KAportal KAretrovizor: Za stan u Karlovcu je prije 40 godina trebalo izdvojiti dvostruko više plaća nego danas, samo ga tada niste morali kupiti | Karlovački informativni web portal

KAretrovizor: Za stan u Karlovcu je prije 40 godina trebalo izdvojiti dvostruko više plaća nego danas, samo ga tada niste morali kupiti

Iz današnje perspektive to zvuči pomalo nestvarno, ali uz malo sreće, ispunjenih kriterija, a i  podobnosti, veza i poznanstava, što je u nas eminentno svakom sistemu, radni je čovjek je u socijalizmu jednostavno mogao dobiti krov nad glavom. Najčešće od poduzeća u kojem je radio, jer su poduzeća gradila stanove za svoje radnike. Dakako, u vidu stanarskog prava, ali kroz godine, uz kredit koji je u dinarima devalvirao toliko da je rata kredita za stan znala biti jeftinija od kutije cigareta, pa onda u vihoru pretvorbe, većina tih „društvenih“ stanova postala je privatnima i Hrvate tako stavila u sam europski vrh po vlasništvu nekretnina. Između ostalog, zahvaljujući tom nasljeđu „nenarodnog“ režima preko 90 posto Hrvata živi u svojoj (odnosno obiteljskoj) nekretnini. U Njemačkoj tek nešto preko 50 posto.

Stanove više nitko ne dijeli šakom i kapom i mnogim mladima su uz naše plaće, poslovno okruženje i kreditne uvjete nedosanjani san. Ali, ako ćemo uspoređivati dva ekonomska i politička sistema, po podatku koji smo pronašli u starim karlovačkim novinama, danas je stan na tržištu ipak bitno jeftiniji  negoli je bio prije 40 godina. Naime,  prosječni je Karlovčanin tada morao izdvojiti čak 165 punih osobnih dohodaka da bi došao do stana prosječne veličine. Ako računamo da prosječni dvosobni stan košta cca 50 tisuća eura, ispada da po prosječnoj  plaći (koja u Karlovcu iznosi nešto preko 5 tisuća kuna) , danas treba izdvojiti sedamdesetak mjesečnih prosječnih primanja. Zvuči zanimljivo, no samo kao statistika, u stvarnosti slaba je to utjeha za siromašni narod koji voli imati svoju nekretninu.  Baš kao što voli tu nekretninu napravljenu od cigle i betona,  kako nam sugerira  tekst u nastavku.

„Kada montažne obiteljske kuće?“,  Karlovački tjednik, 17. rujna 1981.

  • U trenutku kada u Karlovcu kvadratni metar stambenog prostora košta više od 20 tisuća dinara i kada je za prosječni stan potrebno izdvojiti  preko 160 prosječnih osobnih dohodaka, opravdano se postavlja pitanje može li se u našoj komuni s manje novaca doći do krova nad glavom. Odgovor je potvrdan i vrlo kratak. Do jeftinijeg stana, odnosno obiteljske kuće, može se doći ako se gradi montažna obiteljska zgrada, upola jeftinija od klasične izgradnje.

    Iako je već odavno postalo jasno da su montažne drvene kuće daleko jeftnije od betonskih zdanja, na području karlovačke općine ovo saznanje vrlo teško prodire u svakodnevnu praksu. Konkretno, na užem gradskom području, iako za to ne postoje formalne zakonske prepreke, nije moguće dobiti građevinsku dozvolu za gradnju montažne kuće, jer u urbanističkom planu općine nije predviđena gradnja tih objekata.

    Naime, u užem gradskom području Karlovca, izuzimajući Jelsu koja još uvijek nije detaljno urbanistički uređena, moguće je izgraditi samo jednokatne, odnosno dvokatne obiteljske zidane kuće. U suprotnom, potencijalni graditelji montažnih kuća neće dobiti građevinsku dozvolu – odnosno odobrenje za gradnju.

    Koliko je ovaj vrlo kruti i mogli bismo reći nestabilizirajući stav opravdan, teško je u ovom času dati kompetentniju ocjenu. Međutim, povodeći se dosadašnjim iskustvima gradova u našoj zemlji koji već godinama odobravaju ovu gradnju te iskustva vrlo razvijenih zemalja (Švedska, Norveška, Kanada…), gdje je veći dio kuća izgrađen od drveta, dade se zaključiti da krute urbanističke norme iz urbanističkog plana Karlovca nisu najbolje rješenje.  Ako zbog ničeg drugog onda zbog toga što obiteljske zgrade od tvrdog  materijala koštaju dvostruko više od montažne kuće.

    Pripremio Tihomir Ivka

  • Jedan komentar

    1. Kad se samo sjetim onog čemernog socijalističkom vilajeta spopadne me bijes. Prvo dadu ti stan, onda si morao raditi cijelih 8 sati za plaću koja je bila dostatna za solidno preživjeti od prvog do prvog, pa su tjerali ljude na more u radnička odmarališta, pa povoljne kredite za stojadinku i namještaj te za ponešto vikendice na selu kod bake. Pa su te tjerali na vakultet čak i radničku djecu i to besplatno, pa onda zdrastveno besplatno, ma fuj, koliko poniženja smo doživljavali. Kupovali Kraševe cipela a danas odemo u Ajhman i samo biramo. Ova druga i treća Pavićeva postava vidjela je samo kad je dotični drug krko janjetnu, ganjo kurabe, a ono što je izgradio to su raščerali i rasprodali jer bi morali to bar pokrečit.
      “Kdaj sem došel vu Sabor 1990., bil sam za mnoge od vas grof, bil sem gazda, a vi niste imeli niš, ni za žmigavac, a sad vozite ‘marcedese’ i kupujete tvornice, rekao je svojim kolegama”.
      Josip Pankretić.

    Odgovori