente na Hrvate i Srbe, što je bila velika neistina. “Da. Kažu da na željeznici rade propali đaci i pijani seljaci”, odgovorio je na uistinu grubu uvredu. Bio je posvećen očuvanju zdravlja, ranom otkrivanju bolesti te brzom i jeftinom liječenju. Teška stanja bolesnika je prepoznao i odmah ih slao na bolničko liječenje. Bicikl je koristio i danju i noću.

Stanovali ste na Baniji?

  • Da. Osam godina sam s Banije putovao na Rakovac gdje sam pohađao Gimnaziju Karlovac. Prve dvije godine sam bio u đačkom domu, pa su se roditelji potom doselili u Karlovac.

Jeste li poznavali obitelj doktora Petrovića?

  • Usvojili su Ranku, ratno siroče. Susretali smo se svakog jutra. Nećak je bio filozof Gajo Petrović. Predvodio je skupinu filozofa koja je bila oštrija prema poretku od ostalih. Borili su se za slobodu pojedinca i pravo na jednakost, što je sve i danas problem – jedno se priča, drugo se radi. Filozofa sam susretao na predavanju, ali nisam bio s njime u prisnijem kontaktu. Nisam poznavao niti njegovog brata Svetozara. Kupili su kuću u središtu grada koja je kasnije nacionalizirana.

Privremeno ste došli na željeznicu i, silom prilika ili neprilika, zadržali se trajno? Jeste li imali sklonosti za drugim područjima?

  • Da, došao sam privremeno, dok se Gajo ne vrati, no preminuo je. Kada je 20. ožujka 1967. godine osnovan klub liječenih alkoholičara, prvi takav na željeznici u Jugoslaviji, počeo se smanjivati broj nesreća. S time je središnjica u Zagrebu bila zadovoljna. Da nisam zamijenio Gaju, bio bih uski specijalist. Najteže je ovo što sam radio. S time se nitko nije htio baviti. Većina kolega nije alkoholizam smatrala bolešću.

Jesu li i liječnici pili?

  • Jesu, svi su se opijali, bez obzira na profesije. Sjećam se svećenika koji se liječio u bolnici u Vinogradskoj dok sam bio na specijalizaciji. Morao je ribati stepenice. “Toliko sam volio Isusa Krista, da bih za svete mise popio tri kaleža vina, pa potom još tri i sve više…”, rekao mi je. Stoga ga je Crkva poslala na liječenje. Ima liječnika koji su propali prerano zbog alkoholizma. Mnogo mlađih kolega od mene je preminulo. Kirurg osjeća smirenost nakon što popije rakiju prije operacije, psihijatri su pili, ali su odbijali liječenje…

Je li zahtjevnije utjecati na liječnike?

  • Upoznati su s negativnim posljedicama opijanja. Alkohol oštećuje vitalne organe. Piju doma solo uglavnom pića koja im donesu pacijenti. Čak i njihove žene postanu ovisne o alkoholu zbog toga. Od dvije i pol tisuće alkoholičara koliko ih je prošlo za mog staža kroz 22 kluba liječenih alkoholičara, niti jedan nije bio liječnik.

Koje su struke najzastupljenije među alkoholičarima?

  • Sve struke su zastupljene. Školovane je teže bilo nagovarati da pristanu na liječenje. Ako pristaneš, moraš redovito dolaziti na sastanke, na vrijeme, ništa ne smiješ zatajiti, jer će te susjed iz publike, primjerice, odati, ako lažeš… To smo nazvali klubom liječenih alkoholičara, što je bio nezgodan naslov, ali je Hudolin kazao da je najvažnije da klub postoji, jer bez njega umiru prerano.

Kakvih je sve situacija na željeznici bilo zbog pijanstva?

  • Prometnik, primjerice, pusti vlak na vlak kroz crveno svjetlo, pa nastane udes. A i strojovođa ne kontrolira trenutak, jer je također pijan.

Koji je najdrastičniji slučaj alkoholičara kojeg ste imali?

  • Bilo je onih s alkoholnim demencijama. Da se to pojavi, pojedinac mora biti ovisan i baždaren na sve veće količine alkohola. Kad je došlo do oštećenja vitalnih organa, morao je početi smanjivati količinu koju konzumira, a uskoro je umro. Jedan je pohađao sastanke kluba, no nakon jednogodišnje apstinencije je prestao dolaziti. U takvom slučaju šaljemo patronažu da ga odvedu. No, nije htio. Pio je i pao u delirij. Dezorijentiran u kući je vidio da ga napadaju ljudi s vilama i batinama, dakle halucinira. Stoga je bježao prema svjetlu, a to je bio balkon, i skočio je s 11. kata.

Kako znate što je halucinirao? Je li preživio, pa to ispričao?

  • Nije. To je moje iskustvo iz stotina primjera, mnogi su to svjedočili. S vrata je, uglavnom, čuo galamu, vidio ljude koji mu prijete, svjetlo koje je dopiralo izvana zamijenio je s vratima i pao je s visine.

Kolike talente je alkohol uništio?

  • Masa holivudskih glumaca je devastirana time. Osnovao sam 22 kluba kroz koje je prošlo više od dvije i pol tisuće ovisnika. Insistirao sam da u svakom klubu budu liječnik, medicinska sestra, socijalni radnik i, ako je moguće, psiholog. Ta se metoda razlikuje od američke po kojoj su ovisnici dio anonimnog kluba. Nitko ne smije slušati izvan tog kluba njihova svjedočenja. Naša metoda je čvršća. Cijela Jugoslavija je imala prosjek od 15 litara stopostotnog alkohola godišnje popijenog po glavi stanovnika. Jedan je pio gajbu pive svakog dana, drugi pet litara vina, treći bocu žestice… No, nisu svi uspjeli doživjeti delirij, neki su dobili moždani ili srčani udar, zatajenje bubrega i slično. Alkoholičari umiru 15 do 20 godina mlađi od prosjeka starosti opće populacije, ako ne apstiniraju. No, država o ovim stvarima ne voli slušati, jer se gomila novca slijeva u proračun iz kojeg dobivam mirovinu. Bio sam mobiliziran u Oluji. Na fronti se također pilo. Na prvoj liniji su imali pića u velikim količinama. Sjećam se jednog kojem je zbog opijanja izrezana nekrozna gušterača nakon razvojačenja. U 700 dana 17 puta je operiran. Molio me potom da ne branim ljudima piti. Nije problem, ako se popije čašica šampanjca, nego flaša.

Kako su se željezničari skrivali da bi se opijali?

  • U čekaonicama su bili kiosci okrenuti ka peronu. Izvana su klijenti kupovali artikle. Željezničari su s druge strane, iznutra, da ih šef ne vidi, kupovali piće, pa se povukli negdje da ga popiju. Prije 35 godina sam uspio izdati knjigu “Alkoholizam na željeznici” u 11.000 primjeraka. Svi su bili u čudu da je to željeznica tiskala. Podijelili smo svima besplatno brošuru, koju sam naknadno proširio i na alkoholizam u drugim vidovima prometa. Kontrolor leta na aerodromu je pio i skrivio zrakoplovnu nesreću nad Slavonijom s tri stotine mrtvih. Svi su pili, bez obzira na struku, spol i ostale razlike. Sada žene više piju nego ranije.

Kakav je utjecaj alkohol imao na obiteljske prilike željezničara?

  • Imali smo pedesetak neoženjenih. Gajo je rekao da nema mjesta za ženu kada se željezničar oženi za čašu.

Jeste li iskorijenili alkoholizam u Karlovcu?

  • Manje je problema s time nego u ostalim gradovima. Dosta smo se promovirali posredstvom medija. Josip Grdina bi me ugostio na televiziji, pa bismo prošli sve te teme.

Jeste li se ikad napili u životu?

  • Nikada. Rođen sam u Žumberku. Imali smo toliko vinograda da bismo za svake berbe ubrali 40 do 50 hektolitara vina i do 500 litara rakije. Normalno, to se pilo. U selu sam poznavao sve koji su se opijali i bježao sam od njih. Opijanje je zauzelo toliko maha da vjerujem kako su i svjetski lideri ovisnici. Tko zna što konzumira Vladimir Putin koji smatra da nasiljem može riješiti probleme.

Jeste li robovali bilo kakvom poroku?

  • Ne.

Jeste li pušili?

  • Nisam.

Jeste li kockali?

  • Na lotu sam dobio golfa.

Jednom u životu ste igrali i dobili automobil?

  • Ne, igrao sam povremeno.

Za jedan porok nećemo pitati.

  • Bolje ne.

Jeste li brzo vozili?

  • Moja sestrična Marija, njezin suprug doktor Branko Vukšinić, te moja supruga Stanka i ja smo se družili. U pola noći je netko spomenuo da bismo mogli za Istanbul. Na brzinu smo se spremili i krenuli spontano na put. Brzo sam vozio. U Plovdivu smo prenoćili, pa sutradan nastavili. Nakon šest dana boravka u Istanbulu smo se zaputili natrag. U šest ujutro smo krenuli. Vozio sam cijeli dan, cijelu noć i drugog dana do 21 sat bez spavanja. Žena, djeca i ja smo jednom prilikom bili u Zagrebu. Pričam s njima za vožnje, odjednom je žena viknula da pazim. Tada sam skužio da sam ušao u gradilište. Da sam nastavio, svi bismo pali u rupu i izginuli. Spašeni smo u djeliću sekunde. Od 1957. godine nisam u prometu niti mačku zgazio, jedino sam imao ova dva kiksa. Otkako sam maturirao nisam koristio niti jednog dana bolovanja – niti za studija, niti za specijalizacije, rata ili rada.

Niti jednom se niste razbolili?

  • U rujnu jedne godine smo se kupali u Dubrovniku za velikih valova. Tada sam zaradio upalu pluća. To je bilo prije odlaska na studij. Nakon toga sam išao kod interniste. Jedan je od tih koji je volio popiti. Svi koji su voljeli piti su izbjegavali da se druže sa mnom kako ne bih započeo razgovor o liječenju.

Jesu li Vas se plašili?

  • Mnogo sam se zamjerao. Spasio sam jednom čovjeku život, izvukao ga iz smrti, pa bi apstinirao. Kada mu se sin propio došao sam mu doma i najavio da ću sutradan doći po njegova sina i da ću dogovoriti liječenje prvo na mom odjelu, pa na Rabu. Sutradan ujutro je potjerao sina iz stana. Mali je otišao u Zagreb gdje se utopio, ne znam namjerno ili slučajno. Isti kojem sam život spasio je došao na klub i pred svima kazao da sam kriv za smrt njegova sina, jer ga nisam htio smjestiti u bolnicu. Što da mu kažeš na to? Rekao sam istinu o tome što je bilo.

Našalite li se na sastancima klubova liječenih alkoholičara?

  • Pričamo viceve i nasmijemo se kada netko napravi kakvu glupost. Jedan je bio agresivan, zubima škrguće i vrijeđa u ambulanti. Izveo sam ga u čekaonicu i ispratio van. Zaključao sam vrata za njime i ništa mu nisam rekao, jer sam vidio da je agresivan i da nema razgovora s njime. Ako sam tisućama produžio život, nešto sam napravio u životu.

Održavate li i dalje sastanke?

  • Povremeno odem na sastanke četiri kluba koji se održavaju u Općoj bolnici Karlovac. Susrećem dugotrajne apstinente, pa govore o sebi, nitko ne pita za moje zdravlje. Prilično su egocentrični. Učim europske jezike, a prije toga sam počeo obnavljati latinske rečenice. To radim da mi “plug ne zahrđa”. Umirovljenici se uglavnom plaše misliti. Organizirao sam predavanja ne bih li nastavio raditi na prosvjećivanju naroda. Svi umirovljeni liječnici koji su se odazvali pozivu da održe predavanja su i dalje živi. Oni koji su se plašili smrti su prvi umrli. Najvažnije je da mozak ostane aktivan. Jednom kardiologu sam poslao pacijenta koji mi je vratio uputnicu propaljenu sa čikom. Pitao sam ga odakle ta rupa, a odgovorio mi je da mu je kardiolog napisao nalaz dok je pušio, pao mu je žar, pa se to dogodilo. “Ma nemoj! Puši”, pitam. “Puna mu je pepeljara čikova”, kaže mi pacijent. Iz tih stopa sam se uputio u bolnicu. Stariji je od mene, školovaniji, sve zna, osim živjeti. Otvorio sam vrata i u sobi punoj pacijenata sam se obrušio na njega: “Sramota je da jedan kardiolog ovoliko cigareta popuši! Kako bih to trebao protumačiti?” Osramotio sam ga, što mi je jako zamjerio. Drugi puta kad sam došao pušio je lulu na hodniku. “Čovječe Božji, to ti je još gore, ovisan si o monoksidu. Uvlačiš ga iz žara, truješ se time”. Prestao je i lulu pušiti. Kad je dobio rak prostate i otišao na 36 zračenja, pitao sam ga je li mu jasno da bi imao stotinu metastaza po tijelu da nisam nasilje nad njime izvršio. Priznao mi je to, ali mi nije oprostio.

Jeste li ikada preispitali smisao toga da drugima docirate kako živjeti?

  • Medicinu sam shvatio iskreno. Moj otac Daniel, koji je, inače, rođen u Čikagu, je radio u Hotelu “Korana” kao portir. Imao je malu plaću. Svi su se čudili da sam upisao medicinu, jer sam bio iz siromašne obitelji. Shvatio sam da je božansko zdravlje čovjeka najvažnije u životu, planeti i svemiru. Veliki prasak je bio prije 15 milijardi godina. Po nekima je smišljen od božanske svijesti. U beskraju mraka postojali su elektroni koji nisu mogli svijetliti bez kontakta s protonom i neutronom. Sve što je imalo težinu skupčalo se u tu zrakopraznu kuglu. Elektroni su smišljeno napravili to da u jednom trenutku sve to prasne, čime je postignuto to da je nastala materija, a posljedično i biće koje će kreirati kao što je božanska svijest kreirala tu eksploziju. U nama je dio Boga. Svi smo od Boga. Da se to osvijesti, ne bi bilo terorizma, ratova, nasilja, pohlepe za novcem i ostalog, ne bi padalo ljudima na pamet da se tako ponašaju, odnosno da se ne ponašaju proaktivno, a to znači da se, na primjer, promišljeno vozi. Nekidan je osuđen vozač koji je ubio neke djevojke tako što je vozio suprotno od smjera kretanja na autocesti. Da je bio proaktivan, to se ne bi dogodilo. Nitko ne uči djecu što je proaktivnost. Svi ih uče na nagone, da slave uz piće. Uvijek sam se zabavljao. Odlazili smo na ples, ljubili se sa curama i slično, a nisam se opijao.

Razgovarao Marin Bakić / AktivirajKarlovac.net

Objava SpiKA, dr. Nikola Paunović: Strah i trepet ljubitelja “dobre kapljice” i najveći karlovački borac protiv alkoholizma pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
http://kaportal.rtl.hr/spika-dr-nikola-paunovic-strah-trepet-ljubitelja-dobre-kapljice-najveci-karlovacki-borac-alkoholizma/feed/ 0
SpiKA, Damir Valent – Dado: Diplomirao sam kod Miloša http://kaportal.rtl.hr/spika-damir-valent-dado-diplomirao-kod-milosa/ http://kaportal.rtl.hr/spika-damir-valent-dado-diplomirao-kod-milosa/#comments Tue, 27 Dec 2016 12:55:05 +0000 http://kaportal.rtl.hr/?p=252611 Niste pogriješili ako ste nekome za Božić poklonili knjige “Ministranti vanjskih poslova” i “Poćupali se maćki”, jer u njima Damir Valent, voditelj jutarnjeg programa i (o)bloger Radio Mrežnice, konobar, novinar, književnik, glumac, komičar i glazbenik bogatog životnog iskustva duhovito ispisuje dio društvene povijesti Karlovca, ono čemu je svjedočio, kao i svoje poglede na različite društvene …

Objava SpiKA, Damir Valent – Dado: Diplomirao sam kod Miloša pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
damir-valent-dadoNiste pogriješili ako ste nekome za Božić poklonili knjige “Ministranti vanjskih poslova” i “Poćupali se maćki”, jer u njima Damir Valent, voditelj jutarnjeg programa i (o)bloger Radio Mrežnice, konobar, novinar, književnik, glumac, komičar i glazbenik bogatog životnog iskustva duhovito ispisuje dio društvene povijesti Karlovca, ono čemu je svjedočio, kao i svoje poglede na različite društvene fenomene. Pogriješili ste, ako te knjige niste nabavili, no to se uvijek lako ispravi.

Koje ste dinamovce susretali dok ste radili na Bukovačkoj cesti u Zagrebu?

  • Prvo Snješka Cerina. Ivo Tomić mi je u životu bio idol i pol. Uvijek sam htio biti sportski reporter. Tomić je Cerina nazivao najspretnijim nespretnjakovićem. Upoznao sam i Ivicu Miljkovića, centarhalfa iz 1970-ih kojega nove generacije ne poznaju, pa i ostale. Konobario sam tamo tri sezone. Jedno od ostvarenja mokrih snova pubertetlije iz Vukmanića je bilo upravo upoznavanje tih glasovitih dinamovaca. Kada već nisam mogao biti centarhalf ili centarfor, barem da budem taj koji mi toči pića.

No, bili ste toliko talentiran nogometaš da ste i mogli biti centarhalf ili centarfor u Nogometnom klubu “Dinamo”?

  • Zna se tko igra u Dinamu, čiji sinovi i kakvi te kakvim su vezama došli do tog statusa.

Ne pratim.

  • Uglavnom, da zaigraš danas tamo moraš biti malo drugačijeg habitusa nego što sam ja. Moja me majka Jana, na prvu moju pomisao da uopće zaigram za NK “Korana” na Turnju, srezala u korijenu. “‘Korana’? Turanj? A sijeno? A pšenica? A otava? A krave čuvati…”, rekla mi je.

Ottawa?

  • Ne, otava – drugi otkos sijena. Čitav život sam na Vukmaniću, s manjim prekidima. Imali smo, osim krava, traktor, mlijeko koje smo nosili na kontu i koje nije plaćeno malo kao danas, nego smo od toga mogli zaraditi i lijepo živjeti. Dobar dio toga počivao je na mojim plećima, ali se znao red i poredak – moraš prvo uraditi kućanske obveze, a onda daj Dinamu što ostane.

Koji su još dinamovci dolazili?

  • Primjerice Krasnodar Rora. Čak je bio iznenađen kada sam ga pitao je li zabio gol Crvenoj zvezdi kada je stigao s odsluženja vojnog roka 1972. ili 1973. I sam je zaboravio na to. “Mali, puno me pitaš”, odgovorio je. Uglavnom, uistinu sam to proživljavao punim plućima. To mi je bilo mnogo važnije od škole.

Biste li danas prepoznali nogometaše Dinama na cesti?

  • Bih. Ostale su mi slike…

Ne stare igrače, nego aktualne?

  • To me čak niti ne zanima previše. Napisao sam jednom da sam navijač u mirovini. Pasivan sam navijač, nešto poput pridružene članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Volim gledati nogomet, no nisam više posvećen tome. Nekada sam u sobi imao u lijevom ćošku tranzistor, album Bijelog dugmeta u desnom. Nitko u tu sobu za utakmice nije smio ući, ako bi mama ušla, bila bi to loša karma zbog koje bi “Dinamo” mogao izgubiti. To je vrijedilo u vrijeme kada smo izgubili prvenstvo 1979. Danas se više ne ponašam tako.

Gajite li ikakvu strast prema sportu?

  • Prema rukometu često, i zbog toga što su reprezentativci često boravili u Karlovcu. Skijaški nastupi Janice i Ivice Kostelić me nisu mogli ostaviti ravnodušnim. “Opća lova” i silne afere koje se događaju me udaljilo malo od sporta. Svako malo mi sruše nekakve legende, kao što je Michel Platini. Sada su aktualne informacije o utajama poreza u nogometu. To nema mnogo veze s igrom, no opća medijska slika odbija od nogometa. Sport volim, sve pratim, ali ne režem više vene kao nekada.

Rezali ste vene?

  • Ne doslovno. Nisam nikad bio sklon samoozljeđivanju. No, za Cibonu…

…ste išli u Atenu navijati kada je igrala protiv Real Madrida?

  • I to bez ičijeg znanja. Vlakom sam putovao do Šida, a onda vozom preko Beograda do Skopja, a zatim nečime do Atene gdje smo navijali. Rekao sam majci da imam važne ispite, a na koncu me vidi na naslovnici Večernjeg lista sa Ciboninim šalom. Ne bi to niti uočila, da nije susjed donio novine i rekao: “Jane, pa to je tvoj Damir, vidi ga – u Anteni”. Nije znao ispravno niti izgovoriti ime glavnog grčkog grada. Majka mi je spremila kokoš da imam tjedan dana dok polažem ispite, a pojeli smo je do Šida.

Od 16.000 gledatelja u dvorani, baš su Vas uslikali i baš su tu sliku objavili?

  • To valjda ima neku svoju karmu.

Dakle, u laži su kratke noge?

  • Definitivno, makar otišao do Atene – koliko god bio dugačak put.

Kako se zvao ugostiteljski objekt na Bukovačkoj gdje ste radili?

  • Caffee bar “Osmica”. Došao sam tamo raditi na preporuku mog tetka Duška Lokina. U Zagrebu sam tada pokušavao završiti studij hotelijerstva i turizma. Nakon što sam položio sve ispite na prvoj godini, ponestalo mi je novca. Činilo mi se blesavim da s 21 godinom života molim majku, jedinu koja je financirala obitelj, jer je otac Marijan, nažalost, bio već pokojan, da me financira, pa sam prihvatio raditi u kafiću. Međutim, s novcem dođe sloboda, sa slobodom dođu djevojke, s djevojkama dođe i automobil, pa je fakultet pretrpio nemjerljivu štetu. No, u tom kafiću sam bio prihvaćen i ostao sam tamo tri godine. Vlasnik se bavio i uzgojem pasa. Po štence su dolazili i sportaši i umjetnici, pa sam imao prilike mnoge poznate vidjeti u drugom svjetlu. Dogodilo mi se da poslušam koncert Boe u Kulušiću, a dva dana nakon toga da je došao pjevač Mladen Puljiz po rotvajlera ili dobermana, što je već bilo u modi.

O kojem razdoblju je riječ?

  • To je bilo od 1982. do 1986. godine.

“Dinamo” je bio prvak 1982.

  • Kad sam se vratio s odsluženja vojnog roka “Dinamo” je već bio prvak. Odlazio sam na istočnu tribinu-stajanje, za što se karta plaćala crvenom novčanicom od deset tisuća dinara koja je, bez obzira na galopirajuću inflaciju, izdržala dvije ili tri sezone.

To su ti topčiderski likovi koje spominjete u svojim tekstovima?

  • Da, rudari i ostali otisnuti na novčanice koje su se tiskale u tom dijelu Beograda. Kada sam došao u Zagreb nisam propustio niti jednu domaću utakmicu. Čak sam se ponekad mijenjao za smjene ne bih li mogao otići na utakmice.

Gdje ste služili vojni rok?

  • U Novom Sadu. Čuvenu sezonu nogometnog prvenstva Jugoslavije sam popratio na tranzistoru. Krajem travnja se pet bodova bježalo Crvenoj zvezdi i tada se znalo da će “Dinamo” biti prvi. Titulu prvaka sam dočekao na “izdvojenom stražarskom mestu” – negdje na brdu. Jedan moj prijatelj Zagorac i ja smo navijali za “Dinamo”, a ostali su bili neutralni – nije ih bilo briga za to. Nabavili smo si gajbu piva za slučaj da “Dinamo” postane prvak dok smo gore. Otišli smo u selo. Vojska je u Srbiji baš bila dobro primana, a kada su čuli da smo iz Karlovca, razumjeli su da smo iz Sremskih Karlovaca. Dali su nam još litru brlje, “nek se nađe”. Sakrili smo tu bocu. Igrali su “Dinamo” i “Radnički” iz Niša te “Crvena zvezda” i “Osijek”. “Dinamo” je igrao 0:0, ali je “Osijek” pobijedio Crvenu zvezdu golom Luke Dilbera u posljednjoj minuti utakmice. Stoga smo mu posvetili pjesmu “Moj dilbere” koju smo otpjevali iz sveg glasa. Smazali smo gajbu pive. Potom smo zaključili da naslov prvaka ne može biti proslavljen bez da popijemo svaki po barem čašicu te brlje, pa smo pronašli tu bocu rakije koju smo sakrili.

Što vam je rekao starešina?

  • Nije ga bilo dva dana, srećom.

Bio je na bolovanju?

  • Da. Uglavnom, sve je prošlo bez posljedica za nas. Te godine su zagrebački klubovi baš bili uspješni. “Cibona” je osvojila tada Kup Radivoja Koraća u košarci, “Medveščak” je osvojio naslov u hokeju na ledu, “Zagreb” u rukometu, “Mladost” u odbojci. Baš su procvjetali svi ti klubovi u to vrijeme, koje vjerno prikazuje televizijska serija “Crno-bijeli svijet”.

U Vukmaniću su svi bili dinamovci?

  • Nisu. To jest hrvatsko selo, ali su dvojica navijala za splitski “Hajduk”, a jedan čak za mostarski “Velež”, što je bilo vrlo čudno. Za taj klub je tada igrao čuveni BMV trojac – Dušan Bajević, Enver Marić i Franjo Vladić. Ovog navijača Veleža iz Vukmanića su prozvali Bajevićem, jer je imao istu frizuru kao i igrač – češljao je kosu malo u stranu. I danas tog momka zovu tako. Kada sam počeo školovanje u karlovačkoj ugostiteljskoj školi za Segestu i za “Karlovac” je igrao Nikola Peškir. Navijao je za “Radnički” iz Niša, što je bilo još egzotičnije od navijanja za Velež.

Navijači Radničkog su danas na glasu kao možda i najopasniji.

  • Sjećam se da je za mog služenja vojnog roka “Radnički” došao u polufinale Kupa UEFA. Igrali su protiv Real Madrida. Nadimak Radničkog je bio Real sa Čaira. Kad su ovi iz Madrida gostovali u Nišu na Radio Beogradu sam slušao nekakvog guslara koji pjeva da Realu iz Čaira došao Real… Nabrijavali su atmosferu. Sjećam se dosta takvih detalja. Valjda sam i počeo pisati ne bih li se svega toga prisjetio i sačuvao sjećanje.

Nikad niste bili agresivan navijač?

  • Niti slučajno. Sjećaš li se kada je “Dinamo” gostovao u Karlovcu, pa je i policija morala intervenirati? To mi je bilo užasno. Bilo kakvo nasilje mi je nepojmljivo. Možda je i to razlog da se proglasim navijačem u mirovini. Ne mogu se poistovijetiti s nekime tko se zaputi u Livorno raditi probleme, psuje, razbija izloge…

Mora se zabaviti kada ga ne zabavljaju ovi na terenu?

  • A valjda je tomu tako. Bilo mi je čudno gledati i kako navijači navijaju leđima okrenutima terenu.

Propuštaš gol?

  • Jednostavno se ne prepoznajem u toj priči.

Lokin navija za “Dinamo” ili “Hajduk”?

  • “Hajduk”.

Dakle, hajdukovac Vas je ubacio u Dinamov milje?

  • Mora biti dobar svojoj punici. Duško je uz moje sestrične, a imam dvije u Zagrebu i dvije na Švarči, bio od velike važnosti za moje otvaranje prema svijetu. U Vukmaniću sam imao župu, gdje sam bio ministrant, školu i autobus. Oni su mi otkrili da postoje Zagreb, ploče, Tom Jones, Paul Anka… Dobivao sam singlice i Start kad bi dolazili k meni na selo, dah svijeta koji me povukao. Donijeli su i cigarete, svo zabranjeno voće. Kada dođe rodbina možeš se malo kasnije vratiti iz izlaska i mnogo toga drugog. Sestrične su bile od velike pomoći, uključujući Duška koji nam je stalno nosio traperice iz Trsta koje su mu uvijek bile tijesne.

Spomenuli ste Bou. Koga ste još gledali tada?

  • Lačni Franz mi je bio omiljeni bend. Koncert Azre sam preskočio, jer sam bio na odsluženju vojnog roka kada su bili najjači. Kada je Branimir Džoni Štulić pustio bradu i dugu kosu, to je već bila druga priča. Pratio sam i beogradsku scenu i sastave kao što su Šarlo akrobata, Idoli ili Disciplina kičme. Dok sam bio u JNA, u Novi Sad je došla Riblja čorba u sklopu one svoje čuvene turneje “Ko preživi pričaće”. Jedan moj prijatelj Đorđević iz Beograda i ja smo izmislili priču da bi bilo dobro “da se vojska kulturno vaspituje, a ne samo da gledamo porniće u bioskopu”. Rekli smo da bismo na koncert Riblje čorbe. “Šta sad Riblja čorba”, pitali su nas. “Pa lepo, koncert je u Spensovoj dvorani, ima 30 zainteresovanih, a vi rešite ulaznice”, odgovorili smo. Pristali su, jer će to biti odlično za armijske novine. Čim smo se vratili s koncerta postrojili su nas: “Lepo ste nas predstavljali – mahali ste navodno vetrovkama”. Pa nije to koncert klasične glazbe. Volio sam slušati Parafe i Pankrte, no mnogo sam koncerata propustio zbog vojnog roka. U Hrvatskom domu u Karlovcu su gostovali i Prljavo kazalište i Parni valjak i Haustor i Azra, koju su gađali pivom. Tada se bend još nije afirmirao. Netko ih je gađao flašama, a Džoni je rekao: “Ne morate voljeti našu muziku, ali dajte da kažemo što mislimo…”. Uglavnom, Zagreb je bio ostvarenje svih mojih mokrih snova.

No, niste trpili prevelike sankcije doma zbog puta u Atenu, jer ste, nakon Ivana Ribara, jedini iz Vukmanića izašli na naslovnici novina. S Ribarom i Brankom Vukelićem, koji je iz Cerovca, ste najpoznatiji mještanin Vukmanića?

  • Selo se mnogo promijenilo u odnosu na vrijeme prije rata – mnogo ih je otišlo, mnogo drugih je došlo. Držim se toga da nitko nije prorok u svome selu. Osim što sam član Pastoralnog vijeća Župe Sveti Antun Padovanski, nemam drugih funkcija, a i to sam morao biti po zapovjednoj odgovornosti, jer je netko trebao napisati govor i pročitati ga kada je u selo došao kardinal Josip Bozanić, pa su mene “izvukli” za to. No, govor nisam pročitao, nego izgovorio. Vukmanić mi je kao vikendica, unatoč tome što živim tamo. Selo je zamrlo – najbolje rade crkva i groblje. Tamo ničega više nema. Doktor Ribar je očuvao selo. Vjerujem u priču da je nakon Drugog svjetskog rata Koča Popović naumio da na tom mjestu napravi nekakav poligon, pa da mještane treba raseliti. Ribar je tada to spriječio.

Baš se okomio na Ribarovo selo?

  • Nije vjerojatno niti znao da je ovaj tamo rođen. Ribar je tada bio predsjednik AVNOJ-a i očuvao je Vukmanić i Knez Goricu. Zahvaljujući Ribaru smo dobili asfalt, i opskrbu električnom energijom i vodom prije Cerovca Vukmanićkog, koji je bio na državnoj cesti. Selo je postalo i turistički zanimljivo – svi koji su išli na Petrovu goru i Kozaru svratili bi do Vukmanića. Imali smo ured mjesne zajednice, dućan, poštu, kafić… Ničega nema od toga više. Autobusne linije su prilagođene školi – nakon 15 sati nema autobusa, a vikendom uopće. Dolaze iz Karlovca obraditi vrt, popraviti nešto po kući, pripreme roštilj i odu doma. Sto puta mi se znalo dogoditi da idem sa svirke u tri ujutro i napravim trag u snijegu, a u pet sati se vraćam po vlastitom tragu kada idem na posao, jer nitko drugi nije tuda prošao, niti autobus niti ralica. To mrtvilo mi ipak dobro dođe u ovim godinama – kuća mi je kao vikendica. Ne smatram se posebno važnim u svom selu, iako vjerojatno jesam najpoznatija osoba iz Vukmanića, nakon Ribara i Vukelića koji je kod nas sahranjen. Inače, tužna je priča s Ribarom. Kada je 1991. godine došla ekipa iz Loznice pokupila je stare puške iz muzeja, pa i originalno pismo Ive Lole Ribara djevojci Slobodi Trajković. Sve su originalne eksponate uništili, a Ribarovo poprsje bacili u bunar.

To nije mit?

  • Nije – bista je u bunaru koji je najdublji u selu. Ronioci su rekli da je preduboko i da je previše opasnih plinova, da bi se poprsje izvlačilo. Bistu je očigledno mulj preuzeo. Bila lijevo od ulaza u zgradu, a desno su stavili bistu Franje Tuđmana. Protiv prvog predsjednika nema nitko ništa, no nekako je uzurpator tog prostora, jer je tu živio i radio Ribar. I Cata Dujšin-Ribar je tu često dolazila. Ribar je to mjesto podigao, po njemu smo bili poznati.

Da postavimo njegovu bistu u Veliko Trgovišće?

  • Da im uzvratimo udarac? Radit ćemo na tome.

Imate li vinograd doma?

  • Izvadio sam ga dobrim dijelom – ostalo je samo da pojedem malo grožđa. Stara je to sorta koju je još moj pokojni djed sadio i od nje nemam manje-više ništa. Nemam vremena da se s time bavim. Često se osjećam kao seoski veterinar, jer dobijem i vino, kobase, šunke i ostale proizvode zbog radijskih poslova. Populacija koja uzgaja svinje, gaji vinograd, sadi repu i zelje to oglašava, pa su zahvalni kada putem radijskih oglasa to uspiju prodati, jer je danas to teško. Smatraju me zaslužnim za to što su prodali kravu, krmaču ili nešto treće, pa donesu ceker. Taj vinograd, dakle, nije toliko bitan. Više je smetnja, jer oko njega moram kositi.

Niste okončali studij u Zagrebu, ali ste diplomirali kod Miloša?

  • Tako je. To je bila teža škola. U ratu, za dugih stražarskih noći, imaš vremena za razmišljanje. Tada sam osvijestio koliko je to mjesto mnogim Karlovčanima bilo bitno, posebno meni. Nakon što sam tri sezone radio na moru preko ljeta, a preko zime u Zagrebu, htio sam se ženiti. Da ne čmrljim doma preko zime, potražio sam posao u Karlovcu. Vidio sam da traže konobara. Miloš Grubješić, koji je završio sve svoje škole valjda još u Beogradu 1936., rekao je: “Nemam s tobom puno pričati – mladi si i zgodan. Ako imam, imat ćeš. Ako mi nestane, prvi letiš. Prouči cijene i dođi u sedam ujutro na posao”. Pomislio sam da ću tamo prezimiti, a zadržao sam se sedam godina, jer mi se to mjesto jako svidjelo. Gosti su bili različitih kategorija. Prvo bi ujutro dolazili radnici na kratke kave, pa svi živi na gablece – od nezaposlenih, zaposlenih, činovnika, oficiruša u šlafroku kojima se nije dalo kuhati, pa da uzmu “malo pasulja za kući”. Dolazili su zatim studenti kojima se ne da buditi i putovati u Zagreb. Poslijepodne su na ručak dolazili špediteri, kamiondžije, putnici prema moru ili s mora. Dalmatinci su vidjeli vlasnikovo ime, ali su ga čitali “Grubišić”, pa su mislili: “To je naš Hrvat”. Tada se i na to gledalo, kao što se gleda i danas. Predvečer stiže pokojni Bolta sa svojim travarima koji su pušili marihuanu. Jednom mjesečno bi došli policajci iz odjela za narkotike, ali nisu stvarali probleme. Dolazili su hokejaši, kako smo zvali ove s drvenim nogama, oficiri JNA, pa, saznali smo kasnije, agenti svih mogućih službi kao što su KOS ili SOA. U tom malom prostoru su se svi izmiješali i nitko nikoga nije dirao. Posluživao sam goste i čitavo se vrijeme zajebavao – bio sam radio bez antene. Shvatio sam, što je veća zajebancija, to je veća zarada, a možeš lakše i potkrasti, jer je pažnja gostiju manja. Stiglo je vrijeme vlasti Ante Markovića kada je utvrdio kurs prema njemačkoj marci u omjeru 1:7. Odjednom su plaće iznosile dvije tisuće maraka – svi su imali para, čak i studenti koji su pili na veresiju – sve su se veresije uvijek vraćale. Ništa nam nije nedostajalo. Sve je bilo dobro. Mnogo se radilo – patile su noge i živci. Koliko sam tu naučio?! Zatim su stigle 1990. i 1991. i gosti su se počeli dijeliti. Gari Stošić, Denisov otac, sjedi pokraj jednog oficira. Gari čita Večernji list, a ovaj Politiku. “Kažu li i tvoje novine da će sutra padati kiša?”, pita ga Gari. “Da? To je jedino u čemu se slažu novine”, dodao je. Kad je došao rat, od svih takozvanih srpskih birtija Miloš je ostao netaknut. Tamo se uistinu nije nikada politiziralo, nitko nije mitingovao, nije bilo ustašluka… Baš sam nekidan pronašao svoje stare aforizme. Vjerovao sam da neće biti rata do zadnjeg dana mira, ali sam pisao u travnju 1991.: “Ove turističe sezone najviše posla imat će agencija Zbjeg-turs”. Bio sam bezobrazno u pravu.

Poput Bore Đorđevića: “U slučaju građanskog rata bježite avionima JAT-a”.

  • Da. “Dok neki broje kinder-jaja, brojimo kragujevke”, tako sam se isto zajebavao, a misleći da će se ipak dogovoriti, da rata ipak neće biti. U to vrijeme je U2 izdavao odlične albume, The Rolling Stones su gostovali u Budimpešti, a mi ćemo pucati jedni po drugima? Radio sam u Crikvenici. Svi moje kolege tamo su bile iz Bosne i Hercegovine ili iz Srbije. Sa svima sam ostao u dobrim odnosima. Hvala facebooku, pronašao sam jednoga u Nizozemskoj, drugoga u Belgiji, trećega u Luxemburgu i održavamo odnose.

Benelux?

  • Da. Bili smo bene tada jer nismo shvaćali što će biti, pa smo otišli u Benelux. Uglavnom, našli smo se nakon mnogo godina. Ako si bio čovjek tada, bit ćeš i sada.

Je li netko razočarao?

  • Nije. Očito su svi bili zavedeni velikim pričama. Boljele su male stvari – kad su mi uzeli gitaru i ploču Erica Claptona. Mama, baka i djed su ostali u Vukmaniću. Do kraja rata je djed preminuo, no majka i baka su ostale i dočekale oslobođenje. Za rata su čuvale najvažniju imovinu u kući kao što su hladnjak, škrinje i bojleri, a računali su da se nitko neće niti zanimati za gitare, ploče i knjige kojih sam se nakupovao u Zagrebu – kupio sam gotovo sva djela slovenskog pisca Vitomila Zupana, Charlesa Bukowskog, jeftina BIGZ-ova džepna izdanja i slično. Uglavnom, bivši voditelj Radio Karlovca koji mi je prodao električnu gitaru je za rata došao mami i rekao joj da svira negdje u Vrginmostu, valjda, da se njegova gitara pokvarila, pa bi li mogao uzeti moju. “Kako ne”, kaže mu majka, razmišljajući da je bolje da uzme gitaru nego bojler. Za dva tjedna je vratio gitaru, ali i rekao majci da je vidio da u kući ima dobrih ploča, što bi im dobro došlo za Radio “Petrova gora”. “Uzmi, nema veze”, rekla mu je mama, opet računajući da je bolje da uzme ploče nego škrinju – kakav Clapton, ne diraj Gorenje. Bio sam 1994. u vojsci, nas trojica smo ostali u noći usred ničega. Slušali smo Radio “Petrova gora” da čujemo što neprijatelj radi. Iza ponoći su puštali dobru glazbu, dakle bez narodnjaka. Nizale su se pjesme Fleetwood Maca, The Rolling Stonesa, The Doorsa… “Joj, što bi mi sada fino legao jedan Clapton”, komentirao sam, i baš su počeli puštati njegovu pjesmu “Have You Ever Loved a Woman”. Kažem prijatelju da imam ploču doma “E. C. Was Here” s tom pjesmom, ali da preskače kad Clapton počne kaže “woman”. Slušamo tu pjesmu na radiju, kad odjednom čuješ: “Have you evert loved a woman, woman, woman, woman…” Ploča preskače na istom mjestu kao i moja. “Molim”, rekao sam u čuđenju. Kada je oslobođen Vukmanić dođem doma i pitam majku gdje su ploče. Rekla je da ih je odnio moj prijatelj. Tada sam shvatio da je moja ploča svirala kada smo slušali radio onu večer. Takve stvari pamtim, no ne mogu reći da sam razočaran. Svatko je postupio kako je znao i umio.

Vaša majka je ostala tamo za rata?

  • Da. I od supruge baka. Uvijek ću kazati javno, jasno i glasno, da je u protivničkoj vojsci tamo bila smještena od 1993. do 1995. godine potpuno korektna ekipa. Prije toga su se dogodili zločini kao što je ubojstvo obitelji Muić na Jelašima ili obitelji Šepac, što je zlodjelo Dragice Vidnjević poznate kao Draga Pilićarka. Međutim, ekipi koja je kasnije došla nije bilo u interesu da rade probleme, pa da ih šalju u Bosnu ili slično. Bili su toliko korektni da su mi čak psa uhranili do neprepoznatljivosti, a vjerovao sam da će ga ubiti. Na koncu me taj pas i dočekao. Još su prije Oluje spremili svoje stvari na sigurno. Pomirili su se s ishodom rata, mada su još držali liniju. Za oslobađanja su samo pokupili stvari i otišli preko Trebinje i Vojnića dalje. U Knez Gorici je bilo malo čupavije. Tamo je bila smještena možda ekstremnija ekipa koja je petnaestoro mještana pospremila u podrum. Zaključali su ih i otišli bez pozdrava. Dva dana, koliko se pucalo, nisu imali jesti i piti niti gdje nužditi. Kada je nastupila tišina, razmišljali su što uraditi. Počeli su lupati po vratima, razvaljivati ih. Kada su uspjeli, izašli su van. “Gledam niz cestu, nigdje nikoga. Odjednom čujem tenk – dolazi iza zavoja. Tražim naočale po džepu da vidim čiji je. Ako je njihov, neka me ubije. Vidjela sam zastavu. Činilo mi se da je naša hrvatska zastava do neba”, svjedočila je ženina baka. Ta priča nam se baš urezala. Nakon što je došla Hrvatska vojska, pala su dva janjca koja su lutala po selu. Bio sam sudionik rata i pamtim uglavnom pizdarije. Dok sam bio u progonstvu živio sam u jednom malom stanu na Rakovcu. Kada je Vukmanić oslobođen, vratio sam se tamo, jer mi je bilo ispod časti da ih moljakam za taj stančić površine 40 četvornih metara, koliko ima dnevni boravak moje kuće.

Prije devet ili deset godina ste napisali da je taj stan na Rakovcu kojeg ste napustili i dalje prazan. Je li prazan i nakon 20 godina?

  • Jest. Na Rakovcu u jednom kafiću se sretnem s bivšim susjedima. “Hoćeš ključ”; zajebavaju se.

Kako je Sikira zapeo u prozoru?

  • To je bio jedan od legendarnih likova kod Miloša. Vjerojatno bi sada bio na nekom uvjetnom otpustu. Bio je baš kleptoman, volio je krasti.

Što je krao?

  • Ukrao mi je sa šanka, primjerice, sunčane naočale, a nije priznao, krao mi je piće, novac mi je krao iz kase kada bih skočio na WC ili na terasu. Bio je takav jednostavno. Uglavnom, zaspao je u WC-u. Kada sam zatvarao kafić nisam provjeravao zahod. Probudio se u tri sata ujutro lud i pijan i htio je izaći van iz birtije. Dodatno si je još potegnuo cugu koja je bila na šanku. Otvorio je prozor na oberliht i kanio se provući kroz otvor. Zaglavio se i nije mogao niti naprijed niti nazad, bio je nigdje, ni vrit ni mimo. Pola ga je bilo vani, pola unutra. Naišla je patrola milicije i pitala ga što radi ovdje. Odgovorio im je da pokušava izići van, no oni su zaključili da ih mulja, da je provalnik. Nekako su ga spustili i uhitili. No, došao je Mišo, koji je živio iznad, i rekao miliciji: “Joj, pustite ga, znam ga, nije normalan”. Došao se izvinjavati drugi dan. Opisivao sam takve priče u svojim tekstovima. Za primirja 1992. godine, nakon što sam već skinuo uniformu i vratio se na posao, oglasili su opću opasnost jednog dana. Tada se na takve uzbune nije previše uzbunjivalo, pa su gosti i dalje naručivali pića. Upozoravao sam ih da se roka i da nije pametno još cugati. Na to su samo odmahivali rukom. U 20.45 sati su ispalili dva VBR-a iz Brezove Glave na Luščić, Rakovac i druge kvartove. Karlo Hrsan je bio na terasi. Pala je granata preko ceste i pogodio ga je geler čudnim nekim rikošetom u dlan. Edo Škalamera, koji je i danas živ i zdrav i hoda po rakovačkim birtijama, je imao običaj da popije konjak, pa vodu, pa još malo odahne. Kad su počele padati granate popio je konjak, ali nije stigao popiti vodu. Njegov prijatelj koji je sjedio s njime je pobjegao u kafić. Edo je popio vodu i lagano krenuo u birtiju, međutim pogođen je s dva šrapnela u stražnjicu, što ga je odbacilo u lokal. Imao sam već uigranu shemu za uzbuna. Postojao je prolaz između kuhinje i šanka gdje smo čekali da prođe napad. Tada sam prvi puta povalio kuharicu, jer sam pao na nju i čekali smo da stane gruvanje. Kad je nastupila sablasna tišina, ogledavam po kafiću i pitam je li netko ranjen. Kaže Edo: “Ja sam, ali ne znam što mi je”. Karlo se drži za dlan u zahodu, ispire vodom, pjeva nekakve ustaške pjesme i kaže: “I dok voda teče krv iscurit neće”. Tješio je još one koji su došli naknadno. Naposljetku mu je taj dlan ostao trajno oštećen. Navire mi milijun slika. Stoga ih nastojim sve staviti na papir. Planiram izdati i treću knjigu. Napisao sam trilogiju “Dva loša ubiše Miloša”. Davor Gobac, Saša Radulović i ostali članovi Psihomodo popa su dolazili kod Miloša na grah, jer, tvrdili su, ne valja koncert u Karlovcu na kojem se dobro ne isprdiš od graha kod Miloša. Zapisujem takva sjećanja da si oslobodim hard disk u glavi.

U prograničkom naselju na Gazi ste otvorili kafić?

  • Da.

Kako ste došli na tu ideju? Djeluje više humanitarna, nego poduzetnička, jer je klijentela bila teška sirotinja?

  • Kod nas se iza humanitarnosti krije masa novca. Pokazalo se to i u ovom slučaju. Došao mi je 1992. godine vlasnik jedne garaže s idejom da je uredim do kraja u ugostiteljski objekt. Rekao mi je da će uskoro u neposrednoj blizini niknuti naselje. Imali smo 800 njemačkih maraka temeljnog kapitala. Kupili smo supruga Mira i ja aparat za kavu i otvorili bistro koji se po mojoj izričitoj želji zvao Zeppelin.

To Vam je i jedan od nadimaka?

  • Da. Vjernik sam Led Zeppelina. Često kažem za sebe da sam njihov veleposlanik za ovaj dio Europe. Jedna međimurska tvrtka je gradila naselje, a radnici, Međimurci, su bili u čudu, nisu znali pročitati ime. Ostavili su hrpu novca. Nakon njih su došli Turci, jer su kućice došle iz Turske. Glumili su da ne piju. Petkom su išli u džamiju, ali se preko tjedna kršilo na razini Međimuraca. Naposljetku su došli progranici iz Saborskog, Lasinje, Cetingrada i drugih mjesta. Priznali su mi kasnije da su tada živjeli uistinu bez brige i pameti – nije bilo najma smještaja, režija, kruh je dolazio svakog dana, hunamitarna pomoć, kako su zvali humanitarnu, je dolazila redovito, svakome je netko u vojsci i taj netko donosi konzerve i novac… Prograničke naknade i sve što su donijeli njihovi rođaci iz inozemstva trošilo se u birtiji. U tih 12 četvornih metara lokala smo zaradili prvi pravi novac. Država je tada uvelike gledala kroz prste. Znalo mi se dogoditi da dođem iz vojske na par dana doma i da primijetim da ne radi kasa, pa nakucam brže-bolje pet dana prometa. Tu je bilo novih likova i novih priča, a, nažalost, i uniformiranih koji su me upozorili da bih se lagano trebao povući iz tog posla. “Bog će ti platiti. Ako neće Bog, Tuđman će ti platiti. Ako neće niti Tuđman – što mi možeš”, govorili su. Svo razbijanje i maltretiranje nagnalo me da se ipak posvetim onome za što sam, čini mi se, talentiran, a to je umjetnost.

Spominjali ste izletnike iz Loznice. Uvijek su, s obje strane, bili problematični vikendaši?

  • Jesu, pogotovo su radili probleme u vrijeme akcija kao što su Maslenica ili Medački džep. U mom kraju se uistinu živjelo – može glupo zvučati – bratstvo i jedinstvo. U Skakavcu je bio sajam na kojem su se prodavali prasci i ostale živine, tamo su dolazili Romi sa svojim konjima… Nitko nikoga nije dirao. Kosili smo jednom otavić – treći otkos sijena – a djed, koji je bio napredan po idejama, je rekao: “Gle, zbor je u Trebinji, hajdemo kod ovih mojih partizana”. Trebinja je pravoslavno mjesto. Neki običaji su izumrli, recimo onaj da se odlazi kositi na “gologuzi” Božić. Na primjer, ako nema snijega na katolički Božić, iz Trebinje dođu tobožnji kosci, koji, kao, kose po vrtu, a u biti čekaju da ih gazda kuće pozove unutra, da ih počasti i da se malo zafrkava. Jednako je bilo ako nije bilo snijega za pravoslavni Božić. No, i ako je bilo snijega odlazilo se družiti kod susjeda druge vjere.

Uglavnom, domicilno stanovništvo nije imalo motiva da radi probleme?

  • Zaista nije. Na Vukmaniću sam odrastao. Odlazio sam na turnire i na zabave na kojima je bio običaj da se sviraju i drmeš i užičko kolo. Isti je ritam, samo se melodija promijeni. Do trećeg listopada 1991. godine sam bio uvjeren da rata neće biti. Sutradan sam pobjegao u Karlovac.

Bili ste kao vojnik neko vrijeme smješteni na Orlovcu. Što je tamošnje romsko stanovništvo govorilo za one preko?

  • “Udri cigane, udri po ciganima!”. Ta ekipa je došla na Orlovac iz romskog naselja Maja kod Gline, pa su bili osobito kivni. “Bježim iz Maje, jer me hoće ubiti. Dođem ovdje u nekakav mir, opet me hoće ubiti. Udri po tim ciganima”, govorio je jedan od njih. Objasnili su mi kasnije da su svi koji pucaju po njima cigani.

Tekst ovog intervjua će zbog prirode medija prikriti Vaše poprilične vještine imitiranja. Gdje ste ih izbrusili? U ugostiteljstvu?

  • Da. Shvatio sam da imam talent za to u autobusu na liniji Vukmanić-Turanj kada sam putovao u školu. To je već razdoblje puberteta. Tražio sam pozornost djevojaka i odraslih, da me poštuju, a autobus sam prihvatio kao pokretnu pozornicu. Prvo sam “skinuo” Kalimera, junaka crtanog filma, pa Mladena Delića. Fenomenalno mi je bilo njegovo prozivanje sudaca: “Gospodine Palotaj, niste u pravu, Aćimović je bio izvan kaznenog prostora!”. Shvatio sam da je to prečica prema nečemu većem. Imitirao sam i Josipa Broza Tita ili lokalnog birtijaša, što je mikro-društvu bilo zanimljivije. Uglavnom, učio sam se plijeniti pažnju.

Još ste radili kod Miloša kada Vas je Radio Jaska angažirala u marketingu?

  • Da.

Gdje su Vas zapazili?

  • Proveli su audiciju na kojoj sam sudjelovao. To je bilo doba velike ekspanzije Radio Velike Gorice. RVG je, uz Radio 101, bila jedina postaja na kojoj se moglo čuti da se netko nasmije. Jaska je djelovala urbanije. Slušao sam tu stanicu u birtiji. Kad nije bilo mnogo posla zvao sam kontakt-emisije i provalio par fora. Tako su me zapazili i pozvali na audiciju za spikere i marketing. Izmislio sam nekoliko reklama pa su me angažirali. Nisam sudjelovao u programu, samo u snimanju reklama. No, s ratom je sve to zamrlo. Radio Duga Resa je počeo emitirati 1993. godine. To je isto bio udriground radio, više udri nego ground. Svi smo radili na volonterskoj bazi, nije bilo nikakvog novca. Radilo se u podrumu motela “Roganac”, a u studio se ulazilo kroz prozor. Koristili smo ploče i kasete, a CD-i su bili znanstvena fantastika. Radila je tamo Zrinka Raić sa svojim dečkom, a kasnije je stradala u prometnoj nesreći. Stalno sam pametovao nešto, pa su me pozvali da pokušam raditi s njima. Snimio sam tri džingla koje sam imao u glavi. U jednom sam imitirao albanski izričaj u našem jeziku: “Dajem časnu riječ i besu da slušam samo Radio Duga Resu”. U drugom sam imitirao kardinala Franju Kuharića: “Ako želite živjeti u Kraljevstvu Nebeskom, svakako slušajte Radio Duga Resu”. Taj džingl je bio toliko uvjerljiv, da je pokojni velečasni Matija Jezerinac-Mata zvao radio i čestitao nam što smo angažirali kardinala. U svoj toj zafrkanciji sam rekao da je nedjelja dan kada bih mogao nešto raditi u programu. Radio sam emisiju Nježni infarkt koja se emitirala nedjeljom od 20 do 22 sata. Bilo je tu svega i svačega. Najviše iz te priče pamtim napad na Karlovac 1993. godine kada su Željko Mačešić-Žec i Darko Dobrodolac-Dac te drugi bili na Sajevcu i odbili napad. Ludi i živčani su zvali u program. “Daj nam nešto da nam smiri živce”, rekli su. Tada sam poručio: “Samo za Šestu ličku koja brani Karlovac” i pustio “Paranoid” Black Sabbatha. Takav je to bio radio – neobaveznog programa, sa zafrkancijom i bez profita. Branko Obradović-Kina je na Hrvatskom radiju Karlovac 1995. godine hitno potraživao muškog spikera. Došao sam predati oglas za konobaricu, zapričao se i ostao.

Pistali ste i humoreske u lokalnom tisku?

  • Pisao sam za “Spektar” i “Nokat”. Za to je kriv moj školski prijatelj Mile Sokolić. Bila je to zanimljiva generacija i dalje aktivnih konobara. Sokoliću sam vjenčani kum. Prepoznao je moj talent u govoru i pozvao me da to napišem. Valjda je to tako – jednom lopov, uvijek lopov, pa isto i kad jednom kreneš pisati ne možeš stati. Prije toga sam pisao pjesme. Napisao sam i uglazbio pjesmu “Bluz za moju pokojnu macu” dok sam još bio u Zagrebu. Stalno sam nešto, uglavnom, žvrljao i brljao i kao i svi sobni pjesnici i pisci nisam to nigdje objavljivao – to je bilo moje i Božje dok me Mile nije dohvatio. Bio je u razredu pismen i načitan. Poznavao je poeziju Sergeja Jesenjina dok su naš ruski domet bili Idoli i njihova pjesma “Maljčiki”. Krivac je što sam počeo tako pisati. Kad su djeca porasla počeo sam pisati priče koje objavljujem.

Je li komunikacija s narodom glavni izvor nadahnuća za pisanje?

  • Jest. Stalno sam s ljudima. Shvatio sam da imam dobar odnos s njima, bez trvenja. Zašto to ne iskoristiti? Kada nisi u sukobu možeš vidjeti pozitivno. Lako je opisati tučnjavu na vatrogasnoj zabavi, no treba moći opisati žene debelih nogu koje kuhaju kotlovinu, pa šefa vatrogasaca koji ne može složiti dvije rečenice, pa proklinješ onoga koji ti je dao da čitaš njegov tekst i pomažeš mu da to ispegla. To su te male, sitne, crtice koje su bitne, a koje sam pohvatao na konobarskom poslu, na prvoj liniji, na svirkama, kao radijski voditelj… Imao sam posla s predsjednikom Vlade i s tetom na placu. Zvijezda naših oglasa je bila baka Jelica iz Draganića koja je godinama prodavala jednu te istu svinju od 180 kilograma. “Kaj je to ona ista od lani”, pitam je. “Je, niki je neče, gospon’ Dado”. Uzeo sam si za pravo da takve ljude opišem, kad steknem njihovo povjerenje. Komunikacija s višim sferama mi je najmanje draga. Vodim, na primjer, program u Domu Oružanih snaga Hrvatske vojske “Zrinski” za Dan oružanih snaga. Pet dana prije toga me iz Ministarstva obrane drilaju s tekstom i prijete: “Nemojte slučajno…” ili “Ne daj, Bože, da…”. Na svečanosti sam bio ukočen poput Ribarove biste. Na domjenku me Vukelić, koji je bio ministar, pitao zašto sam bio tako ozbiljan. “Pitaj ove svoje”, odgovorio sam mu, “na Golom otoku bih završio da sam od zareza odstupio”. Samo se uhvatio za glavu. Takve poslove odradiš i zaboraviš. Za prvi maj radimo već 15 godina fešte. To pamtimo, kao i prošćenja, koja, na žalost, izumiru. Tu “pohvatam” narodne riječi, izraze.

Ubacujete u tekstove stare izraze koje teško razumijem ili ih ne razumijem.

  • Napišem da sam sav andrljav, pa se 12 njih nasmije, a 120 nema pojma što sam rekao, jer to guglov prevoditelj ne prepoznaje.

Možete li na facebooku prepoznati zanimljive osobe?

  • Malo je toga. Bloger Krule i Ribafish super pišu. Hvala facebooku što je pokazao koliko smo nepismeni. Dobro nam je kakvu populaciju imamo. Zvuči grubo, no facebook je otkrio ono što nisu mogli niti Ivan Supek niti Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Kad netko nazove radio želi nešto kazati i tu je u posebnom psihičkom stanju, no na facebooku možeš smireno napisati što želiš.

Zašto je Bolto bio Kralj Lavova?

  • Trebao bi negdje kod Korane imati bistu ili spomen-ploču. Bio je pozitivan lik koji je oko sebe okupljao uzgajivače i uživatelje trave. Sugerirao mi je da na Vukmaniću posadim i ja malu plantažu.

Jeste li prihvatili njegovu sugestiju?

  • Nisam. Kod nas na selu su bila tri telefona. Jednog je imao mjesni ured, drugog Ribarov ured, a trećeg mjesni udbaš.

Jesu li bili dvojnici?

  • Vjerojatno su se prisluškivali međusobno. Nije tajna da se marihuana uzgajala po koranskim otocima, no to nikad nije bio problem.

A zašto ste ga zvali Kralj Lavova?

  • Jer je pio Lavov. Prozvao sam ga tako kad je bio aktualan uspješan crtani film Kralj lavova. Inače volim davati nadimke. Mislim da sam talentiran za to.

Tko je obojio gazdinog psa?

  • Ekipa iz 1970-ih. Zlatko Cerovac je bio šef u trgovini bojama i lakovima. S Tomislavom Morsanom i Brankom Martinovićem-Pljucom te još nekoliko redikula iz tog razdoblja se sjetio da bi mogli ofarbati mogli psa pokojnog Miloša. Pas se zvao Blento, a baš je bio blento – ništa ga nije zanimalo, samo se izležavao tamo. Najviše je volio salamu podrigušu. S time su ga namamili do trgovine gdje su mu ofarbali jaja povodom Uskrsa. Obojili su mu i njušku i uha. Miloš je to shvatio kao dobru zajebanciju.

Kažete da je konobar poput liječnika – ako netko ima problem s tlakom, znate što treba popiti.

  • Nema tu puno filozofije. Gost sam uoči problem. “Joj, kako mi se jako vrti, nešto nije dobro”, rekao bi. “To je sigurno nizak tlak”, odgovorio bih, a dodao bi: “Mogao bi biti”. “Za to bi mogla biti dobra travarica”, preporučio bih. To je u biti izlika. Jedan od gostiju je uvijek, godinama, pio malo pivo, i to u dva gutljaja, pa bi platio i otišao. Uvijek je bio u nekoj frci, gužvi i panici, ne znam zbog čega, nisam ga nikada pitao. Jednom je navratio i odmah sam se uhvatio male pive. Zaustavio me i naručio veliku. Potegnuo je veliki gutljaj i rekao: “Upravo sam ostavio ženu na grabi, a gužva je pa imam vremena za veliku pivu”. “Sori, nisam razumio”, kazao sam mu. “Ostavio sam je kod ginekologa”, objasnio je.

Tko je Šima?

  • Pričali su mi o njemu. Nisam ga osobno upoznao. Bio je aktivan za Drugog svjetskog rata i poraća u mom selu. Šima je bio seoska luda koju svi prcaju. Bio je malo nestabilan, pa nije išao u rat. Za trajanja rata je imao posla s bijelim i crnim udovicama u selu. Kad bi ga zadirkivali promrljao bi: “Ludi Šima vam je jebao mater svima”.

To nije bila pusta priča?

  • Mislili su da je lud, a govorio je utemeljeno. Tko zna kome je sve bio otac.

Niste nikada dali prisegu Titu, Partiji i državi, jer Vas je uvijek potjeralo na WC?

  • Tako je. Od pamtivijeka imam slabiji mjehur. Na primanju u pionire sam dobio solidne batine od učitelja u sportskoj dvorani. Kad je trebalo dati prisegu, sići na parter, pripišalo mi se i molio sam da me puste piškiti. “Dobro, idi pa se vrati!”, rekao je učitelj. Kad sam se vratio više nisam znao gdje su moji iz Vukmanića. Bilo mi je glupo ići među tuđe. Nisam bio u Partiji niti sam bio član neke druge stranke. Grupiranje mi je odbojno, a političari stalno mijenjaju stavove, vođe i principe, a uvijek su u pravu. Svirao sam i SDP-u i HNS-u i HDZ-u bogtepitaj kome nisam…

Onome tko plati?

  • Tako je. Za odricanja od Ive Sanadera na skupu HDZ-a je bila Jadranka Kosor. Nijednom riječju nisu Sanadera spomenuli na stranačkoj obljetnici. Bio je čak retuširan sa svih fotografija.

Kao u staljinizmu. Zadnje su retuširani sa slika Lav Trocki i Milovan Đilas.

  • To je meni bilo nepojmljivo.

Kod političara je manje karaktera nego među narodom?

  • Umnogome. Najbolje radim s načelnicima općina. Sada će netko reći da je to moja razina. Njihovo biračko tijelo je moje slušačko i to shvaćaju. I sami gaje bliske odnose s narodom. Ne osjećam se dobro u visokim sferama.

Vukmanić je mondeno skijalište?

  • Bilo je nekada.

Tu dolaze Zagrepčani, skijaju se na Velikom brdu, a poslije govore da su se skijali na Gross bergu u Wolfsburgkirchenu?

  • Zafrkavao sam se na tu temu. Gdje je danas groblje u Vukmaniću prema Knez Gorici je bila velika strmina. Dolazila je tu rodbina iz Zagreba. Kada bi Duško išao u Austriju na skijanje ostavio bi psa kod mene. Skijali bismo se, a pas bi jurio za nama. Uglavnom, kad su započela preseravanja sa skijanjima sjetio sam se jedne obitelji koja je u Vukmanić dolazila skijati. Tek sam kasnije skužio da su po Zagrebu govorili da su skijali u Austriji. Dok sam bio u Zagrebu Lokin je otišao na skijanje dva tjedna. Taman su se u Markuševcu, gdje živi, zaredale provale u kuće. Stoga mi je dao ključeve i zamolio me da dva tjedna tamo živim. “Tu budi, loži, frižider je pun, dovodi djevojke, ali ne i društvo, da mi ne rasture kuću”, rekao mi je. Zato mi je skijanje u dobrom sjećanju ostalo.

Nedavno ste nagrađeni na natječaju Književnog kruga Karlovac za kratku priču “Inicijacija”. To je priča o Vašem ocu?

  • Da.

Spomenuli ste da ste rano ostali bez oca, što je i tema priče. Što se dogodilo?

  • Dugo sam nosio tu priču u glavi. Plašio sam se toga da ispadnem cendrav i patetičan, pa je nisam dugo napisao. Nisam uvijek uvjeren je li ono što radim dobro ili mi samo oni kojima sam drag povlađuju pohvalama. Imao sam stoga problema s tom pričom. Pišem o odlasku oca. Teško sam to doživio. Kada sam imao šest godina roditelji su otišli u Njemačku, pa ih nije bilo pet godina, a djed i baka su se brinuli za mene. Kad se tata vratio radio je u Gimnaziji Karlovac kao domar. Njegovo radno vrijeme je bilo fleksibilno, što znači da je ostajao tamo koliko je trebalo. Kad sam malo porastao počeo sam s njime komunicirati sadržajnije. Sjećam se naše rasprave o Željku Perušiću iz Duge Rese za kojeg je smatrao da je najbolji igrač Dinama ikada. Nisam nikada čuo za tog igrača, jer njegovo ime nisam nikada zamijetio niti u Tempu niti u Sportskim novostima, pa smo se posvađali. “Kakav Marko Mlinarić – ima krive noge i kratak je”, tvrdio je. Uglavnom, trebao mi je kada je otišao. Stradao je u blesavoj prometnoj nesreći. Vraćajući se s posla stao je u lokalnom kafiću da dogovori neki posao u fušu. Bio je stolar i kao takav je radio sa strane. Netko ga je upozorio da mu je stigao autobus na stanicu, iako nije bio naš, nego za Krnjak. Neoprezno je pretrčao preko ceste, udario ga je automobil, golf, nosio 20 metara bez kočenja. U bolnici je proveo deset dana. Nadali smo se da će se oporaviti, no preminuo je. Imao je stroj marke Aran – najvažniji stroj u radionici preko kojega je sve išlo. Nikako ga nisam uspijevao upaliti. Znao sam nogomet dobro igrati, djevojke sam neke imao, načio sam svirati glazbeni instrument, a nisam mogao upaliti taj stroj.

Bilo ga je nezgodno upaliti?

  • Imao je jaku kompresiju. Moraš jako dobro potegnuti da ga se upali. Kad je stigla vijest da je tata umro otišao sam u sobu, stavio slušalice na glavu i slušao Led Zeppelin, a zatim u radionicu i pokušao upaliti tog jebenog Arana, što mi je bilo važnije od mature, diplomiranja, bilo čega. Pokušam prvi put – ne ide. Pokušam drugi put – ne ide. U silnoj tuzi i želji da ga upalim uspio sam napokon. Tada sam sjeo i isplakao se za ocem. Ta priča mi se motala u glavi. Čim izbaciš emociju iz sebe lakše je. Poslao sam priču Književnom krugu Karlovac, kojeg sam i sam član. Nažalost, sve je manje prijavljenih priča svake godine. To je jedan od razloga zašto sam poslao svoju. Objavio sam je potom na facebooku s upozorenjem da je duža od tri rečenice, što ta društvena mreža teško trpi. Doprla je ipak do dovoljnog broja ljudi.

Kako se slavi Božić kod Vas?

  • To je isto bio igrokaz ranije – znalo se tko puca iz mužara, što je naprava u koju se nabije barut, da se ide na ponoćku… Lani sam prvi puta Božić doživio u Kanadi gdje sam svirao s bendom. Nekako “domaćinskije” je to tamo, drže do toga – jede se odojak, pije kutjevačka graševina… Kod nas je to već kao i drugdje – svjećice, zvjezdice, žaruljice, da se to obavi i idemo dalje.

Glumili ste svetog Nikolu koji je sudjelovao na rodeu. Ponudili ste da sljedećeg puta budete sveti Nikola na paraglajderu. Što se to dogodilo?

  • Dragor Nikolić-Jundra, koji je bio direktor Turističke zajednice Karlovac, je navodno s nekom tvrtkom iz Zagreba dogovorio nabavku konjske zaprege u kojoj sveti Nikola treba doći pred robnu kuću. Manifestacija je trebala započeti u deset sati. U 9.30 nema kočije, a konji Konjičkog kluba “Karlovac”, koji su trebali jahati uz nju, su spremni. Temperatura zraka je bila minus šest stupnjeva Celzija. Obukao sam kostim s bradom i bio spreman. Jundra zove u Zagreb da ispita gdje je kočija, a ovi mrtvi-hladni kažu da su do 16 sati prethodnog dana čekali uplatu, da nije sjela, pa su kočiju iznajmili u Pregradu. Pitao me potom bih li se mogao popesti na kobilu, koja je bila uistinu velika. Nisam nikada jahao. Popeo sam se, ali pojma nemam kako se uzde drži. Kobila je počela vrludati simo-tamo i otišla do Radićeve. Pitao sam Ljiljanu Vokić iz kluba što je s tom kobilom. a odgovorila je da je živčana, da se u ratu okotila, pa ima traume i reagira dok se oko nje bacaju petarde. “Hoću li sići”, pitam. “Nemoj, mogla bi te zbaciti”, odgovori mi Ljilja. “Majko mila”, pomislio sam. Kobila krene dalje u Radićevu. Borim se s njom. Dizala se na zadnje noge, lete brada i plašt… Dođemo do knjižare Naprijeda gdje se ukopala. Pitam Ljilju što tu kobilu osim pucnjave može naživcirati, a odgovori mi da ne voli baš žutu boju. I, naravno, kao u filmovima Alfreda Hitchcocka dolazi u tom trenutku žuti poštanski kombi iz smjera Galerije “Zilik”, te stane pred konjem. Kobila opet podivlja i stane kod kafića “Gradska straža”. Kažem Ljilji da sada silazim popišati se i popiti pivo i pošaljem ih sve na ono mjesto. Sjednem za šank, a klinci kroz prozor gledaju i komentiraju: “Vidi, sveti Nikola pije pivo”. Nakon nekog vremena mi kažu da se kobila smirila, da su joj dali kocke šećera i da bih je mogao uzjahati opet. Uspjeli su me nagovoriti. Mirno smo dojahali do Tekstilke, na oduševljenje djece koja su vikala: “Điha-điha sveti Nikola”. Bio sam blijed k’o krpa, a Jundra veli: “Kaj, kaj, sve je dobro”. Ludnica.

Što si želite za Novu godinu?

  • Žarko želim konačno se popeti na Klek. Meračim se već desetljećima, a nikako. Imat ću 55 godina. Želim si da mi mozak i dalje dobro radi, a utvaram si da je tako. Želim da mi se ne dogodi ništa loše u obitelji. Djeca su mi draga, dobra i pametna. Nemam prevelikih želja kao što je odmor na Karibima. Uz pomoć tih pet, šest ili sedam akorda što sam ih naučio vidio sam svijeta. Želim samo da se nešto globalno ne zakuha kao 1991. godine, pa da se družimo.

Dakle, da uđemo u 2017., a ne 1991.?

  • To bi bilo dobro. Bila je turbulentna 1991., ali mi se nije dopala.

I da gospođa iz Draganića proda svoju svinju?

  • Jednu je prodala, a sada pokušavati prodati onu iz 2014. Budemo i to rešili nekak’. Draganičaki su mi dosta zamjerili imitiranje njihovog izgovora.

Dosta je dosjetki u Vašim tekstovima kao što su “windowsi moraju pasti” ili “prva linija šanka”. To ste izbrusili u komunikaciji s drugima?

  • To ne možeš naučiti, nego se toga dosjetiti i zapisati. I te cake sam htio sačuvati ukoričenjem svojih (o)blogova. Dostupni su na internetu, no jednog dana će zasigurno nestati. Knjiga će ostati. Nije mi želja da budem važan, nego da se ne zaboravi. Osim Sokolića, izravni krivci za moje pisanje su Ante Tomić, Boris Dežulović i Miljenko Jergović, Vlado Bulić, koji se na Indexu potpisivao kao Denis Lalić, pisci koji su me oduševljavali. Kao što je Radio 101 krenuo prvi s opuštenim programom, vidio sam šansu u pisanju u kojem se može zajebavati. Blog mi se zove (O)blog jer u njemu nema zle krvi. Kad sam ga počeo pisati počeli su svoje blogove objavljivati i Mile Kekin, Aleksandar Stanković, Dražen Turina-Šajeta, Daniela Trbović i drugi. Svi su prestali, ja sam nastavio. Ne znam što mi je.

Vaši nastupi su i stand-up djelomice?

  • Jesu, svirka i stand-up. Dok sam vodio novogodišnje proslave i slične manifestacije bih i zapjevao. Josip Petrak je zamijetio da imam sluha. Sugerirao mi je stoga da obnovim vještinu sviranja gitare, pa ćemo napraviti bend. Hrpa je glazbenika, a malo je onih koji mogu ponuditi i priču na nastupu kao što to mogu Đorđe Balašević, Zoran Predin ili Miroslav Škoro. Radio i televizija su invalidni mediji, jer mogu nešto provaliti, ali ne znam tko se nasmijao. Zato mi je draže otići u Barilović na kobasijadu gdje mogu pratiti rekacije na ono što radim. Dakle, htio sam samo provjeriti ima li smisla to što radim. Kćerku su na željezničkoj stanici, dok je kupovala kartu, pitali sipam li provale doma isto kao i na radiju. Katkad da, ali uglavnom ne. Kažu da nam u Hrvatskoj nedostaje komičara, mada imamo neke odlične. Nisam naišao na komičare nove generacije kod nas koji su me baš oduševili. Kulturno-umjetničko društvo “Izvor” iz Generalskog stola je trebalo neku predstavu za festival kazališnih amatera. Gospođa koja im je pisala drame je oboljela i nije uspjela završiti dramu o nekoj babi koja se vraća iz Amerike. Zvao me njihov predsjednik Damir Škrtić i pitao imam li kakav tekst. Imao sam ideju za predstavu u glavi, ali bih to morao odglumiti, jer su u pitanju imitacije. Predstava “Gluh & gluhlji” je nastala temeljem naše najdugovječnije reklame s djedom koji sve pogrešno čuje. Tako sam napravio priču o djedu i baki. Imitiram i Tuđmana, i Ćiru, i Bozanića. Sve što imam moram izbaciti negdje.

Želite li imati čisti stand-up nastup?

  • Želim. Imam kostur cijele priče, no ne znam gdje bih to uradio. Treba mi intimniji prostor.

Dosta sam Vas mrcvario.

  • Drago mi je što radiš punim srcem, isto kao i Filip Trezner, Darko Lisac i ostali na kulturnoj i nezavisnoj sceni u Karlovcu. Živim na Vukmaniću i mogu govoriti s odmakom. Od 2020., kada budete u pravoj zreloj fazi, kada će doći vrijeme da se počnete baviti glavnim poslovima, ovom gradu će krenuti nabolje. Optimist sam, jer, za razliku od starijih koji se plaše za mlade, vidim da će biti mnogo bolje kada odemo.

Razgovarao Marin Bakić/Aktiviraj Karlovac

Objava SpiKA, Damir Valent – Dado: Diplomirao sam kod Miloša pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
http://kaportal.rtl.hr/spika-damir-valent-dado-diplomirao-kod-milosa/feed/ 1
SpiKA, Dražen Cukina: S ovakvim demografskim trendovima Karlovac će do konca stoljeća biti sveden na veću općinu http://kaportal.rtl.hr/spika-drazen-cukina-s-ovakvim-demografskim-trendovima-karlovac-ce-do-konca-stoljeca-biti-sveden-vecu-opcinu/ http://kaportal.rtl.hr/spika-drazen-cukina-s-ovakvim-demografskim-trendovima-karlovac-ce-do-konca-stoljeca-biti-sveden-vecu-opcinu/#comments Sun, 18 Dec 2016 14:59:41 +0000 http://kaportal.rtl.hr/?p=251443 Spikamo s Draženom Cukinom, 53-godišnjim novinarom, statističarom, političarom, kvizašom, filmofilom, možda ponekad i filmofobom, autorom nekadašnje kolumne u Karlovačkom listu “Do metropole i nazad”. Koliko već koristite vlak za putovanja u Zagreb i nazad? Počeo sam putovati u Zagreb 1981. godine. Dakle, s manjim prekidima, putujem svakodnevno 35 godina. Nisam putovao samo vlakom. Dok sam …

Objava SpiKA, Dražen Cukina: S ovakvim demografskim trendovima Karlovac će do konca stoljeća biti sveden na veću općinu pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
drazen-cukinaSpikamo s Draženom Cukinom, 53-godišnjim novinarom, statističarom, političarom, kvizašom, filmofilom, možda ponekad i filmofobom, autorom nekadašnje kolumne u Karlovačkom listu “Do metropole i nazad”.

Koliko već koristite vlak za putovanja u Zagreb i nazad?

  • Počeo sam putovati u Zagreb 1981. godine. Dakle, s manjim prekidima, putujem svakodnevno 35 godina. Nisam putovao samo vlakom. Dok sam studirao najradije sam putovao autostopom, jer je bio najjeftiniji i najbrži način putovanja. Kako sam stario sve sam manje imao volje za to. Vlakovima i dalje putujem.

Što se promijenilo u usluzi željeznica od 1981. godine?

  • Ništa. To bi bio najjednostavniji, ali i ne sasvim točan odgovor. Nekada su sjedala u vagonima bila drvena, danas su sva tapecirana, a većina vlakova je klimatizirana. Isto tako, nekada su postojali takozvani ubrzani vlakovi. Danas toga više nema.

Danas koristimo usporene vlakove?

  • Sve drugo je ostalo isto. Sjećam se da sam prvi puta čuo za ideju o drugom kolosjeku pruge Zagreb-Karlovac kada sam počeo studirati. Eto, drugog kolosijeka nema. Slušam priču o tome već 35 godina, i to je tragično. Iz godine u godinu sve više Karlovčana putuje svakodnevno u Zagreb i natrag.

Jeste li se ikada bavili statistikama željezničkog prijevoza?

  • Nisam. U nekadašnjim popisima stanovništva je postojala kategorija dnevnih migranata. Riječ je o onima koji rade ili se školuju u drugom mjestu, izvan mjesta boravišta, odnosno prebivališta. U našem slučaju je najčešće to Zagreb. Broj dnevnih migranata se postupno povećavao. Sjećam se da je najveći skok u tom broju bio između 1991. i 2001. godine – čini mi se da je porastao za 25 do 30 posto. Rekao bih, temeljem onoga čemu svjedočim svakodnevno, da taj broj i dalje raste. Najviše je rastao nakon Domovinskog rata, kada su tvrtke u Karlovcu počele propadati i kada je jedino rješenje bilo pronaći posao u Zagrebu. Ne putuju svi vlakom, ali bih rekao da tako putuje većina.

Često se spominje podatak da se kraće putovalo na relaciji Zagreb-Beograd za prve Jugoslavije, nego danas. Dakle, željeznički promet se usporava. Koliko je 1981. godine trajalo putovanje vlakom na relaciji Karlovac-Zagreb?

  • Isto kao i danas, sat otprilike. Danas prosječan putnički vlak na toj relaciji putuje 55 minuta, a tada 60 do 65 minuta. Sada se ipak putuje ponešto kraće, jer se pruga nekoliko puta obnavljala, svakih desetak godina, no ne zbog Karlovčana, nego zato što je ta pruga dio trase Zagreb-Rijeka. Bilo je bitno prvenstveno zbog teretnog prometa da se pruga održava. Unazad pet ili šest godina pruga je uistinu dobra i vlakovi mogu putovati 120 kilometara na sat. Brzom vlaku treba 35 minuta od središta Karlovca do središta Zagreba, što se ne može postići automobilom. Brzi vlak je zaista dobar, no rijetko vozi.

U perspektivi bi se mnogo Zagrepčana moglo preseliti u Karlovac, a odlaziti na posao u Zagreb, kada bi se željezničke veze dodatno poboljšale i kada bi karlovačke vlasti uistinu skrbile o razvoju Karlovca.

  • Identično razmišljamo. Prvi i osnovni korak u razvoju grada bi bila izgradnja dvokolosječne pruge do Zagreba, pa da se Karlovac reklamira. Nekad su govorili da je Karlovac grad ugodnog življenja. Kad je već tako, zašto se ne bi moglo živjeti u Karlovcu, a raditi u Zagrebu? Takvih primjera bi bilo mnogo više kada bi vlakovi bili redovitiji. Karlovac nije imao od osamostaljenja Hrvatske barem smislenu demografsku politiku. Ona se ne može svoditi samo na poticanje reprodukcije, nego mora postojati politika useljavanja. To nam je nedostajalo i i dalje nam nedostaje.

Trebaju nam došljaci?

  • Između ostalog i oni. Od različitosti možemo profitirati. Kada je 1997. ili 1998. godine izgrađen autoput Zagreb-Varaždin upravo se Varaždin reklamirao u medijima kao mjesto za život s porukom da se u njemu dođe živjeti i nastaviti raditi u Zagrebu. Varaždin je od Zagreba udaljen 77 kilometara. To ih nije smetalo da se reklamiraju na taj način i osiguraju nove stanovnike koji bi u Varaždinu pronašli mirniji i uopće kvalitetniji život. To nismo znali napraviti, iako imamo autoput od početka 1970-ih godina. Nitko na taj varaždinski način nije pokušao promovirati Karlovac. Što implicira slogan “grad susreta” – da je Karlovac grad u kojem se susretne, a zatim rastane i nastavi dalje bez ostanka u njemu.

Slogan “grad ugodnog življenja” je mnogo bolji?

  • Vjerojatno jest. Trebalo je utjecati na Hrvatske željeznice da se promet intenzivira.

Karlovcu nedostaje stanovnika? Prije tri godine ste procijenili da će do kraja ovog stoljeća Karlovac izumrijeti?

  • Ako se nastave ovakve tendencije, Karlovac bi do kraja 21. stoljeća mogao biti po broju stanovnika sveden na malo veću općinu. To je velika tragedija i trebalo bi početi djelovati odmah. Već je trebalo početi djelovati, no čini se da taj problem nikoga ne zanima.

Što kažu brojke?

  • Da se broj stanovnika iz godine u godinu smanjuje. Precizne podatke dobivamo popisom stanovništva, no moguće ih je izvući i iz podataka o broju rođenih i umrlih. Ti brojevi su za Karlovac iz godine u godinu sve više poražavajući. U 2015. broj novorođenih pao je na četiri stotine. Istodobno smo imali više od osam stotina umrlih. To su podaci koji se ne odnose na iseljavanje. Takve bi informacije trebalo potražiti možda kod policije, mada nisam siguran da imaju u potpunosti točne podatke.

Imaju podatke o broju prijavljenih prebivališta i boravišta.

  • No, netko može otići, a ne odjaviti prebivalište ili boravište, odnosno prijaviti novo. Iz svih spomenutih podataka se vidi da Karlovac uporno gubi stanovništvo. Nezgodno je što su oni koji odlaze na rad u inozemstvo pojedinci u naponu snage, oni koji bi godinama mogli doprinositi Karlovcu. No, tu ne vide budućnost za sebe. Malotko napusti grad sam, nego s osobom koja odlazi ode i obitelj.

U odnosu na studeni 2015. godine nezaposlenost u Karlovcu je pala 22,6 posto. Živimo u doba prosperiteta ili pogrešno čitam brojke?

  • Nisam upoznat s tim brojkama i metodom izrade takvih statistika, no čini mi se da nezaposlenost pada, ali ne možemo pouzdano znati pada li zato što su svi zaposleni pronašli posao u Karlovcu ili drugdje u Hrvatskoj ili su otišli u inozemstvo, a možda su samo neki od njih izgubili nadu i više ne dolaze na Hrvatski zavod za zapošljavanje. No, osim što pada broj nezaposlenih, pada i broj zaposlenih. Teško je na razini jedinice lokalne samouprave pronaći podatke o padu zaposlenosti, a lakše na županijskoj i državnoj razini. Logično je da taj broj pada, jer pada broj stanovnika. Bilo bi potrebno da broj nezaposlenih pada brže od broja zaposlenih. Tada bi to bio dobar indikator rasta. No, ne posjedujem podatke.

Vjerujem da gajite vjeru u statistiku, jer ste statističar. Brojkama se lako manipulira. Statistika je egzaktna, a možda baš kao takva neegzaktna?

  • Ne bih rekao da je neegzaktna. Pokojni Vlado Gotovac je rekao da je politika kurva, ako je vode kurviši. Sa svakom djelatnošću se može manipulirati, pa tako i sa statistikom. Može se i iz neznanja statistiku pogrešno koristiti – onaj tko čita brojke ih ne mora dobro protumačiti. Upravo zato što nedostaje znanja brojke se tumače pogrešno. Sa statistikom se uvijek manipuliralo. No, ona jest egzaktna, jer je dio matematike. Sama statistika jest vrlo precizna, no kada se počne zloupotrebljavati dolazi se do pogrešnih zaključaka. Prosječna osoba vidi jednu zlouporabu statistike, pa drugu, a zatim prestane vjerovati tu djelatnost.

Tako je nastala i izreka da jedan jede meso, drugi zelje, a u prosjeku jedu sarmu?

  • Čuo sam tvrdnju da je Državni zavod za statistiku zavod za izdavanje lažnih podataka, no to nije tako.

Čija je to tvrdnja?

  • Ne znam, spominjalo se to negdje. Izdajemo podatke kakve dobijemo ili prikupimo. No, interpretacije su različite. Tako nastaju raskoraci između onoga kako vidimo život i kako ga prikazuje statistika. Naravno, tada se prestane vjerovati statistici.

Koliko je statistika važna vidjelo se plastično za zadnjeg popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini kad je zbrojeno da Bošnjaci čine za 0,11 posto natpolovičnu većinu stanovništva. Republika Srpska nije prihvatila te rezultate. Tvrde da je korištena pogrešna metoda prilikom popisa stanovništva, jer su popisivani i oni koji ne žive u BiH. Statistika se tu koristi kao poluga za ostvarenje političkih interesa?

  • To je zorni primjer manipulacije statistikom. Rezultati statističkog istraživanja jako puno ovise o korištenoj metodologiji. Kakvu metodologiju prihvatimo takve ćemo imati rezultate. Istražujući isto s dvije različite metodologije možete dobiti različite rezultate, ne drastično. U Hrvatskoj smo na zadnjem popisu stanovništva metodologiju izjednačili s europskom. Moguće je naše rezultate uspoređivati s rezultatima bilo kojeg popisa u bilo kojoj zemlji Europske unije. Ne znam što se točno dogodilo u BiH, no očito je prilikom izbora metodologije unaprijed bila pitana ne samo struka, nego i politika.

Kako u Hrvatskoj popisujemo stanovništvo?

  • Najveća razlika u odnosu na prethodne popise je način obrade takozvanih gastarbajtera. Popisivali smo ih 2001. godine kao da žive ovdje, ali s privremenim boravištem vani, bez obzira što je moglo trajati desetljećima. Po novoj metodologiji, svatko tko izbiva iz mjesta prebivališta dulje od šest ili 12 mjeseci – nisam sada siguran – ne popisuje se kod nas, nego u zemlji gdje ima boravište posljednjih tih šest ili 12 mjeseci. Za Jugoslavije je bilo važno da se napravi popis koji će uključivati gastarbajtere, a sada, u današnjoj Europi, važnije je znati gdje tko zaista živi.

Zašto ste upisali studij matematike i posvetili se statistici?

  • Uvijek sam bio dobar u matematici, to mi je bio najlakši i najdraži školski predmet. Zadatke sam s lakoćom rješavao. No, volio sam i dosta pisati, sastavke, kratke priče, bajke… Dok sam pohađao srednju školu postojao je sustav usmjerenog obrazovanja kojeg je uveo Stipe Šuvar, pa smo se nakon drugog razreda morali opredijeliti za neki smjer. Strašno mi se svidjelo usmjerenje za novinare. Uspio sam to upisati. Učio sam za novinskog izvjestitelja. Dvije godine smo učili osnove i imali smo priliku raditi u Karlovačkom tjedniku, Radio Karlovcu i karlovačkom dopisništvu Večernjeg lista. Sve mi je to bilo prilično zanimljivo. Fino sam se osjećao u redakcijama. No, došlo je do toga da sam htio pisati angažiranije tekstove. Tada bi mi urednik rekao da bi to trebao napraviti netko iskusniji. To se i drugi puta ponovilo. Razočarao sam se, pa odlučio život stubokom preusmjeriti upisivanjem studija matematike. Ne mogu reći da me pretjerano zanimala, no studij sam upisao s idejom da mi neće biti pretežak i da ću moći nešto drugo još raditi. Tada su me prvenstveno zanimali filmovi – gledao sam ih dnevno po dva ili tri. U četvrtom razredu srednje škole sam išao na profesionalnu orijentaciju. Tada mi je rečeno da za mene ne postoji nikakava druga mogućnost nego studij matematike. Tada sam učvrstio odluku da to upišem.

Kako ste se zainteresirali za statistiku?

  • Na studiju je postojalo usmjerenje matematička informatika i statistika. Tu sam se pronašao. Počeo sam učiti mnogo o statistici, informatici i programiranju. U to doba nisu informatički studiji bili toliko razvijeni i popularni kao danas. Nije mi bio problem pronaći posao po završetku studija. Neposredno prije završetka fakulteta sam otišao u Državni zavod za statistiku i u kadrovskoj službi pitao primaju li nekoga poput mene na posao. Zahvalili su se na ponudi i rekli da ne primaju nikoga, a posebno ne osobe bez iskustva. Prvi posao sam dobio u Jugoturbini gdje sam se zadržao tri ili četiri godine. Kada se pojavila mogućnost zapošljavanja u DZS, zaposlio sam se. Tamo sam sada 23 godine.

Što ste radili u Jugoturbini?

  • Programirao sam obračun plaća i slično.

Karlovac ima tu sreću da radite u DZS i da se voljni iznijeti i obrađivati podatke vezane za Karlovac. Društveno ste aktivni. Zašto?

  • Ne mogu autistično prolaziti kroz život. Dugo sam, tijekom čitave srednje škole i fakultetskog studija, bio izrazito apolitičan. Nimalo nisam bio aktivan. Preokret se dogodio dok sam služio vojni rok u JNA. Osim što sam bio apolitičan, bio sam izrazito pacifistički nastrojen. Odlazak na odsluženje vojnog roka sam smatrao gubljenjem vremena. Osam godina sam izbjegavao to. No, kada sam imao 26 godina poslali su me u vojsku u Sarajevo. Nisam se uspio izvući.

Kakvo Vas je Sarajevo dočekalo 1989. godine?

  • Grad je bio prekrasan. Pet godina prije toga je bio uređen za Olimpijadu, a takav je i ostao do tada. Stanovništvo je pozitivno gledalo na vojsku, pa bi nas često počastili pićem.

Što Vam je rekao Emir Kusturica?

  • Ništa. Nisam s njime imao dodira. Nisam ga nikada uspio upoznati, a nisam imao niti pretjerane želje za time. U krcatoj Skenderiji sam gledao premijeru njegova filma “Dom za vješanje”. Tada sam ga vidio uživo na pozornici, ali to je sve.

On nije Vas vidio?

  • Možda i bolje. Oduvijek sam obožavao čitati novine. To mi je prvih tridesetak dana u vojsci nedostajalo, jer smo kao vojnici dobivali Borbu, možda i Politiku. Kada su nas iz vojarne pustili prvi puta u grad na izlazak kupio sam hrpu sarajevskih, beogradskih i zagrebačkih novina. I danas više volim čitati novine negoli prebirati po internetu. Uglavnom, krajem osamdesetih godina su izlazile novine Oko, koje su izdavane u Zagrebu. Tamo sam pročitao kratki tekst o osnivanju Hrvatskog socijalno-liberalnog saveza. Tada je još bilo zabranjeno osnovati političku stranku, pa se HSLS registrirao kao udruga građana unutar Saveza socijalističkog radnog naroda Jugoslavije. Čitajući taj članak susreo sam se prvi puta s idejom liberalizma koja me privukla.

Jeste li te svoje dojmove podijelili s doktorom Neletom Karajlićem?

  • Nisam. Tekst sam izrezao, presavio i stavio u novčanik. Za čitavog odsluženja vojnog roka taj je tekst bio uz mene, povremeno bih ga vadio iz novčanika i čitao.

Da je to pronašao neki pukovnik, biste li bili pokojnik?

  • Ne znam. Nisam o tome razmišljao, no i čuvao sam se da ne napravim sranje zbog kojeg bi mi pretraživali novčanik. Kad sam stigao u Karlovac bio je ožujak 1990. Dakle, govor Slobodana Miloševića na Gazimestanu, pad Berlinskog zida i rušenje Nicolaea Ceaușescua sam doživio za odsluženja vojnog roka u Sarajevu. Doduše, nije postojala posebna presija. Pohađali smo predavanja o tome kako bi trebalo misliti, no…

Niste usvojili znanje?

  • Nisam. Čitao sam svoj papirić o liberalima. U svibnju ili lipnju sam otišao u HSLS, koji je već postao stranka, i rekao da bih se učlanio.

Kome ste se obratili?

  • Pokojnom susjedu s Banije Mladenu Tušetiću. Njega sam poznavao. Nisam s njime o tome razgovarao prije mog dolaska. Tamo su bili profesor Mirko Butković, profesor Dubravko Heinrich, no brzo je napustio stranku, Igor Čepurkovski i drugi. Potpisao sam pristupnicu i tako je započeo moj aktivizam. Ne mogu reći da sam se pretjerano bavio politikom, više sam imao želju nešto učiniti za grad. Nisam imao osobne ciljeve, jer nisam nikad bio nezadovoljan profesionalnim angažmanom, da bih htio…

… biti direktor Hrvatskih voda?

  • Da, nisam htio biti tako nešto.

A Kinoteke?

  • E, to bi već bilo dobro, da sam mogao. Uglavnom, bio sam član HSLS-a sve do 7. sabora stranke i raskola.

Kada je Dražen Budiša tražio ključeve Amruševe?

  • Da, to je njegov poznati govor. Otišao sam u Liberalnu stranku za Gotovcem. Bio sam njezin član do gašenja, a nakon toga su nas po inerciji vratili u HSLS. Nije mi to bilo važno. Tri ili četiri godine nisam bio pretjerano aktivan.

Jeste li plaćali članarinu?

  • Nisam. No, zvali su me da se reaktiviram. Pristao sam, jer se politika ipak uvuče pod kožu. Bio sam član HSLS-a opet do siječnja 2013. godine, kada se raspravljalo s kime ćemo na lokalne izbore. Odlučeno je da se koalira s HDZ-om. To mi nije odgovaralo, pa sam trajno napustio stranku. Zaista sam mislio da se više nikad neću baviti politikom…

A zatim ste pristupili HDZ-u?

  • Nisam. Tridesetak dana po izlasku sam dobio poziv nezavisne liste koju je predvodio Davor Petračić da im se pridružim. Pristao sam i na to, samo da vidim o čemu se radi. No, to mi se svidjelo i dalje podržavam tu opciju. Usput sam se počeo baviti statistikom u angažirane svrhe. Znalo se da radim u DZS, pa su me zvali, kad je bilo potrebe. Sjećam se da su me prvi puta zvali 1994. godine da sudjelujem u izradi zbornika Gradskog muzeja Karlovac, da napišem nešto o popisu stanovništva. Taj zbornik je uređivao Ivan Ott. Tako je počelo. Napisao sam taj članak. Nikad nisam bio posebno prodoran, no moja je politika bila da se odazovem na molbe da nešto uradim. Nisam nikada odbio takve molbe. Nisam bio iskusan, pa sam prvi tekst pisao dugo. Išlo mi je to na živce, jer sam radio mnogo grešaka, no ispekao sam zanat, pa je kasnije sve to bilo brže. Moj prvi takav prilog se dopao čitateljima, pa sam nastavio pisati.

Radili ste u lokalnim medijma. Kakve ste teme radili?

  • Ne sjećam se točno. Bio sam mlad i nadobudan.

Jeste li ikada čuli da postoje stari i nadobudni?

  • Vjerojatno postoje.

No, to nitko ne ističe. Uvijek se kaže da je netko mlad i nadobudan, a može se biti i star i nadobudan, kao i mlad i ne baš nadobudan.

  • Bio sam nadobudan. Možda je ono što sam pisao bilo zanatski loše. No, kada dobiješ nekoliko puta odbijenicu, razočaraš se. Žao mi je što nisam nastavio u tom smjeru, mada se nikad nisam odrekao novinarstva i pisanja. Donekle sam podvojena ličnost u tom smislu.

Brojke i slova…

  • Tako je. Stalno sam nešto pisao, još za studija sam objavljivao u omladinskom listu “TOK”, radio sam na Radio Karlovcu i u Karlovačkom listu.

Kako ste došli na ideju da pišete kolumnu “Do metropole i natrag”? Bi li se to moglo ukoričiti?

  • Novinski tekstovi žive od danas do sutra. Tako sam to shvatio. Da mi je netko ponudio, sabrao bih vjerojatno te tekstove. Napisao sam ih 136 u toj kolumni. Bilo je tu komentara s kojima nisam zadovoljan. Kvaliteta je varirala. Nije uvijek bila ujednačena, kao kod drugih kolumnista. Tihomir Ivka i Petar Glodić su bili urednici u Karlovačkom listu i ponudili su mi da pišem kolumu. Prije toga sam pisao televizijsku kritiku, što mi je bilo strašno zabavno raditi. Volio sam pisati o televiziji, a danas mi baš nedostaje prostor i mogućnost za to, jer mi često dođe da nešto prokomentiram. Pisao sam kolumnu o televiziji, dakle, koju je preuzimao i Novi list. Kada su se zahvalili na suradnji Karlovački list mi je ponudio da pišem novu kolumnu. Palo mi je na pamet da radim usporedbe Karlovca i Zagreba, kakav je život u tim gradovima, ono što sam iskusio iz prve ruke. Većina onoga što sam napisao sam samostalno doživio, rastumačio i napisao.

Kada ste počeli raditi emisiju na Radio Karlovcu?

  • To je bilo u jeseni 1990. godine. I ranije sam, ali sporadično, radio priloge za radio. Emisija koju sam radio bila je emitirana nedjeljom poslijepodne i donosila je filmske vijesti. Karlovačka kina Banija, Edison i Luxor su i dalje radila. Pratio sam kino program i pisao o filmovima. I onda sam volio gledati filmove, ali i pisati o njima. Napravio sam 440 emisija. Veselio sam se 500-toj emisiji, ali do nje nikad nije došlo.

Što se dogodilo?

  • Prekinuta je suradnja. Radio Karlovac je bio u teškoj situaciji, pa su se prvo počeli rješavati vanjskih suradnika. Nisam nikad posjedovao statistiku o slušanosti. Uklonili su, uglavnom, emisije vanjskih suradnika. Kasnije sam tri ili četiri mjeseca radio jednu kasnovečernju emisiju. U ovom stoljeću nisam radio na radiju.

Spomenuli ste da Vam je drago što niste sreli Kusturicu. Možete li to pojasniti?

  • Uvijek se sjetim njegovog sukoba s Aleksandrom Stankovićem u emisiji “Nedjeljom u 2”, kada je redatelj prekinuo razgovor. Ne znam što bih napravio u takvoj situaciji. Strani su mi takvi sukobi, jer niti sam ne znam kako bih se ponašao. Njegov najdraži film mi je “Sjećaš li se Dolly Bell”. To je izuzetno dobar film. Rado bih razgovarao s njime u vrijeme izlaska tog filma.

A “Dom za vešanje”?

  • Gledao sam ga nekoliko puta. Problem je kada se film gleda na premijerama, koje su svečane, pa se i film učini boljim. Nakon prvog gledanja sam zaključio da je film dobar, mada malo predugačak. Kada sam ga kasnije gledao uvidio sam da nije na razini onoga što je Kusturica napravio s prethodnim svojim djelom. Skužio sam da premijere glamurom odvrate pažnju od filma.

Ali se može najesti.

  • To je istina.

U Zagrebu je postoji osoba koja se hrani isključivo na domjencima i poznata je pod imenom Toma Promocija.

  • To je dobro. “I tata bi, sine”, kako bi se reklo u jednom drugom filmu.

Otkupljena je zgrada kina Edison. Kako će se priča razvijati? Hoćemo li na uređenje čekati dugo ili će vlast brže-bolje krenuti u to prije izbora?

  • Ne znam. Nije mi jasna nakana koja stoji iza kupnje.

Nakana je povratiti imovinu, i to povoljno.

  • Slažem se. No, što ćemo sada s njome? Bilo mi je drago kada sam čuo da je grad kupio tu zgradu. Ako je to samo predizborni trik, da se vlast pokaže brižnom, a da se ništa ne dogodi sadržajno s time, to je katastrofa.

No, nisu odredili datum dražbe. Da nisu iskoristili dražbu i kupili zgradu, svi bismo na to gledali kao na problem.

  • Slažem se. Ne mislim da se radi o lošem ulaganju, no valja vidjeti što će se od toga napraviti. Nadam se da nećemo čekati dugo da se zgrada stavi u funkciju. Ako se uđe u rekonstrukciju objekta, nadam se da neće potrajati kao izgradnja željezničke postaje u Novom centru. Nadam se da neće biti pretjerano skupo ulaganje. Znam da ima dosta posla oko toga, no uz pametnu politiku bi se moglo pronaći rješenje koje ne bi bilo previše teretno.

Postoje mišljenja da “Edison” ne bi trebalo biti art-kino, odnosno da uopće ne treba biti art-programa. Suprotno uvriježenom mišljenju, art-filmovi napune dvorane.

  • Slažem se. No, treba publiku i odgojiti. Ne može se nekoga tko gleda akcijske filmove čitav život odvesti na projekciju poljske komorne drame.

Nema ništa loše u akcijskim filmovima, dapače.

  • Naravno. Slažem se. Samo govorim o izgrađenim ukusima. Kao klinac sam gledao gotovo isključivo vesterne do 12. ili 13. godine života. Tek sam kasnije počeo gledati i nešto drugo. Nekome će biti dovoljno da gleda vesterne i akcijske filmove čitav život, a netko će poželjeti pogledati i drugačije filmove. To su razlike među nama. Kino bi moglo funkcionirati i kao art-kino i kao srednjestrujaško. Ne zaboravimo da nemamo drugog kina. Ako kino “Edison” odredimo samo za art program, gdje ćemo gledati Ratove zvijezda i slične filmske spektakle?

Dakle, zalažete se za kombinirani program?

  • Tako je. Ne treba prikazivati samo srednjestrujašku kinematografiju, jer u većim gradovima postoji nekoliko kina sa specijaliziranim programima. Kod nas bi dvorana trebala kombinirati obje funkcije – da se puštaju filmovi koji se gledaju s kokicama i art-filmovi.

Art-filmovi se ne mogu gledati s kokicama?

  • Mogu, naravno. No, obično se kokice vezuju uz filmove čija je svrha isključivo zabava.

Jeste li odlazili češće u kino “Banija” ili u kino “Edison”?

  • “Edison”. U kinu “Banija” je bilo dosta pornića, ali i špageti vesterna. “Edison” je bio premijerno kino. Film koji je osvojio Oskara nikada nije dolazio na Baniju, nego u “Edison”.

Što ste gledali u kinu “Luxor”?

  • Rjeđe sam tamo išao, jer mi je bilo udaljeno. Tamo sam relativno kasno počeo ići. Prvo što sam gledao u kinu “Luxor” bio je film o Tarzanu s Johnnyjem Weismüllerom. Fascinirali su me stari kino-plakati iz 1950-ih i 1960-ih godina koji su tamo stajali do posljednjeg dana u predvorju. To me izuzetno privuklo kinu “Luxor”.

Jeste li ikada na Švarči pogledali film?

  • Jesam jednom ili dva puta. Švarča mi je bila uistinu udaljena. Tamo su prikazivani reprizni filmovi – nakon što se film prikaže u gradu, puštan je na Švarči. Kad sam počeo studirati sve više filmova sam gledao u Zagrebu, pa nisam imao potrebu ići na Švarču.

Jeste li se kao filmski kritičar ikada zapitali o smislu tog poziva, o nametanju ukusa drugima?

  • Ne. Jedan naš kritičar – ne mogu se sjetiti o kome se točno radi – na pitanje zašto piše odgovorio je da to radi zato što urednik želi to objaviti. To je dobar odgovor. Kritika je uvijek subjektivan žanr. Ne može se pobjeći od stavova, uvjerenja, naučenog. Ako se i u drugim žanrovima može i hiniti objektivnost, u kritici ne može. Volim čitati filmske kritike, čak više čitam kritike nego što gledam filmove, jer nemam baš vremena. Neki vam se kritičar svidi više od nekog drugog. Što god napisao ili rekao nikad neće svi biti zadovoljni. Ako napišem da je neki film dobar, uvijek će se naći netko tko će reći da taj film ne valja. O tome se ne raspravlja. Nisam kao kritičar htio davati generalne ocjene, nego sam pokušavao raščlaniti film. Rajko Grlić mi je spomenuo da se u svakom filmu može pronaći nešto dobro, makar samo jedan kadar, melodija… Smetalo ga je što se uvijek više naglase negativne, nego pozitivne karakteristike nekog djela. Ostalo mi je to u sjećanju. Kad sam pisao kritike trudio sam se pronaći barem nešto dobro u filmu.

Što ste našli dobro u filmu “Četverored”?

  • O tome filmu nisam pisao ništa.

Jeste li ga gledali?

  • Jesam.

Što je dobro u Olujnim tišinama?

  • To je dramska serija?

Da.

  • Ne znam jesam li to uopće gledao. Ako baš ne mogu pronaći nešto dobro, radije onda o tom djelu niti ne pišem. Zato valjda nisam niti o Četveroredu napisao ništa.

Idete li u kino ili nezakonito preuzimate filmove s interneta?

  • I dalje odlazim u kino, ne onoliko kao ranije. Kada sam pohađao srednju školu i fakultet gledao sam sustavno sve što je bilo na programu – dnevno dva do tri filma. Sada moram probrati što ću gledati. Nastojim jednom tjedno biti u kinu. Postao sam kritičniji s godinama, pa mi se uistinu često jednostavno ne gleda film čiji mi se naslov i kratak opis sadržaja ne sviđaju.

Ocjenjujete knjigu po korici, odnosno film po plakatu?

  • Smatram se educiranim gledateljem. Znalo mi se događati da sam po koricama ispravno procijenio film. Naučio sam sebi vjerovati. Išao bih češće u kino, no pomanjkanje vremena me tjera na izbirljivost. Nisam pobornik “skidanja” filmova s interneta. Volim dobru sliku i zvuk, a na internetu ima loših snimki. Dosta gledam filmove s DVD-a, koji ima zaista dobru kvalitetu slike i tona. Nikad nisam prešao na blue ray tehnologiju. Ako se nikako drugačije ne može doći do željenog filma, preostaje jedino da se snađem. Postoji masa art-filmova koji u našim kinima nisu nikada prikazani, osim možda na festivalu. Volio sam “skidati”, a i dalje volim, nijeme filmove. Volim gledati filmove stare sto godina i promatrati kako je svijet u to vrijeme izgledao. Nijemi fimovi se s interneta mogu preuzimati besplatno i potpuno slobodno. Gledao sam dosta takvih fimova. U to doba slika i ton nisu bili kvalitetni kao što su danas.

Ali su vlakovi bili brži.

  • Očito.

Kusturica je gorljivi protivnik suvremene filmske industrije. Smatra da njome dominira gola industrija zabave u ideološke svrhe. Pojednostavljuje li?

  • Industrija je prošla drastične promjene na mnogo razina. Kada sam sustavno pregledavao kino-program i godišnje gledao 700 do tisuću filmova, cjelokupna jednogodišnja filmska produkcija u svijetu je bila tri tisuće snimljenih filmova. Ako sam pogledao tisuću filmova, pogledao bih trećinu svjetske proizvodnje. U redu, nisu svi filmovi koje sam gledao nastali baš iste godine, ali recimo da sam mogao pogledati četvrtinu svjetske proizvodnje u jednoj godini u karlovačkim i zagrebačkim kinima. Danas je drugačija situacija, jer se proces snimanja, distribucije i prikazivanja filmova demokratizirao, pa je moguće snimiti užasno skupe, ali i strašno jeftine filmove. Danas više nema potrebe za filmskom trakom, koja je bila jako skupa. Danas se snima znatno više filmova nego prije tridesetak godina. Prije dvije godine Indija je postala prva zemlja na svijetu koja je unutar jedne godine snimila više od dvije tisuće dugometražnih igranih filmova. Malo se zna da je druga zemlja na svijetu po proizvodnji takvih filmova Nigerija, koja ih snima po tisuću godišnje. U cijelom svijetu se godišnje snimi petnaestak tisuća dugometražnih igranih filmova. To je nemoguće, ali i nepotrebno pratiti. No, da se vratimo na ono što kaže Kusturica. Filmovi koji se rade isključivo zabave radi i koji podilaze publici čine jedan, ne najveći, segment filmske proizvodnje. Ako ne želite gledati takve filmove, možete pogledati bilo što drugo.

I u Hollywoodu, i Sjedinjenim Državama uopće, se snima mnogo kvalitetnih filmova.

  • Tako je. U Americi trebamo razlikovati holivudski i nezavisni film – prvi je, manje-više, karakterističan za pacifičku obalu SAD-a, a nezavisni za atlantsku, mada je to već zastarjela podjela, jer se na obje obale rade obje vrste filmova. Izjednačavati holivudsku produkciju s jednim tipom filma je isto kao i kazati da su sve plavuše glupe.

Točno?

  • Nije baš. I u Hollywoodu se snimaju vrlo kvalitetni filmovi. Svi holivudski filmovi, i kada govore o mračnim temama, su zabavni, no nisu samo zabavni. Ne radi se o eskapističkoj zabavi, nego vas tjera da se zamislite o nekom problemu.

U Gradskom kazalištu “Zorin dom” se prikazuju filmovi. No, posjeta nije velika? Hoće li kino “Edison” biti ispunjeno?

  • Nisam bio u Zorin domu na projekciji niti jednog filma, jer radim u Zagrebu, pa sam previše umoran nakon što se vratim doma za to. “Edison” vjerojatno ne bi bio ispunjen. No, nije to jedino važno kada govorimo o kinima. Publiku bi trebalo odgajati. Možda bi joj isprva i trebalo podilaziti kako bi stekla naviku dolaska u kino, da onaj tko je pogledao film kaže da se baš dobro osjećao u kinu. Program kina “Edison” bi, ponavljam, trebao biti kombiniran s prikazivanjem art filmova i popularnih. Siguran sam da bi karlovačko kino bilo krcato kada bi se sada prikazao najnoviji film iz ciklusa “Ratovi zvijezda”. Siguran sam da bi došlo dvadesetak Karlovčana na projekciju nekog čileanskog filma. No, takav film bi se prikazao jednom. To što nemamo drugog kina, premda se puno govori o modernom kinu koje nikako da dođe u Karlovac, treba shvatiti kao prednost. Kino “Edison” može biti i repertoarno i festivalsko kino – središte filmskog života u Karlovcu. Nisam siguran da bi kino poslovalo pozitivno, no uz šaroliki repertoar bi se moglo poslovati pristojno.

Pišete znanstveno-fantastične priče?

  • Nekada sam ih pisao. SF priču je teško napisati. Imam mnogo ideja u glavi. Kritičan sam prema njima, a nemam volje pisati nešto sa čime nisam niti sam zadovoljan. Napisao sam nekoliko priča koje nisu htjeli objaviti. Ne snalazim se u modernom SF-u. Otišlo je to u pravac koji ne razumijem.

Što je karakteristika modernog SF-a?

  • Ranije se išlo ispred tehnologije, no danas je toliko uznapredovala da je teško biti ispred vremena. Možda je bilo lakše 1950. godine zamišljati kako će svijet izgledati 2000. nego što je danas zamisliti 2070. Tehnologija i društvo se mijenjaju brže no ranije. Imao sam ideju napisati priču koja se odigrava 2070-ih. Htio sam osmisliti taj svijet. Kako će se živjeti 2070-ih? Kako ćemo gledati televiziju? Kako ćemo telefonirati? Kako ćemo prati veš, a kako kuhati čaj?

To bi mogla biti distopija – čaj će nas kuhati, a veš će nas prati?

  • Nisam mogao osmisliti ništa uvjerljivo, pa sam odustao. Pisao sam svašta drugo, ali je malo toga objavljeno. Imam više neobjavljenih, nego objavljenih priča.

Osmislili ste kviz “Deveta vrata”?

  • Volim sve što ima veze s kvizovima. Volim se natjecati, smišljati kvizove i pitanja, voditi kvizove, sve što ima veze s kvizovima me izuzetno zabavlja. Dolazak na zabave pokušavam uvjetovati igranjem kviza, a najčešće pristanu na to i bude im i zabavno. Uvijek sam volio testove. Nikada me u školi toga nije bilo strah. Čak sam bio mirniji kada nisam znao nego kada sam znao gradivo. Dakle, volio sam se uvijek testirati. Unazad pet ili šest godina je kvizaška scena dosta aktivna. Priključio sam se tome prije dvije godine. Svakog petka u Studentskom centru u Zagrebu se natječe, a postoje i druga natjecanja na koja ne idem. Postoji kvizaška rang-lista u Hrvatskoj. Na njoj su aktivniji kvizaši. Trenutačno je na njoj 200-300 igrača. Sada sam 26., a cilj mi je sljedeće godine ući među prvih dvadeset. Baš mi je gušt nakon napornog tjedna, u petak poslijepodne, svratiti do Studentskog centra i igrati kvizove koje osmišljavaju razni zaljubljenici u to.

Zadovoljavaju li Vas kvizovi koji se prikazuju na televiziji?

  • “Potjera” je dinamična i samim time zanimljiva. “Šifra” je prespora. Čuo sam komentar da prosječan gledatelj gubi volju za gledanjem, ako se natjecatelj previše zadržava na pitanju.

Tko je kod nas najbolji voditelj kvizova?

  • Oliver Mlakar je institucija za sebe. Kod njega u emisiji nisam nikada bio. Mario Kovač je najosebujniji, no njegov kviz je, na žalost, ukinut nakon samo jedne sezone. Od aktivnih voditelja je Tarik Filipović neprikosnoven. Izvježbao se i dobro radi taj posao. I dalje je rječit i zabavan. Kod njega sam gostovao u kvizovima “Tko želi biti milijunaš”, “Potjera”, „Jedan protiv 100“ i “Sve u 7”. Na Milijunašu sam osvojio 32.000 kuna, a na Potjeri 16.000.

Jeste li imali Mirka Miočića za džokera zovi? Postojalo je razdoblje kada je bio gotovo svim natjecateljima džoker.

  • Nisam ga angažirao, jer sam znao da će ga svi razvlačiti. Mirka sam kasnije upoznao, kada sam počeo obilaziti kvizaška natjecanja u Zagrebu. Svakoga lipnja se održava svjetsko kvizaško prvenstvo. Upoznali smo se jednom prilikom prije no što je obolio. Nadam se da će se oporaviti.

Nadamo se da će se oporaviti i kino “Edison”.

  • Tako je, treba se nadati.

Razgovarao Marin Bakić/Aktiviraj Karlovac

Objava SpiKA, Dražen Cukina: S ovakvim demografskim trendovima Karlovac će do konca stoljeća biti sveden na veću općinu pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
http://kaportal.rtl.hr/spika-drazen-cukina-s-ovakvim-demografskim-trendovima-karlovac-ce-do-konca-stoljeca-biti-sveden-vecu-opcinu/feed/ 1
SpiKA, Krešimir Veble: Iz Vodovoda i kanalizacije rastjerani su najupućeniji u EU fondove http://kaportal.rtl.hr/spika-kresimir-veble-iz-vodovoda-kanalizacije-rastjerani-najupuceniji-eu-fondove/ http://kaportal.rtl.hr/spika-kresimir-veble-iz-vodovoda-kanalizacije-rastjerani-najupuceniji-eu-fondove/#comments Sun, 04 Dec 2016 10:26:57 +0000 http://kaportal.rtl.hr/?p=249629 “Prvu ozbiljnu opomenu sam dobio kada smo htjeli u EBRD-u reprogramirati stari kredit i podignuti novi kojeg bi u 90-postotnoj vrijednosti otplatile Hrvatske vode. Da nisam opomenut, bili bismo u realizaciji projekta do 40 milijuna eura. Sad smo daleko od svega…” SpiKA Autor: Marin Bakić/Aktiviraj Karlovac Jedan od čitatelja Kaportala komentira članke pod pseudonimom Zaplotnjak. …

Objava SpiKA, Krešimir Veble: Iz Vodovoda i kanalizacije rastjerani su najupućeniji u EU fondove pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
“Prvu ozbiljnu opomenu sam dobio kada smo htjeli u EBRD-u reprogramirati stari kredit i podignuti novi kojeg bi u 90-postotnoj vrijednosti otplatile Hrvatske vode. Da nisam opomenut, bili bismo u realizaciji projekta do 40 milijuna eura. Sad smo daleko od svega…” SpiKA

Autor: Marin Bakić/Aktiviraj Karlovac

Krešimir Veble. Foto: Marin Bakić

Jedan od čitatelja Kaportala komentira članke pod pseudonimom Zaplotnjak. Kada je 2014. godine javnost pratila sudski spor Krešimira Veblea s tvrtkom Vodovod i kanalizacija, ispod jednog teksta je napisao da je Veble čovjek koji je previše znao i kao takav je stršio i smetao. No, tko bi htio nešto o Vebleu saznati iz Karlovačkog leksikona, kapitalnog djela karlovačke publicistike, ne bi saznao ništa, unatoč njegovim zaslugama.

“Spominjem se u Karlovačkom leksikonu kao član uredništva čije je zaduženje obraditi komunalnu infrastrukturu”, komentira.

Bio si urednik, a nisi si osigurao natuknicu u leksikonu?

  • Postoje mnogo značajnije osobe od mene koje zaslužuju mjesto u tom djelu. Drugo, spominjem se kao jedan od predsjednika Rotary kluba Karlovac. Dakle, nisi dobro gledao – nalazim se dva puta u Karlovačkom leksikonu.

Ali nema natuknice posvećene tebi?

  • Očigledno nisam s dvije strane poželjan u Karlovcu – niti u leksikonu niti u Gradu.

Poznat mi je niz tvojih aktivnosti, no do pripreme razgovora nisam znao za časopis Komunal i da si tamo kolumnist. Gdje se može nabaviti primjerak?

  • Časopis se izdaje u tri tisuće primjeraka, a distribuira u sve zemlje bivše Jugoslavije. Prilično sam aktivan u tom listu. Prije nekoliko tjedana sam bio panelist na jednoj njihovoj konferenciji u Posušju, pa glavni govornik zadnjeg dana kolovoza na konferenciji u hotelu Westin u Zagrebu. Postoje neki koji smatraju da se na području komunalnih djelatnosti može još ponešto čuti od Kreše Veblea. Vratio bih se na pitanje zaslužnih u povijesti komunalne infrastrukture u Karlovcu. Jedan od najznačajnijih je profesor Valerijan Rieszner.

Zašto bi se ulica imenovala po nekome tko je Karlovcu osmislio modernu vodoopskrbu i odvodnju?

  • Imenovanje ulice po njemu je najmanje što grad može učiniti da se oduži tom velikom čovjeku koji je za Karlovac puno napravio. Moja je ideja bila da se po njemu imenuje cesta koja vodi uređaju za pročišćavanje otpadnih voda. Sto godina nakon njegovog kapitalnog projekta o vodoopskrbi i odvodnji Karlovca, sljedeće godine, kada slavimo stoljeće moderne kanalizacije u Karlovcu, pruža se prilika da ispravimo nepravdu prema akademiku Rieszneru. Prvi je građevinar član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Uz pločicu koja svjedoči da je izgradnja pročistača financirana sredstvima Europske unije trebao bi se nalaziti reljef s Riesznerovim likom sa spomenicom.

Kome si to predlagao?

  • Gradski muzej Karlovac je bio formalni podnositelj te ideje, na moju inicijativu. Nastojao sam i da se jedna ulica imenuje po Blažu Ćuku, jednom od najkvalitetnijih karlovačkih akvarelista ikada. Oba prijedloga, ako bi se usvojila, jednostavno bi se ostvarila, jer na mjestima gdje predlažem da se to učini nema niti jednog kućnog broja, pa niti osobnih iskaznica koje treba mijenjati. Predlažem da Ćuk dobije ulicu koja vodi od mosta Alessandrije do Splitske ulice. Ta nova ulica se nalazi samo 30 metara od kuće na adresi Bakarska 16 gdje je Ćuk godinama stanovao. Tu je napravio nekoliko prekrasnih slika sa Starim gradom Dubovcem kao motivom. Ove godine je bila stota godina od Ćukova rođenja, no nije se izdala niti monografija. To ne bi trebalo biti preteško, jer je prije nekoliko godina upriličena njegova retrospektivna izložba.

Imaš li neku njegovu sliku u svojoj kolekciji?

  • Nažalost nemam, mada su naše obitelji bile povezane. S njegovom kćerkom Blažicom sam išao u osnovnu školu i pohađao Gimnaziju Karlovac, jer smo ista generacija i susjedi. Kaže se da postolarova žena ima loše cipele. Tako niti ja nemam Ćukovu sliku na zidu. No, Bože moj…

Čije imaš?

  • U dnevnom boravku i blagovaonici imam slike koje tematiziraju Kupu. Vodeni sam horoskopski znak, rođeni Karlovčanin i kao takav zaljubljenik u karlovačke rijeke. Uglavnom, to su slike Daniela Butale, Alfreda Krupe, Đorđa Petrovića… Kao dječak sam skupljao leptire, pa imam i Butaline slike s leptirom kao motivom. Od Danka imam i tuš s motivom golubova, što je netipično za njega. Takve njegove slike imamo samo moj prijatelj Tomica Gerić i ja. Moj pokojni ujak Franjo Petrunić je bio golubar. Kad je vidio tu sliku ostao je fasciniran, jer je Danko ušao u suštinu onoga što slikar treba pokazati.

Kakvu biblioteku imaš doma?

  • Knjige su moja velika ljubav. Ponosan sam na svoju biblioteku. Posjedujem oko tri tisuće naslova.

Imaš li katalog?

  • Nemam. Povremeno sistematiziram knjige po tematici, no uvijek nedostaje prostora, pa se počnu sortirati po formatu, da ih više stane, a, kada se nabavi novi ormar, vratim se ispravnoj sistematizaciji. Imam dovoljno knjiga da bih mogao reći da je biblioteka kvalitetna. Ipak, kvaliteta se ne mjeri po broju naslova, nego po tematskoj pokrivenosti. Imam vjerojatno najviše knjiga o lulama u Hrvatskoj. Imam puno knjiga o Karlovcu.

Imaš li više knjiga o lulama ili lula?

  • U jednoj knjizi sam pročitao da bi svaki pušač lula trebao imati više knjiga nego lula. Imam sigurno dvostruko više lula nego knjiga o lulama. No, to su sve nesavršenosti osobe. Više lule ne kupujem.

Dakle, imaš knjige o Karlovcu…

  • Da, to imam dobro pokriveno. Imam zatim veliki broj historiografskih i filozofskih knjiga, puno knjiga o jelima i pićima, o njihovom sljubljivanju… Na to sam također jako ponosan. Lovačka literatura, knjige o biljkama i životinjama zauzimaju veliko mjesto u toj biblioteci. Imam i poprilično kvalitetnu zbirku ex librisa.

Što to znači?

  • To je oznaka o vlasništvu knjige. Knjige posuđujemo, no često se ne vrate. Kaže se da nije grijeh ukrasti knjigu, no lijepo je kada se vrati. Prije mi se često događalo da mi se posuđene knjige ne vrate, no potom sam počeo uredno zapisivati kad sam koju knjigu i kome posudio.

Angažiraš snagatore da brinu o povratu?

  • Pa nema potrebe za time, no neki su se uvrijedili kada sam pred njima napravio bilješku o posudbi. No, to je moj uvjet.

Dakle, uđeš u svoj salon, uzmeš knjigu u ruke i zapališ si lulu? Nagodio si se u sporu sa svojom tvrtkom kojeg si pokrenuo ne bi li dokazao zlostavljanje na radnom mjestu i otišao u mirovinu s najavom da ćeš se posvetiti svojoj biblioteci.

  • Moja biblioteka je mjesto opuštanja. Uživam boraviti u njoj. Imam samo knjige koje se nalaze na policama i po ormarima, radni stol s foteljom i fotelju za ugodno čitanje. Ozbiljna studiranja su nemoguća u toj fotelji, no zato postoji radni stol. U toj prostoriji se nalaze meni jako drage stvari kao što su lule, bista mog pokojnog oca Antuna, koju je izradio Nedjeljko Fak, očev portret kojeg je Višnja Ercegović uradila te nekoliko skulptura s lovačkim temama.

A lovački trofeji?

  • Spadam u one koji nemaju niti jedan lovački trofej. Skupljanje trofeja nema veze s lovom i lovačkom etikom, nego s pokazivanjem nadmoći. U 85 posto slučajeva takve trofeje imaju samo oni vrlo bogati, koji možda niti nisu pravi lovci. To je samo jedan od simbola financijske i druge moći.

Koliko si nosoroga odstrijelio?

  • Niti jednog. Imam dobar omjer unosa u prirodu i iznošenja iz prirode.

Kako si počeo pušiti lule?

  • Slučajno. Cigaretu nisam mogao pušiti, jer ne mogu uvući dim u pluća. Pokušao jesam u pubertetu, no kada nisam mogao udahnuti dim i kazati “Vlak ide preko kupskog mosta i viče hu-hu-hu”, a da zadržim dim, odbacio sam cigaretu. Tada sam, naravno, imao tri dlake ispod nosa. Pušio sam filter Nord, pa Hercegovinu… Od cigara sam prvo pušio kratku domaću, zvala se KD. Odgovaralo mi je to, iako se dim ne uvlači. Nikotin preko usne šupljine ulazi u krv i daje ugodan učinak. Cigare i lule treba znati pušiti. Od prijatelja i višestrukog kuma Žarka Južnića dobio sam dekorativni stalak s lulama. Kad je Gerić to vidio pitao me zašto ne pokušam popušiti lulu. Donio mi je skripticu “Kako pušiti lulu” pokojnog Zlatka Pintara. To sam pročitao. Tomica je bio prvi koji je podučio kako se puši lula. Svidjelo mi se to. Okus je kvalitetniji nego kad se puši cigara. Lula se gleda, dodiruje, gricka… Mnoge lule su prava umjetnička djela.

Postoji solidarnost među uživateljima lule u Karlovcu?

  • Postoji nesebičnost. Lula opušta. Kada je toplo, pušim je na terasi, a kada je hladno u dnevnom boravku u kojem imam otvoren kamin, pa se pokraj njega “zavalim” u fotelju, noge dignem na tabure…

Sastajete li se kao pušači lula?

  • Postoje klubovi uživatelja u pušenju lule, no u Karlovcu ne. Nisam sklon takvim organizacijama, čak niti natjecanju u tome tko će dulje s tri paljenja šibicom pušiti pet grama duhana. Volim uživati u luli nakon objeda, uz finu glazbu, čašu kvalitetnog pića i gledanja u vatru. Može se to nazvati i meditacijom. Lula se nikada ne puši u nervozi, nego za opuštanje.

Kad si opušten ili da se opustiš?

  • I jedno i drugo. Lulu nisam nikada zapalio natašte. Pušeći lulu se može sjajno slušati. Nažalost, ne slušamo druge danas u razgovoru. Za pušenja lule može se itekako koncentrirati i slušati sugovornika.

Pospješuje dijalog?

  • Da, ali pravi. Kad bi bilo više boljih slušača bilo bi puno manje komunikacijskih problema i sukoba.

U Karlovcu Marinko Neralić izrađuje hvaljene lule. Imaš li neku njegovu?

  • Nemam. Rekao sam maloprije da više neću kupovati lule. Tu tvrdnju ću sada pogaziti. Najljepši su pokloni kad sam sebe počastiš. Marinko mi je uradio velike usluge. Neke od dragih lula je popravio. Poznajem ga, vidio sam njegove radove i sjajan je. Sreća je za sve karlovačke lulaše što imamo stručnog majstora za lule.

Kad si postao lovac?

  • Pred mnogo godina, 1971.

Tada si odlazio u lov s Josipom Brozom Titom?

  • Nisam, ali je dobro kad je šef države pravi lovac. Počeo sam stažirati 1971., a od 1972. sam lovac.

Počeo si stažirati u lovu?

  • Nekada je postojalo pravilo da mladi lovac mora biti godinu pripravnik. Kao takav ide u lov bez puške, prati lovce i uči se. Kada položi lovački ispit treba poznavati ne samo lovišta, nego i pravila postupanja s divljači. I dalje smatram da je stažiranje bilo dobro. Danas se lovački ispit polaže bez godine staža, a to nije dobro.

Prije je staž bio obavezan?

  • Tako je.

Zašto se to promijenilo?

  • Pada broj lovaca. Drugi razlog je i promjena načina življenja. Sve veća je koncentracija stanovništva u gradovima, a tu lov baš nije popularan. Život čovjeka ovisi o smrti drugih. Velika je greška mladog naraštaja što misle da sve što se nalazi na policama samoposluga ili u izložbenom dijelu hladnjače nije bilo živo. Netko je trebao oduzeti život za prehranu. Plašim se da će i mesnice nestati, jer će se smatrati da je neprihvatljivo da se izloži anatomija odojka ili janjca. Uče nas da meso ne dolazi od žive životinje. Nisu niti vegetarijanci u svemu tome nevini.

Što je njihova krivica?

  • Poticao bih suradnju sa zelenima. Većina ih jako puno priča o zaštiti, a jako malo rade. Marketinški su sjajno potkovani, ali u stvarnosti malo rade.

Misliš na ekološke aktiviste?

  • Da. Postoji velika provalija između lovaca i rigidnih ekologista. Ne moramo se u svemu slagati, no zajednički bi se moglo napraviti nešto korisno za prirodu i divlje životinje. Možemo se, primjerice, zajednički boriti protiv krivolovaca. Možemo skupa hraniti divljač dok je u šumi 70 centimetara snijega. Nisam vidio da je neka udruga zelenih hranila ptice pjevice u našim parkovima. Problem je što niti ne znaju za problem tih vrsta ptica. Lovci mogu mnogo naučiti ekološke aktiviste. Ima mnogo dobronamjernih koji se protive lovu, a koji svojim postupcima čine medvjeđu uslugu pticama pjevicama. Uzmimo primjer vikendaša koji će hraniti ptičice, no kad će pasti snijeg i kad se temperatura spusti na minus 20 stupnjeva Celzija neće dolaziti na vikendicu. Ptice koje su naučene dolaziti na to hranilište će zadnje atome energije iskoristiti da dođu do njega, a u njemu neće biti hrane, jer je vikendaš zbog hladnoće i snijega nije donio, pa će time biti osuđene na smrt. Mnogo ih ne zna da se ptice ne hrane mrvicama kruha, što je opasno po njihov život. I labudove na Korani hranimo pogrešnim namirnicama. Ne treba im bacati kruh, nego zelje ili salatu. No, to se ne baca. Često se krivolovac poistovjećuje s lovcem.

Za neke je lov kao takav neetičan. Po čemu si etičan lovac?

  • Prvenstveno po tome što moj unos u prirodu mora biti veći u odnosu ona ono što iznesem iz nje. Drugo, poštujem divljač. Pomažem joj kad je to potrebno. I u lovu se ograničavam. Prvo što me ograničava je zakon, no niti on nije dovoljan. Čovjek je napravio mnogo negativnog prema prirodi. U lovu nastojim dati divljači šansu.

Da ona tebe odstrijeli?

  • Ne. Divljač je najkvalitetniji izvor proteina. Trebali bismo najviše naučiti od onih koji su najbliže prirodi kao što su Indijanci ili Eskimi, oni koji su ovisni od svega toga. Njihovim praksama bismo trebali prilagoditi sve naše lovačke aktivnosti. U lov odlaze zbog prehrane, pa se čak i ispričavaju životinji što su joj oduzeli život. Nadalje, Indijanci ili Eskimi iskoriste sve što mogu od ubijene životinje. Kod nas se i dalje ne iskorištava niti krzno – sve osim mesa odbacujemo. Prokletstvo novog doba je filetiranje – izdvajanje najkvalitetnijeg mesa, a bacanje ostatka divljači. Pravi lovac bi trebao voditi brigu o tome. Usporedimo li prosječnog čovjeka, posebno ako je, poput mene, u sedmom desetljeću života, vidimo da je divljač u boljoj tjelesnoj kondiciji, bolje vidi, bolje čuje… No, koristim tehnologiju, pa sam u prednosti. Zbog svog uma i etike čovjek u lovu mora znati kad je dosta. Neetično je, primjerice, nakon što se odstrijeli nekoliko komada divljači, nastaviti lov, jer je lijepo vrijeme. Nema potrebe za time. Bio sam u akademskom lovu nekidan.

Kakav je to lov?

  • Jedinstven u svijetu, što sam saznao od Tonija Vrščaja, koordinatora CIC-a za 13 država. CIC, što je skraćenica za Council for Game and Wildllife Conservation, je međunarodna udruga lovaca. Akademski lov organizira Veleučilište u Karlovcu, koje je prvo na ovim prostorima organiziralo studij lovstva i zaštite prirode, na kojem predajem o odgovornom turizmu. Jednom godišnje organiziramo susret svih uključenih u taj studij. Dolaze predavači s našeg veleučilišta, Sveučilišta u Zagrebu, iz Slovenije… Taj lov se organizira već više od deset godina. Sudionici lova se međusobno upoznaju, što se koristi i za raspravu o budućnoj suradnji. Studij lovstva i zaštite prirode je na zavidnoj razini. Bio sam dan prije na pokaznom lovu prilikom čega smo studentima demonstrirali kako se vrši lov na nisku divljač kao što su zec ili fazan. Samo teoretsko razmatranje je nedovoljno.

Vraćamo se na 1971./72. Tko te uveo u lov?

  • To je duga priča, ali karakteristična za razlikovanje naraštaja. Moj sin Vatroslav se ne zna popesti na drvo.

Jel’ znaš igrati Warcraft?

  • Vjerojatno ne znam. Došlo je do pozitivne ekološke osviještenosti. Nema šanse da bi po Kupi, Korani i ostalim rijekama bilo u moje vrijeme divljih pataka, liski, labudova. Bili smo dosta ratnički raspoloženi – lovili smo žabe, punoglavce… Nije mi bio problem rukom uloviti žabu. No, bili smo i okrutni. Od kišobranskih žica smo izrađivali sulice. Znao sam po nekoliko dana tražiti dobre rašlje za izradu pračke, noškali smo se, bacali sjekire u stabla, zračnicama smo se igrali i opasnih igara koje se, srećom, više ne igraju… Prema tome, naraštaji se razlikuju.

Dakle, nije bilo čudno da se netko mlad počne baviti lovom?

  • Susjedi su bili lovci i uvijek su mi bili kao takvi interesantni. Moj pokojni otac je bio počasni član Lovačkog društva Orlovac, mada nije bio lovac. Preko njega sam ušao u to. Ušao sam u LD Orlovac gdje je lovna etika bila na zavidnoj razini. Tamo je bilo jako puno Karlovčana. I dalje postoji razlikovanje “domicilnih” i “onih iz grada”. U LD Orlovac je uvijek bilo puno više “onih iz grada”. Moji učitelji su bili sjajni – od pokojnih Berislava i Ede Lukinića, Milana Marinića, Dušana Novaka, Andrije Štalcara… Najkvalitetnija je naobrazba ona koja započinje rano – imao sam 17 godina kao lovački stažist, s 18 godina sam položio lovački ispit.

Koja lovišta obilaziš?

  • Na žalost ili na sreću ne idem više često u lov, tek pet do deset puta godišnje. Itekako vodim brigu o tome s kojim društvom lovim. U godinama u kojima se nalazim osvijestiš da je jedino što se kupiti ne može vrijeme – svaka sekunda je važna. Želim u lov s onima s kojima ću uživati, za koje znam kako će se ponašati i nakon druge butelje vina, za koje znam da ću s njima provesti kvalitetno vrijeme, kojima nije bitno koliko će kilograma mesa ponijeti doma, nego da se etički ponaša. Lovio sam na mnogo lokacija u Hrvatskoj i inozemstvu.

U Africi?

  • Nisam lovio tamo. Ponavljam, u mojim godinama više nije bitan odstrel. Postoje etape u razvoju lovca. Prvo, etapa pucanja na sve što se kreće. Drugu određuje borba da se aktivnostima kao što su prehrana divljači, izgradnja objekata i tako dalje zasluže bodovi kojima se stječe pravo na odstrel. Sljedeću fazu karakterizira skupljanje lovačkih trofeja, što sam preskočio, pa se dođe u fazu u kojoj se pazi na način lova. Sada sam u fazi kada pazim s kime idem u lov. Kad sam išao u lov na srnjaka, imao sam ga priliku odstrijeliti, no nisam povukao otponac. Nije mi to više bitno.

Kakve puške imaš?

  • Lijepe i vrijedne. Redovito ih čistim i održavam. Nažalost, ne koristim ih često. Neke su puške iz obitelji starih lovaca. Ponosan sam na puške koje sam otkupio od Željka Hermana. Prije Drugog svjetskog rata ih je kupio njegov otac, koji je bio inženjer šumarstva. Puške koje posjedujem su kvalitetno održavane – kao da sam ih jučer nabavio.

Gdje ih održavaš?

  • Sjajan puškar je Nikola Ivković. Budući da ih malo koristim, a redovito održavam, radikalni zahvati nisu potrebni. Zaključani su u kasi, odvojeno od streljiva. Puške i lule održavam uistinu kvalitetno.

Stariji pamte procvat lovnog turizma u Karlovcu. Više nije na nekadašnjoj razini. Zašto je pao i kako se može ponovno podignuti njegova razina?

  • Sjećam se vremena kada je ta vrsta turizma prosperirala u Karlovcu. To je bilo 1960-ih i 1970-ih. U Karlovac su tada prvenstveno dolazili talijanski lovci. Prosperirao je i ribolovni turizam, no lovci su uvijek kvalitetniji potrošači. Međutim, nismo dovoljno vodili brigu o našim resursima. Talijani su bili poznati što su pucali po svemu što leti – po ševama, kosovima, čvorcima…

Nisu bili etični lovci?

  • Nimalo. No, to im je bilo dozvoljeno, jer su trošili. Ipak, to je nedopustivo. Nikad ne bismo smjeli dozvoliti odstrel strogo zaštićenih vrsta. Talijani su poznati i kao lovci brzi na otponcu, pa je bilo mnogo ozlijeđenih. Njihovi pratioci i danas vjerojatno imaju pod kožom olovne sačme. No, bili su, kažem, dobri potrošači i zbog njih se poprilično razvila ponuda i najstarijeg zanata na svijetu. Ima Karlovčanki koje su se odselile u Italiju s lovcima. Takav lovni turizam nam ne treba.

A kakav nam treba?

  • Nisam siguran imamo li predispozicije za lovni turizam.

Tvrdi se da imamo i da nam to može biti poluga razvoja.

  • Ne bih se s time složio. Rado bih volio da mi netko argumentira suprotno gledište. Imamo li dovoljno prirodno uzgojene divljači?

A neprirodno uzgojene?

  • Imamo fazane iz fazanerija, ali pravi lovac ne želi pucati po fazanu iz kokošinjca. Takve fazane je mnogo lakše pogoditi. Postoje različiti oblici varanja. Možemo ponuditi samo lov na šljuke i prepelice. Lovačka društva lov na te vrste nude poluzakonito i tako si pokrivaju minuse na poslovnim bankovnim računima, jer velika sredstva izdvajaju za štete. Koliko srnjaka možemo ponuditi? Mnogo je zemalja s jako kvalitetnom populacijom lovne divljači. Nećemo nikoga uspjeti zavarati umjetno uzgojenim fazanima i patkama. U Karlovačkoj županiji možemo ponuditi nekoliko medvjeda godišnje za odstrel, no ne vidim tu pravi lovački izazov. Uglavnom se medvjedi odstreljuju sa čeke udaljene pedesetak metara od mrcilišta na koje ih se namami, gdje se odlaže hrana, uglavnom voće ili kvalitetna strvina. Ne vidim tu užitak. Ponudio bih lovcima koji idu u lov na medvjeda da ga sami pronađu i da ga ustrijele na sasvim drukčiji način, kao što rade u Kanadi ili Aljasci.

Podvig je odstrijeliti medvjeda kada se nađeš s njime oči u oči?

  • Kod nas za lovce-turiste ne postoji nikakav rizik. Medvjeda dočekaju na udaljenoj čeki koja je ugodna vikendica s iso-staklima, grijanjem, madracom… Dakle, ništa se lovcu ne može dogoditi. Ako je medvjed ranjen, neće ga tražiti onaj koji ga je ustrijelio, nego njegovi pratioci. Postoji lovačka uzbuđenost, pogotovo kod neiskusnih lovaca. U toj situaciji je najbolje kazati pratitelju da je drugi hitac njegov. Tada zasigurno medo neće daleko. No, neki lovci to ne dozvoljavaju.

Imaš li lovačkog psa?

  • Nemam psa, nažalost.

Kakve si pse imao?

  • Do pred godinu dana imao sam njemačkog ovčara iz uzgajivačnice Matije Justamenta. I danas, kada ustajem u noći, pazim da ne stanem na njega, iako Doka više nema. Spavao je uz krevet. Prije njega sam imao erdel terijera, a prije toga foksterijerku. U Karlovcu sada imam mačkicu Kyru, a u Zagrebu mačka Artura. Kyru je pred tri godine donio sin doma. U ranim jutarnjim satima je pronašao tu pokislu i promrzlu mačkicu. Nisam htio imati mačku doma.

Ne možeš s mačkom u lov?

  • Mačka je sjajna, neiskvareno dijete prirode, ali pas je kvaliteta više. No, nisam mogao sinu reći da ne primam mačku, jer je napravio dobro djelo time što ju je spasio sa ceste. Svi je volimo.

Dakle, nisi imao samo lovačke pse?

  • Zadnja dva psa su bila službena. I danas vodim brigu, kada dozvoljava vrijeme, da reduciram broj svraka i vrana u svom dvorištu, ali na primjeren način, zračnicom. U tome mi je pomagao moj erdel terijer. Možeš me sada, kada temperatura zraka padne ispod ništice, vidjeti kako odlazim u mesnicu, kupujem slaninu i loj, gotove kugle za prehranu ptica ili da u margarin stavljam sjemenke suncokreta, pa da hranim sjenice i druge ptice. To se može vidjeti na mojoj verandi i u mom voćnjaku.

Krešimir Veble

U Karlovcu se pokušalo uvećati broj ptica pjevica u parkovima nabavkom sokola koji lovi vrane, jer upravo ta vrsta ptice ugrožava ptice pjevice. Jesam li to dobro shvatio?

  • Jesi. Aktivno sam u tome sudjelovao. Nesretno je ta priča završila. Žaran Perić, moj poslovni prijatelj, je izdvojio novac kojim je kupljen sokol. Stjepan Turković, direktor Zelenila, je pristao već da ta tvrtka kupi drugog sokola. No, akcija nije zaživjela, jer nije bilo volje. Posredstvom rotarijanaca sam prije 15 godina doveo Jelenu Kralj iz Hrvatskog orintološkog zavoda. Održala je nekoliko predavanja o tome kako se hrane ptice pjevice. Htjeli smo inicirati bird watching čime bi se djeca naučila kako se promatraju ptice, a izrađivala bi i na satu tehničkog odgoja kućicu za ptice. Menadžment naših parkova je dobar, jer uklanja trula stabla. Previđa se ipak da je zdravo stablo neprihvatljivo za ptice dupljašice. To lovci znaju, ali ne i ekološki aktivisti. Malim financijskim sredstvima moguće je napraviti veliki pomak. Čavke i vrane su veliki neprijatelji ptica pjevica, kao i svrake i šojke koje su također jako štetne, te kao pravi razbojnici pljačkaju jaja i mlade iz gnijezda ptica pjevica.

Što je bilo s projektom?

  • Nije saživio. Nije prošao niti naš prijedlog koji se tiče aktivnosti na satovima tehničke kulture. Nedostaje nam entuzijast u školi koji će motivirati mlade da počnu uživati u tome. To se možda više moglo napraviti s mojom razbojničkom generacijom, koja je bila ekološki potpuno neosviještena. Ipak smo kao takvi više vodili brigu o prirodi. Današnje generacije su virtualno možda uspješnije.

Kakav turizam ima podlogu za razvoj u Karlovcu?

  • Dičimo se rezultatima hrvatskog turizma. Pitanje je koliko je kvalitetan pomak u turizmu posljedica naših vlastitih nastojanja, a koliko situacije u okružju. Nestabilnosti u drugim sredozemnim zemljama su utjecale na rast našeg turizma više nego odgoj naših turističkih djelatnika. Premalo činimo na obrazovanju. Turizam je nježna gospodarska grana koja je ovisna o kontekstu. Da se dogodi nešto negativno kod nas Hrvatska će se naći u nezavidnoj situaciji.

Zato što je turizam osnova našeg gospodarstva?

  • Da. Domovinski rat je na koljena bacio naš turizam. No, 2001. je, nakon terorističkih napada na New York i Washington, na koljena bačen turizam na svjetskoj razini utemeljen na takozvanom long haulu, zrakoplovnim tvrtkama. Ne znamo što nosi budućnost. Hajdemo stoga učiniti više na tome da osnažimo turizam. Drago mi je što sve više generacija učim o carrying capacity. To je skup metoda kojima se utvrđuje optimalan broj turista na destinaciji. Cilj je da se spriječi nanošenje štete toj destinaciji prevelikim brojem turista, ali ujedno i osigura njihovo zadovoljstvo, te da kvaliteta življenja lokalnog stanovništva bude na najvišoj mogućoj razini. Ta jednostavna definicija u Hrvatskoj, nažalost, nije zaživjela, ali jest u američkim nacionalnim parkovima. Kada čujem u rujnu da je na Plitvička jezera došao milijunti turist u godini pozli mi. Ne smije se dozvoliti da više od 10.000 do 15.000 turista na dan boravi na Plitvičkim jezerima, jer one to ne mogu podnijeti. Nisu zadovoljni time niti turisti, dok lokalno stanovništvo nitko ništa ne pita, a destinacija se uništava. Isti problem ima i Dubrovnik. Studente nastojim učiti da u turizmu moraju voditi brigu o carrying capacityju, te da hrvatski turizam može funkcionirati samo ako se temelji na hrvatskim proizvodima. Studentima kažem da ne nude u lovu niti jägemeister, niti škotski viski, niti francuski konjak, nego bisku, hrvatski džin brinjevac, čitav niz travarica iz Dalmacije, šljivovicu ili druga domaća pića. Ako povedu brigu o carrying capacityju i o tome da nude hrvatska pića i hranu, uspio sam pozitivno utjecati na njihovo obrazovanje.

Što u Karlovcu možemo turistički iskoristiti? Radi li na tome Turistička zajednica Karlovca kvalitetno?

  • Ne bih htio nikoga kritizirati. Rijeke su najveći potencijal. Korana je prepuna bila u mojoj mladosti. Što imamo od četiri prekrasne rijeke? Malo, jer ih nedovoljno koristimo. Što Karlovačka županija ima od raftinga? Imamo i problema sa smećem. Da smo napravili samo to da domicilno stanovništvo plaća sto kuna za registraciju čamca zelene boje, a vikendaši pet stotina kuna za čamac žute boje, ostali i više, već bismo s tim prihodom mogli financirati dvije plaće. Ako mislimo da je gumeni čamac bezopasan po sedrene barijere, varamo se. Čamac se spušta, ne prelazi se preko slapa. O tome se ne vodi briga. Ne postoje napisana pravila ponašanja na rijekama radi njihova očuvanja. Obiteljska poljoprivredna gospodarstva bi mogli imati svoje kioske na pojedinim mjestima kako bi njihovi proizvodi došli do turista. Turistička taksa je niska. Pogledaj koliko je kreveta u turističkoj ponudi na moru. Koliko ih je uz Mrežnicu? Bihać ima kvalitetniji odnos prema Uni, nego mi prema svojim rijekama.

Član si kluba ljubitelja fileka. Kako se sastalo to veselo društvo?

  • Fileke volim. Osnivači kluba su dečki iz PPK – Vlado Travica, Marin Cindrić i Željko Belavić, zatim Tomo Vičić i drugi Karlovčani. U početku su fileke kuhali Vičić, Štalcar i Damir Res. Zgodan je detalj da Vičić nije volio jesti fileke, nego je na našim druženjima jeo ražnjiće. To je zgodno društvo. Nema ih mnogo više – nema Tome, Nine Šikića-Šike, Đorđa Jerinića-Đokse… Nedavno smo se također okupili. Proveli smo neopterećeno i ugodno veče. Fileke ne jedem više od dva-tri puta godišnje. Kada bih ih jeo jednom tjedno, ne bi mi toliko odgovarali. Slično je s bakalarom.

Tko upisuje studij lovstva i zaštite prirode? Kakva je to socijalna grupacija?

  • Jako se izmijenila.

Vole li i oni fileke?

  • Ne znam. Prvih pet generacija su bile osobe vezane za lov. Danas je takvih sve manje. Studenti su uglavnom osobe vezane uz zaštitu prirode. U toj grupaciji je bilo i osoba koje su htjele dobiti samo akademsku titulu. To su prvenstveno bili policajci i vojnici. Bili su sjajni studenti. Bili su na gotovo svim predavanjima, u prvoj ili drugoj klupi.

Disciplinirani su.

  • Sve su učili napamet. Na ispitu bi odgovarali točno onako kako piše u knjigama, u zarez točno. Oni koji su dolazili zbog lova po drugoj su osnovi bili sjajni, jer su bili posebno motivirani. Studij je otvoren 2000. Do danas smo obrazovali zasigurno više od tri stotine inženjera lovstva i zaštite prirode. Neki od njih su kvalitetno pozicionirani. Vrščaj iz CIC-a je dostigao vrhunac u profesionalnom lovstvu. Imamo nekoliko tajnika županijskih lovačkih saveza, jednog predsjednika, nekoliko osoba koje su magistrirale na sveučilištima. Veseli da podizanjem znanja i svijesti ima i nade za lovstvo. Kad pogledam Dobru kob ili Lovački vjesnik vidim da nema broja kojem svojim tekstovima stručno ne doprinesu naši studenti. Jedan od najkvalitetnijih fotografa je Paul Jedriško, naš student, a Igor Ilić, majstor fotografije, svake godine drži predavanja o fotografiji u prirodi i fotolovu. Dakle, podiže se i svijest ne samo o lovu, nego i o zaštiti prirode.

Član si Hrvatskog filozofskog društva?

  • Da.

Kako si to postao?

  • Zahvaljujući svom bivšem studentu i prijatelju Tomislavu Krznaru. Ujedno sam član i Hrvatskog bioetičkog društva. Kad sam bio gimnazijalac birao sam što upisati. Privlačio me studij filozofije, no prevladala je racionalnost – odlučio sam postati inženjer i osigurati “čvrsti kruh”. No, stare ljubavi ostaju. I dalje osjećam strast za čitanjem. Filozofija je jako bitna. Važno je pravilno razmišljati.

Što vas je potaknulo da osnujete Rotary klub Karlovac sredinom 1990-ih?

  • Kum kluba Davor Juretić me pozvao na sastanak. Bio sam uvjeren da je zainteresiran za suradnju s Vodovodom i kanalizacijom, jer se bavio ventilima. Stoga sam na taj ručak pozvao i kolegu s posla Branimira Lovrića. No, nije bilo riječi niti o Vodovodu i kanalizaciji niti o ventilima. Kao osnivač Rotary kluba Zagreb rekao je da želi pomoći u ratu, preusmjeriti pomoć svjetskih rotarijanaca Karlovcu, no da je potrebna infrastruktura. To je bio početak ljeta 1993. godine. Sastanak osnivača bio je na Martinje. Zato slavimo na taj dan osnivanje Rotary kluba Karlovac, a tek onda svetog Martina.

Rotary klub je financirao razminiranje?

  • Upravljao financiranjem. Jedan od jako lijepih projekata Rotary kluba Karlovac je bio projekt vezan za razminiranje, kojeg smo provodili do 2005. godine. Uspjeli smo prikupiti gotovo pet milijuna eura za razminiranje karlovačkog područja. Jedna od najljepših akcija koja se događala u sklopu tog projekta je bila “I mi to možemo”. To mi je najdraža rotary akcija, jer su karlovački školarci prikupljali stari papir. U suradnji s tvrtkom Doking smo postavili akciju tako da se može kazati da se s pet kilograma prikupljenog starog papira razminirao četvorni metar Hrvatske. Trideset dana smo tu akciju provodili. Tjedno smo prijelaznu zastavicu nosili u najbolje razrede. Na koncu smo generalne pobjednike odveli u zoološki vrt u Zagrebu, posjetili tvornicu Kraš gdje su klinci mogli jesti čokolade do besvijesti, bili smo na treningu nogometaša Dinama, a primio nas je i predsjednik Stjepan Mesić. Najbolji sakupljači papira su dobili i televizor. To je dokaz da se u suradnji s Gradom može napraviti krasan projekt. Mnogo je ljudi u tome sudjelovalo. Dokazali smo da se mlade može motivirati. Nitko nikoga nije prevario. Obećali smo unaprijed što će najbolji dobiti, a to smo i ispunili. Parfumerija na Korzu nam je ustupila izlog gdje smo postavili fotografije s akcije i nagrade. Nikad neću zaboraviti kada smo klincima obećali da će Zlatan Stipišić-Gibonni posjetiti njihov razred, a nitko nije vjerovao. No, to se uistinu dogodilo i zbog toga jer je Đibo bio član Rotary kluba Split. Došao je u razred u Osnovnoj školi Švarča koji je tog tjedna polučio najbolji rezultat. Sa svakim djetetom se slikao. Dostavljene su mu izrađene fotografije, koje je potpisao, pa vratio natrag.

Jedan si od osnivača Hrvatske demokratske zajednice u Karlovcu?

  • Nisam. Član sam od 1992. ili 1993. i bio sam poprilično aktivan.

Zašto si ušao u HDZ?

  • Bio sam uvjeren da time mogu utjecati na to da se dogode pozitivne promjene. Pristupio sam HDZ-u s momcima iz Hrvatske demokratske stranke.

Prvo si bio član stranke koju je vodio Marko Veselica?

  • Nisam. Nisam bio član niti jedne stranke. Htio sam biti neovisan. Nikada nisam bio član Saveza komunista. Možda to nije bilo mudro, možda sam mogao napraviti i u onom režimu više da sam bio član. Počeo sam raditi prvog lipnja 1978. godine. Na Dan Armije, 22. prosinca, bih svake godine otišao na godišnji odmor. Niti jedan Božić nisam radio. Prestao sam ići na polnoćku 1990., jer su mi tada potrgali gumbe na ulazu. Stigao sam do vratiju. Prvi redovi su bili prepuni onih koji za socijalizma nisu nikad išli u crkvu. No, Crkva ima pravilo da sve ovce vraća u stado. To prihvaćam. Komunisti su postali veliki katolici.

Jesi li u HDZ-u zatekao Josipa Boljkovca?

  • Bio je i dalje član. Nisam više siguran.

Poznavao ga jesi?

  • Boljkovac i ja smo zgodna priča. Imali smo jako veliko razmimoilaženje oko trase autoputa. Za Domovinskog rata sam bio predsjednik Društva arhitekata, građevinara i geodeta Karlovac. Kao takav sam inicirao peticiju protiv sjeverne varijante. Na sjednici Gradskog vijeća je iza mene sjedio Boljkovac, koji je tu varijantu podržavao zdušno. Jednoglasno je odlučeno da se odbaci i da se založi za južnu varijantu prolaska autoceste.

U čemu je razlika, osim u strani svijeta?

  • Južna varijanta je ekonomski bolja. Na Slunjskim brdima je trebao biti veliki servisni centar s benzinskim pumpama, motelom i ostalim sadržajima kojih nema na području Karlovca. Sada imamo benzinsku crpku na autocesti koja se nalazi na području Općine Draganić, koja zarađuje od toga. Sjeverna varijanta je neprihvatljiva, jer je uništila Dugu Resu.

Ostala je odsječena?

  • Tako je. Nadalje, uništena je postojećom varijantom dolina Dobre – em je zagađena vizualno, em bukom. Južna varijanta je predviđala okomite prijelaze preko rijeka.

Što je bio Boljkovčev argument?

  • U to doba je jako rogoborio. Moj direktor i gradski vijećnik Branko Bedeniković je rekao tada da će se leći ispred bagera, ako će se početi graditi sjeverna varijanta autoceste. No, silnice su bile prejake, a interesi drugačiji.

Koji njihov argument je prevladao?

  • To da se radi o najkraćem putu do Rijeke, no to je deplasirano. Značajne osobe s našeg područja su time dobile izlaze na autocestu za svoje kuće i vikendice.

Pa to je valjan argument.

  • Jest. Vjerojatno se zaradilo i na zemljištima. Činjenica je da je ulaz u Karlovac sa zagrebačke strane još kakav-takav, ali sa strane Rijeke ili Splita je nezgodan, treba biti pažljiv da se ne promaši. Kad je odlučeno da se radi sjeverna varijanta, Boljkovac me nazvao i otišli smo u Institut građevinarstva Hrvatske, koji je radio projektnu dokumentaciju, te u Hrvatske ceste. Karlovcu je tada bilo ponuđeno da promijeni odluku i da će zbog toga dobiti naknadu od nekih deset milijuna dolara. Ako to ne prihvati, da će se bez obzira sprovesti sjeverna varijanta. Karlovac nije promijenio odluku i nismo izvukli makar ono što smo mogli u toj situaciji. Jedan jedini benefit nismo iz svega dobili. Razlika između mene i Boljkovca je generacijska i ideološka. No, imao je velikog smisla za komunalnu infrastrukturu. Znao je što je lateralni kanal, baratao je terminologijom i nije se mogao zabuniti. Kao zastupnik u Županijskom domu Hrvatskog sabora mi je pomogao da organiziramo sastanak u Hrvatskim vodama. Sve što nam je trebalo dobili smo.

Kakav je bio u neslužbenim situacijama?

  • Uvijek raspoložen za velike projekte. Pričao je o sletu vatrogasaca, drugu Titu, toliko zanimljivih anegdota… Da je makar netko od tadašnjih karlovačkih gradonačelnika imao 30 posto smisla za komunalnu infrastrukturu kakvu je Boljkovac imao, drugačije bi Karlovac danas komunalno izgledao.

procistac_32S Dariom Jakovićem, svojedobnim pročelnikom za financije u Gradu Karlovcu, si osmislio projekt izgradnje pročistača otpadnih voda vrijedan 36 milijuna eura, za što je Europska unija iz ISPA fonda dala 22,5 milijuna eura. To je prvi veliki europski projekt koji je Karlovcu odobren za sufinaciranje. Jedan si od najzaslužnijih za modernizaciju komunalne infrastrukture u Karlovcu. Iz tog razloga si ispraćen u mirovinu iz Vodovoda i kanalizacije tako da su ti poklonili sat i upriličili veliko slavlje?

  • Svaki projekt je djelo tima. Možda ga jesam vodio, no bilo je tu mnogo onih koji su dali velik doprinos. Bio sam više istaknut. Bilo je mnogo pritisaka sa strane. No, puno nam je Europska banka za obnovu i razvoj pomogla, posebno stoga što je tamo Karlovčanin Davor Inđić, uvijek spreman pomoći gradu svoje mladosti. Jedinica za projektne Implementacije, koja je bila dio Vodovoda i kanalizacije, od početaka je okupljala sjajne stručnjake kao što su Tatjana Stepinac ili Davorka Stepinac. Mnogo ih je provelo puno slobodnog vremena u cijeloj priči. Najveća je tragedija što smo potjerani ili rastjerani svi koji smo se educirali i koji smo naučili raditi. Potjeran sam sa zlatnim satom s posvetom i pusom direktora, kao što si ironično rekao. D. Stepinac je zaključila da joj je mnogo jednostavnije biti drugdje, pa je otišla u Hrvatske vode, T. Stepinac je smijenjena… Nema više nikoga. Moja tajnica Ivana Vojak je sada na poslovima na kojima ne može dati sve za što je sposobna.

Kako to tumačiš?

  • Prvu ozbiljnu opomenu sam dobio kada smo htjeli u EBRD-u reprogramirati stari kredit i podignuti novi kojeg bi u 90-postotnoj vrijednosti otplatile Hrvatske vode. Karlovcu je to bilo ponuđeno prije no Čakovcu i drugim gradovima, jer smo već bili klijent EBRD-a. Da nisam opomenut, bili bismo, poput Čakovca, u realizaciji projekta od 40 milijuna eura. Sad smo daleko od svega.

Je li projekt proveden u cjelosti?

  • Jest. Međutim, uvijek postoji prostor za osuvremenjivanje i poboljšanje. Amortizacija pročistača iznosi oko milijun eura godišnje. Siguran sam da se niti deset posto te amortizacije ne koristi za to da se dovrši ono što je u projektu ostalo nedovršeno. Postoji automatsko ispiranje retencijskog bazena. Kad sam ove godine u proljeće bio s Hrvatskim vodama na pročistaču vidio sam oko metar taloga u bazenu. Imamo proizvodnju bioplina na pročistaču, no nismo mogli u sklopu ISPA projekta uspostaviti sustav za proizvodnju struje, što smo predvidjeli. To se svih ovih godina moglo učiniti. Poplava je odnijela ribe koje su bile nasađene tamo da uništavaju alge. Niti to nije obnovljeno. Šetnica oko jezera je ruinirana. Htjelo se građanstvu pokazati da je pročišćena voda takve kvalitete da u njoj mogu živjeti i ribe i žabe… Uređaj za pročišćavanje otpadnih voda je trebao biti generator svih pozitivnih ekoloških akcija, inicijativa i projekata u Karlovcu. Sve goste koji dolaze u posjet Karlovcu treba odvesti na dvije lokacije – jedna je pročistač, a drugi deponij, da se vidi kako vodimo brigu za okoliš. Na uređaju su se trebali održavati susreti komunalnih tvrtki i svih udruga civilnog društva na ekološke teme.

Je li Zaplotnjak bio u pravu kada je ustvrdio da si previše znao? Je li tvoj slučaj nastao zbog problema odnosa politike i struke?

  • Svaka pametna politika će koristiti struku za vlastiti probitak. Možda spadam u neposlušne koji žele ostvariti zacrtano pod svaku cijenu. Dok se poslušnost cijeni iznad svega, znalci su u drugom ili trećem redu.

Je li ti žao što si se bavio politikom, što nisi bio samo stručnjak sa svim svojim hobijima?

  • Nije. Naprotiv. Bio sam ipak razočaran nekim stvarima.

Htio si biti gradonačelnik?

  • Bio sam 1995. godine kandidat HDZ-a za gradonačelnika Karlovca. Tada sam umalo bio fizički eliminiran s roditeljima.

Minirana ti je garaža?

  • Kad se to kaže može se pomisliti na garažu kao samostalni objekt. Iznad te garaže su spavali moji roditelji. Osumjičeni za to nedjelo – a zna se odakle su te igre krenule – ostali su jako aktivni. Čak su bili nakon toga i na izbornim listama tog istog HDZ-a kojeg sam bio član. Ako je netko spreman za vlast ubiti, trebala bi se istrgnuti stranica evidencije na kojoj se takvi nalaze, da ih se ukloni iz politike, a ne da ih se koristi zbog dugoročnih ili kratkoročnih probitaka.

Nakon toga si se povukao iz politike?

  • Da većinom, ali sam ostao aktivan u svojoj mjesnoj zajednici. No, kada sam trebao biti izabran u tijelo moje mjesne zajednice, bio sam od Grada prekrižen i spriječeno je da sudjelujem u tome. To je još jedna kap previše.

Tvrtka je mnogo uložila u tvoju edukaciju i mnogo si vraćao tvrtki. Davor Petračić je komentirao da je nelogično da tvrtka kadar u kojeg je ulagano odbacuje. Je li ovo naše društvo nepovjerljivo prema stručnima s ličnim integritetom, odnosno je li ustrojeno, konkretno u Karlovcu, tako da uglavnom samo poslušnici prosperiraju u gradskom sustavu?

  • Svi koji smo nešto naučili o fondovima Europske unije, koji smo bili najupućeniji,  rastjerani smo. Kad sam bio voditelj Jedinice projektne implementacije mogao sam reći da idem samostalno na sve te seminare, a vodio sam kolege sa sobom. T. Stepinac, koja više nije šefica uređaja za pročišćavanje, je prošla sve te seminare, isto kao i D. Stepinac. Moja tajnica, koja ima višu stručnu spremu, je išla na sve seminare. Dobili smo certifikate. Osobe koje spominjem su učile ipak najviše kroz praksu. Nemam objašnjenja za takav odnos prema struci. To ne mogu dokučiti.

Je li bilo upitno ostvarenje projekta?

  • Nije. Grad Karlovac ga nikad nije prihvatio. Kada je pročistač napravljen i kad je pušten u pogon postao je rezultat gradske politike. No, u predizbornim materijalima se nije izgradnja pročistača navodila kao cilj kojeg treba ostvariti. To je vrlo zanimljivo. Danas su svi zadovoljni pročistačom, no u njega uvijek treba ulagati. Žao mi je što nismo napravili još jedan projekt, a to je TCC.

Što je TCC?

  • To je skraćenica za Training and Competence Center. Prije sedam godina su nam na bavarskom ministarstvu zaštite okoliša dali financijsku pomoć – sufinancirali su izradu studije zbrinjavanja mulja nastalog u prošišćavanju. To smo napravili prije bilo koga u Hrvatskoj ne bismo li znali kako s time gospodariti. Pokušao sam zatim ishoditi financiranje za stvaranje edukacijskog centra za osposobljavanje kadrova uređaja za pročišćavanje. Nisam u tome uspio, no godinu kasnije sam istu ideju predložio German Water Partnershipu, koji je to prihvatio. Započeli smo raditi na tom projektu. Njemačka strana je uložila popriličan kapital i prvi rezultati su bili odlični, međutim to je bio još jedan kamen spoticanja koji je uzrokovao moj odlazak iz tvrtke, mada je Gradsko vijeće podržalo projekt. No, to se nije dogodilo i nemamo u Karlovcu takav centar koji bi poslužio ne samo karlovačkim stručnjacima ili hrvatskima, nego i stručnjacima iz susjednih država. Moja partnerica doktorica Heike Burghard i ja smo, kada smo doživjeli neuspjeh u Karlovcu, u Ulmu osnovali TCC Danubius. Imali smo početkom godine prvu edukaciju za osobe koje rade na uređaju za pročišćavanje koja je trajala 30 dana. To je održano u Zagrebu. Zar je Karlovcu bilo premalo da se tu pojede 500 ručkova, 500 večera, ispije tisuću kava… Nije to zanemariv novac, jer je 30 dana sudjelovalo u tome 15 sudionika i nekoliko trenera. To se sve moglo dogoditi u nekom od naših restorana ili hotela.

Što je rekao gradonačelnik Damir Jelić na vaše prijedloge?

  • Svi su ih načelno prihvatili, no uvijek ostane nešto između redova i nismo mogli to ostvariti u Karlovcu. Pokušali smo to ostvariti u Ogulinu, no gradonačelnik Jure Turković je bio za to, ali je rekao da se neće zbog toga sada svaditi s Gradom Karlovcom.

Što se ima svaditi?

  • Ne znam. Znam samo da postoji jako velika volja i želja s naše strane.

TCC Danubius je udruga ili tvrtka?

  • To je neprofitna tvrtka. Dobili smo potporu njemačkih razvojnih agencija i fondova. Napravili smo kurikulum osoba koje rade na uređajima za pročišćavanje, preveli dvije knjige, potpisan memorandum s DWA – organizacijom koja se bavi edukacijom na području odvodnje, pročišćavanja otpadnih voda i zbrinjavanja otpada. Autori su svih europskih standarda vezanih za odvodnju i pročišćavanje otpadnih voda.

Gdje sve radite?

  • Upravo smo imali jednu edukaciju na zagrebačkom uređaju za pročišćavanje. To smo uradili s našim strateškim partnerom tvrtkom ACO. Uistinu sam ponosan na te edukacije. Sjajne su reakcije. Budući da imamo memorandum o sporazumijevanju s DWA, moramo raditi prema njihovim principima. Dakle, svi naši treneri moraju biti certificirani DWA treneri, a svake dvije godine recetrificirani. Vodim brigu o tome zadovoljavaju li naši treneri te standarde. Ne smije nikada biti više od 15 sudionika na edukaciji, a svaka mora biti vrednovana – provode se vanjska i unutrašnja revizija. Ima još uvjeta, no sve je to da bismo mogli i dalje koristiti DWA logotip, jer u svijetu DWA nešto znači. Dakle, uvjeti su zahtjevni i skupi. No, sretni smo što sve funkcionira. Bili smo prije dva tjedna na međunarodnoj konfernciji u Sarajevu gdje sam održao predavanje, zatim sam održao predavanje u hotelu Westin na skupu komunalaca, zatim sam bio panelist u Posušju… Bio sam ove godine od nedjelje do petka na najvećem sajmu komunalne tehnike u IFAT, u Njemačkoj, u Münchenu.

Dosta se čudno ponašaš kada dođeš u München – umjesto da obilaziš pivnice i odlaziš na Orlovo gnijezdo zadržavaš se na sajmovima, sklapaš dogovore i partnerstva?

  • To je dosta netipično hrvatsko ponašanje. IFAT je u pogrešnom svjetlu prikazan u Hrvatskoj. Naše tvrtke koje idu tamo to čine neprilično, jer se organizira odlazak u pivnicu, gdje se zadržava do fajrunta, pa kratak posjet sajmu gdje se vodi briga da se ne posjeti konkurencija, pa je druga večer određena za izlazak, a zatim treći dan za šoping… Najveća vrijednost IFAT-a je što tamo ima toliko predavanja i okruglih stolova, da se mora trčati s jednoga na drugi događaj. Na tim je predavanjima jako malo Hrvata.

Direktori karlovačkih tvrtki se ne udaljavaju od okruglih stolova?

  • Ne znam. Znam da su ove godine bili predstavnici tvrtke Vodovod i kanalizacija. To znam jer sam se vidio s jednim kolegom. Dozvoljavam da su ostali bili na drugim mjestima. IFAT je strašno velik, pa je moguće da nismo bili na istim mjestima.

Ne postoji mogućnost da se vratiš u lokalnu politiku?

  • Mogu mnogo više dati u drugim djelatnostima u kojima sam angažiran. Sigurno moj stručni doprinos na državnoj i regionalnoj razini može biti mnogo kvalitetniji od bilo kakve pozicije u Karlovcu.

Objava SpiKA, Krešimir Veble: Iz Vodovoda i kanalizacije rastjerani su najupućeniji u EU fondove pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
http://kaportal.rtl.hr/spika-kresimir-veble-iz-vodovoda-kanalizacije-rastjerani-najupuceniji-eu-fondove/feed/ 4
SpiKA – Štef Benić, legenda karlovačkog nogometa: Održao 50 govora na sprovodima, ima ih i pet naručenih http://kaportal.rtl.hr/spika-stef-benic-legenda-karlovackog-nogometa-odrzao-50-govora-sprovodima-ih-pet-narucenih/ http://kaportal.rtl.hr/spika-stef-benic-legenda-karlovackog-nogometa-odrzao-50-govora-sprovodima-ih-pet-narucenih/#comments Mon, 14 Nov 2016 06:08:21 +0000 http://kaportal.rtl.hr/?p=247074 Sjeli smo i pospikali s legendom karlovačkog nogometa Stjepanom – Štefom Benićem, 69-godišnjom legendom karlovačkog nogometa koji je ušao u povijest svjetskog, jer je vodio obje momčadi na jednoj utakmici. Kako je došlo do toga? – U Nogometnom klubu Karlovac sam bio koordinator kada sam zamoljen od prijatelja iz NK Petrova gora da im pomognem. …

Objava SpiKA – Štef Benić, legenda karlovačkog nogometa: Održao 50 govora na sprovodima, ima ih i pet naručenih pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
dscn4368Sjeli smo i pospikali s legendom karlovačkog nogometa Stjepanom – Štefom Benićem, 69-godišnjom legendom karlovačkog nogometa koji je ušao u povijest svjetskog, jer je vodio obje momčadi na jednoj utakmici.

Kako je došlo do toga?

– U Nogometnom klubu Karlovac sam bio koordinator kada sam zamoljen od prijatelja iz NK Petrova gora da im pomognem. Natjecali su se tada u Drugoj županijskoj nogometnoj ligi, a željeli su u viši rang natjecanja. Procijenio sam da imaju potencijala i da s malo stručne pomoći mogu ostvariti ambicije. U tome smo i uspjeli. U međuvremenu je u NK Karlovac Mario Vrbanić prestao voditi seniore, pa sam od njega preuzeo taj posao. Međutim, ne mogu biti trener u dva kluba, ne mogu biti licencirani trener u oba. To isprva nismo znali. Stoga sam poništio licenciju koju sam imao u NK Petrova gora, ali sam mogao ostati na njihovoj klupi kao član stručnog stožera. Ždrijeb je htio da se u četvrtfinalu županijskog nogometnog kupa sastanu NK Karlovac i NK Petrova gora. Dao sam upute jednima, a potom drugima. Za sjećanje su mi poklonili dres koji je bio kombinacija dresa NK Karlovac i NK Petrova gora, s grbovima tih klubova. Slučajno je, dakle, sve to ispalo, ali sam ponosan na tu priču.

Tko je prošao u polufinale? Vi ste sigurno.

– NK Karlovac je pobijedio 8:0. To je ipak odraz razlike u kvaliteti.

U biti ste samo pustili dečke da igraju?

– Tako je. Rekao sam im da igraju fer, da poštuju suigrače i to je to. Prijateljski smo se rastali, a tako smo se i sastali.

Taj slučaj je imao velik odjek.

– Pa posebnost je kada je isti trener obje momčadi na utakmici. Ne vidim ništa loše u tome da pomognem jednima i drugima.

Je li Vas zvao Michel Platini?

– Nije nitko iz struke zvao niti sam imao problema sa savezom.

Razlučimo NK Karlovac i NK Karlovac 1919. U kojem ste klubu?

– Koordinator sam struke u NK Karlovac 1919. Nasljednici smo NK Karlovac. Ispadanjem iz prve hrvatske nogometne lige nastaju financijski problemi koje nije bilo moguće riješiti. Dug je iznosio oko od dva milijuna eura. Ne bismo li spasili stogodišnji klub nekolicina nas je osnovala NK Karlovac 1919. Htjeli smo spasiti omladinski pogon i aktivnosti, a NK Karlovac je brisan iz registra udruga nakon stečaja. Ono malo imovine što je imao prebacili smo na NK Karlovac 1919.

Kolokvijalno klub nazivate NK Karlovac?

– Tako je.

CIMER SA ŠTEFOM LAMZOM

U nogometu ste 57 godina. Vodite statistike, pa navedimo neke Vaše nogometne.

– S 13 godina života sam ušao u nogomet. Počeo sam igrati za NK Zadrugar sa Mostanja, pa za NK Duga Resa. Dvije godine sam igrao za NK Lokomotiva iz Zagreba u Drugoj nogometnoj ligi Zapad. Tamo sam ostvaren kao igrač i kao takav igrao i protiv NK Karlovac koji je tada ušao u ligu. Jedan naspram nula smo izgubili. Tada su me zvali da se vratim u Karlovac, što sam i učinio 1970. No, osjetio sam tada potrebu za zaradom i putovanjima. Bio sam student prava, a imao sam i prometnu nesreću koja me šest mjeseci udaljila od igranja i studiranja. Stoga sam u drugoj godini studija napustio fakultet. Otvorila mi se potom prilika da odem u Australiju. Posredstvom Ante Pavlovića i Zorislava Srebrića, koji su bili djelatnici u nogometnom savezu, uspio sam ostvariti kontakt i prelazak u NK Croatia iz Melborunea. To je bilo nakon sloma Hrvatskog proljeća 1972. godine.

Tamo ste bili cimer sa Stjepanom Lamzom?

– Tako je. Bili su tamo i Vid Horvat, Martin Boban, Zlatko Lepan… Bili su to amaterski reprezentativci Jugoslavije. U tom klubu sam proveo godinu i pol. Nažalost, morao sam se vratiti jer mi je isticao ugovor, a i čekao me poziv za služenje vojske. Nadao sam se da ću izbjeći to zbog prometne nesreće. Čim sam se vratio iz Australije dočekao me poziv za odsluženje vojske, no uspio sam se osloboditi vojne obveze. Nakon toga sam pola godine proveo u Švicarskoj, u St. Gallenu, te par mjeseci u Monteu na Ženevskom jezeru, da bih se od ljeta 1974. godine skrasio u NK Bellinzona iz Švicarske kao igrač, a potom još godinu i pol u Mendrisiou. Po isteku ugovora navršio sam tridesetu godinu života, a nisam imao staža niti socijalnog i zdravstvenog osiguranja, pa sam se odlučio vratiti doma. Bila je još jedna mogućnost da odem igrati u Caracas, no zapeli su pregovori. Moj menadžer Slobodan Kašić je bio i menadžer venecuelanske vaterpolo reprezentacije, pa sam posredstvom njega pokušavao srediti taj angažman, no bilo je tu problema s vizama. Nisam htio ići tamo potpisivati ugovor, nego sam htio da ga potpišemo u Europi, jer po ugovorima u pravilu nastrada igrač, a htio sam neka jamstva… Ipak sam dobio posao u Konteksu, karlovačkoj tekstilnoj tvornici, i tako je započela moja profesionalna karijera. Priključio sam se tada Branku Čavloviću-Čavleku u stručnom radu s pionirima, pa je tako počela moja trenerska nogometna karijera. S obzirom da nisam pušio i da sam do 26. godine života pio isključivo sokove…

A nakon toga...

– …sam na vino lagano krenuo. I dan-danas volim popiti crno vino. Uglavnom, živio sam zdravo i očekivao sam da ću igrati do 40. godine života. No, ipak sam se posvetio trenerskom zvanju. Vodio sam seniore NK Karlovac 15 godina u 11 navrata.

Koliki je prosjek trajanja „mandata“?

– Trenirao sam ih po godinu, pola godine, dvije godine… Uvijek je trebalo uskočiti. I nedavno sam vodio juniorsku momčad na kupskoj utakmici u Kostreni, jer je kolega Miro Pribanić, trener te momčadi, obolio. Vodio sam ove godine i seniorsku momčad tri kola, nakon što je kolega Sanjin Lucijanić otišao u Saudijsku Arabiju gdje je angažiran. Uvijek sam bio najjeftiniji trener i onaj tko je gasio požar. Ako bi se zbog slabih rezultata smijenilo trenera, uskočio bih privremeno na njegovo mjesto. Trenirao sam kadete, limače, pionire, sve selekcije… Više od 15 godina sam radio s mladim selekcijama. U klubu sam 33 godine. Često sam slušao primjedbe sa strane da je lako raditi u NK Karlovac zbog dobrih uvjeta. Stoga sam se htio maknuti malo. U tri navrata po pola godine sam radio u NK Ilovac, godinu i pol sam vodio NK Jaska, a zatim sam bio po godinu u Dugoj Resi i u NK Tehničar, NK Korana, NK Slunj, a dvije godine u Vojniću. Godinu sam proveo i u Krašiću. Dakle, vodio sam deset klubova. S NK Karlovac sam ostvario nekoliko važnih uspjeha. Pobijedili smo u dva navrata Hajduk u prijateljskim susretima – u Karlovcu 3:2, a u Splitu 2:1. Pobijedili smo u Školskoj sportskoj dvorani “Mladost” Dinamo u malom nogometu 3:1, a vrlo jaku juniorsku ekipu Dinama s juniorima Karlovca 5:2 u malom i 3:2 u velikom nogometu. S Karlovcem sam osvojio kup Nogometnog saveza Središte, a iz daljnjeg natjecanja izbacio nas je Vardar iz Skopja. Imao sam mogućnost trenirati i jače klubove u Varaždinu, Bjelovaru i Velikoj Kladuši, no procijenio sam da je profesionalni nogomet kruh sa sedam kora. Stoga sam ostao u Konteksu gdje sam napredovao s vremenom od trgovačkog putnika i komercijalnog direktora pa do mjesta generalnog direktora. S time sam zadovoljan. Konteks mi je osigurao egzistenciju i relativno dobru mirovinu. U nogometu mogu biti profesionalni trener, ali taj posao je vrlo nesiguran. Ako izgubiš tri utakmice uzastopce, smijene te. Da mi se to dogodi, sam bih sebe smijenio. Bio sam tri godine direktor stadiona i osam godina predsjednik Škole nogometa “Branko Čavlović-Čavlek”, te nastavljao vršiti različite stručne funkcije kao što su sportski direktor, koordinator struke i slično. U NK Karlovac 1919 imamo 12 selekcija. Imamo u njima više od 150 igrača, devet trenera… Sve ih treba koordinirati. Najvažnija selekcija su karliči, jer su baza. Ako se zaljube u sport, ostaju vjerni njemu.

OBIŠAO 3 KONTINENTA, 24 DRŽAVE I NOĆIO U 169 HOTELA

Koliko ste država obišli?

– Bio sam na tri kontinenta i u 24 države. Noćio sam u 169 hotela. Pretežno mi je to nogomet dao.

To su najluksuzniji hoteli?

– Vrlo su luksuzni. Bio sam na Tasmaniji, po ostalim dijelovima Australije, pola Europe sam prošao…

Kako pamtite te brojke?

– Kad ne mogu zaspati, krenem nabrajati, raditi statistike…

To je radite po sjećanju?

– Da.

Koji je bio najbolji hotel u kojem ste odsjeli?

– Hoteli iz lanca Intercontinental. Radio sam šest mjeseci u hotelu Intercontinental u Australiji, i to kada je na svijetu bilo samo 49 hotela u tom lancu. U mjesec dana sam savladao zanat. Dobio sam certifikat da mogu raditi u svakom hotelu Intercontinental. Promoviran sam bio za glavnog konobara u posluživanju hrane i pića. Certifikat koji sam dobio mi je koristio u Švicarskoj, jer sam temeljem toga dobio posao. To je lijepo zanimanje. Bilo mi je lijepo to raditi i bilo mi je žao kad sam napuštao taj posao, no moje su ambicije bile vezane za nogomet.

Svijet glamura Vam je bio manje sjajan od svijeta nogometa?

– Bio je. Ugošćavali smo u hotelima različita prvenstva – za izbor miss tinejdžerice Australije, za najboljeg barmena Australije, snimane su emisije za Fidži, radile su se kod nas različite revije… Moglo se lijepo zaraditi, posebno na Božić i Novu godinu.

Kako se dogodilo da se vratite u Jugoslaviju iz Australije, iz kluba NK Croatia, a da nemate problema s vlastima?

– Hrvat sam i volim sve hrvatsko.

AUSTRALIJSKA PRIČA

stef-benic-719x1024U nezgodno vrijeme ste otišli u Australiju. Je li Vas tamo ugostila ustaška emigracija?

– Bilo je ustaških elemenata tamo. No, klupski čelnici su se ograđivali od politike. Bili smo hrvatski klub i tada sam znao što je Hrvatska, a što Srbija. Tada sam doživio najljepše nogometne trenutke. Osvojili smo državni kup igrajući u finalu protiv srpskog kluba JUST, što je skraćenica za „Jugoslavenski ujedinjeni sportski tim“. Predsjednik tog kluba je bio Ante Kovač koji se niti mrtav nije smio vratiti u Jugoslaviju. Bio je Hrvat i četnik.

Poznavali ste ga?

– Jesam. Bio je vlasnik restorana u koji sam otišao jednom. Na finalu, u kojem smo igrali s JUST-om, bilo je prisutno 10.000-11.000 gledatelja. Od tog broja sedam tisuća su bili naši navijači. U našoj momčadi je bilo Hrvata, Škota, Iraca i Engleza, a bio je i jedan Grk. I tada je u politici bilo pet ili šest hrvatskih stranaka koji su radili biznis od hrvatstva i međusobno govorili jedni protiv drugih. Međusobno bi se u čaši vode utopili. Poseban je osjećaj nakon pada Hrvatskog proljeća zaigrati za Croatiu iz Melbournea. Kad sam se vratio u zemlju imao sam nekoliko obavijesnih razgovora, no ne prevelikih komplikacija.

S Vama je u klubu igrao Lamza?

– Imao je tu nesreću da je nakon utakmice Dinama protiv Eintracht Frankfurta pao s balkona vile Rebar. Drugi dan je trebao ići Lieg da odabere stan, jer je već potpisao predugovor sa Standardom, a potom je trebao potpisati i ugovor vrijedan 55.000 američkih dolara. Fahrudin Jusufi je s menadžerom Eintrachta došao u kupaonicu, pod tuš, i Štefu dao karton da upiše na njega cifru. Upisao je sto, što je značilo da je trebao od njih dobiti sto tisuća dolara. Inače, to je bilo čudo – Eintracht Frankfurt je na domaćem terenu dobio Dinamo 3:0, a u Zagrebu je, prvenstveno Štefovom zaslugom, Dinamo dobio 4:0. Poslije takvih utakmica je običaj da se momčad malo odmori. Lamza je ostao zaključan u sobi. Probudio se u 11 sati, jer je u podne imao dogovor u Gradskoj kavani u vezi odlaska u Belgiju, i nije mogao otvoriti vrata, pa se pokušao spustiti preko balkona. No, poskliznuo se. S prvog kata je pao na glavu i rame te, naravno, nastradao. Probudio se u bolnici. Propali su svi transferi, jer je njegov oporavak trajao godinama. Oproštajnu utakmicu za Dinamo je odigrao protiv Benfice. Igrao je potom u NK Rijeka i Zagreb. U Croatiju iz Melbourna je došao 1972. Šest mjeseci smo zajedno spavali i živjeli u Australiji. Igrao je do nove povrede, gležnja. Štef je najveće igračko ime Dinama. Ostali smo do danas prijatelji. Ponosan sam na to prijateljstvo.

Kako su izgledala vaša druženja u Australiji?

– Divna su bila. Štef je zaslužan što sam oženio suprugu Anu. Upoznao me s njom, koja je u Australiji boravila u posjeti kod svog ujaka, nakon jedne utakmice. Dok smo bili tamo, živjeli smo kod gospođe Branke Zubović, inače Zagrepčanke. U emigraciji je bila od 1945. Ana je došla nedugo nakon našeg upoznavanja živjeti također kod nje u kući. Nakon šest mjeseci zajedničkog življenja vratila se sa mnom u Hrvatsku. Vjenačali smo se 21. travnja 1973. godine, na Veliku subotu. Uglavnom, nakon što neko vrijeme nije pio, Štef je počeo uistinu puno piti i tu nije bilo pomoći. Klub je osigurao karte, ispratili smo ga na lijepom oproštaju. Pričao mi je o svojoj karijeri. Nekada je igrao u Karlovcu, kad je gostovao s mariborskom momčadi s kojom je kao mladić nastupao. Često je dolazio u Karlovac gdje je imao sebi slične. Rekao mi je da je znao zaspati u vlaku, pa se probuditi u Karlovcu, a sljedeći vlak čekati u Europi na Baniji.

Možete li rekonstruirati baš svaku utakmicu u kojoj ste sudjelovali? Uočavam da imate precizno pamćenje. nogomet_07

– Ne mogu, ali mogu važne. Dvadesetak utakmica ne mogu zaboraviti. Najvažnija je ona kada smo osvojili australski kup. Čitav stadion je odjekivao od uzvika: “Hrvatska, Hrvatska”. Ograda nema tamo, ali nitko nije uletio u igralište dok je trajala utakmica, jer je osiguranje bilo jako. JUST je baštinio jugoslavenski, a mi engleski način igre. Nismo centar mogli prijeći 20 minuta, no kada smo ga prešli prvi puta zabili smo gol. Htjeli smo pobijediti za sve naše navijače. Računali smo da će ih poraz jako pogoditi. Deset minuta prije kraja utakmice s 20 metara nam sjajan igrač Tommy Stanković, koji je načinom igre podsjećao na Dragoslava Šekularca, krasnim lobom zabije gol. Za produžetka, poput idola Dražana Jerkovića, pokušao sam zabiti gol škaricama. Lopta je pogodila gredu i odbila se, a Jimmy Mackay je potom zabio za 2:1 i tako je ostalo. Nakon što je utakmica završila, tisuću gledatelja se spustilo na teren. Nosili su nas, gurali nam dolare u gaćice… Inače, Mackay je bio naš kapetan, ali i kapetan reprezentacije Australije koja je na svjetskom prvenstvu u Münchenu izgubila samo 3:0 od tada moćne reprezentacije Zapadne Njemačke, a nije bio profesionalni nogometaš, nego krovopokrivač i u radničkom kombinezonu je dolazio na treninge. Krasnu sam utakmicu odigrao i u Švicarskoj, u Mendrisiu. Igrali smo za ulazak u drugu ligu i u odlučujućoj utakmici sam bio jedan od boljih igrača. Odgovarao nam je i neriješeni rezultat, ali smo pobijedili 3:2. Tisuće navijača nas je dočekalo na željezničkoj postaji. Svaki igrač je stao na jedan automobil, dvadeset starih volkswagena je vozilo 20 igrača na krovovima do središta grada gdje je bila fešta. I s Lokomotivom sam imao zapaženih utakmica. Na prvoj u Banjaluci zabio sam jedan, a namjestio još jedan gol. Prije toga Lokomotiva nije četiri kola postigla zgoditak. Na sljedećoj utakmici, koju smo igrali u Zagrebu, protiv Jedinstva iz Bihaća, gosti su poveli, a potom sam zabio za 1:1 i “narihtao” gol za 2:1. Proglašen sam igračem utakmice. U novinama je sljedećeg dana izašla moja slika s naslovom “Drugi Crnić”, jer sam naslijedio Antu Crnića koji je bio dvije godine najbolji strijelac druge lige zapad, nakon čega je otišao u Dinamo, no nije se zadržao u nogometu, nego je završio studij prava i ostao je raditi na željeznici. Dakle, uspio sam se afirmirati. Na sam Uskrs 1979. igrali smo na Kajzerici pred tri tisuće gledatelja protiv Borca iz Banja Luke kada sam zabio gol i bio proglašen igračem kola. Čitav tjedan su novine pisale o meni. Za daljnji napredak je trebalo sreće i odvažnosti. Kad sam došao u Švicarsku zaigrao sam isprva za Lugano, koji je bio prvoligaški klub. No, bilo je to konfuzno, sa sedam novih igrača na probi. Taj transfer bi iznosio 250.000 njemačkih maraka, od čega bi 50.000 išlo menadžeru. Vrlo dobro sam igrao, no pojavio se na probi i Argentinac iz River Platea koji je bio star 38 godina, ali je došao s putovnicom na kojoj piše da je deset godina mlađi. Zabio je na probnoj utakmici gol, pa su ga odabrali. Da ga nije bilo, prošao bih probu. Stajao je 450.000 njemačkih maraka. Prijatelj Zvonimir Magdić-Amigo mi je rekao da je taj igrač bio prvak svijeta s River Plateom. Da sam prošao, financijski bih se osigurao, mogao bih kupiti tri dvosobna stana u Karlovcu.

Ali i bez toga ste zaradili enormno bogatstvo baveći se nogometom?

– Pa ne baš enormno.

MERCEDES VOZI 28 GODINA

Vozite mercedes…

– Nešto jesam zaradio. Kupio sam si stan. Mercedese vozim 28 godina, automatike 22 godine. Nikad nisam kupio nov automobil. Prevezao sam kao trgovački putnik i komercijalist više od milijun kilometara. Uvijek sam htio voziti velik automobil zbog udobnosti i sigurnosti. Imao sam Peugeot 404, Citroen DS21 – ajkulu, Mercedesa 280SE… Sad vozim Mercedes 300SL cabrio. To mi je posljednji mercedes i ostavit ću ga unuku. Ne bih taj auto prodao za ništa. Bila je privilegija igrati nogomet, jer sam obišao svijet i zaradio novac. I u Karlovcu smo imali skromnu, činovničku, plaću. Na poslu je bila solidna. Automobil je zarađivao i za sebe i za mene. Samo od samostalnosti Hrvatske mi je više od 50.000 eura ostalo u klubu, jer sam često “krpao” financijske “rupe”. Nisam klub nikada tužio. Da imaju novac vratili bi ga.

Spomenuli ste Mackaya i da je u kombinezonu dolazio na treninge. Često se kod nas tvrdi da nogometaši mnogo zarađuju, a slabo igraju, dok u inozemstvu postoje poluprofesionalni ili amaterski klubovi koji bolje funkcioniraju, pa čak i čije momčadi bolje igraju bolje nego ove naše profesionalne. Kako to komentirate?

– U pravu ste. U inozemstvu nogometaši rade i zarade mirovinu. Novac koji lagano dolazi se i lagano troši. Nitko ne razmišlja da se sutra može nešto dogoditi i da primanja mogu presušiti. Poznajem drastične primjere nogometaša koji su nekada zarađivali mnogo, a i mnogo trošili, da danas ne bi više imali za kavu. Valja odati priznanje Zdravku Mamiću, jer je učinio to da nogometaši Dinama i osoblje kluba primaju uredne plaće, da se u tom klubu može zaraditi i solidna mirovina. Kad sam došao u Švicarsku, nitko od nogometaša nije bio profesionalac. Unatoč tome, Zürich je igrao u polufinalu Lige prvaka s Manchester Unitedom od kojeg je izgubio minimalno, s golom razlike. Ilija Katić iz Osijeka je igrao za Partizan, a onda je došao u Švicarsku, gdje je pola dana radio, a potom igrao nogomet, jer inače ne bi mogao dobiti dozvolu da živi u toj zemlji.

ŠEF ČISTAČICAMA U BOLNICI

Niste u Švicarsku mogli doći kao nogometaš?

– Ne. Niti kao skijaš. Moj kapetan u Australiji je, ponavljam, bio krovopokrivač i prljav je dolazio a trening, a bio je prvi u trčanju i uopće najmarljiviji. Slobodan Santrač je bio najbolji jugoslavenski strijelac, njegov transfer je vrijedio pola milijuna njemačkih maraka, ali je morao pola dana raditi kada je igrao za Grasshopper.

Što je radio?

– Nešto na nekoj hotelskoj recepciji. U Švicarskoj su Vam radnu dozvolu mogli osigurati samo ugostiteljstvo, hotelijerstvo i medicina. Prvo sam radio u hotelu, a onda sam u jednoj bolnici sa tri stotine kreveta bio šef čistačicama. Na taj način sam zarađivao, uz to što sam zarađivao igrajući nogomet, a ujedno mi je obračunat staž i za mene isplaćivani doprinosi. Nakon što sam stigao u Švicarsku prva tri mjeseca nisam ništa radio, a onda sam, jer sam bio slobodniji, počeo i više trošiti, pa bih otišao u Milano…

KLAĐENJE NA KONJSKIM UTRKAMA

Posjećivali ste mode revije?

– Ne, nego konjske trke. Inače, pola stoljeća sam navijač Milana, pa sam i utakmice posjećivao. Uglavnom, dok ne radim više trošim. Imao sam tolike sreće s konjima da sam tri puta u Australiji dobio kvadreru. To znači da sam u četiri trke, od osam u tom ciklusu, pogodio pobjednika. To je kao da dobijete sedmicu na lotu.

Koliko ste zaradili kladeći se na konjskim utrkama?

– Dobio bih i po pet stotina australskih dolara. To je bilo puno, jer je plaća bila 60-70 dolara. A uložio bih pola dolara.

Kladili biste se, dakle, na najveće autsajdere?

– Pratio sam kako je pojedini konj nastupio na prethodnim utrkama. Ako bih vidio da podiže formu, kladio bih se na njega.

U Švicarskoj nije bilo konjskih utrka?

– Nije. Milano je poznat i po njima.

Što Vam je rekao Silvio Berlusconi?

– Ništa. Nisam ga upoznao, nažalost. Možda ću 20. studenog otići na derbi Inter – Milano. No, da se vratim na utrke. Kad netko dobije velik novac, dobio ga je kladeći se na utrke s 25 konja. To je lutrija koja nosi milijune dolara. Dogodilo se da je jedan naš čovjek iz Barilovića dobio milijun i pol dolara kladeći se na konje. U ponedjeljak je predviđeno da se vratim iz Australije. Prije toga, u subotu, sam otišao na veliko trkalište na Flemington streetu u Melbournu – kladim se, igram kvadreru. Pogodim ishod tri trke, od toga pobjedu dva autsajdera. Jedan konj se zvao Velež, poput mostarskog nogometnog kluba. Za četvrte utrke na 1800 metara trči konj All Shot. Bilo je jasno da će pobijediti i to bi mi donijelo oko 15.000 dolara. Već slavimo, no tada se približava drugi konj, favorit. Pokazuje se fotofiniš – džokej konja na kojeg smo se kladili drži tako da mu je podvio glavu, a ovom drugom konju je glava bila isturena naprijed.

Za njušku je dobio?

– Za njušku! To je taj prljavi posao. Svi koji su izgubili sedam prethodnih utrka kladili su se na tog favorita. Dakle, tako su spašeni vlasnici kladionice od isplaćivanja velikih suma novca. Igraju Dinamo i Osijek, primjerice. Koeficijent na Dinamo je 1.20, a na Osijek 7.00, recimo. Svi se klade na Dinamo, a on izgubi, pa kladionici ostane lova.

Ima li u nogometu namještanja?

– Postoje džentlmenski dogovori ponekad. Nisam nikada svjedočio kupovini utakmice ili sličnome, ali se može pogodovati. Ako Real Madridu ili Milanu treba pokoji bod da nastavi s natjecanjem, pomoći će si međusobno.

Dakle, i na najvišoj razini toga ima?

– Ima.

A na nižim razinama?

– Uvijek postoje nekakvi interesi, kao što postoje u biznisu, politici i tako dalje. Nismo toliko moralni i toliko čvrstog karaktera da ne bismo popustili ponekad. Radimo li to iz prijateljstva ili da pomognemo slabijoj postavi ili nešto treće…

Vratimo se u Lugano.

– Nakon što nisam prošao probu, otišao sam u drugoligaški klub Bellinzona. Taj transfer je bio mnogo manje novčane vrijednosti, nego što je trebao biti u Lugano, jer ovima baš nije niti trebalo pojačanje. Zato sam i otišao u Mendrisio, koji je igrao u trećoj ligi, gdje je bio Andrija Perčić iz Rijeke trener. Vratili smo se u drugu ligu, no nismo se nešto sporazumjeli, pa sam prekinuo suradnju, a i očekivao sam da ću se dogovoriti za odlazak u Venezuelu.

PRIJATELJEVAO S ČAVLEKOM I PERUŠIĆEM

Jeste li se u Švicarskoj viđali sa Željkom Perušićem?

– Jako puno. Bio sam kod njega dva tjedna. Susjedi smo u zavičaju, takoreći. Spojio nas je novinar Miroslav Rede, koji mu je vjenčani kum. Igrali smo jednu revijalnu utakmicu, a poslije smo otišli u restoran. Tada je Miro predložio da odem kod Željka Perušića u St. Gallen, gdje je bio trener već četvrtu godinu. Sljedeći sam tjedan već otišao tamo i proveo sam kod Željka dva tjedna. No, tog ljeta je prelazio u Vaduz, glavni grad Linhenštajna, a to je bio četvrti rang natjecanja. Bilo mi je vrlo čudno da igrač i trener takvog ugleda odlazi na takav posao, no kad sam vidio kakvu su mu plaću namijenili pomislio sam da se to ne može odbiti. Predložio je da mu se priključim. Trenirao sam s njima dva tjedna. Možda bih i ostao da sam razumio tu njihovu vrstu njemačkog jezika. Ubilo me to. U osmogodišnjoj školi sam ostvarivao odličan uspjeh iz svih predmeta osim iz njemačkog jezika, gdje sam uvijek dobivao trojke. Ništa nisam razumio u Vaduzu. Prošao sam Švicarsku uzduž-i-poprijeko, ali je skupa i godine trebaju minuti da se nešto stvori. Inače, dok sam boravio tamo, 30. rujna 1975. godine, rodila mi se prva kćer i preminuo mi je otac, dakle istoga dana. Kad sam se vratio u Švicarsku, prije početka prve utakmice, pred dvije tisuće gledatelja, održana je prvo minuta šutnje za mog oca, a potom je obznanjena radosna vijest o rođenju moje kćeri, pa se prolomio aplauz.

Kada ste upoznali Čavleka?

– Imao sam možda deset ili 11 godina. Ne sjećam ga se kao igrača u naponu snage, ali ga se sjećam kao veterana. Radio je i igrao za Žitoproizvod, a te sam utakmice gledao. Svi smo ga poznavali kao djeca. Jako smo se družili. U potpunosti smo se sprijateljili nakon što sam se ostvario kao igrač. Bio je vrlo ljubazan. S Tomicom Vlainićem mi je otvorio vrata Zagreba. Ugodno je bilo družiti se s njima. Upoznali su se s mnogim poznatim osobama iz svijeta sporta i sportskog novinarstva. Volio sam ga kao oca. Nosio sam ga, vukao sam ga, pomagao mu do zadnjeg dana života. I danas ga cijenim i pohodim njegov grob, jer sam počeo raditi s njime kao trener. Znam čitav njegov put. Igrao je s Ivanom Hitrecom-Icom, a to je najveće ime u povijesti hrvatskog nogometa. Čavlek je 1942. godine na stadionu u današnjoj Kranjčevićevoj zabio dva gola za pobjedu HAŠK-a protiv Ferencvaroša od 4:2, koji je tada bio nešto poput Real Madrida danas. Sudjelovao je 1943. u pobjedi mlade reprezentacije Nezavisne Države Hrvatske (NDH) protiv Italije u Padovi, a Talijani su tada bili svjetski prvaci… Čavleka su kao trenera svi cijenili, bio je u rangu sa Stevanom Vilotićem, Lukom Kaliternom, Franom Matošićem… Svaki dan se poklonim njegovoj slici na stadionu. Bio je cijenjen izvan Karlovca više nego u Karlovcu. Afirmirao sam i nogometnu školu koja nosi njegovo ime. Brinuo je o školovanju djece koju je trenirao. Jedan dečko je imao iz zemljopisa negativnu ocjenu. Nije znao odgovoriti koji je glavni grad Francuske. Čavlek mu je opalio čvrgu i pitao ga je li čuo za Pariz. “Jesam”, odgovorio je taj učenik, a potom je Čavlek rekao učiteljici: “Vidite da zna, samo se srami”. Čuda je izvađao. Igrači koje je školovao bi mu trebali dignuti spomenik.

Koliko je nogometaša prošlo kroz njegove noge?

– Tisuće.

Tko je najbolji Čavlekov učenik?

– To je vječito pitanje. Najveći talent u povijesti karlovačkog nogometa je Vladimir Baršić. Međutim, zadovoljavao se malim stvarima. Bio je amaterski reprezentativac Jugoslavije i član Dinama, ali nije zagrizao za to. Nogomet je shvaćao kao igru, zabavu. Vidio je da može na vrh. Veliki izdanci Čavlekove škole su Zvjezdan i Boro Cvetković, Rajko i Željko Janjanin, Mihajlo Bošnjak… Napravili su velike karijere, no Ivan Pešut, Zdravko Marčetić, Đuro Batinić, Miroslav Kralovec i Marijan Žitko su bili bolji igrači, a stjecajem okolnosti nisu nastavili karijeru u višim razinama natjecanja. Neki koji su deset ili 15 godina igrali za Karlovac za taj klub su dali zasigurno više od Bore, primjerice, ali Cvetković je igrač reprezentativnog formata. Sve sam ih trenirao. Ponosan sam na njih.

Jeste li u kontaktu?

– Kako da ne? Sad će biti deseta godina kako se družimo. Svi ti izbjegli, otišli, prognani iz Karlovca, kako već želite to nazvati, sastaju se zadnjeg četvrtka u lipnju u Beogradu. Dolaze na to druženje iz sedam država – Slovačke, Češke, Slovenije, Kanade…

Dolazi li netko iz Karlovca?

– Dolazimo Borivoj Bijelić-Bobo, Jako Filipi, Ivan Božić i ja. Tri dana se igra nogomet, druži… Prisjećamo se lijepih vremena, poštujemo međusobno…

BOLJKOVČEVA LUKAVOST

Poznata je epizoda iz kvalifikacija za drugu ligu 1960. godine. Nikad nije utvrđeno tko je otrovao nogometaše Karlovca u Mariboru, ali sam siguran da to znate.

– Znam.

Tko ih je otrovao?

– Rukovodstvo NK Karlovac.

Ne Mariborčani?

– Ne. Znam dosta o toj utakmici. Pratio sam već tada nogomet. Bio sam na prvoj utakmici u Karlovcu kada smo tukli NK Branik 2:0. Lamza je igrao tada za njih. Igrali su dosta ležerno. Zašto? Pričali smo o tome danima za naših australskih druženja. Pitao sam ga zašto su tako ležerno igrali. Odgovorio je da bi dobili Karlovac 6:0 u Mariboru, da su u prvoj utakmici izgubili 5:0. Rekao je da je bilo sve poduzeto da se kvalificiraju u drugu ligu. Između ostalog je u tu svrhu angažiran Konstantin Zečević, sudac iz miljea Crvene zvezde. Sve je bilo, kaže Lamza, dogovoreno. Da se napravi takav incident ne bi li se spriječila namještaljka je mudra odluka Josipa Boljkovca i njegovih suradnika, te uprave. U juhu je stavljena kemikalija koja je izazvala iritaciju probavnog sustava, proljev. Igrači su se potom tjedan dana slikali za novine u pidžamama. Maribor je, nažalost, suspendiran.

A uopće nisu krivi?

– Kao domaćini su bili. Pretpostavilo se da jesu.

No, riječ je o Boljkovčevoj lukavosti?

– Da. Sjećam se da smo svi čekali prijenos iz Maribora, a utakmice nije bilo.

Dakle, Boljkovac je jedan od najzaslužnijih za uspjeh karlovačkog nogometa?

– Jest, jako je zaslužan za ulazak u drugu ligu. No, narod kaže da se sve vraća i sve plaća. Igrali smo 1990. godine kvalifikacije za međurepubličku ligu. Pobijedili smo 4:0 Pazinku za koju je igrao i Igor Pamić. Taj klub nikada nije doživio toliki poraz. Potom u Pazinu igramo revanš, koji je bio zakazan za srijedu. U ponedjeljak nakon treninga odemo u hotel. Na poluvremenu je bilo 1:1. Igrači su se počeli čudno ponašati. Kaže mi jedan od njih da ćemo Pazinku dobiti u uzvratnoj utakmici. “Kakvoj uzvratnoj utakmici, što je vama?”, odgovorio sam. Vidim da se ponašaju čudno. Sudac iz Metkovića je u drugom poluvremenu dosudio Pazinki nepostojeći jedanaesterac, i domaćini su poveli. Minutu nakon toga su zabili još jedan gol, a zatim još jedan… U tri minute su poveli 4:1. Da su zabili peti gol, šesti bismo si sami zabili. Uletio sam u igralište, zamijenio igrača i zabili smo za 4:2. Vraćajući se doma stali smo u Delnicama u lovačkom domu. Poslužili su nam gulaš od divljači, roštilj od divljači, šnicle… No, nitko da jede – svi su kao pokisli purani. Ujutro me tajnik nazvao i rekao da su dečki bili na pretragama – svi su osim mene dobili salmonelu i bili četiri ili pet mjeseci u inkubaciji. U to vrijeme sam, po uzoru na Ivicu Osima, pio viski i jeo jabuke. Ponekad stavim mlijeko u viski. Tome se svi čude, ali sam se to naučio u Intercontinentalu. Uglavnom, odgođena je utakmica s Trešnjevkom. Infuzije smo primali, uzimali vitamine, sve pokušali učiniti da se oporavimo… Kako smo dobili salmonelu, ne znam.

KUPANJE NA IGRALIŠTU – HIR

Je li iza Vašeg kupanja na igralištu za poplava bilo neke poruke ili je riječ samo o zajebanciji?

poplave-09122010-042– Bila je to zajebancija. To je moj hir. Prvi puta nam je voda izašla na te terene. Činilo mi se da to neće više dogoditi. Novinar Branko Obradović-Kina je došao i slikao to – podigla se i umjetna trava. Skinuo sam se u kupaće gaće i hodao po terenu, a odjednom sam se počeo bacati i kupati se.

Jel’ bila hladna voda?

– Nije. Kad je voda sa snijegom boli koliko je hladna, a ova nije bila toliko. Nakon što sam se kupao, otišao sam u saunu. Potom su došli iz Večernjeg lista i zamolili me da se ponovno okupam. Nakon toga sam se opet osušio kada su me zvali iz 24 sata, pa sam opet išao u vodu. Osušim se – zove RTL televizija. I za njih sam se okupao. Vele mi da otvaram turističku sezonu u zimi. To je trebala biti udarna vijest u svim medijima, ali su baš privodili Ivu Sanadera, pa je moje kupanje palo u drugi plan. Hladno mi je bilo kad je bila poplava sa snijegom. Nisam se usudio tada kupati. Bili smo jedne godine na manjim pripremama u Selcu. Igrači su imali upale mišića, a znam pravilo da se na upale uvijek stavlja nešto hladno. Današnji kondicioni treneri izmišljaju 50 godina staru toplu vodu. Rekao sam u Selcu nakon treninga igračima da se skinu u gaćice, da idemo u vodu. Temperatura je tada, početkom veljače, bila devet stupnjeva Celzijusa. Kupali smo se, a nikome nije ništa bilo.

POGLEDAJTE ŠTEFOV KUPANAC U VIDEU KAPORTALA…

VOLIO BI UMRIJETI OD SRCA, NA NOGOMETNOM TERENU, U KLOMPAMA

Održali ste 50 govora na sahranama. Odakle ta potreba?

– Iz humanih, prijateljskih, emotivnih, sentimentalnih razloga. U travnju 1971. godine prijatelj iz Mostanja Velimir Grčić-Grga je umro od raka. Bio je divan čovjek i nogometaš koji je bez problema mogao napraviti škarice. Tada sam održao prvi govor. Nije to lako. Držao sam govore i prijateljima i rođacima i tetku svome. Svatko je u životu nešto napravio, makar dijete. Mnogo je lijepih dana u životu. Na sve događaje kao što su krštenja, svatovi ili rođendani možete kasniti, ali na sahranu ne možete. Ako ne mogu doći najmanje pola sata ranije na ukop, neću niti doći. Smeta me ako netko dolazi izraziti sućut kada mrtvozornik već odnosi vijence, cvijeće i svijeće. Uglavnom, nakon par govora sam ušao u taj neki ritam. Imam već sada naručenih pet govora.

Traže li unaprijed tekst da vide što ćete reći?

– Ne. Imam neku svoju šablonu – spomenem biografske podatke, obrazovanje, što je radio, gdje se kretao… Svakome igraču stavim plavo-bijeli dres na sanduk. Čavleku smo loptu stavili u raku. Ne volim da se netko iz mog okruženja zakopa bez par prigodnih riječi. Držao sam govore na sahranama na kojima je bilo jako mnogo ljudi – na Čavlekovoj sahrani, sahrani Josipa Perkovića-Pepača, sahrani Miroslava Mišića-Minga je bilo po dvije tisuće ljudi, na ispraćaju Ivana – Đalme Markovića na Mirogoju tri tisuće. Desetak govora nisam čitao, nego sam ih izgovirio “iz glave”. Na stotine mi je došlo čestitati zbog govora. U Đakovu su mi prišle dvije Ruskinje i rekle da ne poznaju jezik, ali da su razumjele što sam govorio i da sam ih rasplakao. To je obaveza prema prijateljima. To je bitno. Dok sam živ, nitko se iz mog društva neće sahraniti šutke. Znamo što su Josip Zaborski-Mata i Vitomir Majoli značili u karlovačkom sportskom, političkom i uopće društvenom životu. Bilo mi je teško gledati kako se sahranjuju bez riječi. To je sramotno, jer je svatko nešto napravio. Najgore je kada nema niti svećenika. Ne postoji takav koji nešto dobro nije napravio, a o lošim stvarima ne treba niti pričati. Dakle, imam pet naručenih govora. Meni su rekli da si sam napišem govor za vlastitu sahranu.

Jeste li napisali?

– Nisam. Ne znam odakle krenuti. Imao sam bogat život. Razgovaramo u Hotelu Korana-Srakovčić, što je za mene kultno mjesto, jer sam se tu oženio, dvije moje kćeri su se tu udale i jedan moj unuk se tu oženio. Vezan sam za ovaj prostor. Volim tradiciju i da se neki običaji ne mijenjaju.

Što bi se onda trebalo o Vama izgovoriti? Na pomalo smo morbidnom terenu, ali kad već pričamo o tome…

– Kraći životopis – gdje sam se rodio, gdje sam radio… Igrao sam nogomet, nešto najljepše u životu, nešto što priušti velike radosti i žalost, ali pruža mogućnost za brz povratak iz poraza, zatim da sam vodio brigu o preminulim prijateljima i da sam posebno držao do obljetnica, da se ne zaboravi čovjek. Krasna je mudrost da netko živi dok ga se ne zaboravi. Dobitnik sam Nagrade za životno djelo Saveza trenera Karlovačke županije, Nagrade za životno djelo Karlovačke športske zajednice i Zajednice športova Karlovačke županije, a i Srebrne plakete Nogometnog saveza Karlovačke županije za 57-godišnji rad. Imam krasnu obitelj – tri kćeri, tri zeta, četiri unuka od kojih je jedan zavolio nogomet i živi za njega. Sretan sam s takvom obitelji. Želja mi je ponovno posjetiti Australiju prije no što umrem. Volim glazbu, a naročito starogradsku. Najveći glazbeni idol mi je Zvonko Bogdan. I sam zapjevam, a kažu i da dobro pjevam. Posebno volim violinu. Mercedes vozim 28 godina, a klompe nosim 30. Čavlek mi je jednom rekao da ću “zgasnuti u klompama”. Pozlatile mu se riječi. Najveća mi je želja u životu da umrem od zatajenja srca, i to na terenu.

Od srca, na nogometnom terenu i u klompama?

– E, tako. To mi je najveća želja. Patim od aritmija. Rekao sam liječnicima da se previše ne trude oko srca, jer su na metar od mene dvije osobe umrle, a da nisam niti shvatio da su mrtvi. Umrli su od zatajenja srca.

Ako se već mora ići, to je najbezbolnije?

– A mora se ići. Plašim se umiranja. Radije bih danas umro od zatajenja srca, nego da umirem godinama. Vlatko Marković je umro 23. rujna, Čavlek 13. travnja, Vlainić 26. svibnja, Đalma 15. studenog, a Mingo 12. prosinca. Tada su im godišnjice. Do toga držim i uvijek na obljetnice smrti obiđem njihove grobove. Moj trenerski idoli su Čavlek, Vlatko, Đalma, Jerković i Tomislav Ivić.

REPORTERI PRIČAJU BESMISLICE

Vlatka Markovića šira javnost najviše pamti kao predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, a bio je jedan od najboljih igrača u našoj povijesti?

– Vlatko je najveće ime. Bio je reprezentativac Jugoslavije, a onda je bio vrhunski trener Dinama, Hajduka i Jugoslavije. Jedino je žalio što Cibaliju nikad nije trenirao. Bio je 12 godina predsjednik saveza. Najveće je ime hrvatskog nogometa.

Gdje ste ga upoznali?

– Dva tjedna sam trenirao u NK Zagreb i trebao sam prijeći u njegovu momčad. Volio me. Uvijek me pitao: “Beno, kako si?”. Njegova krasna izreka igračima je bila: “Kao trener sam uvijek u pravu. Kada nisam, primjenjuje se ovo prvo”. Uvijek me pitao za Čavleka i Vlainića. Posjetio sam i njegov grob. Najveći naš trener je bio Ivić. Od svakog se ponešto nauči. Ne čitam analize novinara. Više mi vrijede izjave trenera.

Ne cijenite sportsko novinarstvo?

– Cijenio sam, ali sada reporteri pričaju besmislice. Ne mogu to slušati. Dođe mi da isključim ton na televizoru.

Koje sportske novinare cijenite?

– Naučen sam na Ivu Tomića, Amiga, Mirka Kamenjaševića, Milivoja Nikolića, Redea. Nažalost, Tomić i Kamenjaševi više nisu među živima. Od lokalnih sportskih novinara sam cijenio pokojnog Tomicu Belavića, Pepača, Zdravka Švegara, kao što cijenim i dalje Marijana Bakića. Kao nogometaš imam svoje nogometne uzore, zašto nemaju mlađi sportski novinari? Tri života sam proživio zahvaljujući obitelji. Supruga se trudila, radila 12 godina u inozemstvu. Djeca su školovana – jedna je kćerka profesorica, druga arhitektica, treća pravnica. Jedna je u Kataru. Ostat će tamo pet godina. Druga ima svoj biro. Nažalost, kćerka profesorica već 14 godina ne može posao naći. Ne znam da li me netko reketira… Ne mogu to protumačiti.

Nadam se da će se to ispraviti. Idemo u nove pobjede.

– Prošlost je važna, no pametan je onaj koji zna što će biti sutra. Moram biti korektan, konkretan, ne volim izmišljati, nego pričati nešto što drži vodu, kako se kaže. Lagat se ne može vječito. Ima nekih koji mi jednu stvar u tri mjeseca ispričaju u tri verzije. Istina je najvažnija. Pet životnih postulata su mi, prvo, imati dovoljno novca za dostojan život, jer, ako toga nema, razboliš se. Drugo, bitna je briga o održavanju zdravlja. Treće, važno mi je da obitelj živi dostojanstveno. Četvrti postulat je da što duže ostanem aktivan u nogometu, a peti da za sva četiri prethodna treba i malo sreće.

Razgovarao Marin Bakić/Aktiviraj Karlovac

Objava SpiKA – Štef Benić, legenda karlovačkog nogometa: Održao 50 govora na sprovodima, ima ih i pet naručenih pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
http://kaportal.rtl.hr/spika-stef-benic-legenda-karlovackog-nogometa-odrzao-50-govora-sprovodima-ih-pet-narucenih/feed/ 1