KAportal KARLOVAČKE PRIČE: Drveni most (i stvari kojih više nema) | Karlovački informativni web portal

KARLOVAČKE PRIČE: Drveni most (i stvari kojih više nema)

foto: Nikola Belavić

Nad Mekušanskim poljem lebdi tanka izmaglica. Ne znam da je to Mekušansko polje, znam samo da je polje. Još sam mali i stojim na najvećem mostu na svijetu. Miriše na drvo, miriše na snijeg, miriše na ledenu vodu. Tata mi priča priču koju neću potpuno zapamtiti, priču o mostu, kako se srušio i kako su ga ponovno gradili.
Iz nekog razloga nikada se neću potruditi da popunim sve rupe u sjećanju. Kao da onda više ne bi bilo ni tog dana.
Mali sam, vani je zima, i sretan sam, onako kako samo djeca mogu biti.

*********

Shvatit ćeš to tek puno godina kasnije, ali nedostaje samo muzika. Čak je i zrak filmski mutan od sparine koja pritišće srpanj 1991. godine. Pod nogama je od suše požutjela trava, ispucala zemlja, malo dalje su grmovi kupina, visoki klipovi kukuruza, nešto korova, puno čička i povijene stabljike tamo gdje je netko prošao biciklom.

Dječaci su goli do pasa ili u bijelim majicama bez rukava, lica su im preplanula, oči svijetle kao odbljesak sunca na površini rijeke. Jarko narančasta kugla, tamo daleko, ponire iza hotela, za možda 15 minuta počet će sumrak.

Malo kasnije, sjedimo na drvenom mostu, grickamo travke, pričamo o filmovima, nebo postaje crveno i iznenada doleće čičak, pogađa Gorana i lijepi se na njegovu majicu i već trenutak kasnije trčimo s mosta, nalazimo grm, gađamo se tim čičcima, trljamo ih jedni drugima u kosu, smijemo se i pomalo živčanimo ako je neki čičak zapetljan baš u našu…i onda idemo prema rijeci, skačemo u pomalo hladnu vodu, razmočeni čičak odvaja se od mokrih pramenova, u vodi crvenoj od sumraka.

*********

– Iz Kaknja – kaže Alma, dok se iz njenih očiju po drvenom koranskom mostu prosipaju lješnjaci.
– A jesi našla di ćeš doć jebote – smijem se.
– Pa dobar je meni Karlovac, šta bi ti – pita.
– Ma ne to, nego ono, zbrisala od rata u rat, kužiš – pričam bezveze dok drvenim štapićem u prašini mosta upisujem svoje ime.
Smije se.
Iza nas je voda, ispred nas je voda, nekad mi se čini da je cijeli ovaj grad od vode.
– A jesi bio kad u Kaknju?
– Mo’š mislit. Da sam bio u Kaknju imao bi majicu na kojoj bi pisalo «Bio sam u Kaknju», stoposto bi je imao – kažem.
– E jesi papak – frkne nosom i gleda u daljinu, tamo prema mljekari na čijem plavom krovu crna rupa od pogotka granate izgleda kao sjena neke velike ptice.
Nebo je prazno.
– A zajebavam se jebote.
– A i ja jebote.
Komadom cigle Alma ucrtava nešto u prašinu mosta.
– Kaj crtaš?
– Kaj kaj kaj, kaj kaj kaj, jebo te kaj.
– E jesi papak – kažem.
– A zajebavam se jebote.
– A i ja jebote.
Sunce blješti iz rijeke, zelene krošnje nadvijaju se nad svijet.
– Crtam svoju ulicu – kaže Alma.
Poslijepodne miriše na trešnje, riječne trave i, pomalo, na mir.
Alma ucrtava minijaturne obrise kuća, krovova, dimnjaka, telegrafskih stupova, pekare i kioska.
– E pa tako – kaže, napokon zadovoljna.
Ustaje i jednim potezom crnih starki pobriše cijelu ulicu, kao da je nikada nije bilo.
Ne pitam zašto.
To je njena ulica i samo na njoj je da je briše

*********

Sunce je visoko nad nama, proljeće je u zraku, ali zelena je samo u njenim očima. Sjedimo naslonjeni na ogradu mosta, pričamo o svemu osim o onom zbog čega smo tu. Tek na kraju, kada se ustaje, pitam napokon i to. Priča dugo. Iako oboje znamo odgovor. I iako oboje znamo da to nije nešto što će trajati kratko.
Puno sam bolje prošao u tom “dealu”, tog pradavnog ožujka. I dobio puno više nego što sam zaslužio.
Godinama kasnije, ponekad se osmjehne kada me vidi, automatski. Ponekad je živciram, s pravom. Životi su nam otišli u drugim smjerovima, a ja se tek nadam da će na njenom putu biti sve najbolje i najljepše.
Križaju se, ti smjerovi, samo na drvenom mostu, tamo gdje smo sjedili i gdje i danas, baš uvijek, bude taj ožujak.

*********

Neki dan došlo je još jedno proljeće. Nema to veze s kalendarima, jednostavno se u zraku pojavi nešto neopipljivo i neobjašnjivo riječima i znaš da je proljeće opet tu.
Drveni most je isti kao i uvijek, sjedio sam u sumraku, bilo je lijepo, bilo je tiho, nešto dalje ljubio se neki mladi par, bila su tu polja, stadion, mjesto na kojem smo se kupali, jednom davno, u drugom životu, sunce je nestajalo na obzoru.
Više nema hotela da zapadne iza njega.
Alma je otišla iz grada ’93., negdje u Skandinaviju, ne znam je li ikada više vidjela svoju ulicu, ili je na nju zauvijek zaboravila onog dana kada ju je, ucrtanu u prašinu mosta, prebrisala starkom.
Nema više ni čička, nestao je, ne znam kako i zašto.
Nema više ni tate, a mene sve manje zanima kako je to jednom davno bilo s mostom. Nije ni važno. Moj most oduvijek je bio cijeli, otkako sam rođen.
Nisam sretan, tješim se ponekad da je to zato jer više nisam dijete. Glup je to razlog. Negdje, valjda, postoji put na kojem možeš biti sretan i nakon djetinjstva.
Nema više tate, ali postoji ona kojoj sam ja tata. Jednom, za godinu ili pedeset, možda će sjesti na drveni most i sjetiti se nečeg. I možda će biti sretna.
Dok sjedim tu, na drvenom mostu, mislim da hoće. Baš kako je mislio moj stari, nekad pradavno, dok je svijet još bio mlad, a most najveći na svijetu.

 

  • Jedan komentar

    Odgovori