KAportal KARLOVAČKE PRIČE: Karlovačko svjetlo i karlovački mrak - Berislav Frkić i David Meisel | Karlovački informativni web portal

KARLOVAČKE PRIČE: Karlovačko svjetlo i karlovački mrak – Berislav Frkić i David Meisel

kafotka.net

Puno je 125 godina, pogotovo kada se tako postave da se izmijene kroz njih i tri stoljeća. Daleka je 1892. godina, 19. stoljeća, kada je niknuo Zorin dom, na čast i slavu Prvom hrvatskom pjevačkom društvu Zora, sve dalje čini nam se i 20. stoljeće, sa svojim ratovima i depresijama, djecom cvijeća, studentskim buntovima i optimizmom pred doba Vodenjaka, naše je sada 21. stoljeće, koje smo kao djeca zamišljali s letećim automobilima, nestankom ratova, razvojem svega strelovitom brzinom, svemirskim putovanjima… da bismo saznali da i nije to tako puno, tih 125 godina.

Ovisi sve o pogledu, nekome puno, nekome ne, nekome dovoljno da iskoristi to vrijeme da postane veći od samog sebe, da postane dio grada ili jednog njegovog dijela na onaj način da nekom pokažeš zgradu kazališta i kažeš – vidiš, to je on. Jedan od takvih ljudi je Berislav Frkić. Nije Berislav gradio tu zgradu, nije vodio neki veliki profesionalni ansambl, ali kao malo tko postao je jedno s pojmom karlovačkog kazališta. Stopio se s njim kroz desetljeća odgajajući djecu i tinejdžere, početnike, naturščike i amatere, stvarajući s njima mala čuda u jednom amaterskom kazalištu u gradu u kojem u to vrijeme nitko nije imao hrabrosti opet formirati profesionalni ansambl. Ali, Berislavov Dramski studio samo statusom nije bio profesionalan. Sve ostalo bilo je kao iz neke lijepe priče, sasvim primjerene kazalištu. Bilo bi loše nabrajati sada sve predivne predstave koje je Dramski studio izvodio kroz godine pod vodstvom Berislava Frkića – bilo bi loše, jer neku bismo sigurno zaboravili. No, ne bi bilo dobro propustiti spomenuti barem “Peace Child”, jedan monumentalni spomenik koji su Frkić i njegovi mladi glumci i glumice ostavili svom gradu, Dramskom studiju i ružnim devedesetima u sjećanje. U najtežim danima rata, u razrušenom gradu i razrušenom kazalištu, Berislav i njegovi klinci stvarali su predstavu uz koju se plakalo bez sustezanja, vrisak prkosa, želje za mirom i ljubavi, koji je utihnuo 1995. godine s krajem rata. I moralo je tako, jer predstava je to za koju bi bilo bolje da je nikada nije trebalo biti. Ali trebalo je – i kad je trebalo bila je najbolja što je uopće mogla biti.

Umro je Berislav Frkić 27. studenog, ravno 114 godina nakon što je izgrađen Zorin dom. Ponekad život i smrt tako urede stvari da je teško a da ne budeš barem malo praznovjeran. Umro je Berislav Frkić na dan rođenja kazališta, kazališta koje je i on sam bio.

I kad dođe kasna jesen i kad rano pada mrak i spuštaju se one karlovačke magle, onda iz kazališta, u ono doba kada se ugasi zadnje mutno žuto svjetlo na katu, valja skrenuti prema Domobranskoj. Uzduž duge ulice stare su zgrade, drveće bez lišća i beskrajna tišina osim jedva čujnih koraka pogrbljene siluete koja nestaje u sve gušćoj magli. I koliko god dugo gledao, silueta će uvijek biti tamo u daljini, sve dok ne svane zora i vode razbistre svijet. Prvi jutarnji autobus poremetit će tišinu, krovove će preletjeti razbuđene ptice, još pomalo umorni i smrznuti ljudi zabijat će ruke u džepove i u pospanim očima razlijevat će im se još neugašene neonske reklame i ulična svjetla.

Kada se oči dovoljno priviknu na novi dan i napokon fiksiraju razlivene boje grada, više se nećeš sjećati ničega. Samo ćeš negdje duboko znati da bez one siluete koja kreće iz kazališta, u noći punoj magle, ama baš ništa ne bi bilo isto.

Kažu da grad čine ljudi, a ponekad, eto, neki ljudi postanu grad.

A, grad je bio i David Meisel. Bio je “Zora” i tako je bio i grad. Prvo hrvatsko pjevačko društvo Zora nastalo je u vremenima u kojima se Karlovac nije bojao biti prvi, u kojima se nije bojao napraviti nešto prije dozvole iz Zagreba, u kojima je znao lupiti šakom o stol i napraviti po svojem. Prošle su kroz Zoru generacije i generacije pjevača i pjevačica, vrhunskih glasova, velikih dirigenata, ali nitko nije bio kao David Meisel. I nikada Zora nije bila tako slavna kao dok je na njenom čelu stajao David Meisel. Tih, suhonjav i miran, postajao je netko sasvim drugi s dirigentskom palicom u ruci – temeljito je reorganizirao zbor, vrhunskim umijećem u isto vrijeme od članova tražio strogu disciplinu i poticao stvaralačku kreativnost, uveo sustavno pomlađivanje zbora i od Zore, koja je bila pristojan i dobar zbor, stvorio zbor kojem se klanjala Europa. Ovacijama su je ispraćali u Beogradu, Zagrebu, sam se kralj Aleksandar naklonio Meiselu, punili su koncertne dvorane u Njemačkoj, u Belgiji nastupili i na kraljevskom dvoru. Iz malog Karlovca, daleke 1928. godine, izravnim su radio-prijenosom slušali ljudi kako Zora pjeva Misu u Es-duru Franza Schuberta. Toliko je velika bila Zora, toliko je velik bio Meisel, toliko je velik bio mali Karlovac.

Ali, bila su to najgora vremena. Došla je 1941., domaći su se poniznici naklonili velikom njemačkom gospodaru i prihvatili se rješavanja židovskog pitanja i u svom gradu (u kojem se, kao u nekom lošem vicu, ustaški gradonačelnik prezivao Židovec), među prvima su ustaše došle na vrata Davida Meisela. Bila su to najgora vremena, bili su to neki drugi i bolji ljudi u svom tom zlu, i delegacije znamenitih i običnih Karlovčana, ruku uz ruku, digle su buku i tražile hitno oslobađanje velikog dirigenta. I uspjelo im je nakratko, pušten je David Meisel, samo da bi ga po povratku u Karlovac dočekala nova skupina zločinaca i otpremila u Jadovno. I opet su Karlovčani digli buku, i opet su ponešto uspjeli, ali samo to da se još jednom iz logora pusti David Meisel, ne i njegov sin Zlatko. Otac nije htio ostaviti sina, ostao je u Jadovnom i ostatak priče dobro je poznat i na sramotu je ne ove ili one strane, ne samo Nijemaca i njihovih podrepnika na ovim ili onim prostorima, već cijelog ljudskog roda.

Davida Meisela nisu ubili Hrvati. Nisu ga ubili ni Nijemci. Ubio ga je talog ljudskog roda i tim je bolnije što desetljećima kasnije, David Meisel u Karlovcu nema mjesto koje s pravom i zasluženo ima Berislav Frkić. Prestrašeno, drhtavo i uvredljivo, nimalo nalik svojim precima koji se nisu bojali biti prvi, koji se nisu bojali biti svoji, koji su pokrenuli Zoru prvi, ispred svih i svima u inat, u povijesti Zore na internet stranicama Zorin doma piše danas kratko i muklo: “1941. Zora je prestala djelovati, a njezin slavni dirigent netragom je nestao.” Kao da je, eto, od vlastite volje otišao nekamo, pa zalutao.

Umjesto toga, zalutali smo mi, onog trena kada smo se pobojali da će netko pomisliti da nismo dovoljno dobri Hrvati ako napišemo istinu o Meiselu, i ako mu odamo počast koju zaslužuje. I ne samo da smo zalutali nego vrijeđamo sve ono što Hrvati i Hrvatska jesu, sklanjajući se pred zlom koje je prije 76 godina ušlo i u dio ljudi na ovom prostoru. Nije Njemačka postala ponovno velika tako da se sramila spomenuti Hitlera ili se bojala da ne uvrijedi nekog njegovog simpatizera. Nismo mi mali zato jer imamo mrlje u povijesti, već zato jer se te mrlje bojimo obrisati.

Nije Karlovac jednom bio velik zato jer je u njemu radio David Meisel. Bio je velik, jer je bio grad u kojem se ljudi nisu bojali dignuti glas i tražiti od nacista i ustaša da puste njihovog dirigenta na slobodu. Bio je velik i u Domovinskom ratu, kad je na čelu te iste Zore bio još jedan velik čovjek, još jedan od onih koji su grad, a koji je igrom slučaja u tim nezgodnim vremenima bio Srbin. Ali je ostao na čelu Zore, jer tad smo još bili veliki i tad nam to još nije bilo važno.

I bit će Karlovac barem malo veći kada će na stranicama Zorin doma jasno pisati da su Davida Meisela, samo zato jer je bio Židov, ubile ustaše u Jadovnom. Bit će veća, uostalom, i cijela Hrvatska. Bit ćemo veći kada shvatimo da ono što jesmo, ono na što se možemo ponositi, ono čega se možemo sjećati i ono čemu možemo stremiti – da je to, između mnogih drugih, stvarao David Meisel. A ne bijednik koji mu je u Jadovnom pucao u potiljak.

Piše: Darko Lisac

  • 4 komentara

    1. Ja sam se ponadao da su Karlovačke priče Darka Lisca. To stvarno volim pročitati.

      Doduše, tekst nije potpisan ali obzirom na temu čini se da je autor Ivka 🙂

      Dosta sam razočaran 🙁

    2. Za nas potomke Davida Meisela ovo je itekako emotivno. Hvala Darko Lisac.

    Odgovori