Na upit stranih novinara pokojni predsjednik Tuđman, o njegovu odnosu prema eventualnoj pobjedi oporbe na izborima odgovorio je doskočicom: ki bi da bi. Zapravo je to jedino moguće bilo tako odgovoriti, jer na kondicionalna ili hipotetička pitanja i nema odgovora. Jedino je rješenje biti spretan i upotrijebiti doskočicu. Što bi bilo kad bi bilo ili što bi bilo da nije bilo? Ili: što bi bilo da je bilo? Zanimljivo, na pitanja na koja nema odgovora ima odgovora koliko i ljudi. I svaki je pogrešan. Ovih dana suočeni smo s tim pitanjima i pokušajima odgovora na ta pitanja. Recimo – što bi bilo da nije bilo Franje Tuđmana ili kako bi to sve izgledalo da je bio netko drugi? Znadete li vi odgovor? Naravno da znadete! Tko ga ne bi znao. Ja sam jedan od rijetkih koji nema pojma što bi bilo i kako bi bilo. Niti se time opterećujem. Mislim da je to najbolje. Uostalom, što mogu promijeniti? Ili recimo – izgleda da smo posebno narod lovaca. Lovimo godinama ustaše, četnike, udbaše, partizane. Svako malo ulovimo u masi ljudi nekog ustašu, otkrijemo da je neki naš susjed bio udbaš. A naknadna nam pamet govori da nam se to i to u neko davno vrijeme dogodila stoga jer je neki naš susjed bio "veliko uho" UDB-e. Možemo li se mi odreći toga tipa lovstva i početi normalno živjeti? Odgovor je: ki bi da bi! Može još i konkretnije: što bi bilo da u turizmu počnemo prestati brojati turiste i noćenja a prihvatimo se ozbiljnijeg promišljanja turizma kao privredne grane i ozbiljnog biznisa u službi razvoja države? Malo gledam televiziju – uglavnom nogomet (kad igra neki strani klub) i serije o životinjama ili putopise. Ponekad pogledam Dnevnik, ali nikada ne završim. Sve moje gledanje njega završava u prvim minutama. Tada počinju priče o turizmu, noćenjima i sve se svodi na to. Dakle, sve se svodi na to koliko je kapnulo love u državnu kasicu prasicu i koliko su eventualno domaći uspjeli uloviti. I to je kao turizam. Kad porazmislim onda najveće koristi od našeg turizma imaju Kina, Tajvan, Indija, Japan, Argentina, Rumunjska, Bugarska. Turistima prodajemo strane krpice, stranu hranu, strana pića. Što bi bilo da mi strancima serviramo svoje ribe i ostale morske plodove, svoju govedinu, svoja pića…da im prodajemo domaće krpice…? Tada bi o turizmu mogli govoriti kao o nečemu ozbiljnom ili što smo shvatili ozbiljno. Ne treba ići daleko. Sat vožnje do Slovenije, Austrije i vidjeti kako se to tamo radi. I ovo najvjerojatnije spada u sferu: ki bi da bi! Danas sam čitao Isusov govor učenicima o odgovornosti i sjetio se knjige "Mali princ" kada lisica govori Malom princu:“ Odgovoran si cijeloga života za ono u što si se upustio. Za svoju ružu, za ženu, za dijete, svoje radnike, svoje susjede i bolesnike. Što bi bilo da se svi odgovornije ponašamo u društvu i državi, svugdje? Ne odajem nikakvu tajnu, ali još nisam doživio da netko iskreno požali što je učinio grijeh jer je bacio smeće, strvinu u rijeku, šumu. Ovo su tek sličice iz naše svakidašnjice s kojima se svi mi susrećemo, razmišljamo o njima, svađamo se oko njih, surađujemo oko zajedničkog boljitka, ali i sami upadamo u zamke. Na kraju je bitno da usvojimo misao Harvey Coxa koja je ujedno i naslov jedne od njegovih knjiga: Ne umri u čekaonici budućnosti. Nadam se da će biti još lijepih dana za kupanje u našim rijekama: Ki bi da bi!

Lovro Zaplatić