KAportal PIT I NJEGOV TEATAR APSURDA: Balkanska krčma | Karlovački informativni web portal

PIT I NJEGOV TEATAR APSURDA: Balkanska krčma

zaplaticVeliki pisac Ivo Andrić napisao je i ovo: “Kad  bi ljudi znali koliko malo pameti upravlja svijetom  umrli  bi od straha”. Da pameti nedostaje i hrvatskom društvu opće je poznata činjenica koja rezultira bijesom, očajem, strahom  i bijegom preko crte koja označava da je to teritorij Hrvatske. Onda se, kako je napisao jedan novinar  „čudimo kao pura dreku“ kada vidimo što nam se događa.  Svi su kao zabrinuti za građane, prava, slobode, demokraciju, a zapravo sve je to najobičnije preseravanje.

Umjesto da smrada bude što manje količina se povećava – i smrada i izvora smrada. Pa kada već postoje dani svega i svačega predložio bih da postoji i dan koji bi bio posvećen šutnji, tišini. Da jedan dan ne gledamo političare svih razina, da drže usta zatvorena, da ne slušamo i ne gledamo razne analitičare, borce za prava, ne slušamo i ne čitamo novinare, da portali ne donose vijesti toga dana, ukinu taj dan komentare ispod  tekstova, svećenici, propovjednici zašute taj dan.  Da taj dan ne zagađujemo prostor u kojem živimo, da dadnemo čovjeku prostor da udiše svježi zrak.

Zamisli dan u kojem  nema ustaša, ustašofila, fašista, komunjara, jugofila, zaostalih, naprednih, znanstvenih, neznanstvenih, mislećih, kretena, kritičkih i nekritičnih, homofila, homofoba, pametnih i glupih, uglednih i neuglednih, značajnih i manje značajnih i beznačajnih. Ili gdje je nekome djed ili otac tamo nekih godina bio, ili on sam…. Da svatko bude ono što jest – čovjek. Naravno da je to utopija, kao i muhi reći da taj dan ne plazi po tebi.

Nakon toga možemo, nadam se razgovarati upotrebljavajući pamet. Ovo što se sada događa nema veze ni s razgovorom, ni s civilnim društvom, ni demokracijom, ovo je kao što reče Krleža „balkanska krčma“ u kojoj su glavni igrači na šanku naliveni ideologijama,, neznanjem sa željom da se namlati onaj koji je najmanje kriv

Kada ti u razgovoru ponestane argumenata posežeš za vikom, galamom, dernjavom, vrijeđanjem, tražiš istomišljenike. Ako imaš argumente onda normalno razgovaraš, vodiš dijalog, raspravu, osobito ako smo svjesni i zalažemo se da je nešto potrebno. Rasprava se može voditi o načinu i sadržaju. Iz normalne rasprave svi izlaze kao pobjednici jer je pronađeno najbolje rješenje, iz galame izlaze svi kao gubitnici. Jer rješenje nije pronađeno, sve je zapravo postalo kompliciranije. Za vrijeme rasprave svako je mišljenje legitimno, makar se ja ne slagao s njim, svako mišljenje treba razmotriti prije prihvaćanja ili odbacivanja, obrazložiti zašto je učinjeno ovako ili onako. U dernjavi, demonstraciji čuje je samo jedno mišljenje, mišljenje onih koji se deru u mikrofon ili megafon. To pak nije rasprava, demokracija, niti pravo na mišljenje. U tom slučaju galama, vrijeđanje postaju argumenti. Čemu onda javna rasprava? Hrvatskoj ne prijeti fašizacija, ustašluk, klerikalizam (onome tko imalo poznaje povijest poznato je da Hrvati nikada nisu klerikalizam prihvaćali kao političku stvarnost bez obzira na svjetonazor), Hrvatskoj prijeti diktatura jednoumlja takozvanih lijevih.

Osim otužnog igrokaza u režiji „moralnih veličina“ odigrava se i igrokaz zvan kurikularna reforma. Najveći mi je štos što većina ljudi nema pojma o čemu se tu radi, niti je vidjela dokumente. Ali svi imamo mišljenje. A cijela je stvar tek dana na raspravu. Eminentni stručnjaci daju svoje mišljenje, ne protiv reforme nego za reformu, cjelovitu i kvalitetnu reformu onda se to proglasi da si protiv reforme. Čemu onda otvarati javnu raspravu?  „Najbolji put“ da kurikulum ne uspije  jest ovakav način komunikacije, netolerancija, isključivost, nesposobnost uvažavanja, galama. Podvale. Ne treba ići u daleku prošlost, dovoljno se sjetiti zdravstvenog odgoja u školi. Nešto što je potrebno postalo je predmet galame, svađa, uvreda, etiketa, podjela i s lijeva i s desna upravo stoga što nema dijaloga, što je javni prostor zagađen netolerancijom. Sada će svi govoriti o nekom svom trijumfu. Zapravo svi smo gubitnici. I da se vratim Andriću – strah me je jer vidim koliko malo pameti ima u ovoj državi.

  • Odgovori