KARLOVAČKE (I DRUGE) PRIČE – KAportal http://kaportal.rtl.hr Karlovački informativni web portal Mon, 16 Jul 2018 07:15:04 +0000 hr hourly 1 https://wordpress.org/?v=4.9.7 KARLOVAČKE PRIČE: Karlovačko svjetlo i karlovački mrak – Berislav Frkić i David Meisel http://kaportal.rtl.hr/karlovacke-price-karlovacko-svjetlo-karlovacki-mrak-berislav-frkic-david-meisel/ http://kaportal.rtl.hr/karlovacke-price-karlovacko-svjetlo-karlovacki-mrak-berislav-frkic-david-meisel/#comments Mon, 27 Nov 2017 11:38:45 +0000 http://kaportal.rtl.hr/?p=299825 Puno je 125 godina, pogotovo kada se tako postave da se izmijene kroz njih i tri stoljeća. Daleka je 1892. godina, 19. stoljeća, kada je niknuo Zorin dom, na čast i slavu Prvom hrvatskom pjevačkom društvu Zora, sve dalje čini nam se i 20. stoljeće, sa svojim ratovima i depresijama, djecom cvijeća, studentskim buntovima i …

Objava KARLOVAČKE PRIČE: Karlovačko svjetlo i karlovački mrak – Berislav Frkić i David Meisel pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
kafotka.net

Puno je 125 godina, pogotovo kada se tako postave da se izmijene kroz njih i tri stoljeća. Daleka je 1892. godina, 19. stoljeća, kada je niknuo Zorin dom, na čast i slavu Prvom hrvatskom pjevačkom društvu Zora, sve dalje čini nam se i 20. stoljeće, sa svojim ratovima i depresijama, djecom cvijeća, studentskim buntovima i optimizmom pred doba Vodenjaka, naše je sada 21. stoljeće, koje smo kao djeca zamišljali s letećim automobilima, nestankom ratova, razvojem svega strelovitom brzinom, svemirskim putovanjima… da bismo saznali da i nije to tako puno, tih 125 godina.

Ovisi sve o pogledu, nekome puno, nekome ne, nekome dovoljno da iskoristi to vrijeme da postane veći od samog sebe, da postane dio grada ili jednog njegovog dijela na onaj način da nekom pokažeš zgradu kazališta i kažeš – vidiš, to je on. Jedan od takvih ljudi je Berislav Frkić. Nije Berislav gradio tu zgradu, nije vodio neki veliki profesionalni ansambl, ali kao malo tko postao je jedno s pojmom karlovačkog kazališta. Stopio se s njim kroz desetljeća odgajajući djecu i tinejdžere, početnike, naturščike i amatere, stvarajući s njima mala čuda u jednom amaterskom kazalištu u gradu u kojem u to vrijeme nitko nije imao hrabrosti opet formirati profesionalni ansambl. Ali, Berislavov Dramski studio samo statusom nije bio profesionalan. Sve ostalo bilo je kao iz neke lijepe priče, sasvim primjerene kazalištu. Bilo bi loše nabrajati sada sve predivne predstave koje je Dramski studio izvodio kroz godine pod vodstvom Berislava Frkića – bilo bi loše, jer neku bismo sigurno zaboravili. No, ne bi bilo dobro propustiti spomenuti barem “Peace Child”, jedan monumentalni spomenik koji su Frkić i njegovi mladi glumci i glumice ostavili svom gradu, Dramskom studiju i ružnim devedesetima u sjećanje. U najtežim danima rata, u razrušenom gradu i razrušenom kazalištu, Berislav i njegovi klinci stvarali su predstavu uz koju se plakalo bez sustezanja, vrisak prkosa, želje za mirom i ljubavi, koji je utihnuo 1995. godine s krajem rata. I moralo je tako, jer predstava je to za koju bi bilo bolje da je nikada nije trebalo biti. Ali trebalo je – i kad je trebalo bila je najbolja što je uopće mogla biti.

Umro je Berislav Frkić 27. studenog, ravno 114 godina nakon što je izgrađen Zorin dom. Ponekad život i smrt tako urede stvari da je teško a da ne budeš barem malo praznovjeran. Umro je Berislav Frkić na dan rođenja kazališta, kazališta koje je i on sam bio.

I kad dođe kasna jesen i kad rano pada mrak i spuštaju se one karlovačke magle, onda iz kazališta, u ono doba kada se ugasi zadnje mutno žuto svjetlo na katu, valja skrenuti prema Domobranskoj. Uzduž duge ulice stare su zgrade, drveće bez lišća i beskrajna tišina osim jedva čujnih koraka pogrbljene siluete koja nestaje u sve gušćoj magli. I koliko god dugo gledao, silueta će uvijek biti tamo u daljini, sve dok ne svane zora i vode razbistre svijet. Prvi jutarnji autobus poremetit će tišinu, krovove će preletjeti razbuđene ptice, još pomalo umorni i smrznuti ljudi zabijat će ruke u džepove i u pospanim očima razlijevat će im se još neugašene neonske reklame i ulična svjetla.

Kada se oči dovoljno priviknu na novi dan i napokon fiksiraju razlivene boje grada, više se nećeš sjećati ničega. Samo ćeš negdje duboko znati da bez one siluete koja kreće iz kazališta, u noći punoj magle, ama baš ništa ne bi bilo isto.

Kažu da grad čine ljudi, a ponekad, eto, neki ljudi postanu grad.

A, grad je bio i David Meisel. Bio je “Zora” i tako je bio i grad. Prvo hrvatsko pjevačko društvo Zora nastalo je u vremenima u kojima se Karlovac nije bojao biti prvi, u kojima se nije bojao napraviti nešto prije dozvole iz Zagreba, u kojima je znao lupiti šakom o stol i napraviti po svojem. Prošle su kroz Zoru generacije i generacije pjevača i pjevačica, vrhunskih glasova, velikih dirigenata, ali nitko nije bio kao David Meisel. I nikada Zora nije bila tako slavna kao dok je na njenom čelu stajao David Meisel. Tih, suhonjav i miran, postajao je netko sasvim drugi s dirigentskom palicom u ruci – temeljito je reorganizirao zbor, vrhunskim umijećem u isto vrijeme od članova tražio strogu disciplinu i poticao stvaralačku kreativnost, uveo sustavno pomlađivanje zbora i od Zore, koja je bila pristojan i dobar zbor, stvorio zbor kojem se klanjala Europa. Ovacijama su je ispraćali u Beogradu, Zagrebu, sam se kralj Aleksandar naklonio Meiselu, punili su koncertne dvorane u Njemačkoj, u Belgiji nastupili i na kraljevskom dvoru. Iz malog Karlovca, daleke 1928. godine, izravnim su radio-prijenosom slušali ljudi kako Zora pjeva Misu u Es-duru Franza Schuberta. Toliko je velika bila Zora, toliko je velik bio Meisel, toliko je velik bio mali Karlovac.

Ali, bila su to najgora vremena. Došla je 1941., domaći su se poniznici naklonili velikom njemačkom gospodaru i prihvatili se rješavanja židovskog pitanja i u svom gradu (u kojem se, kao u nekom lošem vicu, ustaški gradonačelnik prezivao Židovec), među prvima su ustaše došle na vrata Davida Meisela. Bila su to najgora vremena, bili su to neki drugi i bolji ljudi u svom tom zlu, i delegacije znamenitih i običnih Karlovčana, ruku uz ruku, digle su buku i tražile hitno oslobađanje velikog dirigenta. I uspjelo im je nakratko, pušten je David Meisel, samo da bi ga po povratku u Karlovac dočekala nova skupina zločinaca i otpremila u Jadovno. I opet su Karlovčani digli buku, i opet su ponešto uspjeli, ali samo to da se još jednom iz logora pusti David Meisel, ne i njegov sin Zlatko. Otac nije htio ostaviti sina, ostao je u Jadovnom i ostatak priče dobro je poznat i na sramotu je ne ove ili one strane, ne samo Nijemaca i njihovih podrepnika na ovim ili onim prostorima, već cijelog ljudskog roda.

Davida Meisela nisu ubili Hrvati. Nisu ga ubili ni Nijemci. Ubio ga je talog ljudskog roda i tim je bolnije što desetljećima kasnije, David Meisel u Karlovcu nema mjesto koje s pravom i zasluženo ima Berislav Frkić. Prestrašeno, drhtavo i uvredljivo, nimalo nalik svojim precima koji se nisu bojali biti prvi, koji se nisu bojali biti svoji, koji su pokrenuli Zoru prvi, ispred svih i svima u inat, u povijesti Zore na internet stranicama Zorin doma piše danas kratko i muklo: “1941. Zora je prestala djelovati, a njezin slavni dirigent netragom je nestao.” Kao da je, eto, od vlastite volje otišao nekamo, pa zalutao.

Umjesto toga, zalutali smo mi, onog trena kada smo se pobojali da će netko pomisliti da nismo dovoljno dobri Hrvati ako napišemo istinu o Meiselu, i ako mu odamo počast koju zaslužuje. I ne samo da smo zalutali nego vrijeđamo sve ono što Hrvati i Hrvatska jesu, sklanjajući se pred zlom koje je prije 76 godina ušlo i u dio ljudi na ovom prostoru. Nije Njemačka postala ponovno velika tako da se sramila spomenuti Hitlera ili se bojala da ne uvrijedi nekog njegovog simpatizera. Nismo mi mali zato jer imamo mrlje u povijesti, već zato jer se te mrlje bojimo obrisati.

Nije Karlovac jednom bio velik zato jer je u njemu radio David Meisel. Bio je velik, jer je bio grad u kojem se ljudi nisu bojali dignuti glas i tražiti od nacista i ustaša da puste njihovog dirigenta na slobodu. Bio je velik i u Domovinskom ratu, kad je na čelu te iste Zore bio još jedan velik čovjek, još jedan od onih koji su grad, a koji je igrom slučaja u tim nezgodnim vremenima bio Srbin. Ali je ostao na čelu Zore, jer tad smo još bili veliki i tad nam to još nije bilo važno.

I bit će Karlovac barem malo veći kada će na stranicama Zorin doma jasno pisati da su Davida Meisela, samo zato jer je bio Židov, ubile ustaše u Jadovnom. Bit će veća, uostalom, i cijela Hrvatska. Bit ćemo veći kada shvatimo da ono što jesmo, ono na što se možemo ponositi, ono čega se možemo sjećati i ono čemu možemo stremiti – da je to, između mnogih drugih, stvarao David Meisel. A ne bijednik koji mu je u Jadovnom pucao u potiljak.

Piše: Darko Lisac

Objava KARLOVAČKE PRIČE: Karlovačko svjetlo i karlovački mrak – Berislav Frkić i David Meisel pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
http://kaportal.rtl.hr/karlovacke-price-karlovacko-svjetlo-karlovacki-mrak-berislav-frkic-david-meisel/feed/ 4
KARLOVAČKE PRIČE: Drveni most (i stvari kojih više nema) http://kaportal.rtl.hr/karlovacke-price-drvenimost http://kaportal.rtl.hr/karlovacke-price-drvenimost#comments Tue, 11 Apr 2017 14:15:00 +0000 http://kaportal.rtl.hr/?p=267133 Nad Mekušanskim poljem lebdi tanka izmaglica. Ne znam da je to Mekušansko polje, znam samo da je polje. Još sam mali i stojim na najvećem mostu na svijetu. Miriše na drvo, miriše na snijeg, miriše na ledenu vodu. Tata mi priča priču koju neću potpuno zapamtiti, priču o mostu, kako se srušio i kako su ga …

Objava KARLOVAČKE PRIČE: Drveni most (i stvari kojih više nema) pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
foto: Nikola Belavić

Nad Mekušanskim poljem lebdi tanka izmaglica. Ne znam da je to Mekušansko polje, znam samo da je polje. Još sam mali i stojim na najvećem mostu na svijetu. Miriše na drvo, miriše na snijeg, miriše na ledenu vodu. Tata mi priča priču koju neću potpuno zapamtiti, priču o mostu, kako se srušio i kako su ga ponovno gradili.
Iz nekog razloga nikada se neću potruditi da popunim sve rupe u sjećanju. Kao da onda više ne bi bilo ni tog dana.
Mali sam, vani je zima, i sretan sam, onako kako samo djeca mogu biti.

*********

Shvatit ćeš to tek puno godina kasnije, ali nedostaje samo muzika. Čak je i zrak filmski mutan od sparine koja pritišće srpanj 1991. godine. Pod nogama je od suše požutjela trava, ispucala zemlja, malo dalje su grmovi kupina, visoki klipovi kukuruza, nešto korova, puno čička i povijene stabljike tamo gdje je netko prošao biciklom.

Dječaci su goli do pasa ili u bijelim majicama bez rukava, lica su im preplanula, oči svijetle kao odbljesak sunca na površini rijeke. Jarko narančasta kugla, tamo daleko, ponire iza hotela, za možda 15 minuta počet će sumrak.

Malo kasnije, sjedimo na drvenom mostu, grickamo travke, pričamo o filmovima, nebo postaje crveno i iznenada doleće čičak, pogađa Gorana i lijepi se na njegovu majicu i već trenutak kasnije trčimo s mosta, nalazimo grm, gađamo se tim čičcima, trljamo ih jedni drugima u kosu, smijemo se i pomalo živčanimo ako je neki čičak zapetljan baš u našu…i onda idemo prema rijeci, skačemo u pomalo hladnu vodu, razmočeni čičak odvaja se od mokrih pramenova, u vodi crvenoj od sumraka.

*********

– Iz Kaknja – kaže Alma, dok se iz njenih očiju po drvenom koranskom mostu prosipaju lješnjaci.
– A jesi našla di ćeš doć jebote – smijem se.
– Pa dobar je meni Karlovac, šta bi ti – pita.
– Ma ne to, nego ono, zbrisala od rata u rat, kužiš – pričam bezveze dok drvenim štapićem u prašini mosta upisujem svoje ime.
Smije se.
Iza nas je voda, ispred nas je voda, nekad mi se čini da je cijeli ovaj grad od vode.
– A jesi bio kad u Kaknju?
– Mo’š mislit. Da sam bio u Kaknju imao bi majicu na kojoj bi pisalo «Bio sam u Kaknju», stoposto bi je imao – kažem.
– E jesi papak – frkne nosom i gleda u daljinu, tamo prema mljekari na čijem plavom krovu crna rupa od pogotka granate izgleda kao sjena neke velike ptice.
Nebo je prazno.
– A zajebavam se jebote.
– A i ja jebote.
Komadom cigle Alma ucrtava nešto u prašinu mosta.
– Kaj crtaš?
– Kaj kaj kaj, kaj kaj kaj, jebo te kaj.
– E jesi papak – kažem.
– A zajebavam se jebote.
– A i ja jebote.
Sunce blješti iz rijeke, zelene krošnje nadvijaju se nad svijet.
– Crtam svoju ulicu – kaže Alma.
Poslijepodne miriše na trešnje, riječne trave i, pomalo, na mir.
Alma ucrtava minijaturne obrise kuća, krovova, dimnjaka, telegrafskih stupova, pekare i kioska.
– E pa tako – kaže, napokon zadovoljna.
Ustaje i jednim potezom crnih starki pobriše cijelu ulicu, kao da je nikada nije bilo.
Ne pitam zašto.
To je njena ulica i samo na njoj je da je briše

*********

Sunce je visoko nad nama, proljeće je u zraku, ali zelena je samo u njenim očima. Sjedimo naslonjeni na ogradu mosta, pričamo o svemu osim o onom zbog čega smo tu. Tek na kraju, kada se ustaje, pitam napokon i to. Priča dugo. Iako oboje znamo odgovor. I iako oboje znamo da to nije nešto što će trajati kratko.
Puno sam bolje prošao u tom “dealu”, tog pradavnog ožujka. I dobio puno više nego što sam zaslužio.
Godinama kasnije, ponekad se osmjehne kada me vidi, automatski. Ponekad je živciram, s pravom. Životi su nam otišli u drugim smjerovima, a ja se tek nadam da će na njenom putu biti sve najbolje i najljepše.
Križaju se, ti smjerovi, samo na drvenom mostu, tamo gdje smo sjedili i gdje i danas, baš uvijek, bude taj ožujak.

*********

Neki dan došlo je još jedno proljeće. Nema to veze s kalendarima, jednostavno se u zraku pojavi nešto neopipljivo i neobjašnjivo riječima i znaš da je proljeće opet tu.
Drveni most je isti kao i uvijek, sjedio sam u sumraku, bilo je lijepo, bilo je tiho, nešto dalje ljubio se neki mladi par, bila su tu polja, stadion, mjesto na kojem smo se kupali, jednom davno, u drugom životu, sunce je nestajalo na obzoru.
Više nema hotela da zapadne iza njega.
Alma je otišla iz grada ’93., negdje u Skandinaviju, ne znam je li ikada više vidjela svoju ulicu, ili je na nju zauvijek zaboravila onog dana kada ju je, ucrtanu u prašinu mosta, prebrisala starkom.
Nema više ni čička, nestao je, ne znam kako i zašto.
Nema više ni tate, a mene sve manje zanima kako je to jednom davno bilo s mostom. Nije ni važno. Moj most oduvijek je bio cijeli, otkako sam rođen.
Nisam sretan, tješim se ponekad da je to zato jer više nisam dijete. Glup je to razlog. Negdje, valjda, postoji put na kojem možeš biti sretan i nakon djetinjstva.
Nema više tate, ali postoji ona kojoj sam ja tata. Jednom, za godinu ili pedeset, možda će sjesti na drveni most i sjetiti se nečeg. I možda će biti sretna.
Dok sjedim tu, na drvenom mostu, mislim da hoće. Baš kako je mislio moj stari, nekad pradavno, dok je svijet još bio mlad, a most najveći na svijetu.

 

Objava KARLOVAČKE PRIČE: Drveni most (i stvari kojih više nema) pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
http://kaportal.rtl.hr/karlovacke-price-drvenimost/feed/ 1
KARLOVAČKE (I DRUGE) PRIČE: Duhovi pivarske povorke http://kaportal.rtl.hr/kolumna-kaprice-duhovi http://kaportal.rtl.hr/kolumna-kaprice-duhovi#comments Tue, 30 Aug 2016 14:24:05 +0000 http://kaportal.rtl.hr/?p=236336 “Mislim na korak koji je najteži kada je najlakši Koji vodi do onog pravog, jedinog, istinskog…” Hm, da. Nije baš bio korak, više je bila riječ o letu. Išli smo u četvrti razred osnovne škole Veljko Vlahović, a četvrti razredi umjesto u novu školu tradicionalno su išli u staru, pod dubovačkim brijegom i Starim gradom. …

Objava KARLOVAČKE (I DRUGE) PRIČE: Duhovi pivarske povorke pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
Lisac Darko, 29042011.“Mislim na korak koji je najteži kada je najlakši
Koji vodi do onog pravog, jedinog, istinskog…”
Hm, da. Nije baš bio korak, više je bila riječ o letu.
Išli smo u četvrti razred osnovne škole Veljko Vlahović, a četvrti razredi umjesto u novu školu tradicionalno su išli u staru, pod dubovačkim brijegom i Starim gradom.
Učionica je bila mračna, učionica je bila topla, a vani je bilo jesenski sivo kada je u razred ušla mama jedne djevojke koja se i tada zvala Danijela Trbović ali je bila sasvim normalna i nije ljudima postavljala pitanja poput “Tko misli da je Alan nova vrsta Forda?”.
E, njena mama je predavala tjelesni, a mi smo odabrani da priredimo plesnu točku uz prve Dane piva.
Bilo je dobrovoljno i nikada mi neće biti jasno zašto sam se javio, jer se inače nikada nisam javljao na takve stvari.
Kako bilo, na generalnoj probi na glavnom karlovačkom trgu, postalo mi je jasno zašto sam se javio.
Jer, kako bi to bilo da propustim priliku da ispadnem idiot pred hrpom ljudi.
Naime, u jednom trenutku počinjala je neka vesela muzika, a mi smo formirali “zmiju” u kojoj sam, jasno, ja bio rep. Ladislavov brat Krunoslav imao je vrlo skliske ruke, a nisu ni moje bile puno bolje, tako da sam u jednom zavoju odletio jedno pet metara i zabio se u noge hostesi u narodnoj nošnji koja je držala punu kriglu piva.
Kad sam došao doma, s odjećom koja je zaudarala na pivo, stari je samo rekao:
– Ajde, napokon si počeo pit.“U meni zveckaju srebrne pare
Jer danas je nalik na praznik
Na proleće
Na svečanost…”
Ali nisam.
Dani piva bili su za nas klince stvarno velika stvar. Karlovac je tada doslovno desetak dana bio središte zemlje koja se zvala Jugoslavija, gostovale su sve pivovare, grad je bio prepun turista, po cijelom gradu se svašta događalo…
A i probali smo pivu, naravno.
Kada živiš u malom gradu s tako jakom pivovarom onda ne samo da ti roditelji dozvole da popiješ pivu s devet godina, nego te smatraju osobito čudnim i brinu se da s njihovim djetetom nešto nije u redu ako im se piva ne sviđa.
E pa, meni se nije sviđala.
Sviđalo mi se da na dan otvaranja Dana piva ne možemo izdržati i nervozno sjedimo na stepenicama u srednjem ulazu i onda satima prije početka povorke odlazimo do pivovare i tamo gledamo kako se skupljaju limene glazbe, mažoretkinje, folkloraši, stare pivarske kočije, kako se tovare bačve…i žicamo pive.
No, dobro, žicamo svi osim mene koji tražim žuti polo. Koji je, neka se zna, bio najbolji žuti sok u povijesti žutog sokovlja.

“dok ležimo na leđima i gledamo…
bele oblake na nebu…”

Zbog rata, Dani piva nisu održavani od 1991. do 1993.

U ono ljeto prije rata dovršen je autoput za more, kojim nikada nije krenuo promet. Bio je kasni kolovoz 1992. godine, sjedili smo na praznoj cesti, na ugrijanom asfaltu, u vrućoj prašini bila je mrtva pčela.
Goga je sjedila pognute glave, na zidiću između dvije trake napuštenog autoputa, dok je iza nje sunce padalo nad bejzbolskim igralištem i neboderima Grabrika…zamišljeno je crtala grančicom nešto u prašini tog zidića i onda podignula glavu, pogledala prema nama, nasmijala se i maknula pramen kose iza uha, razotkrivajući tako pjegice na licu.

Još kasnije, ostali smo samo nas dvoje, nebo je bilo zeleno, dolazio je sumrak, slegnula je ramenima i rekla.

– Ja sad moram.

Naši roditelji iz nekog su razloga mislili da granate osobito efikasno ubijaju noću.

Ustala je i krenula, a ja sam stao na zidić i počeo pjevati “Everybody hurts”. Žmirio sam i zamišljao neki svijet, autoput pun automobila, gužvu, onaj spot…derao sam se na sav glas, bili smo daleko od svijeta, daleko od svega.

Išla je dugo, a onda se okrenula, nasmijala se i mahnula.

Tamo negdje daleko, kod autobusnog kolodvora, pretvorila se u sumrak i grad.

Bio je petak, tjedan dana prije škole, sjedio sam tamo i mislio na svijet kojeg više nije bilo, svijet u kojem bi tog poslijepodneva krenula pivarska povorka i sve bi postalo nekako svečano.
“zar je to samo laž?
zar je to prevara?”
Na starim fotografijama ljudi uvijek izgledaju pomalo smiješno.
Uz to, izgledaju tako jednostavno i čisto sretni, da te ponekad zaboli što ne možeš nekome tko je upoznao samo neke druge svjetove objasniti da su doista takvi i bili.
Možda ne uvijek, ali dovoljno često i dovoljno iskreno da u trenucima kada ugledaju objektiv fotoaparata podignu krigle piva ili se samo još malo šire nasmiješe, kako bi neki drugi ljudi, za 20, 30 ili 50 godina, u nekom još boljem svijetu, vidjeli kako je i njima bilo dobro.Na jednoj fotografiji koju čuvam u ladici vide se pivarske kočije i povorka kako prolaze kraj Šporerove ulice.
Ta mala ulica ide skroz do Kupe, u njoj su stare kuće okružene s puno zelenila i pivarskim potokom.
Velik broj ljudi iz te ulice cijeli je život proveo radeći u Karlovačkoj pivovari.
U njoj je radio i Gogin tata.Goginog tatu jedne je zime ubila Karlovačka pivovara.

Već neko vrijeme pivarske povorke ne kreću od Karlovačke pivovare i ne prolaze Dubovcem.

Već neko vrijeme, nikom to nije ni osobito važno.

A ipak, nije.
Nije sve bila prevara.
Sve to nekada je zaista bilo karlovačko, ljudi su na jedan posve drugačiji i jednostavniji način živjeli za tih deset dana i fotoaparati bi na njihovim licima uhvatili osmijehe čak i kada bi ih snimili iz prikrajka, tako da su posve nesvjesni da će se pojaviti na fotografiji.I možda bi u petak, prije nego krenem u Radićevu, valjalo sjesti na stepenice ili nasloniti se neku od platana u Marmontovoj aleji, sjediti tamo s nekim i šutjeti, dok Dubovcem, samo ako znaš kako gledati zatvorenih očiju, prolaze sve one povorke davnih godina, dječaci trče uz pivarske kočije, malene djevojčice sjede na tatinim ramenima i svi, baš svi, s velikim očima gledaju u svijet kojem vjeruju i od kojeg očekuju samo dobre stvari.

Objava KARLOVAČKE (I DRUGE) PRIČE: Duhovi pivarske povorke pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
http://kaportal.rtl.hr/kolumna-kaprice-duhovi/feed/ 2
KARLOVAČKE (I DRUGE) PRIČE: Welcome to Zelinwood http://kaportal.rtl.hr/karlovacke-druge-price-welcome-to-zelinwood/ http://kaportal.rtl.hr/karlovacke-druge-price-welcome-to-zelinwood/#respond Mon, 11 Jul 2016 08:21:01 +0000 http://kaportal.rtl.hr/?p=227539  Kažem ti, obična šperploča, neće bit nikakvog problema – pričao je Lisinski te tople proljetne večeri, dok su sjedili na stepenicama ispod sata, pušili i pili pivo.Nadimak je dugovao poveznici tipičnoj za ulice provincijskih gradića. Bili su klinci, učili su o Lisinskom na glazbenom, Petrićka je rekla da se pravim imenom zvao Ignac Fuchs, Dario …

Objava KARLOVAČKE (I DRUGE) PRIČE: Welcome to Zelinwood pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
 Lisac Darko, 29042011.Kažem ti, obična šperploča, neće bit nikakvog problema – pričao je Lisinski te tople proljetne večeri, dok su sjedili na stepenicama ispod sata, pušili i pili pivo.Nadimak je dugovao poveznici tipičnoj za ulice provincijskih gradića. Bili su klinci, učili su o Lisinskom na glazbenom, Petrićka je rekla da se pravim imenom zvao Ignac Fuchs, Dario je viknuo “Pa Benčec ima upaljač Fuchs maziva!”, razred se smijao, on nije bio dovoljno pametan da šuti, zavapio je “to mi je firma od strica…” i više nije bilo spasa, postao je Lisinski, zauvijek.

Sanjao je kako će otići, ali otišli su manje više svi drugi. Studirali su, puštali umjetničke bradice, kolegama govorili da su iz Zagreba, jer tko je u Dalmaciji ili Slavoniji čuo za Zelinu, dobijali su naočale od piljenja u kompjutere ako su na FER-u, ili nosili karirane košulje i one glupe male čarapice na tankim gležnjićima ako su na Filozofskom, postali su netko drugi, baš ono što je on želio, a umjesto toga jedino on je ostao isti. I na istom mjestu.

Onda se zaposlio u cvjećarnici, tek toliko da ima za cugu i cigarete, za klopu je još uvijek mogao računati na starce. Sklapao je bukete, namigivao klincima koji bi sramežljivo uzimali jednu ružu, sa sućutnim izrazom lica uzimao podatke o natpisima na nadgrobnim vijencima, sve bolje procjenjivao umorne i istrošene tipove koji su kupovali cvijeće i znao je li to za ženu ili ljubavnicu, vidio je to odmah u pogledu, u blagoj nervozi, u znojenju ruku.

I tada je vidio zid. Zid Allianz osiguranja na koji je cvjećarnica bila naslonjena, bočni zid, prašnjav i potpuno zaboravljen. Cvjećarnica je imala stražnja vrata i prolaz od možda samo metra, vrata se nisu mogla posve ni otvoriti bez da zapnu o srebrnu fasadu.

I tako je počelo. Prvo je napravio mjere, pa u radionici od starog dugo rezao, brusio i bojao šperploču u srebrnu boju kojom je bila ofarbana zgrada, zatim je čekao pravi trenutak. Došao je na Uskrs, dan poslije nije se radilo, noć je bila tiha, ulice su bile puste, radio je dugo, polako, pažljivo i skoro da je već svitalo, s brežuljaka su se javljali prvi pijetlovi kada je bio gotov, ali bio je zadovoljan. U zidu je bio otvor za koji samo on zna, sakriven srebrnom šperpločom, nevidljiv, tu u pozadini cvjećarnice, i bilo je dovoljno samo ga gurnuti da se nađeš unutra.

Ostalo je da pristane Pepo. I zato su sad sjedili tu, pod satom, dok su posljednje klinke odlazile s autobusom u svoja sela, a pun mjesec se nabadao na vrh tornja crkve Svetog Ivana, kao da je balon koji će svakog trena eksplodirati. Sjedili su i pili pivo, a on je čekao odgovor.

*

Mulac je ležao u vinogradu i gledao zvijezde. Uvijek kada bi dolazilo proljeće, i kada bi krenuli ovakvi dani, otišao bi do vinograda, legao na zemlju i gledao nebo. Osjećao bi se tada mlad, kao da je opet tinejdžer, a svijet pun dobrih i lijepih obećanja. Bilo je tako i sad, iako je prešao tridesetu. I bilo mu je lijepo, bio je sam ispod zvijezda i to uopće nije bilo loše, naprotiv, bilo je puno bolje nego u društvu, s onima koji su znali da je jadnik. Nadimak je dobio prije 10 godina, zatvaralo se zelinsko kino, igrao je film “Welcome to Colinwood”, a u filmu bio je on. Mullinski. Ili, vrlo brzo, Mulac. Onaj koji preuzima krivnju za tuđe zločine. Tada još nije cijeli gradić znao da to čini, mislili su da je zaista još jedan perspektivan sportaš i mladić krenuo krivim putem. In vino culpa, mogla je glasiti neka zelinska parafraza latinske izreke, za sve je uvijek bilo krivo vino, tako je bilo lakše, tako nisi morao razmišljati o tome da si zapravo za sve kriv sam.

Nisu to bili baš zločini. Bila je to Zelina. Bile su to sitnice, gluposti, tek ponekad nešto krupnije, tako je zapravo i počelo, sjedili su u autu, Pepo i on, murjak je pokucao na staklo prozora, Pepo se sasvim opušteno okrenuo prema njemu, šapnuo “Reci da je tvoje i dobiš soma”. Nije ništa shvaćao, barem ne odmah, a onda je policajac pronašao taj mali zavežljaj, podlo se osmjehnuo, Pepo je namjestio iznenađen lica, a on je, ne vjerujući ni sam da to čini, rekao “To je moje”.

Tada je već odustao od faksa. Zagreb nije bio za njega, bio je velik, bio je negostoljubiv i bio je nadmen. Otišao je tamo pun sebe, vratio se pokunjen i uzdrmana povjerenja u sve što je nekada volio. Ono što je doma bilo razlog za divljenje djevojaka, u Zagrebu je bilo sprdnja. Vidio je to dobro u očima onih kojima bi se upucavao i govorio da igra hokej…na travi. Oči bi im zablistale pri spomenu hokeja, narugivale se kada bi dovršio rečenicu. Bio je valjda jedini Hrvat koji je silno želio biti Pakistanac. Igrao je u juniorskoj reprezentaciji, tamo bi bio božanstvo, snimao bi filmove i vlastiti CD, birao bi žene…a ovdje, ovdje je učinak bio isti kao da kaže da trenira košarku na pijesku ili hrvanje u blatu.

Tako je počelo. Ono najgore je bilo što su svi zapravo znali. I policija, i sutkinje, svi su ga gledali s mješavinom prezira i sažaljenja, dok bi ga Pepo čekao ispred zgrade Prekršajnog u Zelini ili naslonjen na automobil na parkiralištu Općinskog u Sesvetama. Svi su znali, a nikog nije bilo briga, uredno su mu popunjavali dosje, ispisivali kazne, slali ga na par mjeseci u zatvore iz kojih bi “zbog dobrog ponašanja” izlazio za 2-3 tjedna. Lova je, iznenađujuće, bila dobra. Život je, očekivano, bio šugav.

Kada je čuo zvuk mobitela odmah je znao da je Pepo. Bilo mu je krivo što zove baš večeras, to je trebala biti njegova večer, njegovo sanjarenje pod nebom, njegov dan u kojem nije Mulac već netko drugi.

Uzdahnuo je, pritisnuo tipku i rekao “Bok, što treba?”

*

– I siguran si da imaju lovu unutra – progovorio je napokon Pepo.

– Pa osiguravajuća kuća, kak ne bi imali – odgovorio je.

Pepo je bio siguran da je to sranje. Šanse da zelinska poslovnica nekakvog jebenog osiguranja ima sefove pune love bila je jednaka šansi da lokalni nogometni klub zaigra u Ligi prvaka. Ipak, gramzivost je bila jača od razuma, a vidio je to i kao dobru priliku za trening. Trening za ono što će doći kasnije, jer već dugo mislio je na veće stvari, ne može vječno biti sitni lokalni kokošar.

– Okej onda, na tvoju riječ – rekao je, ustao i bez pozdrava krenuo prema automobilu.

*

Bila je srijeda navečer, tmurna i oblačna srijeda prije 1. maja, kada su naslonjeni na oglasni stup čekali da praznim Starčevićevim trgom zamakne nekakav par. I to je prošlo i laganim korakom uputili su se prema cvjećarnici.

Trenutak kasnije, Lisinski je drhtavim rukama pokušavao otključati vrata, uporno iz svežnja ključeva birajući pogrešne. Mulac je cupkao i pogledavao nervozno na sve strane, a Pepo je mirno dovršavao cigaretu. Krenuo je baciti čik na pod, a onda se predomislio i prstima ga pucnuo ravno prema licu zajapurenog Lisinskog. Pogodio ga je ravno u sljepoočnicu.

– Au! Jeb…zašto? – gledao ga je pomalo prestrašeno i molećivo.

Pepo je samo uzdahnuo i onda krenuo oko cvjećarnice prema stražnjoj strani. Lisinski je tupo gledao, a onda se na njegovom licu pojavilo rumenilo. Osjećao se kao najgori idiot, dok je Pepo stajao kod stražnjeg zida cvjećarnice i čekao. Promrmljao je nešto i krenuo prema njemu, Mulac odmah za njim i ubrzo su bili pred njegovim ručnim radom.

– E sad samo treba gurnuti i unutra smo – rekao je, a Pepo je klimnuo Mulcu. Ovaj je prišao ofarbanoj šperploči, upro rukama i nakon malo truda pred njima je bio otvor. Mulac je upitno pogledao Pepu, ovaj je opet klimnuo, a Mulac se odbacio rukama od ruba i uvukao u zgradu. Odmah za njim uvukao se i Pepo, a Lisinski je, osjećajući kako mu srce luđački lupa, duboko udahnuo, pljunuo u ruke i krenuo za njima.

Išli su iz prostorije u prostoriju, preturali po ladicama, otvarali ormare, ali sefa i love nije nigdje bilo. Lisinski je očajnički tumarao po zgradi, odmicao slike od zida, nadajući se da će iza neke od njih pronaći otvor za sef, Mulac je šetkao bez previše interesa, a Pepo je sjedio u tajničinoj stolici s nogama na stolu i šutio.

– Mora bit Pepo jeboga, jednostavno mora – mahao je Lisinski rukama očajnički i ogledavao se prema sobi. Zapazio je neki papirić, kao posjetnicu, na podu, i sagnuo se da ga pokupi.

Baš u tom trenutku začula se kratka sirena, na zidovima su rotirke pravile sjenu, a on se skamenio i brzo gurnuo papirić u džep, kao da će baš time prikriti sve što radi. Pepo je samo ležerno ustao i ipak malo bržim korakom krenuo prema stražnjoj prostoriji, prstom pokazavši Mulcu što se od njega očekuje. Ovaj je poslušno sjeo za najbliži stol, a Lisinski je potrčao za Pepom prema izlazu. Šmugnuli su kroz otvor brzinom munje i odmah potrčali suprotno od glavne ulice. Lisinskom je srce opet lupalo manijački, osjećao ga je u grlu, sve dok Pepo nije zastao i počeo se smijati. Otrčavši dobrih 10-ak metara prije no što se zaustavio, Lisinski je gledao s nevjericom, sve dok nije shvatio. Tamo na glavnoj, odmah do cvjećarnice, pod žutim uličnim svjetlom vidjelo se razbijeno staklo kioska, a na haubu policijskog automobila bio je pritisnut neki klinac. Debeli murjak stavljao mu je lisice, kapa mu je bila na podu, vrata automobila bila su širom otvorena. Onda se počeo smijati i on, srušio se na asfalt, kao i Pepo, sjedili su tamo i smijali se do suza, a na tamnom nebu suze u njihovim očima stvarale su zvijezde.

*

Kasnije, dok je ležeći u krevetu otpuhivao dim cigarete prema stropu, Lisinski se sjetio papirića. Ustao je, gurnuo ruku u džep od jakne i svjetlom mobitela osvijetlio Konzumov bon na 500 kuna.

Onda se opet smijao, sve dok nije osjetio knedlu u grlu.

Objava KARLOVAČKE (I DRUGE) PRIČE: Welcome to Zelinwood pojavila se prvi puta na KAportal.

]]>
http://kaportal.rtl.hr/karlovacke-druge-price-welcome-to-zelinwood/feed/ 0