SIGNALI NAD GRADOM – KAportal http://kaportal.rtl.hr Karlovački informativni web portal Mon, 16 Jul 2018 19:42:02 +0000 hr hourly 1 https://wordpress.org/?v=4.9.7 SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Fascinantna upornost vlasti u provođenju antidemografskih mjera http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-fascinantna-upornost-vlasti-u-provodenju-antidemografskih-mjera/ http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-fascinantna-upornost-vlasti-u-provodenju-antidemografskih-mjera/#comments Tue, 26 Jun 2018 10:14:18 +0000 http://kaportal.rtl.hr/?p=327901 Dobra dva desetljeća najviše razine vlasti uporno su, organizirano i dosljedno provodile mjere antidemografske politike. Provele pljačkašku privatizaciju, rasprodavale nacionalne resurse, umjesto stručnosti, obrazovanosti i liberalnog pogleda na svijet, promovirale stranačko mediokritetstvo, političku podobnost i nazadnjaštvo kao vrhunaravne ljudske kvalitete. Uzimali svima da bi dali sebi i svojima u iritantnom kolopletu jalove politike, ortačkog kapitalizma …

Objava SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Fascinantna upornost vlasti u provođenju antidemografskih mjera pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
Dobra dva desetljeća najviše razine vlasti uporno su, organizirano i dosljedno provodile mjere antidemografske politike. Provele pljačkašku privatizaciju, rasprodavale nacionalne resurse, umjesto stručnosti, obrazovanosti i liberalnog pogleda na svijet, promovirale stranačko mediokritetstvo, političku podobnost i nazadnjaštvo kao vrhunaravne ljudske kvalitete. Uzimali svima da bi dali sebi i svojima u iritantnom kolopletu jalove politike, ortačkog kapitalizma i klijentelizma…E pa, kad su se otvorile granice, a ljudi kojima strančarenje i hrvatstvo nisu zanimanje, odlučili da više neće trpjeti antidemografske mjere hrvatskih političkih elita, počeli su prazniti Hrvatsku i sijati laganu paniku. Sad su odjednom svim razinama vlasti demografskih mjera puna usta, sad se natječu tko će smisliti bolje zvučeću mjeru kako bi zaustavili egzodus mladih i pametnih i potaknuli one koje ostaju na zasnivanje obitelji sa što više djece. To nije lak zadatak nakon četvrt stoljeća upornog provođenja gore spomenutih „mjera“, posebno ako znamo da „krema“ hrvatske nove dijaspore ne odlazi samo zbog novca, već ponajprije zbog tmurne atmosfere u ovoj državi.

„U Irskoj je hrana grozna, vrijeme je za naše pojmove katastrofa, stanarine su skupe, radi se puno, ali ja sam sretan što sam otišao iz Hrvatske…“, kaže otprilike ovako jedan Dalmatinac u jednom od članaka iz dnevnih novina koji se serijski objavljuju u prikazima fenomena nove dijaspore. Treba se ozbiljno zamisliti nad činjenicom da je netko u stanju otići iz zemlje gdje je zapravo toliko nama samorazumljivih stvari lošije samo da bi mogli živjeti u uređenoj, pristojnoj zemlji daleko od ovog našeg ortačkog kapitalizma u privatnom sektoru i socijalizma za stranačke podobnike u javnom. Da je situacija ozbiljna (na stranu sumnja na ranu predizbornu kampanju), dokaz su i demografske mjere koje iz debele hladovine malih ovlasti predlaže predsjednica Grabar – Kitarović. Od samih demografskih mjera koje su zapravo zakašnjeli popis lijepih, ali skupih želja, zanimljivije je obrazloženje, neobično oporbenog tona za jednu predsjednicu države koja je i sama „proizvod“ političkog sustava kojeg sad odjednom prezire.

“Našu društvenu klima očitava apatija, nedostatak perspektive, ideološke podjele, rastuće nepovjerenje u institucije države. Sveprisutni klijentelizam, zapošljavanje podobnih, pripadnost nekoj stranci i, ukratko rečeno, osjećaj da je država nekima majka, a nekima maćeha”, sve je uredno pobrojala predsjednica i objasnila zašto je onaj mladi Dalmatinac iz ove sunčane zemlje pobjegao u zemlju gdje je stalno oblačno, gdje se loše jede, puno radi i skupo stanuje.

Stare navike se teško mijenjaju, pa ne treba očekivati da će se u nas dokinuti čak i ako državni vrh zajedno s predsjednicom poduzme ispravne i radikalne korake u smjeru – prije svega – promjene društvene klime zatrovane upravo vlastitim nečinjenjem ili krivim potezima.

Ljudima zapravo ne treba puno; pošteno plaćen posao, krov nad glavom, pristojna vlast na usluzi građanima, fer porezi, društvo u kojem stranačka knjižica nije glavni kriterij za napredovanje u životu…, i dojam da vlasti predano rješavaju sitnice koji život znače. Velike i skupe ideje u jednom krivo nasađenom i petrificiranom političkom sustavu – dosadašnje iskustvo nam to govori – samo su dobra isprika da se ništa bitno ne promijeni, do sljedećih velikih i skupih ideja. Zato politika konkretnih, pa makar naizgled sitnih koraka, nema alternative. Posebno ne na nižim razinama vlasti.

Spustimo to na ovu našu, na Karlovac koji također nije pošteđen egzodusa mladih i ne tako mladih u zemlje Zapadne Europe. Slušamo gradske čelnike kako se hvale nikad višim gradskim proračunom s probijenom magičnom brojkom od 300 milijuna kuna. Sjajno! Ali ushićenje splašnjava iste sekunde kad se uključi mozak – što običan čovjek ili obitelj u Karlovcu ima od toga? I koliko bolje i kvalitetnije živi negoli prije 15-ak godina kad je gradski proračun bio skoro dvostruko manji? Nova je vlast povukla neke pohvalne poteze, ali oni su prije sfera kozmetike i političkog marketinga negoli stvarnog života građana. Recimo, smanjen je jedan od najvećih prireza u Hrvatskoj, s 14% na 12%, ali kad se to stavi na papir, ispada da je ta „mjera“ podebljala novčanike građana „čak“ 5 kuna mjesečno ako računamo po prosjeku plaće od 4500 kn neto. Pod kozmetičke mjere može se svrstati i smanjenje cijene vrtića za treće dijete sa 680 na 460 kuna. Pa, proračunski jadna Duga Resa u usporedbi s Karlovcem je oslobodila roditelje plaćanje vrtića za treće dijete.

U isto vrijeme, vlast godinama ne uspijeva, ne želi ili ne zna riješiti neke od bazičnih problema iz svoje domene odlučivanja, a direktno su vezane uz demografsku sliku grada.

Ne moramo dalje ići od spomenutih vrtića. Nije na čast gradu kalibra Karlovca da nema dovoljan kapacitet vrtića i da se djeca u njih i dalje upisuju preko veza. Zar je moguće da jedan grad s tako krupnim proračunom ne može riješiti jednu takvu „sitnicu“ koja obiteljima s djecom život znači? I tu se vraćamo na početak, one antidemografske mjere koje se uporno provode sa svih razina vlasti i koje prazne ovu zemlju od mladih i obrazovanih. Naime, da ostanemo na slikovitoj ilustraciji demografskih problema kroz nedostatak vrtićkog prostora u Karlovcu, sjetimo se vremena kad je sagrađen vrtić na Turnju, prvi „društveni“ takav prostor nakon 22 godine samostalnosti Hrvatske, što je samo po sebi sramota. Što je učinjeno prvo? Grad je registrirao novu predškolsku ustanovu Dječji vrtić „Četiri rijeke“ pored stare koja se i dalje zove Dječji vrtić „Karlovac“. Dakle, još jedna ravnateljica (dakako, s ispravnom stranačkom knjižicom), još jedno tajništvo i još jedno računovodstvo. Djeca su važna, ali podjednako je važno uhljebiti što više „svojih“ na proračunskoj košti, zar ne? Uglavnom, i 2018. roditelji će hvatati vezu da dobiju mjesto u vrtiću u Karlovcu (koji, da ne zaboravimo, košta mnogo više od mizernog rasterećenja po osnovi prireza), ili će, kad im dozlogrdi, zajedno s djecom baš kao i onaj spomenuti Dalmatinac zaključiti da je bolje živjeti u zemlji u kojoj je gotovo sve lošije nego u Hrvatskoj. Tamo gdje neće imati osjećaj, kako reče predsjednica, da je država jednima majka, a drugima maćeha.

Objava SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Fascinantna upornost vlasti u provođenju antidemografskih mjera pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-fascinantna-upornost-vlasti-u-provodenju-antidemografskih-mjera/feed/ 5
SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Grafiti govora mržnje više govore o vlastima, negoli o autorima http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-grafiti-govora-mrznje-vise-govore-o-vlastima-negoli-o-autorima/ http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-grafiti-govora-mrznje-vise-govore-o-vlastima-negoli-o-autorima/#comments Fri, 01 Jun 2018 05:15:07 +0000 http://kaportal.rtl.hr/?p=324358 Tanka je linija između procjene jesu li grafiti umjetnost ili tek vandalizam. Moglo bi se reći da je svako neovlašteno šaranje po zidovima (vlakovima, autobusima…) čin vandalizma, ali prilično oštre nijanse postoje. Ima grafita, čak i u Karlovcu koji daju određeni štih gradu, obogaćuju inače sive dijelove. U nekim slučajevima, u nekim gradovima, grafiti su …

Objava SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Grafiti govora mržnje više govore o vlastima, negoli o autorima pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
Tanka je linija između procjene jesu li grafiti umjetnost ili tek vandalizam. Moglo bi se reći da je svako neovlašteno šaranje po zidovima (vlakovima, autobusima…) čin vandalizma, ali prilično oštre nijanse postoje. Ima grafita, čak i u Karlovcu koji daju određeni štih gradu, obogaćuju inače sive dijelove. U nekim slučajevima, u nekim gradovima, grafiti su podignuti na razinu kulturne ponude, nešto što određuje grad i podiže razinu njegove vizualne atraktivnosti. U Karlovcu postoji par velih grafita-murala koji su na tragu te priče. Onaj s ogromnim Krležom u Krležinoj ulici je bio svojevrsni putokaz kako bi to trebalo izgledati u budućnosti, ali je zbog energetske obnove fasade prebrisan, a gradska vlast nije pokazala neku inicijativu da dalje potiče ovu vrstu osvježavanja sivih fasada socijalističke šablonske novogradnje.

Nažalost, kao i u mnogim drugim stvarima, i kod nas se zidovi zloupotrebljavaju za izražavanje najnižih strasti i daju upravo suprotnu sliku od željene pred slučajnim namjernicima i ciljanim posjetiocima jednog grada. Postaju anti-reklama za grad. No, zato postoje komunalne službe, lokalne vlasti koje će ružnoću i ono što graniči s govorom mržnje ukloniti sa svojih pročelja. To nije neka visoka matematika, „kreč“ za prebojavanje barem nije skup. I u sredinama kojima je stalo do imidža to se tako i radi. Kao na primjer ovih dana u Rijeci nakon vandalskog pohoda dijela maturanata koji su odlučili svoj loš odgoj i insuficijentnost obrazovanja pretočiti, između ostalog, i u grafite koji su i zakonski upitni. Konkretno, „ušato“ U – s križem u sredini – da ne bi bilo sumnje da je riječ o pozivanju na najmračnije doba moderne hrvatske povijesti. Incident je osuđen, a grafiti s nedužnih spomenika i zidova promptno uklonjeni.

Jer, to nema veze ni s sa slobodom izražavanja ni s estetikom, to je jednostavno grubo skrnavljenje imidža svakog grada. Zašto onda karlovačka lokalna vlast žmiri na slične pojave u Karlovcu? Zvuči pomalo nevjerojatno, ali spomenuto „ušato“ U koči se već neko vrijeme na zidu same gradske uprave, a još jedno od dva metra veličine na kolnom ulazu u državnu tvrtku Hrvatske pošte. Stvarno je teško komunalnim redarima naći malo boje i gradonačelniku malo volje da se ta anti reklama za Karlovac makne sa zidova? Zamislite da je netko na zid gradske uprave samo napisao „Jugoslavija“ ili „Živio Tito“. Koliko bi takav grafit preživio prije reakcije nadležnih službi?

Da se odmaknemo od protuzakonitog isticanja ustaških simbola na zidu gradske uprave, ima tu i drugih primjera neobične indolentnosti nadležnih službi po ovom pitanju. Mjeseci su trebali da se uklone napisi sa karlovačkih zidova koji pozivaju na linč riječima „smrt novinarima!“. Zamislite sad da je netko na deset mjesta u Karlovcu napisao „smrt Andreju Plenkoviću!“ ili „smrt Damiru Mandiću“. Došlo bi do brze policijske istrage i brisanja iste sekunde kao još jednog dokaza da država i vlasti brinu prije svega za sebe, a tek onda za sve druge.

Nadalje, neki ne baš duhoviti bolesnik ispisao je već poodavno cijeli grad porukama „jehovci kradu djecu i siluju žene“. Školska djeca to gledaju svaki dan, upijaju i urezuju u pamćenje, i nitko od nadležnih ne vidi da nije zdravo da tako nešto stoji na gradskim zidovima. Zamislite da je netko cijeli grad ispisao porukama „katolici kradu djecu i siluju žene“, ili da parafraziramo konkretnu poruku, „katolički svećenici siluju djecu“. Digla bi se gadna uzbuna, sasvim opravdano, ali zašto nema uzbune ili barem prebojavanja u tišini ovog govora mržnje? Jehovini svjedoci su manje vrijedni?

Još bi se moglo nadležnima na potezu od lokalne vlasti do lokalne policije progledati kroz prste i prozvati ih tek za ravnodušnost, ali sjećamo se primjera kad su grafiti ipak brisani kad je na zidu zapisana istina o nekim političarima ili strankama. Dapače, bilo je slučajeva da policija ispituje stanare zgrade u nadi da će pronaći grafitera koji je na zid napisao za vladajuću stranku uvredljiv grafit. Drugim riječima, lokalna vlast po pitanju grafita postupa selektivno i licemjerno, reagira samo na ono što njima smeta. Ili da karikiramo – žalosno, ali bojimo se istinito – lokalne vlasti imaju na zidovima samo ono što se njima sviđa. To što ružno i zakonski kažnjivo piše na zidu malo govori o autorima; frustriranih neznalica, ekstrema i „hejtera“ će uvijek u manjini biti. To što njihove poruke ostaju na zidovima, puno više govori o onima koji ovaj grad vode.

Objava SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Grafiti govora mržnje više govore o vlastima, negoli o autorima pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-grafiti-govora-mrznje-vise-govore-o-vlastima-negoli-o-autorima/feed/ 4
SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Zaštitništvo sveca, kakve li besmislice http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-zastitnistvo-sveca-kakve-li-besmislice/ http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-zastitnistvo-sveca-kakve-li-besmislice/#comments Fri, 04 May 2018 06:44:36 +0000 http://kaportal.rtl.hr/?p=320428 13. travnja kao Dan Karlovačke županije nije bio nešto originalan datum s obzirom da je bila riječ o danu kad je Karlovačka županija ustanovljena kao administrativna jedinica. Nije ni da se s takvim datumom treba nešto hvaliti imajući na umu činjenicu da je cijela Hrvatska velika kao veća europska metropola, a ima tri razine lokalne …

Objava SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Zaštitništvo sveca, kakve li besmislice pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
13. travnja kao Dan Karlovačke županije nije bio nešto originalan datum s obzirom da je bila riječ o danu kad je Karlovačka županija ustanovljena kao administrativna jedinica. Nije ni da se s takvim datumom treba nešto hvaliti imajući na umu činjenicu da je cijela Hrvatska velika kao veća europska metropola, a ima tri razine lokalne vlasti (županije, gradovi, općine) u broju otprilike identičnom u jednoj Velikoj Britaniji koja ima oko 13 puta više stanovnika. I zašto slaviti dan ustanovljenja kad ni danas nije jasno što to županije rade, a da ne bi mogli gradovi i općine? Naša administrativna shema takozvane lokalne uprave i samouprave u jednoj strogo centraliziranoj državi svoj puno smisao i funkciju nažalost ispunjava tek kao sjajan način za uhljebljivanje stranačkih podobnika i za kupovinu naklonosti uže biračke baze. Unatoč tom nizu sitnica, datum je bio logičan i što je najvažnije, ideološki indiferentan. A onda smo dobili župana koji svoje privatne fiksacije ima navadu nametati kao opći interes. To što je netko u kasnoj formaciji svoje osobnosti prigrlio vjeru njegova je privatna stvar. Dapače, slobodna smo zemlja, o tim stvarima možemo javno svjedočiti ako nam se baš hoće, možemo koliko god nas volja i naglas širiti svoja osobna uvjerenja dok ne vrijeđamo druge ili ne kršimo zakon. Ali, od javnog službenika, što i župan jest, očekuje se da osobne preferencije ipak zadrži za sebe. Neka ide svaki dan u Crkvu, neka slavi rođendane obitelji i prijatelja u pastoralnom centru, ali neka civilnu vlast drži onako kako i Ustav propisuje – odvojenu od Crkve.

Promijeniti datum dana Županije u dan kada se slavi katolički svetac Sv. Josip zasigurno nije nezakonito, ali je jednako besmisleno kao da neka buduća, na kontra ideološku stranu udarena županijska vlast, danom Županije proglasi datumom rođenja – da malo karikiramo – Karla Marxa.

Vjerovanje u zaštitništvo sv. Josipa je nešto kao kad mala i naivna djeca misle da im Djed Božićnjak na sv. Nikolu uđe po noći kroz dimnjak u kuću i ostavi u čizmi poklon. Ili šibu ako ste bili zločesti. Kad tako nešto promoviraju odrasli političari na vlasti koji bi trebali promovirati civilne vrijednosti, onda je to ništa drugo negoli politikantstvo i zamagljivanje stvarnosti. Sv. Josip neće pomoći da se otvori više radnih mjesta, da nam ljudi iz gradova, a još više iz manjih općina širom Županije prestanu bježati iz zemlje glavom bez obzira, da nam gradovi i općine budu razvijeniji, a standard građana veći. Nijedan pop i nijedan političar nije otišao u Dublin ili Njemačku iz Hrvatske trbuhom za kruhom, zato jer je njima u Hrvatskoj dobro, skoro bi rekli da je obrnuto recipročno; što je narod siromašniji, to su oni bogatiji. Ne čudi veza politike i Crkve, oni se po tom pitanju dobro razumiju. Naime, ni jedni ni drugi – čast iznimkama – ne žive ono što propovijedaju; skromnost i poniznost.

U objašnjenju prihvaćanja prijedloga rektora Nacionalnog svetišta u Karlovcu monsinjora Antuna Sentea da se Dan Karlovačke županije promijeni u 1. svibnja, ističe se i da se „dana 1. svibnja obilježava Međunarodni praznik rada kao dan sjećanja na borbu radnika za visoke socijalne standarde i za primjereno vrednovanje rada.“ Ovaj dio je valjda lijepo zazvučao i oporbenim vijećnicama, pa su te ovce također glasale za prijedlog. No, kad je došao dan proslave novog dana Županije, svečana sjednica nije održana na Grdunu među radnicima i običnim pukom nego je to civilno slavlje održano u sigurnosti Pastoralnog centra. Župan je jednim udarcem sredio dvije muhe; civilna proslava po njegovom ćefu je dobila snažnu aromu vjerske proslave, a u Pastoralnom centru na 1. maj izbjegnuta je porcija zvižduka koja bi im zasluženo bila poslužena uz grah na Grdunu.

Vjerojatno i dalje dvojite oko toga ima li išta strašno u tome što nam je Sv. Josip postao zaštitnikom Županije, što god to značilo, i što je svečana sjednica voljom jednog vjernika koji je ujedno i župan premještena u crkvu iz Zorin doma, hrama koji puno više definira Karlovac kao građansku i civiliziranu sredinu, negoli bilo koji vjerski hram, ali evo par stvarnih primjera koji kazuju da se može i mora drugačije…

Gradonačelnik Londona Sadiq Khan je musliman. U Londonu se oko polovice stanovnika izjašnjava kršćanima, 30 posto onih koji ne vjeruju i oko 13 posto muslimana. S obzirom da je za njega glasovalo 44 posto glasača, moglo bi se pretpostaviti da je u multikulturalnoj metropoli pobijedio s minimumom glasova kršćana. No, kad je prošle godine u požaru u Grenfell neboderu sa socijalnim stanovima poginulo 70 ljudi od kojih su mnogi bili upravo muslimani, Khan nije otišao za njih moliti u džamiju, već je stajao uz biskupa od Kensingtona na misi zadušnici. Veličina demokratskog vođe na položaju se ogleda u duhovnoj snazi da se izdigneš iznad „svoje“ većine, da razumiješ, suosjećaš i zauzimaš se za one koji nisu glasali za tebe, dapače, za one koji te ne vole.

Ili zamislite sljedeću situaciju, obrnutu od ove londonske, ali nama bližu. Aktualna premijerka Srbije je otvoreno gej osoba. Jest malo radikalna usporedba, ali zamislite da ona tu svoju privatnu referencu počne promovirati kao opću i povede svoj kabinet na „dobrovoljni“ team building na gej paradu u San Francisco kao što neki kod nas na team building vode svoje suradnike „dobrovoljno“ u hercegovački samostan. Ne bi išlo, zar ne?

Kad se raspravlja o važnim datumima, u svjetovnoj vlasti je sve podložno provjeri kroz argumente, očito osim kad je u svjetovnim institucijama kao što je Županijska skupština, riječ o vjerskim dogmama. Osim dimne zavjese u vidu spominjanja 1. svibnja kao Međunarodnog dana rada, obrazloženje prijedloga da Sv. Josip postane zaštitnikom Karlovačke županije sadrži i podatak da je „Hrvatski sabor 9. i 10. lipnja 1687. godine proglasio svetog Josipa zaštitnikom Hrvatske.“ Da se malo pošalimo, nitko u Skupštini, posebice sa strane metiljave tako zvane ljevice nije imao smisla za malo sarkazma i propitao koje je to uspjehe Sv. Josip ostvario kao zaštitnik Hrvatske u četiri stoljeća i nešto godina. Tek što smo se u to doba riješili Turaka, zajašili su na nas Habsburzi, germanizirali nas nasilno, pa se okrećemo Ugarima, pa nas gaze oni, pa Napoleon s Francuzima. Poslije toga, na kratke trenutke nebesa nam se smiluju tamo negdje u doba Jelačića bana, pa onda opet red germanskog, pa ugarskog ugnjetavanja. Kad smo se oslobodili tih okova, kao guske u magli zaletjeli smo se u potpisivanje vjernosti srpskoj kruni, ušli u nesretnu prvu, pa nesretnu drugu Jugoslaviju i proživjeli dva krvava rata u kojima nitko nije nikog nije mrzio tako jako kao kršćan kršćana. Kad smo napokon doživjeli stoljetni san o nezavisnosti, nismo se proslavili ni kao sami svoji gazde, kao da je nebo pomoglo samo uskom krugu politički privilegirane manjine. Uglavnom, 440 godina čemera, muke i jada za obični hrvatski puk. Moglo bi se reći da su rezultati Sv. Josipa kao zaštitnika Hrvatske posljednja četiri stoljeća u najmanju ruku vrlo upitni. Zašto nismo izabrali nekog efikasnijeg?

Objava SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Zaštitništvo sveca, kakve li besmislice pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-zastitnistvo-sveca-kakve-li-besmislice/feed/ 3
SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Bili bi turističko središte, a nemamo ni plan ni infrastrukturu http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-bili-turisticko-srediste-a-nemamo-ni-plan-ni-infrastrukturu/ http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-bili-turisticko-srediste-a-nemamo-ni-plan-ni-infrastrukturu/#comments Thu, 26 Apr 2018 15:44:51 +0000 http://kaportal.rtl.hr/?p=319024 Karavana je prošla, a ovaj put nije čak nitko ni zalajao. Tjedan dana nakon što je Karlovac napokon postao dio sportske, a još više marketinške priče zvane Tour of Croatia, posebnog odjeka nema, pa bi se mogao steći dojam da je Karlovac domaćinstvom starta druge etape biciklističke utrke kroz Hrvatsku bacio par stotina tisuća proračunskog …

Objava SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Bili bi turističko središte, a nemamo ni plan ni infrastrukturu pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
Karavana je prošla, a ovaj put nije čak nitko ni zalajao. Tjedan dana nakon što je Karlovac napokon postao dio sportske, a još više marketinške priče zvane Tour of Croatia, posebnog odjeka nema, pa bi se mogao steći dojam da je Karlovac domaćinstvom starta druge etape biciklističke utrke kroz Hrvatsku bacio par stotina tisuća proračunskog novca u vjetar. Tek da se – onako post festum – zabilježi, dojam u ovom slučaju vara.

Karlovac u 21. stoljeću mora naći načina da se pozicionira kao jaka kontinentalna turistička destinacija i napokon opredmeti svoje komparativne prednosti u koje prije svega ubrajamo bogom danu poziciju prometnog čvorišta i činjenicom da smo blagoslovljeni s četiri rijeke što vijugaju kroz pitomu i (uglavnom) nedirnutu prirodu. Mi možda i ne znamo koji potencijal imamo jer čiste rijeke za kupanje smatramo samorazumljivim, ali vjerujte, prosječnom turistu iz „stare“ Europe takve su stvari egzotika i voljni su dobro platiti da uživaju u njima. No, da bi došli u većem broju, moraju za početak znati da nedaleko od njihovih domova u velikim gradovima postoji tako nešto. Dakle, promocija je jedan od imperativa svake iole ambiciozne turističke sredine. A ako postoji idealan „kanal“ za jednu vrstu nenametljivog, prikrivenog nativnog reklamiranja je upravo Tour of Croatia. Slika s utrke ove godine išla je u rekordnih 187 zemalja svijeta, prije svega zahvaljujući globalno prisutnom Eurosportu, koji je uz direktne prijenose, svaku večer vrtio i sažetke, ali i osam nacionalnih televizija europskih država iz kojih nam i tradicionalno dolazi najviše turista. Tour Of Croatia, ruku na srce, nije posebno bitna utrka u sportskom smislu, jedno zgodno zagrijavanje za Giro de Italia, moglo bi se reći da je sportski sadržaj i u Eurosportovim prijenosima tek paravan za reklamiranje ljepota zemlje kroz koju prolazi. I napokon, u toj reklami za stotine milijuna potencijalnih gledatelja širom svijeta, prizorima sa zemlje i iz zraka, i Karlovac i njegova okolica s rijekama, gradinama, znamenitostima, Zvijezdom…, našli su svoje mjesto. Sjajna reklama i rekli bismo, pametno dugoročno ulaganje.

Ono što ohrabruje je i činjenica da nakon tri godine bezuspješnih pokušaja organizatora da uključe Karlovac u priču, nova garnitura gradske vlasti očito pokazuje višu razinu ambicioznosti, odnosno počinje ciljati više od notornih Dana piva i ideja kako će s tako zvanim brendiranjem učiniti Karlovac primamljivijim i prepozantljivijim odredištem. Ali…koliko god slike iz zraka u prijenosu Tour of Croatia izgledale impozantno, one iz blizine, sa zemlje iz samog grada, podsjećaju koliko smo daleko od oku ugodnog turističkog odredišta. Nema opravdanja da nam grad u starom centru izgleda tako oronulo. Imamo sjajnih točaka, kao što je Aquatika, ali nismo u stanju srediti ono najbanalnije, fasade, pokrpati krovove i zamijeniti oluke u strogom središtu grada. Prepreke u vidu neimaštine i nedodirljivosti privatnog vlasništva samo su bijedni izgovori za jalovu politiku kakva se na lokalnoj razini vodi duže od desetljeća.

Drugo, Karlovac ne može biti turistički grad „opće prakse“, mora se specijalizirati i pronaći sebi naprimjereniju nišu. Jednom davno, prije pedesetak godina, kad se planiralo dugoročno i ozbiljno i unatoč neimaštini gradilo na veliko, Karlovac je to imao. Privlačio je ciljano (uz Zagrepčane na Koranu), strane lovce i ribolovce i to ne samo ribama i srnama, već i najstarijim zanatom na svijetu. Takva su vremena bila, sve se radilo za famozne devize. Karlovac je tada imao plan, ali je imao i odgovarajuću infrastrukturu, veliki hotel koji je omogućavao organiziranje raznih kongresa i participiranje u velikim sportskim natjecanjima. Imao je i auto kamp na rubu grada. Danas nema ni jedno ni drugo i samo djelomično razlog tome leži u slabom interesu privatnih investitora. Veći je problem ponovno u indolenciji i neambicioznosti podkapacitiranih stranačkih lokalnih prvaka koji možda znaju kako disciplinirati ovce u svojim partijama, ali njihova ambicija o boljem i jačem Karlovcu zaustavljala se uglavnom na predizbornim lažima. Dakle, mi prvo moramo imati ideju koju „nišu“ želimo specijalizirati, je li to oprobana lovno-ribolovna priča ili je cikloturizam naša dugoročna turistička šansa. Kad govorimo o tome, na umu treba imati podatak da u Europi ima 60 milijuna aktivnih biciklista i da cikloturisti, više od ostalih koriste lokalnu trgovačku i ugostiteljsku ponudu, a dnevna potrošnja im je do 30 posto veća.

Sudjelovanje u marketinškoj priči Utrke kroz Hrvatsku ambiciozan je korak i dobro ulaganje, ali nužni su daljnji koraci. Karlovcu treba ubrzano poljepšavanje, trebaju mu smione ideje po pitanju jačanja turističke infrastrukture i akcijski planovi za njihovo brzo izvođenje. Dakako, velike ideje u konačnici koštaju, ali ne možemo se oteti dojmu da je novac u cijeloj priči najmanji problem.

Objava SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Bili bi turističko središte, a nemamo ni plan ni infrastrukturu pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-bili-turisticko-srediste-a-nemamo-ni-plan-ni-infrastrukturu/feed/ 12
SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-ne-smrkne-drugom-ne-svane/ http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-ne-smrkne-drugom-ne-svane/#comments Sat, 07 Apr 2018 18:25:08 +0000 http://kaportal.rtl.hr/?p=316615 Jednog lijepog travanjskog dana prije 11 godina tadašnji gradonačelnik Miro Škrgatić podnio je ostavku na mjesto prvog čovjeka Karlovca i održao je posljednji govor u Gradskom vijeću nakon manje od dvije godine obećavajućeg mandata. Nitko mu nije zapljeskao, ni iz njegove HDZ-ove većine skupljene bezočnom političkom korupcijom, ni iz redova oporbe. I jedni i drugi …

Objava SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
Jednog lijepog travanjskog dana prije 11 godina tadašnji gradonačelnik Miro Škrgatić podnio je ostavku na mjesto prvog čovjeka Karlovca i održao je posljednji govor u Gradskom vijeću nakon manje od dvije godine obećavajućeg mandata. Nitko mu nije zapljeskao, ni iz njegove HDZ-ove većine skupljene bezočnom političkom korupcijom, ni iz redova oporbe. I jedni i drugi imali su svoje razloge; vladajuća većina znala je da je riječ o farsi, da je Škrgatić zapravo smijenjen, a oporba je ipak likovala jer može sudjelovati u rušenju čovjeka koji ih je u predizbornoj kampanji vehementno napadao i blatio. „Ostavka“ Mire Škrgatića prihvaćena je s 24 glasa „za“, samo nezavisna Jasna Plevnik našla je opravdanja ne sudjelovati u toj HDZ-ovoj kuhinji. S vremenske distance, imala je pravo, Karlovac je nakon Škrgatića čekalo lošije rješenje na mjestu gradonačelnika, Damir Jelić, mladi lav koji je u narednim godinama puno više energije potrošio na unutarstranačke spletke negoli na napredak Karlovca. Škrgatić je s mjesta gradonačelnika u pola mandata morao otići jer je počeo misliti svojom glavom, sve manje je bio fokusiran na uske stranačke interese, a sve više na to kako učiniti Karlovac boljim, brže rastućim, otvorenijim, prosperitetnijim gradom. U tom konceptu uključivanja ljudi koji imaju znanje i iskustvo bez obzira na političku pripadnost, Škrgatić se namjerio za ravnateljicu Gradske knjižnice postaviti Draženku Polović, za tu poziciju stručno primjerenu osobu, ali politički nepodobnu po HDZ-ovim standardima. To je bila kap koja je prelila čašu, Škrgatić je unutar vlastite stranke postao heretik koji je morao biti sklonjen s pozicije, da na njegovo mjesto dođe netko tko će ponovno uvesti red; odnosno tko će ponovno umjesto svoje, koristiti HDZ-ovu glavu i suzbiti svaku pomisao na to da na vodeća mjesta u Karlovcu dolaze stručne individue, a ne mediokriteti čija je glavna kvaliteta stranačka podobnost.

Jedanaest godina kasnije, sve se preokrenulo, Damir Jelić koji je sapunao dasku tadašnjem HDZ-ovom heretiku Miri Škrgatiću i sam je postao heretik. Sasvim tipično za njega, ne zato jer se državnom vrhu suprostavio u nečem što je važno za Karlovac i njegove građane, recimo zbog činjenice da otkad je on u sedlu nije napravljen ni jedan novi centimetar gradskog prstena, zato jer nam država želi uvaliti još jedan kolosijek nizinske pruge kroz centar grada ili zato jer za državnu vlast Karlovac ne postoji u planovima za velike gospodarske investicije. Ne za nešto što je bitno za egzistenciju onih koji su ga (i koji ga nisu) birali, već zbog sebe i svojih intimnih uvjerenja. Našao se biti nepokolebljiv nasuprot mišljenja stranačkog šefa i većine u središnjici zbog Istanbulske konvencije, nečeg zapravo toliko imaginarnog da smo skloni tvrditi da će na život običnih ljudi u Hrvatskoj utjecati manje od dugoročne loše vremenske prognoze.

Županijski odbor HDZ-a na čijem je čelu podržao je Istanbulsku konvenciju i na taj način de facto izglasao nepovjerenje svom šefu. Baš kao što je svojevremeno Miri Škrgatiću kao gradonačelniku 13 HDZ-ovaca glasajući protiv njegovog prijedloga da ravnateljica knjižnice postane D. Polović, zapravo izglasalo nepovjerenje zbog kojeg je u konačnici morao otići. Nakon što je odlučio ustrajati na svojim stavovima, Škrgatić je radije je odabrao tihi uzmak u partiji kojoj je dugovao većinu svojih profesionalnih uspjeha, negoli posegnuo za patetikom i licemjerjem u javnosti kao Jelić. Znao je dobro pravila igre; da u strankama zapravo nema demokracije, ili si na liniji ili te nema, pa je za tihi odlazak nagrađen dobro plaćenom funkcijom u Zagrebu. Pravila igre Jelić ne samo da nije znao nego ih je i „unaprijedio“ u vrijeme svoje vladavine karlovačkim HDZ-om, ali sad je odjednom doživio demokratsko prosvjetljenje kad je o njegovoj koži riječ. „Postavlja se pitanje koji motivi pokreću ljude. Ako je motiv zbog neslaganja mišljenja momentalno rušiti nekog (njega u slučaju Istanbulske konvencije – op.a.), to su onda ljudi koji su dobrim dijelom, usudio bih se reći, zalutali u onaj prostor koji se zove demokracija.“ – kaže Jelić iz nenandane pozicije stranačkog heretika zaboravljajući da je upravo on na velika vrata lokalne politike ušao, odnosno zasjeo u fotelju gradonačelnika, zahvaljujući činjenici da je njegov prethodnik srušen zbog „neslaganja mišljenja“. Doduše, ne momentalno, nego za četiri mjeseca. Toliko otprilike prognoziramo da će politički poživjeti i Damir Jelić. Karikiramo, možda preživi i cijeli mandat u fotelji župana, ali političke budućnosti u Plenkovićevom HDZ-u nema, baš kao i većina onih koje je u političku orbitu ispalio nesretni Tomislav Karamarko. Tu podrazumijevamo marginalne ultra-konzervativce i radiklane desničare što misle da je Hrvatska izgubila 2. svjetski rat i da je Darwinova teorija evolucije manje uvjerljiva znastvena pretpostavka od dogme da je Bog stvario Zemlju u sedam dana, a ženu od muškarčeva rebra. Dakle, ljude koji zapravo ne pripadaju korpusu političkog desnog centra kojem HDZ nominalno pripada, a s njim i većina njihovog biračkog tijela.

Tako to u HDZ-u ide (a u drugim strankama je isto ili vrlo slično), nije to čak ni pitanje demokracije kako sad tvrdi Jelić kad njemu to odgovara, već pitanje hijerarhije. Nadređeni naređuju, podređeni slušaju. Sjetimo se samo relativno friškog, prošlogodišnjeg slučaja s tounjskim HDZ-ovcima kad ih je Jelić poslao na stranački sud časti jer su se usudili misliti drugačije od njega. To je čisto pitanje stranačke hijerarhije i na kraju konca unutarnja stranačka stvar. Pitanje demokratičnosti je sasvim nešto drugo i Damir Jelić je među zadnjima koji može o tome govoriti, a da ne ispadne zaboravni licemjer. Za početak, način na koji je HDZ 2005. osvojio vlast – kad je on postao zamjenikom gradonačelnika, je prije bilo drumsko razbojništvo nego demokratski izbori, a o njegovom osobnom poimanju demokracije dovoljno se prisjetiti slučaja kad je za karlovačkog novinarskog veterna Dražića tražio od predsjednika Nadzornog odbora Radio Karlovca da ga se disciplinski i financijski kazni jer se kao novinar – zamislite! – javno suprostavio njegovom mišljenju.

Istanbulska konvencija bi – na opće iznenađenje – mogla postati svojevrsno referendumsko unutarstranačko pitanje koje će dobro poslužiti da se po tko zna koji put oprobanom receptu, nova HDZ-ova garnitura riješi stare i učvrsti pozicije u stranci. Jelić i dalje izgleda prejak za micanje, ali… Bili su jaki i u svoje vrijeme izgledali nezamijenjivo Laić, Vučić, Jelkovac, Vukelić, Škrgatić, Gojšić…, pa su netragom nestali. Nema tu demokracije, niti je demokracije ikad bilo. Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane.

Objava SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-ne-smrkne-drugom-ne-svane/feed/ 5
SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Pošta u Karlovcu – zašto dirati ono što dobro funkcionira? http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-posta-karlovcu-zasto-dirati-sto-dobro-funkcionira/ http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-posta-karlovcu-zasto-dirati-sto-dobro-funkcionira/#comments Sat, 24 Mar 2018 10:39:06 +0000 http://kaportal.rtl.hr/?p=315201 U Hrvatskoj pošti prilikom generalnog preuređenja svoje glavne zgrade u Karlovcu očito se nisu držali jednostavne izrečice smišljene u praktičnih Amerikanaca „if it ain’t broke, don’t fix it“. E, pa glavna zgrada pošte u Karlovcu možda je po interijeru izgledala malo pohabana i kao da je u njoj vrijeme stalo u vrijeme ocvalog socijalizma, ali …

Objava SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Pošta u Karlovcu – zašto dirati ono što dobro funkcionira? pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
U Hrvatskoj pošti prilikom generalnog preuređenja svoje glavne zgrade u Karlovcu očito se nisu držali jednostavne izrečice smišljene u praktičnih Amerikanaca „if it ain’t broke, don’t fix it“. E, pa glavna zgrada pošte u Karlovcu možda je po interijeru izgledala malo pohabana i kao da je u njoj vrijeme stalo u vrijeme ocvalog socijalizma, ali stvari su tamo funkcionirale logično. Ako idete po paket, odlazite u prostoriju na lijevoj strani gdje se izdaju paketi, ako trebate poslati pošiljku, platiti račun ili štogod drugo iz poslova koje pošta pokriva idete desno i stanete u najkraći red.

No netko pomodan i možda malo previše opterećen tehnologijom u upravljačkoj strukturi Pošte odlučio je u u tu dobru praksu umiješati automat s brojkama i slovima, valjda da pojednostavni proces pružanja usluga korisnicima. Da odmah odagnamo napetost i skratimo priču, autor ovog projekta izazvao je suprotan efekt. Potpisnik ovog teksta već niz godina kupuje online, baš kao i sve više Karlovčana, i podiže pakete koji uglavnom stižu iz zemlje koja valjda proizvodi sve što se može zamisliti – Kine. I nikad u pošti s „žutim“ papirom u ruci nije čekao više od 5 minuta. Prvi put nakon „redizajna“ zgrade pošte, kad je sve spojeno u jednu prostoriju s osam šaltera, čekanje na paket je trajalo ravno 28 minuta. Razgovor sa šeficom smjene nije pomogao, bilo bi iluzorno očekivati da će reći da se slaže sa mnom, odslušala je gunđanje živčanog korisnika ni kriva ni dužna i duže čekanje lakonski povezala s uhodavanjem. S vremenom su se zaista i uhodali, ali svako malo našao bi se poznanik ili prijatelj koji bi nabrajao iste probleme, odnosno čekanja u pošti uzrokovanih famoznim redomatom koji izbacuje listiće s rednim brojevima. Ono što nema veze s automatom, a ima s organizacijom posla, je činjenica da ni za najvećih gužvi nema više od četiri službenika na osam šaltera. Ono što ima veze s automatom, ali i s ljudskim faktorom je činjenica da je „meni“ na automatu prilično nejasan. Da ne gnjavimo detaljima, činjenica je da prije svega stariji korisnici pošte, svakodnevno zapinju na automatu ne znajući što stisnuti, pa im opet pored automata treba asistencija živog čovjeka da bi uopće stali u neki red. A koliki im problem predstavlja na LCD ekranima pratiti kad su na redu, ne treba ni govoriti. Njima počesto zvučni signal koji poziva sljedećeg u redu ne znači mnogo, ali pretpostavljamo da službenicima na šalterima nakon osam sati svakog dana i stalnog ponavljanja glasnog iritantnog „beep“ signala dođe da popiju praksiten.

Ono što je autor modernije pošte u Karlovcu previdio je i činjenica da žuti papiri koje ostavljaju poštari počesto ne preciziraju što vam je stiglo, koverta ili paket. To se često sazna tek na pošti. Ali, prije toga između vas i službenika stoji dosadni redomat s displejom na kojem pokušavate odgonetnuti što znači „isporuka pošiljaka“, to da vi želite isporučiti pošiljku ili je primiti, pošiljka znači pismo ili paket, ili oboje…Drugim riječima, vratimo se na prvu rečenicu ovog teksta i potvrdimo pravilo „ne diraj ono što dobro funkcionira“. Nažalost, stare pošte i njenog „common sense“ starog načina funkcioniranja više nema, pa se moramo zadovoljiti s time da ona sad iznutra izgleda novo i blještavo. Slaba utjeha, kad je taj lijepi interijer iznutra okrnjen prenatrpanošću, podsjeća na proštenje na Kamenskom ili veliku Offertissimu. U Pošti jedva da se možete okrenuti od štandova koji nude nestvarno šarenilo plastičnih igračaka, slikovnica, ukrasnih vrećica i celofana. Na policama možete pronaći gomilu self help knjiga ispunjenih jeftinom psihologijom, s jedne strane „13 savjeta sv. Antuna za kršćanski život“ i još sijaset vjerskih knjiga, s druge križaljke čije naslovnice rese gole pin-up djevojke koje sigurno nisu uključene u spomenutih 13 savjeta. U pošti možete kupiti i mobitel, na šalteru će vas službenik (jer mu je tako rečeno), gnjaviti s tim želite li možda njihovu evotv televiziju ili dopunsko zdravstveno osiguranje…Lijepo je kad je Uprava jedne državne tvrtke poduzetna i pokušava ostvariti ekstra prihode, ali pri tom ne treba ispustiti iz vida njenu osnovnu obvezu prema vlasniku: da efikasno, brzo i jeftino osigurava univerzalnu poštansku uslugu za sve građane. Rekli bismo da je s redizajnom funkcioniranja glavne zgrade Pošte u Karlovcu učinjen korak unazad po dva od tri upravo spomenuta kriterija, a i o cijenama bi se dalo razgovarati. Možda i ne bi naručivali toliko toga iz Kine da su se u Hrvatskoj pošti i državi općenito dosjetili ono čega su se dosjetili Kinezi: da je zbog poticanja izvoza i prometa roba općenito dobro držati cijene slanja paketa na minimumu. Zapravo, kod nas je upravo suprotno. Tako se kod nas slati paket u inozemstvo (čitaj: ostvariti izvoz, prodati nešto strancu preko pošte) uopće ne isplati. Što se tiče unutarnjeg prometa, umjesto komentara nudimo usporedbu; slanje pisma i paketa unutar Hrvatske košta navlas isto kao i u, recimo, Velikoj Britaniji, zemlji većoj četiri puta od Hrvatske (što je za poštanske usluge bitan faktor) i s tri puta većom prosječnom plaćom od Hrvatske. Doduše, Englezi vjerojatno nemaju privilegiju u svom poštanskom uredu kupiti „13 savjeta sv. Antuna za kršćanski život“.

Objava SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Pošta u Karlovcu – zašto dirati ono što dobro funkcionira? pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-posta-karlovcu-zasto-dirati-sto-dobro-funkcionira/feed/ 3
Signali nad gradom, kolumna Tihomira Ivke: Cinizam i patetika http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-cinizam-patetika/ http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-cinizam-patetika/#comments Tue, 27 Feb 2018 18:59:56 +0000 http://kaportal.rtl.hr/?p=312240 Znakovitu rečenicu koja otvara mnoga važna pitanja nedavno je izgovorio gradonačelnik Damir Mandić komentirajući slučaj sad već bivše direktorice Turističke zajednice grada Karlovca Tihane Bakarić koja je nakon dugo godina izgubila povjerenje politike. „U gradu Karlovcu, a ne mislim tu na gradsku upravu nego i na privatni sektor, vjerujem da postoji prostor gdje ona danas …

Objava Signali nad gradom, kolumna Tihomira Ivke: Cinizam i patetika pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
Znakovitu rečenicu koja otvara mnoga važna pitanja nedavno je izgovorio gradonačelnik Damir Mandić komentirajući slučaj sad već bivše direktorice Turističke zajednice grada Karlovca Tihane Bakarić koja je nakon dugo godina izgubila povjerenje politike. „U gradu Karlovcu, a ne mislim tu na gradsku upravu nego i na privatni sektor, vjerujem da postoji prostor gdje ona danas sutra sa svojim kvalifikacijama može pronaći radno mjesto.“ Gledajući generalno, doista, zašto vječiti rukovoditelji na javnim funkcijama ne bi malo oprobali svoje sposobnosti izvan javnog sektora, daleko od sustava ovog našeg „uhljebistana“, u privatnom sektoru, da osjete čari tržišnog natjecanja i hrvatskog poreznog sustava koje nam je upravo politička elita nametnula, a sama i dalje živi u sigurnosti vlastitog socijalizma, gdje su poslovi doživotni, a primanja zagarantirana bez obzira kako i koliko se radilo?

Gotovo bi zapljeskali na ovom mjestu gradonačelniku, ali postoji „mala“ kvaka u cijeloj priči. Naime, zašto istu poruku nije odaslao smijenjenim direktorima postavljenim po političkoj liniji u gradske tvrtke na čija su mjesta nedavno izabrani novi ljudi? Zašto se i oni ne bi okušali sa svojim referencama i iskustvom u privatnom sektoru, nego će nastaviti raditi u istoj tvrtki na izmišljenom rukovodećem mjestu za tek nešto manju plaću od one direktorske? Kako to drugačije nazvati nego nastavkom trule politike u gradskim tvrtkama gdje korisne radne snage kronično nedostaje, ali se sa svakom smjenom vlasti gomilaju isluženi direktori?

S obzirom da nijednom direktoru gradskog poduzeća kojem je istekao mandat u posljednjih godinu dana nije ponovno ukazano povjerenje, nego su izabrani novi ljudi, nameće se logičan zaključak da gradonačelnik Mandić nije bio zadovoljan njihovim radom. Bilo bi logično da je i njima poželio sreću na tržištu. Ali nije iz vrlo konkretnog razloga. Nekim slučajem, u svom ugovoru o radu bivša direktorica Turističke zajednice nije imala uobičajenu klauzulu da može ostati raditi u sustavu ako želi, dočim direktori gradskih poduzeća imaju u svojim ugovorima taj osigurač. Nismo čuli da je gradonačelnik Mandić zauzeo javno stav kako nema nijednog smislenog razloga zašto bi Grad Karlovac kao vlasnik gradskih tvrtki garantirao ugovorom direktorima da mogu ostati na plaći i nakon što im istekne mandat. Niti je rekao da će on tu praksu gomilanja bivših direktora na sigurnim plaćama u gradskim tvrtkama dokinuti. A mogao je, jer je to u njegovoj moći.

S tim na umu, mogao je (i trebao je), u slučaju bivše direktorice Turističke zajednice stati na tome da nije zadovoljan njenim rezultatima i da Karlovcu kao vječito potencijalnoj kontinetalnoj turističkoj meki treba ambiciozniji, agilniji i sposobniji direktor ureda za turizam. Tako bi odaslao nedvosmislenu poruku da mu je na umu prije svega interes grada. U kontekstu gore izrečenog, s porukom kako ne sumnja da će Tihana Bakarić sa svojim kvalifikacijama pronaći radno mjesto u privatnom sektoru, ispao je tek cinični političar s neujednačenim kriterijima.

S druge pak strane, Tihana Bakarić, suočivši se s istovremenom smjenom i otkazom u Turističkoj zajednici, nije reagirala javno ništa bolje iz perspektive građana koji svakodnevno strepe nad svojim poslom i rade za male plaće. Doduše, ona se nije poslužila cinizmom, već patetikom, što na kraju dođe skoro na isto.

Umjesto da se zadržala na obrani vlastitog profesionalnog integriteta i inzistirala na tome da je posao direktorice 15 godina obavljala dobro u okviru resursa i financija na raspolaganju, svoju tužbu za nezakonit otkaz u Turističkoj zajednici lokalnoj javnosti je opravdala među ostalim i sentimentalnim razlozima, da je majka dvoje male djece i da je nezaposlena ostala u nezavidnoj situaciji. Da sad mi budemo malo patetični, koliko je majki s malom djecom – u tih 15 godina dok je uživala podršku političkih struktura kao direktorica s upitnim poslovnim rezultatima – ostalo bez posla u realnom sektoru ne svojom krivnjom već kao posljedicom diskrecijske procjene poslodavca, lošeg stanja u gospodarstvu i općenito naravi tržišnih odnosa? Koliko je majki s malom djecom u isto vrijeme pokušalo dobiti posao preko natječaja u javnim službama, a šanse nisu imale jer se većina poslova u javnim službama ne dobiva ni po referencama ni po sposobnosti, a još manje po socijalnom statusu, nego po tatama, mamama, babama i stričevima, a ponajviše po stranačkim knjižicama.

Pravo je pitanje zašto se Tihana Bakarić u ovom konkretnom slučaju kao i hrpa bivših direktora i isluženih političkih dužnosnika koji se u tišini povuku u solidno plaćenu sinekuru, toliko boje izlaska iz sustava, umjesto da svojim diplomama i bogatim iskustvom pokušaju oplemeniti relani sektor i zaraditi novac na tržištu. Zbog sigurnosti? Zbog neambicioznosti? Zbog svijesti da na tržištu ne vrijede mnogo ili ne vrijede uopće? Zbog straha da neće uspjeti? Koji god odgovor na ponuđena pitanja bio, loša je vijest za Karlovac i hrvatsko društvo u cjelini.

Objava Signali nad gradom, kolumna Tihomira Ivke: Cinizam i patetika pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-cinizam-patetika/feed/ 6
SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Tko ne poznaje povijest, osuđen je da je ponavlja http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-tko-ne-poznaje-povijest-osuden-da-ponavlja/ http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-tko-ne-poznaje-povijest-osuden-da-ponavlja/#comments Thu, 08 Feb 2018 16:50:16 +0000 http://kaportal.rtl.hr/?p=309112 Dan sjećanja na žrtve holokausta i u Hrvatskoj obilježava se svake godine uz dužni pijetet, protokolarno uredno na gotovo svim razinama s pokojom šabloniziranom prigodnom rečenicom profesionalnih političara o tome kako „se žrtve nijednog bezumlja ne smiju zaboraviti“ ili „kako moramo učiti iz gorkih iskustava povijesti, da se nikad cviše ne ponove u budućnosti“… I …

Objava SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Tko ne poznaje povijest, osuđen je da je ponavlja pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
Dan sjećanja na žrtve holokausta i u Hrvatskoj obilježava se svake godine uz dužni pijetet, protokolarno uredno na gotovo svim razinama s pokojom šabloniziranom prigodnom rečenicom profesionalnih političara o tome kako „se žrtve nijednog bezumlja ne smiju zaboraviti“ ili „kako moramo učiti iz gorkih iskustava povijesti, da se nikad cviše ne ponove u budućnosti“… I sve se svede na kratku novinsku vijest koja potraje do drugog jutra i nekog drugog sjećanja. Ove godine izuzetak, evo ima već deset dana kako u Hrvatskoj odzvanja priča o žrtvama Holokausta iz sasvim konkretnog razloga; sposobnosti srpske diplomacije da na obljetnicu dana oslobađanja logoraša Auschwitza od strane Crvene armije organiziraju u sjedištu UN-a izložbu „Jasenovac – pravo na nezaborav“.

Motivi postavljanja ovakve izložbe srpske diplomacije su, dakako, upitni, činjenica da je izložbu otvorio Ivica Dačić, desna ruka arhitekta genocida na području bivše Jugoslavije Slobodana Miloševića je gotovo groteskna. Nadalje, ova „povijesna lekcija“ dolazi iz države iz koje je pod kolaboracionističkom vlašću Milana Nedića objavljeno da je „judenfrei“ prije Berlina ili Beča. Iako su srbijanski Židovi uglavnom deportirani u logore smrti izvan Srbije, ubijani su i u logoru na Banjici, u neposrednom susjedstvu prestižne beogradske četvrti Dedinje, a u hvatanju Židova sudjelovala je i Nedićeva policija… Aktualne srbijanske vlasti (ništa manje od onih prije), vole prvo mesti u tuđem dvorištu, u to nema sumnje. Ali, je li sve to uopće bitno? Ovaj put su svijetu nametnuli temu koja će Srbiji donijeti još malo pozitivne reklame u stvaranju percepcije da Srbija može biti ovakva ili onakva, ali je njen antifašizam neprijeporan. Upravo suprotno radi hrvatska diplomacija i u slučaju izložbe u UN-u čini fatalnu grešku u koracima; šalje prosvjedna notu o neprihvatljivosti nekih navoda na izložbi koji su predočeni kao fakti. Uz malo tendencioznosti tumačenja (opet podgrijanih uz pomoć sposobnosti srbijanske diplomacije), pred svijetom opet izgledamo kao netko tko želi zataškati mračne dijelove svoje prošlosti. Da je pameti, sami bi organizirali izložbu u UN-u na temu Jasenovca na dan sjećanja na žrtve Holokausta i tako ativno radili na „bildanju“ ugleda u svijetu. Ugled se ne stječe tako da govorimo u svijetu da Srbija nema kredibilitet da govori o Jasenovcu kao što to čini aktualna ministrica vanjskih poslova, to je ponašanje malog djeteta, a ne diplomatska zrelost. Naime, na kraju dana, potpuno je svejedno tko je organizirao izložbu i s kojim motivima; za nas same važno je jesmo li se na ispravan način suočili s vlastitom prošlošću i ograđujemo li se bezuvjetno od zla što su naši preci „u ime Hrvatske“ ili „u ime naroda“ činili.

Da bi se približili odgovoru na ova teška pitanja, umjesto argumentacije za ili protiv poslužit ćemo se s dvije ilustracije, jedna je inozemna, a druga tu naša lokalna, karlovačka.

Ilustracija prva. Najmlađi premijer u Europi, kancelar Austrije Sebastian Kurz vodi vjerojatno najdesniju vladu na sjevernoj hemisferi, konzervativnu i netolerantnu prema imigrantima, ali kad na dnevni red dođe koketiranje s nacizmom zauzima stav nulte tolerancije. Naime, nakon što je otkriveno da je jedan od kandidata za državno vijeće iz redova koalicijske Slobodarske stranke u studentskom dobu sudjelovao u radu bratstva koje je koristilo pjesmaricu u kojoj su se mogli pronaći i stihovi „pojačajte plin, vi stari Nijemci, dostići ćete sedam milijuna“, vođa najdesnije europske vlade na Twitteru nedvosmisleno je poručio: „ne smije postojati tolerancija prema antisemitizmu i rasizmu, niti se smije uzdizati nacistička tiranija“.

A sad ovu izjavu usporedimo s izjavama Plenkovića i Kolinde danas, Karamarka jučer, primjerice o urlanju „za dom spremni“ na stadionima ili na pokušaje da se s istom ustaškom parolom pokušava postaviti spomenik u samom Jasenovcu. Kurzov način je odraz državničkog ponašanja, a ovih naših tek protokolarna ispraznost, dodvoravanje polupismenoj glasačkoj publici i politikantstvo s primjesom cinizma, posebno u lakoći izgovaranje trivijalnog poopćavanja kroz popularnu floskulu „osuđujemo svaki totalitarizam“. Kad ste – kao u slučaju Kurza – suočeni s tim da je netko bio u ekipi koja ima pjesmaricu koja se oslanja na naci „postignuća“ onda ne osuđujete Staljina, Pol Pota, Mussolinija, apartheid, Tita ili koga već, već stvari nazivate pravim imenom. To kod nas izostaje, zato smo tako podijeljeni iznutra i zato se na nas izvana gleda s podozrivošću.

Ilustracija druga. Gradonačelnik Mandić ove je godine, kao i njegovi prethodnici prije njega, odao počast žrtvama Holokausta što je postala jedna lijepa tradicija. Ali…Po popisu stanovništva u Karlovcu danas živi samo pet pripadnika židovskog naroda, pa više nema tko brinuti o njihovom bogatom karlovačkom nasljeđu ako to ne činimo mi sami, Hrvati. A što mi Karlovčani činimo u znak sjećanja na zajednicu koju je ustaška vlast doslovno zatukla u 2. svjetskom ratu? Hvalimo li se danas da je Karlovac bio najtolerantniji grad po pitanju naseljavanja Židova krajem 18. stoljeća i da ga je to između ostalog učinilo jakim gospodarskim i kulturnim središtem? Sjećamo li se danas obitelji Reich, Kramer, Reiner, Isidora Grossa i što su sve napravili za naš grad… Uče li nam djeca u školi tko je bio Tibor Heksch, kako je živio za Karlovac i kako su ga samo zbog krivih krvnih zrnaca skratili za glavu? Koliko ulica u Karlovcu nosi imena karlovačkih Židova? Na kraju krajeva, Karlovac se može pohvaliti kuriozumom da je prvo odlikovanje pravednika među narodima koje dodjeljuje država Izrael pripadnicima drugih naroda u Hrvatskoj 1965. dobio upravo rođeni Karlovčanin Pavao Horvat. Hvalimo se time? Ne da se ne hvalimo, priču o hoteljeru koji je u Karlovcu skrivao Židove i švercao ih na teritorij pod vlašću Talijana koji nisu ubijali Židove, jedva da je moguće pronaći, a za tog čovjeka koji je i sam završio u logoru Dachau (i preživio), i u samom Karlovcu čuli su tek rijetki.

Čujemo da je Ministarstvo kulture napokon odvojilo novac za uređenje devastirane mrtvačnice na ulazu na Židovsko groblje. Sjajno, samo zar u jednom gradu kao što je Karlovac u kojem se već dva i pol desetljeća javni novac troši na sve i svašta i zloporabljuje u privatne svrhe, nije bilo mjesta za stavku da se uredi simbol, odnosno rijetki očiti fizički trag postojanja jedne važne zajednice. Sve ove nabrojane sitnice sugeriraju odgovor na gore postavljeno pitanje odnosimo li se na ispravan način prema prošlosti i poznajemo li je uopće. Teško se odlučiti što je gore, svjesno manipulirati prošlošću jer tako utiremo put opasnom revizionizmu ili je ne poznavati jer smo je u tom slučaju – u skladu sa starom izrekom – osuđeni ponavljati.

Objava SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Tko ne poznaje povijest, osuđen je da je ponavlja pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-tko-ne-poznaje-povijest-osuden-da-ponavlja/feed/ 4
SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Nijanse političkog kadroviranja http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-nijanse-politickog-kadroviranja/ http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-nijanse-politickog-kadroviranja/#comments Mon, 15 Jan 2018 08:05:35 +0000 http://kaportal.rtl.hr/?p=306522 „Predložili smo im prvo jednog čovjeka od našeg povjerenja, pa drugog, pa trećeg…Kad su ih u Zagrebu odbili predložili smo v.d. ravnateljicu koja je i stručna. Na kraju su nam za ravnatelja iz Zagreba nametnuli osobu koju naša organizacija ne podržva…“ Otprilike ovako potužio se prvi lički HDZ-ovac Darko Milinović javnosti nakon što nije prošao …

Objava SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Nijanse političkog kadroviranja pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
„Predložili smo im prvo jednog čovjeka od našeg povjerenja, pa drugog, pa trećeg…Kad su ih u Zagrebu odbili predložili smo v.d. ravnateljicu koja je i stručna. Na kraju su nam za ravnatelja iz Zagreba nametnuli osobu koju naša organizacija ne podržva…“ Otprilike ovako potužio se prvi lički HDZ-ovac Darko Milinović javnosti nakon što nije prošao njihov prijedlog za novog ravnatelja Nacionalnog parka Plitvička jezera, javne ustanove za koju su voli reći da je bila bankomat za potrebe lokalnih ličkih vlasti. Njegove rečenice su zazvučale kao vic, ali su zapravo potvrdile tužnu istinu koju svi znamo; mi smo zemlja gdje je zakonska obveza raspisivanja natječaja za rukovodeća mjesta farsa, mi smo zemlja u kojoj se kadrovira prije svega po kriteriju podobnosti, a tek onda po drugim kriterijima koji se u natječajima zaista i spominju. Jedan od rezultata te razorne, kratkovidne politike svedene na stranački i privatni interes uske političke klike je činjenica da su u EU samo još Bugari siromašniji od nas. Rumunji su nas, naime pretekli 2016. i po osobnoj potrošnji i po BDP-u po glavi stanovnika.

Dakako, nitko ne gaji iluziju da će političko kadroviranje kod biranja na vodeće javne položaje nestati i da ga u drugim, ekonomski i politički mnogo razvijenijim zemljema nema. Na važna mjesta se i drugdje postavljaju ljudi koji su bliski političkoj opciji na vlasti, to je realnost. Ali postoji ogromna razlika između hrvatskog i političkog kadroviranja u zemljama koje bi nam trebale biti uzor. U njima je postavljanje stranačkog poslušnika bez posebnih znanja i iskustva na važna mjesta rezanje grane na kojoj se sjedi, političko samoubojstvo koje se obija o glavu na sljedećim izborima. Žalopojka Darka Milinovića nam sugerira upravo suprotnu logiku: mi želimo čovjeka na čelu našeg bankomata, pardon Nacionalnog parka Plitvička jezera, kojim možemo manipulirati jer nam nitko ništa ne može. Koga briga za stručnost, za unaprijeđenje tog ionako lukrativnog posla, za zaštitu parka da se ne ugrozi njegov UNESCO-v status svjetske prirodne baštine kako bi još dugo mogao donositi zaradu lokalnom stanovništvu i puniti državni proračun.

Drugim riječima, teško je očekivati da će HDZ ili bilo koja druga opcija na vlasti odoliti zovu postavljanju svojih ljudi, ali ako je tako neka im onda barem stranačka knjižica nije jedina stvar kojom se mogu podičiti. Novi ravnatelj NP Plitvička jezera, „nemetnut“ iz Zagreba je Ličanin, HDZ-ovac, ali ima poslovni životopis koji sugerira da njegov izbor nije uobičajeno iritantno političko silovanje. I već prvi potez, suspenzija nabave super skupog terenca kojeg je raspisala „Milinovićeva“ v.d. ravnateljica govori da i u političkom kadroviranju postoji puno nijansi.

Spušteno na ovu našu karlovačku razinu, moramo primijetiti da se ipak nešto mijenja na bolje. Znamo kako je krenulo; kad je poslije rata Branko Vukelić preuzeo poluge političke vlasti u Karlovcu ni čistačica u školi se nije mogla zaposliti bez blagoslova HDZ-a. Mentalno i politički formiran u komunizmu, Vukelić je samo preuzeo partijsku shemu kadroviranja i implementirao je u demokratsko okružje, ali uz prilično neshvatljiv odmak. Ni partijske strukture si nisu dozvoljavale luksuz da na važne pozicije stavljaju analfabete samo zato jer imaju partijsku knjižicu. To je nažalost široku primjenu doživjelu s HDZ-om, a poslije Vukelića se u Karlovcu samo pogoršavalo. Pa, mi imamo ravnatelje škola koje su hvatali u trgovinama u krađi i koje naganjaju po sudovima zato jer ne mogu kontrolirati osobne financije, nama su gradske tvrtke vodili ljudi koji su na brzinu stekli status prvostupnika po provincijskim hrvatskim veleučilištima…I nikom ništa.

Ne možemo ne primijetiti da otkad u Karlovcu konce vuče novi gradonačlenik Damir Mandić, izbori ravnatelja i direktora više ne odišu grubom i bahatom demonstracijom sile HDZ-a, već racionalnošću i u krajnjoj liniji, političkom pristojnošću. Zar je uopće važno je li nova ravnateljica Gimnazije Snježana Štranjger članica HDZ-a ili ne kad se znaju njene stručne reference i činjenica da je baš nju radni kolektiv htio za ravnateljicu? Je li važno na kojem pročelničkom mjestu u Gradu ili Županiji radi supruga novog direktora gradske tvrtke „Mladost“ Tihomira Jarnjevića, koje je on stranke simpatizer ili član kad se zna da je fakultet završio u Americi, da ima iskustvo rada u velikim kompanijama realnog sektora i da je – na koncu – bio vrhunski sportaš i nastupio na Olimpijskim igrama? Pitanje stranačke pripadnosti postaje izlišno ako iza čovjeka stoji primjereno obrazovanje i poslovno iskustvo. Još je rano za svođenje računa, ali ako se po jutru dan poznaje, Karlovac je nakon dugo vremena možda dobio gradonačelnika koji ne živi na političkom licemjerju i praznim floskulama, gradonačelnika koji zaista prakticira ono što propovijeda.

Objava SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Nijanse političkog kadroviranja pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-nijanse-politickog-kadroviranja/feed/ 11
SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Seks skandal u Ekonomskoj je zapravo priča o bijedi politike http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-seks-skandal-ekonomskoj-zapravo-prica-bijedi-politike/ http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-seks-skandal-ekonomskoj-zapravo-prica-bijedi-politike/#comments Fri, 22 Dec 2017 14:58:43 +0000 http://kaportal.rtl.hr/?p=303849 Što se to događa sa karlovačkim srednjim školama pod ingerencijom Karlovačke županije? Nakon što je politika umjesto ravnateljice (koja je u svakom pogledu značajno podigla rad Mješovito – obrtničke škole na višu razinu), mimo volje radnog kolektiva, roditelja i zdravog razuma pokušala progurati valjda podobnijeg kandidata kojeg je pak vlastiti školski odbor u Šumarskoj školi …

Objava SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Seks skandal u Ekonomskoj je zapravo priča o bijedi politike pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
Što se to događa sa karlovačkim srednjim školama pod ingerencijom Karlovačke županije? Nakon što je politika umjesto ravnateljice (koja je u svakom pogledu značajno podigla rad Mješovito – obrtničke škole na višu razinu), mimo volje radnog kolektiva, roditelja i zdravog razuma pokušala progurati valjda podobnijeg kandidata kojeg je pak vlastiti školski odbor u Šumarskoj školi optužio za netransparentno trošenje novca, a ministar ga svojevremeno smjenjivao jer je nezakonito upisivao učenike u školu, sad prljavi veš sa sjednica školskog odbora i radnog kolektiva  izlazi iz Ekonomske škole.

Naime, tamo su predstavnici profesora u školskom odboru upozorili da po školi kruži priča kako je učenica 4. razreda trudna s jednim od kandidata na inače minorno važnom natječaju za popunu dva sata tjedno iz povijesti.  Uz to, upozorili su i da je on jedan od rijetkih među 9 kandidata koji nije uspio položiti stručni ispit. On  je već kao zamjena radio u školi i iz tog vremena vjerojatno i datira „poznanstvo“ s učenicom. Da ne bi bilo zabune, u cijeloj priči nema ništa nezakonito, djevojka s obzirom da je pala jedan razred, punoljetna je, profesor je, usput rečeno, slobodan, a ne bi bilo nezakonito i da nije. No, ono što je nakon iznesenih sumnji izrečeno na školskom odboru, svjedoči o licemjerju i srozavanju etičkih normi kad se mora provesti stranačka volja vladajuće lokalne županijske politike. Koja je, što nije nevažno u kontekstu spominjanja licemjerja,  deklarativno bogobojazna i konzervativna.  Ravnateljica škole je kontra mišljenja profesora u školskom odboru, dakle posredno kontra vlastite zbornice, forsirala da upravo taj kontroverzni kandidat dobije posao, a stranu su joj držali predstavnici politike u školskom odboru, odnosno osnivača Karlovačke županije. Posebno je znakovit stav jednog od njih, Marijane Pavičić, kolegice ravnateljice koja je do svojih ravnateljskih mjesta došla prije svega posjedovanjem „ispravne“ stranačke knjižice, a ne stručnim postignućima i iskustvima u profesionalnoj karijeri, baš kao i sadašnja ravnateljica Ekonomske škole.

Naime, ravnateljica OŠ „Dragojla Jarnević“ bila je na školskom odboru mišljenja da se u školi ne može braniti privatni život i ne treba raspravljati o tome dok nema prigovora roditelja. Stvarno je moguće je da ovako nešto izjavi prosvjetni radnik, k tome još i ravnatelj škole? Hm, probajmo još jednom raščlaniti tijek svijesti ravnateljice-političarke Pavičić;  privatna je stvar u jednoj javnoj ustanovi kao što je škola s pozicije autoriteta i moći (koju profesori sigurno imaju),  „bariti“ mlađe punoljetnice, praviti im djecu i to zanemarivati jer roditelji službeno nemaju ništa protiv toga!?

Nije se dotična gospođa dala smesti niti nakon što joj je glas razuma predstavnika škole u školskom odboru dao do znanja da je ipak riječ o profesoru, pa je onda i riječ o neprimjerenom ponašanju, da je to i kršenje etičkog kodeksa i da bi profesor morao biti uzor učenicima.  Inzistiranje profesora koji su branili i svoj dignitet i dignitet struke, očito je zbunilo ravnateljicu Ekonomske pa je na sjednici školskog odbora isprva tvrdila da ništa ne zna o tom slučaju, a onda nedugo zatim rekla kako je ipak razgovarala s učenicom koja joj je rekla da to nije točno.  Nije precizirala što nije točno, to da je trudna, ili da je profesor otac. Zanimljivo, ravnateljica ništa ne zna, ali je ipak razgovarala s učenicom o slučaju „o kojem ništa ne zna“.

Uglavnom, inkriminirani profesor na toj prvoj sjednici školskog odbora nije prošao jer je „politici“ nedostajao jedan glas u školskom odboru koji broji sedam članova od kojih su tri predstavnika zbornice, jedan roditelja i tri Županije. Uza svu volju trebala su čak tri glasanja da  prijedlog ravnateljice prođe. Prvi put politika nije istjerala svoje jer nije došao predstavnik roditelja, drugi put zato jer nije došao predstavnik Županije, a na treću sjednicu školskog odbora su došli svi i nadglasali „konzervativne“ profesore, odnosno zbornicu.  Posebna, ali već i uobičajena, je priča što u ovako škakljivom slučaju predstavnica roditelja nije vidjela ništa sporno i podržala glas politike, a ne profesora. U svakom slučaju nitko od vanjskih članova školskog odbora nije stao na stranu profesora Ekonomsko-turističke škole.

U međuvremenu su profesori podastrli i fotografije s društvenih mreža na kojima se vidi  par učenica – profesor, no profesor je i zbornici, a potom zainteresiranim medijima hladno pojasnio da su fotografije sa sajma vjenčanja fotomontaža i da ga netko prati.  Uglavnom, profesor je zanijekao vezu s učenicom, ravnateljica je lakonski izjavila da bi morala provesti DNK analizu da dokaže čije je dijete. Svi se prave ludi i pojeo vuk magare. Ravnateljica se ni u jednom trenutku nije potrudila ponuditi  niti jedan argument zašto tako gorljivo brani odabir kontroverznog profesora. Je li se on na zamjeni pokazao kao iznimni stručnjak i pedagog pa se nisu ni razmatrale biografije ostalih kandidata ili je tako odlučila politika u kojoj je ona pijun? Uostalom, i sama je na to mjesto došla tako što ju je politika oktroirala, pa su članovi školskog odbora, predstavnici zbornice, iz protesta podnijeli ostavke.  Zato što je ravnateljica bila iznimni stručnjak i pedagog? Naravno da ne, zna se zašto, zato jer je baš kao i kolegica Pavičić u pravom trenutku imala pravu stranačku knjižicu u ruci i bila na pravoj političkoj liniji. Upitnost njezine pedagogije koja tako slijepo izvršava partijske zadatke je neupitna, ali po nekim uzusima ravnatelj bi osim pedagoško etičkih kvaliteta morao imati i one menadžerske. Kako vjerovati u njene, kad  je upitno i vladanje vlastitim financijama sudeći prema oglasnoj ploči Općinskog suda i njenog sudskog naganjanja s bankama zbog duga na karticama? Slučaj Ekonomska je u medijima prikazan kao „seks-skandal“, ali to je samo površinska fenomenologija. Kad se zagrebe ispod površine, otkriva se ono bitno i iritantno: sva bijeda politike.

Uglavnom, priča kao iz starih dobrih vremena komunizma, nekad komitet i forsiranje podobnosti prije struke, danas „demokracija“ HDZ-a, odnosno, u slučaju škola, osebujno viđenje demokracije župana Jelića. Zanimljivo, i na mjestu gradonačelnika mandat je započeo svojevrsnom „kulturnom revolucijom“ u osnovnim školama, u kojoj se nije prezalo ni od mijenjanja brava da „žilavi“ i politički nepoćudni ravnatelji fizički ne bi mogli ući u školu nakon 35 godina vjernog služenja obrazovanju djece, kao u slučaju ravnateljice „Dragojle Jarnević“ Višnje Kolaković.

Hrvatska navodno priprema kurikularnu reformu koja će nas učiniti otvorenijom, obrazovanijom i konkurentnijom zemljom? Samo tko će je provesti? Ljudi kao ovi iz gore ispričane priče; ljudi koje postavljaju lokalni šerifi i njihove dodvorice!? Ha, ha, ha. Dobar vic!

Objava SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Seks skandal u Ekonomskoj je zapravo priča o bijedi politike pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
http://kaportal.rtl.hr/signali-nad-gradom-kolumna-tihomira-ivke-seks-skandal-ekonomskoj-zapravo-prica-bijedi-politike/feed/ 18