KAportal Mount Everest 40 godina kasnije: U prepunom Zorin domu ponovo se okupili sudionici znamenite ekspedicije na krov svijeta | Karlovački informativni web portal

Mount Everest 40 godina kasnije: U prepunom Zorin domu ponovo se okupili sudionici znamenite ekspedicije na krov svijeta

Ovo se sigurno nikad dogodilo nije prije, a i neće. Možete li zamisliti svečanu dvoranu karlovačkog kazališta ispunjenu do zadnjeg sjedala, a na pozornici petnaestak ljudi svi mahom u sedmom desetljeću života. Karlovac je tu noć, 14. ožujka 2019. godine imao povlasticu ugostiti članove povijesne ekspedicije koja je prije 40 godina stajala na krovu svijeta. Te junake pozdravili su predsjednici planinarskih saveza Bosne i Hercegovine, Slovenije i Hrvatske. Cijela dvorana nije dugo prestajala dlanovima nagrađivati prisutne visinske penjače. Zahvala je dana i osmorici članova koji su se sa zemaljskih visina uzdigli u nebeska prostranstva. Ovu „nemoguću misiju“, ovo organizacijsko čudo ostvarili su Planinarsko društvo „Vrlovka“ iz Kamanja i CEIK (Centar za ekspedicionizam, istraživanje i kulturu) „Braća Seljan“ iz Karlovca. Cjelovečernje predstavljanje tog podviga znalački je vodio Vladimir Mesarić Dado, hrvatski član ekspedicije.

Na granici između Tibeta i Nepala, tamo gdje se od glavnog himalajskog masiva na sjever odvaja ogranak Lap Či, sve natkriljuje „Majka zemaljskih bogova“ Džomolungma – Mount Everest (8848 m). To je najviša zemaljska točka. U blizini Džomolungme uzdižu se vrhovi Lo Dze (8545 m), Makalu (8470 m)i Čo Oju (8158 m). Nešto sjevernije su Kančendžanga (8585 m), Džavernije Ulagiri (8172 m), Manaslu (8128 m), Nanga Pambat (8125 m), Anapurna (8078 m) i Šiša Pangma (8013 m). Sjeverozapadno su Čogori (8611 m), Hiden pik (8068 m), Broud pik (8047 m) i Gašerbrum (8035 m). Deset od tih najviših vrhova nalazi se na Himalaji a četiri na Karakorumu, susjednom planinskom sustavu. Himalaja je planinski sustav između nizina rijeka Inda i Gangesa na jugu i Tibetanskog visočja na sjeveru. Pruža se od zapada prema istoku duljinom od 2500 km. Na sanskrtu riječ him-alaja obilježava „boravište snjegova“. Utrka za osvajanje Himalaje i Karakoruma krenula je sredinom XIX. st. Bitke koje su vođene na beskrajnim snježnim nanosima i oštrim strmim grebenima, često su tragično završavale. Na tim je strminama do danas našlo smrt više od tri stotine ljudi! Među stradalima su i hrabri pripadnici južnotibetanskog naroda Šerpa, bez kojih ne bi bilo ni moguće ispenjati vrhove. Ali, bez obzira na česte nesreće i veliki trošak, svakog proljeća kad po planinama utišaju moćni sjeverozapadni vjetrovi, a monsuni s Indijskog oceana još nisu započeli svoju rušilačku rabotu, alpinisti iznova kreću na himalajske vrhove. Prvi je ispenjani „osamtisućnjak“ bio Anapurna. Čast je pripala dvojici Francuza, Ercogu i Laxanelu. Danas helikopteri priđu poprilično blizu planini, a oni su morali probijati 200 km puta i tražiti prolaz ka vrhu i pri tom biti brži od nadolazećeg monsuna. Brzina, visina i nadljudski napori uzeli su danak. Našli su se u lavini i morali provesti noć bez šatora i vreća za spavanje. U logoru na 5900 m visine, liječnik je pri treperenju baterijske svjetiljke izveo prvu operaciju i odstranio smrznute palčeve na nozi i ruci obojici alpinista.

Na putu za dolinu, operacija se morala izvesti još dva puta. Svoje živote Francuzi duguju kako liječniku, tako i Šerpama. Oni su ih na svojim plećima nosili kroz ledenjake i divlje planinske rijeke punih petnaest dana. Mnoge su ekspedicije pokušavale uspon na najviši vrh svijeta, mnogo je penjača zauvijek nestalo u provalijama i pod snijegom. Bez aparature s kisikom bilo se skoro nemoguće popeti, a s teškom aparaturom još i teže. Zbog nedostatka kisika na tim visinama događale su se halucinacije. Penjači su ostajali sami, ali su imali priviđenja kao da imaju društvo. Odmak sa stvarnošću išao je čak do toga da bi usamljeni penjač lomio komadić keksa i pružao ga svom imaginarnom pratitelju. Konačno, kad nisu uspjeli do vrha preko Tibeta, alpinisti su se okrenuli na jug prema Nepalu. Oni koji su pokušavali prijeći najnaporniji posljednji dio puta sjeveroistočnog dijela Džomolungme, nazvali su to „najdužom miljom na svijetu“. Napokon, 29. svibnja 1953. godine na vrh Džomolungme popela su se dva člana britanske ekspedicije, Novozelanđanin Edmund Hilary i Šerpa Tenzing Norgay. Nikad nisu obznanili tko je od njih prvi dotaknuo vrh. Britanci su vrhu nadjenuli ime po geografu Georgu Everestu. Hilary je izjavio:- „Izgledalo je da je vrijeme beskonačno. Odjednom se moglo prevaliti četiri-pet koraka, a ponekad samo dva-tri. Za postavljanje malog šatora trebalo nam je preko sat vremena. U drugim uvjetima za to bi nam bile dostatne tri minute. Samo onaj tko je na sebi isprobao djelovanje visinske bolesti, vrele kao oganj mraza, uragana koji obara i rastresenog davljeničkog snijega; samo taj može shvatiti kakvu je smirenost, snagu volje i hrabrost trebalo pokazati da bi se izdržali posljednji metri do vrha.“

  • – U naredne četiri godine ljudska je noga kročila na dvanaest osamtisućnjaka. Dva su vrha pričekala malo duže. Zadnji je ispenjan Šiša Pangma. Nalazi se na teritoriju Kine u tibetanskoj provinciji Tzang, u blizini nepalske granice. Za njega su trebale posebne dozvole i propusnice, a Kina tada nije bila otvorena svijetu kao što je danas.

    U ondašnjoj Jugoslaviji odlučeno je kako je stiglo vrijeme da se i njezin barjak zavijori na vrhu. Slovenija je već poodavno bila svjetska alpinistička velesila i njezini su penjači s razlogom slovili za najveće svjetske majstore. Izborno sito bilo je nemilosrdno. Na ekspediciju su mogli samo najspremniji i fizički i umno. Od 190 alpinista nakon tri temeljite višemjesečne provjere mogućnosti svakog ponaosob, uvjete su ispunjavali četrdesetorica a odabrano je njih 25. Za svakog člana na kraju odlučuje Tone Škarja, vođa ekspedicije. Na krov svijeta krenut će, uz Slovence, dva Bosanca i dva Hrvata. A sad počinju muke s pripremama, koje će potrajati pune dvije godine. Kreće potraga za pokroviteljima, opremom, dozvolama, vizama, novcima, odobrenjima. Pet članova odlazi godinu dana ranije, kako bi sve izvidjeli, provjerili, dogovorili i postavili bazni logor na šest tisuća metara visine. Oprema je iz Ljubljane kamionima dopremljena do Rijeke. U riječkoj luci na brod je utovareno 18 tona onoga bez čega je ekspedicija nezamisliva. Tu je preko 10 km alpinističkih konopaca, 350 m visećih i aluminijskih ljestava, 40 šatora, 80 vreća za spavanje, 30 pari posebno izrađenih penjačkih cipela „gojzerica“, 500 vijaka i klinova za stijene i led, više stotina litara kerozina i plina za kuhanje i skoro četiri tone hrane za ekspedicioniste i nosače. Opremi je trebalo dva mjeseca kako bi preko indijske Calcutte i nepalskog Katmandua stigla do polazišta u planine. Putovanje je započelo 27. veljače 1979. godine. Slijedilo je tri tjedna pristupnog marša do kampa. Svaki od 750 nosača nosio je teret od 30 kg, a alpinisti su nosili svoju osobnu prtljagu. U baznom logoru na 5300 metara visine postavljeni su šatori i raspoređena oprema. U jednom šatoru nalazila se bačva u kojoj je bilo 60 kg dolarskih novčanica! Nosači su dnevno dobivali po 2 $. Usporedbe radi, danas je taj iznos do 30 $ po danu. Na tim visinama treba se prilagoditi razrijeđenom zraku, pa se svakodnevno vrši aklimatizacija. Uspinje se svaki dan sve više i više i vraća u niži logor.

    Tako se tijelo i um privikavaju na ekstremne uvjete. Smatra se da ljudi koji žive na ovim visinama ne bi preživjeli, kad bi ih naglo spustili do morske razine. Isto ali obrnuto, vrijedi i za ljude koje biste naglo izdigli s mora na najviše planine svijeta. Tu svoju ulogu imaju bijela i crvena krvna zrnca. Napokon su obavljene sve predradnje i uspon je mogao početi. Mukotrpno je podizano pet visinskih logora, jedan za drugim. Tri novinara u bazi dobivali bi poruke koje bi im donosio neki od 20 Šerpi čiji je zadatak ostati do kraja uz alpiniste. Potom bi mladići trčali jedan cijeli dan do najbližeg poštanskog ureda, tamo predavali na pisaćem stroju otkucane tekstove i vraćali se s pristiglom poštom natrag. Pošiljkama je do Ljubljane teklićima, jakovima, kamionima, brodovima i zrakoplovima trebalo skoro tri tjedna. Ekspedicionisti nisu bili bez pošte svojih najbližih ni na visinama od sedam tisuća metara. Dado Mesarić dobio je razglednicu od punice. Nije nam htio otkriti što mu je poručila. Zbog strahovitih vjetrova u više navrata kopane su u dubokom ledu špilje. U njima je milina bilo spavati. Dva liječnika na svu sreću nisu imali velikog posla. U 45 dana koliko je trajao uspon, iznjedrili su se najspremniji penjači. Vođa ekspedicije Tone Škarja odredio je trenutak i ljude koji će prvi krenuti prema vrhu. Penjači idu po trojica, u navezu. Boce s kisikom koristile su se tek iznad 8150 metara visine. Prvi navez nije uspio, penjači su se morali vratiti zbog promrzlih prstiju. Drugi navez je zbog loše vidljivosti promašio pravac ka vrhu, ali je time pokazao pravi put ostalima. U trećem navezu krenuli su Nejc Zaplotnik i braća Štremfelj. Pri vrhu je Marku oštećen ventil na boci s kisikom i on se morao vratiti. I dogodilo se i to! Danas je 13. svibanj 1979. godine. Zapadnim grebenom kojim nitko prije njih nije stigao do vrha, i koji se smatrao neizvedivim, do vrha su stigli Nejc Zaplotnik i Andrej Štremfelj. Prije same ekspedicije Nejc Zaplotnik je izjavio kako ima mnogo prstiju, a zemlja samo jedan-Everest, i kako je spreman poneki svoj i žrtvovati za vrh svijeta. Nakon što im je planina podarila pogled s vrha, javlja u bazu: -„ Stojimo na vrhu kineske piramide i ne znamo što ćemo..“

    – Koju godinu kasnije kad bi ga pitali koji mu je to smisao i kakav cilj popeti se na neki vrh, znao bi reći:-„Živim bez cilja, ali ipak postižem najviše ciljeve.“- Naredna dva dana padao je snijeg, kovitlao je vjetar i nije bilo moguće prema vrhu. Kad se vrijeme donekle primirilo, krenuo je navez u kojem su bili Stane Belak, Stipe Božić i vođa Šerpa serdar Ang Phu. Veselju se nisu mogli oduprijeti, kad su sva trojica taj tren bili najviša točka na planetu. Stipe je sve ovjekovječio fotoaparatom i kamerom i to mu je odredilo daljnji životni put. Prije njih na vrhu svijeta bilo je svega stotinjak osobenjaka, a nitko do dana današnjeg više nije stigao zapadnim grebenom do kraja tim prvenstvenim smjerom! Stipe Božić:-„Biti u tom trenutku najviši čovjek na svijetu, nagrada je za sve rizike i napore. Ali, to je i najkritičniji trenutak u životu penjača, jer do vrha je samo pola puta kojeg se mora prijeći. Mnogo je opasnija polovica silazak s planine. Tu se ovaj sport razlikuje od drugih. U bilo kojem sportu kad igrač postigne odlučujući zgoditak, sudac odsvira kraj ili trkač presječe ciljnu vrpcu i gotovo je. Na vrhu planine druga utakmica tek počinje, i to ona za život.“- Nažalost, ta druga utakmica kobno je završila za Ang Phua. Poskliznuo se na ledu pri silasku s vrha, pokušao se zadržati cepinom, ali nije uspio i sunovratio se u ponor dvije tisuće metara niže. Tone Škarja u dogovoru s alpinistima donosi odluku o završetku uspona i ekspedicija je završena. Cilj je dosegnut uz prinos najveće moguće žrtve, ljudskog života. U domovinu heroji ovjenčani velebnim uspjehom, dolaze 8. lipnja 1979. godine. Iza njih je 102 takva dana da nikada do kraja ne mogu biti ispričani. Vladimir Mesarić Dado, instruktor i vodič GSS-a, sudionik i organizator u najmanje 25 ekspedicija danas se bavi podukom alpinista i planinara. Organizira planinarske i skijaške ture na Himalaji-:“Svi smo bolji i vrijedimo više nego što sami mislimo. Ograničenje nam je samo naša mašta.“- Tone Škarja:-“Čovjek preživi sve osim vlastite smrti!“- Stipe Božić, 25 puta na Himalaji i 2 puta na krovu svijeta:

    – Više smo puta morali bivakirati na stijeni u visinama pri minus 40 C! Sjedite na „polici“, ne smijete se micati a ne smijete ni spavati. Kad se organizam pothladi, krv s periferije se povuče, gubite osjećaj za hladnoću i ugodno vam je kao da ste ljeti na plaži. Ali, ako zaspite, više se nećete ni probuditi! Kad smo te daleke 1979. godine išli prema bazi, našli smo tek jedno prenoćište. Ljudi su bili tako siromašni da nisu imali dovoljno hrane kako bi nas ugostili. Mislim da će se sve komercijalizirati, izgradit će se hosteli i domovi možda čak na visini do osam tisuća metara. Umjesto užadi možda dođe i vučnica! Klasični alpinizam kakvog poznamo, nestat će iz ovog dijela planete. Svojevremeno se godišnje do vrha svijeta popelo jedva desetak alpinista, a danas je gore gužva. Godišnje na krov svijeta zakorači i do 500 ljudi. Veseli me što su prije deset godina Darija i Iris Bostjančić a potom Ena Vrbek i Milena Šijan stavile hrvatski stijeg na Mount Everest. U pravom sam društvu. Želi li nam se netko pridružiti, put mu je otvoren“.

    U Karlovcu, 15. ožujka 2019. godine tekst i fotografije: Josip Šut

  • Odgovori