KOLUMNE / LIJEVI APERKAT

LIJEVI APERKAT, kolumna Nikole Vuljanića: Prođe vrijeme, dođe rok, eto vraga skok na skok

LIJEVI APERKAT, kolumna Nikole Vuljanića: Prođe vrijeme, dođe rok,
eto vraga skok na skok

U prošloj sam kolumni pisao o buci i šumovima u komunikacijskim kanalima, odnosno skandalima i skandalićima kojima se pozornost pučanstva (tzv. stoke sitnog zuba) skreće na crvene, zelene, plave i ine vragove, e da se ne razmišlja o stvarnosti. Kao što je G. Orwel lijepo ustanovio, jezik diktatorima i sličnoj stoci ne služi za komuniciranje i prenošenje misli, upravo obrnuto, jezik služi za prikrivanje i eliminiranje neželjenog iz stvarnosti. Isto se može reći za medije. Severinine cipele samo se sporadično dovode u vezu s Todorićem, na kraju, pa nije ih on valjda kupio.

Kroz te šumove i buku ipak se iz magle pomalja prava stvarnost – i pruža prste direktno prema našim džepovima. Da ne bude zabune, sve je i počelo s dugoprstićima, da ne kažem lopovima, lopinama, osviještenim udbašima i izgubljenim generalima.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Ako se kroz šum raznih svinjarija malo bolje posluša, čuje se ironični smijeh unuka Prvog Predsjednika, koji s dvadesetak godina dobiva od djedice prvu banku na poklon. Reče Prva Baka da je dijete sposobno, pa kako onda s dvadeset ne bi imao banku, posebice jer novac i nije imovina. I zašto on ne bi imao banku kad neke tamo bitange imaju banku. I dečko je dobio banku, sjetimo se, pa onda otišao tamo otkud je i došao – tati u Beograd. Kroz maglu se vidi i Seka s trgovinama na elitnim mjestima i tome slično i od toga različito. Vide se i šoferi koji prevoze jugodinare u Bosnu i mijenjaju ih za marke, po načelu „jedna vreća vama, dvije meni“. Vidi se i čuje, kako reče Andrić, ono vrijeme u kojem „pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati“. No, dobro, nitko nas na to nije prisilio. Po prvi puta u povijesti, sami smo odabrali.

A odabrali smo sustav u kojem je izrastao Kutle (pa utekao, vrag će ga znati kamo, odnosno u Bosnu, zna se) sa desecima tvrtki koje je opljačkao do gole kože prije osude i nestanka tamo od kuda je i došao – u Bosni. Odabrali smo sustav u kojem je ugledni građanin (i prava Hrvatina) postao Gucić. Sjećate se onih gomila klada na Selcu, u nekadašnjem DIP-u? Gucić ih je pokrao, pored svega ostalog. I sada ukradeno troši tamo od kuda je došao – u Srbiji. Odabrali smo i montera centralnog grijanja koji je postao naftni trgovac prodajući u ratu naftu, zna se kome. Odabrali smo i trgovca karanfilima (ne samo na pjesnikovom grobu, i na drugom grobovima) koji je, kako kaže premijer (a i njega smo odabrali s određenim nadama), postao strateškim problemom države, pa je izglasan i strateški zakon kojim će se nositelj strateškog problema zaštititi od svih nedaća, a račune će platiti – naravno, onaj tko ih uvijek plaća. Tako, koješta smo odabrali, a veći dio nada kod odabira nam se izjalovio. Dobar život pomaknuo se u neku svjetlu budućnost, za sve osim za one koji su taj karneval organizirali. I samo naivci mogu reći da Staljin nije znao za gulage, Tito za udbine ubojice, a Tuđman za lopove. 'Ote, prosim vas!

Sad su nastupile nove okolnosti, kažu. A ništa posebno novog nema pod suncem, da se ne zavaravamo. U par sam navrata spomenuo sveto ime Ivice Todorića u kontekstu guljenja kože i rodjačkog kapitalizma balkanskog tipa sa saborske govornice. Nije bilo posebnih reakcija, osim od strane šefa moje stranke (Hrvatskih laburista) koji mi je rekao da to nema smisla, napadati Todorića u Saboru, jer on, ipak, hrani pedesetak tisuća ljudi. U tom sam trenutku shvatio da je stranka besmislena, da nam pomoći može samo Supermen, a da se aktivne politike trebam ostaviti. Pa sam odgovorio da ne priča p....rije, jer se meni ipak čini da tih pedeset tisuća ljudi (a vidi se sad da ih je i više) ne samo hrani Todorića i njegove, nego ih i snabdijevaju onim što si sami ne mogu ni priuštiti, pa ni zamisliti. A da on hrani samo sebe i svoje. Ako je ljevica tako mislila, a Laburisti jesu pa i SDP kao „stožerna stranka ljevice“, nije za Todorića bilo opasnosti, a za njega i njemu slične ni danas je nema. Čak i ako iziđe iz upravljanja koncernom, ako mu i vlasništvo tvrtke uzmu (što baš i nije jako vjerojatno), zar je zaista bilo tko u Hrvatskoj naivan da misli kako će živjeti od mirovine ili, nedaj bože, vratiti se cvijeću, u čemu je bio uspješan i bez kredita. Zar zaista netko vjeruje da će ga iseliti iz Kulmerovih dvora i da ga šofer više neće svako jutro voziti na šišanje? I da će odustati od kupovine stana za kćerkicu na elitnom dijelu Dubrovnika? 'Ote, prosim vas!

Ako bi netko u ovom našem gradu priupitao, a što se to nas u Karlovcu tiče, moj bi odgovor imao dva aspekta. Prvi – zar zaista ne vidite oko vas i blizu vas nikoga tko je tom Todoriću idejni i metodološki brat? I drugi – nemojte me danas ništa pitati, pitajte me kod naplate. Jer, zna se, uvijek na kraju dođe konobar i kaže – „Platiti, molim!“

Nego, zamislimo se nad još jednom stvari. Što mislite kakva bi bila reakcija ovih desetak tisuća malih dobavljača i pedeset tisuća radnika da se sve ovo događa u Francuskoj, ili Grčkoj, ili bilo gdje u normalnom svijetu? Ne zazivam vraga. Vrag uvijek sam dođe.

Izdvojeno


Reci što misliš!