KAportal LIJEVI APERKAT, kolumna Nikole Vuljanića: Što ti je to trebalo? | Karlovački informativni web portal

LIJEVI APERKAT, kolumna Nikole Vuljanića: Što ti je to trebalo?

Po gradu šećem. Od bicikla sam odustao iz razloga komocije i stoga što moram sići s vozila svaki puta kad nekog sretnem, a to me nervira. Autom se u gradu uopće ne služim. Karlovac je dovoljno mali da se sve može obići pješice, a i bolje vidiš tako i bolje te vide. Uprkos svemu, uprkos trudu svih koji nastoje grad napraviti neprivlačnim, meni je lijep i ja ga volim. Pješice.

Idem tako jedan od ovih dana i sretnem jednog od bivših direktora i funkcionara, aktivistu vlasti u svim bojama i pozdravim ga. Vidim da me čovjek čudno gleda, ali kako se znamo otprilike pola stoljeća, ne čini mi se da ga trebam ignorirati. Pa ga pozdravim. Odzdravio mi je bez posebnog oduševljenja i priupitao me pitanje iz naslova. Pita me, naime, što je meni to trebao da ga spominjem u svojim javnim istupima, odnosno zašto sam ga spominjao dok je bio na funkciji. Naravno, u negativnom kontekstu. Danas ga, jasna stvar, više ne spominjem ni u kojem kontekstu.

Pristojno sam mu odgovorio da je to bio politički rat, fajt u kojem onaj koji obnaša funkciju mora prihvatiti činjenicu da ima nekih koji ne misle da dobro radi i još nekih koji će to javno reći. Nisam mu ni želio ni htio objašnjavati da to veze nema s mojim osobnim stavom prema njemu (mada nije baš sasvim tako, čovjek se definira onim što radi i kako radi pa se i stavovi prema njemu tako definiraju). Nisam ga ni pitao, a možda sam trebao, što je njemu trebalo da mijenja politički kaput s vjetrom i stavove prema potrebi. Nisam ga, isto tako, ni pitao što je to njemu trebalo da sjedne na direktorsko mjesto na kojem ništa ne radi, na kojem ništa ne zna raditi i na kojem ništa nema ni namjeru raditi. Osim pobirati plaću i koristiti privilegije direktorstva, a sve na račun građana ovog grada. Nisam ga isto tako pitao nije li mu neugodno zbog toga i zbog koječega drugoga, uključujući i zamjetnu imovinu koju je stekao na tom i sličnim mjestima. Nisam ga to pitao. Ali je on mene pitao što mi treba da lajem.

Svjestan sam toga da je moje lajanje (pa i ove kolumne) lajanje na puni i ne uvijek puni mjesec. Jasno mi je da od toga neće biti bog zna kakve neposredne vajde i da će većina uvijek reći da se ionako ništa ne može napraviti, pa je besmisleno i prigovarati, a još više stvarati si neprijatelje. Jasno mi je to, ali upravo zato ne šutim i neću šutiti, barem dok me se ne ušutka nekom palicom (vaspitnom ili bejzbolskom, već prema prilici). A zamislite si, kako bi bilo da svi zašute, da se svatko bavi samo svojim poslom i ne tura nos u tuđe poslove? Kako bi bilo da svi samo mirno i šutke plaćamo vlast , uredno iziđemo na izbore svake četiri godine i izaberemo one koji će nas četiri godine derati i gaziti. I postavljati direktore poput moga poznanika iz početka ove priče, samo i isključivo zato jer će im ti direktori omogućiti da još par godina budu na vlasti. I rade ono što rade sve ove godine – majmune iz svih nas? Kako bi to bilo?

Bio sam i na posljednjem protestu oko reforma školstva. Koji je, imao kurikularnu reformu kao povod, a zapravo se bavio bezočnošću vlasti i njenom nesposobnošću da pokrene i ono što se više zaustavljati ne može i ne smije. U Karlovcu nas se skupilo stotinjak, što je, otprilike 0,2% stanovnika. Nije bilo učitelja i profesore (ili ih je bilo vrlo malo) pa mi i to govori da tema nije bila obrazovanje. Bila je sloboda. I bio je strah. I tu su me pitali isto gornje pitanje. Pa da kažem – znam ja zašto je to meni trebalo.

Ne mislim da se Karlovčani boje doći na prosvjed jer su u strahu od Udbe. Jest da ima Udbe, ali ne hapsi više. Danas se Udba bavi biznisom i direktorskim poslovima. Oni su se snašli. Ne mislim ni da se profesori boje ravnatelja i discipliniranja u školi. Ne mislim uopće da je današnji strah takav.

Danas se na protestima ne pojavljajemo jer bi nam mogli prigovoriti da nismo dobri Hrvati. Dobri Hrvati ne protestiraju protiv svoje vlasti. To rade Jugoslavenčine, srbofili i slična žgadija. A pravi Karlovčan to ne želi biti. Dobri Hrvati ne paćaju se u poslove vlasti ni kad ih se definitivno ti poslovi tiču. Jer će ih onda poznanici pitati što im je to trebalo. A oni neće imati muda odgovoriti. Evo, zato nas je na skupu bilo samo stotinjak i zato pišem ovu kolumnu.

  • 8 komentara

    1. Čitam ovaj članak i razmišljam o onoj narodnoj da se bolje roditi bez one stvari nego bez sreće.
      Autor kolumne definitivno ima sreće, naime u nedavnoj prošlosti kao nepoznat lokalni političar u pravom trenutku na krilima sreće našao se u stranci koja je kratko bljesnula i nestala sa političke scene .
      Međutim autor kolumne je tada ni kriv ni dužan završio u saboru a zatim u EU parlamentu. Nakon toga mirovina po posebnim propisima i u dokolici mirovine pisanje kolumni i junačenje sa prisustvom na prosvjedima.
      Tako ja neuk građanin koji moram priznati ne poznam lik i dijela autora kolumni doživljavam njega i lijevi aperkat , dakle kroz narodnu sa početka članka.

    2. Čitam ovaj članak i pitam se.., Tko je “direktor” ?

    3. Poštovani imenjače,
      Vaše “lajanje” je put ka demokraciji o kojoj sanjamo i nadam se da će je doživiti neki novi klinci. Mi sigurno nećemo.
      Apropo prosvjeda, bilo nas je dosta i u srcu Hrvatske. Pri tome ne mislim na srce ponosno “Herceg-Bosnu”, nego na ZAGREB!

    4. Ima poslovica – ne laje pas zbog sela, nego zbog sebe
      Ako nakon lajanja još i uđeš u parlament, zaboraviš obećano prije nego si rekao “povlaštena mirovina”.

    5. Svaka čast,g.Vuljaniću, tako je, bojimo se protestirati i izreći drugačije mišljenje da ne ispadnemo mali ili nikakvi hrvati ili nedajbože da netko pomisli da nam krvna slika nije u redu.

    6. Poštovani g. Nikola Vuljaniću,
      Upravo sam pročitao Vašu kolumnu: „Lijevi aperkat, što ti je to trebalo“ i zapazih Vašu žalopojku o slabom odazivu građana na protest oko reforme školstva. Pripisujete to bojazni nas Hrvata da nas se ne proglasi lošim Hrvatima koji protestiraju protiv svoje vlasti. Krivo g. Vuljaniću. Iz svoje ljevičarske perspektive uistinu ne možete shvatiti razumnost građana Karlovca i da ljevičarska dirigirana haranga oko tog pitanja ne može imati potporu građana Karlovca. Svojim prisustvom jasno ste se opredijelili podržati prosvjednike koji se zalažu za provođenje kurikularne reforme, a koja je obznanjena u javnosti doživjela javnu blamažu: oko 5 000 primjedaba koje su dostavili pojedinaci, znanstvene i stručne institucije. Nitko ne spori da je kurikularna reforma potrebna, upitan je samo smjer u kojem će se ona odvijati. Da li u smjeru koji će Domovinski rat tretirati kao građanski, da li će umjesto istinskih velikana hrvatske književnosti školarci pod lektirom morati čitati uratke Dežulovića, Tomića, Rudanice, pa i Vaše kolumne koje su, inače, vrlo čitljive ali pate od jedne jako stare i lako prepoznatljive bolesti – prepotencije. S položaja umišljenog pijedestala na kojeg ste se instalirali komentirate poteze, one običnih građana pa sve do predsjednice Republike, sa svom svojim isključivošću, pa se kao običan građanin pitam odakle Vam ta hrabrost da javno kritizirate, omalovažavate pa i izlažete ruglu dragačija shvaćanja i opredjeljenja, a sve bez ikakve argumentacije. Koje ste to škole završili, diplome stekli koje vam daju pravo da se proglasite autoritetom, moralnim i etičkim?
      Vratimo se na kurikularnu reformu. Veliki je izazov smjer u kojem će se reforma odvijati. Da li u smjeru u kojem će se isticati istinske, tradicionalne, obiteljske i krščanske vrijednosti, čemu teži velika većina Hrvata, smjer u kojem ta većina poštuje i tolerira prava manjinskih grupacija da izražavaju svoja uvjerenja ali ne i da se ta uvjerenja nameću većini kao obvezujuća i poželjna. Dakle, za kakvu se to Vi, g. Vuljaniću, kurikularni reformu zalažete?

      Boris Vrbanac

    7. Stvarno baš se pitam otkud mu toliko hrabrosti da javno iznese svoje mišljenje koje se eto spori s nekim stavovima vladajuće kaste i onih koji bi u Vojarni u Lušiću gradili viseće vrtove a da im to plati Europica. Eto doznah da je gosp. prepotentani ljevičar. A vidi ti mene bjedna a ja mislijo da je normalan i strogi cetar. “Da li u smjeru u kojem će se isticati istinske, tradicionalne, obiteljske i krščanske vrijednosti, čemu teži velika većina Hrvata,” koji eto sramotno odlaze trbuhom za kruhom umjesto da ostanu i čekaju svekoliki boljitak i prosperitet. Sad će nam krenuti samo što nije čim prodamo elihopter ( zrakomlat) i par jahti od Todorića i s tim namaknemo dugove koje je ostavio kao veliki Hrvat, krščanskih vrednosti baš poput Sanadera i kompanije. Dolazi novo doba, “Zlatno doba” znanosti, informatike, i novih vidova energije, cetar je u Londonu, Parizu, Berlinu, Moskvi, Pekingu .. mi, mi kaskamo za njima njegujući povjesne vrijednosti. Eto naki dan u dnevniku prvi program HRT vijest. Naši mladi hrvatski znanstvenici potvrdili teoriju velikog praska od Alberta Ajštajna ( to je ono, blisss, i nasta svemir) Gdje rade i žive? U Njemačkoj gdje su doktorirali. I gle čuda jedan od njih je naš mladi Karlovčanac, gosp. Vrbanac. Da je ostao u Karlovcu i da se nije upisao u partiju te išao na duhovnu obnovu (servis )nebi bio ni portir. Kurikuririkularna reforma i da je naprave što nam vrijedi kad smo u zaostatku 30 godina. Prepotentan, a je, dobar kometar nema što.
      Volim i sam tradicionalne vrednosti, noge pod stol, dobra mjuzu, iće i dobro piće obožavam romsku svirharmoniju https://www.youtube.com/watch?v=-jOEeaw_bRw

    Odgovori